(Pre)živjeti na otoku Krku u vrijeme "rata gladi"

Prvi svjetski rat donio je velike poteškoće u gospodarskom životu Austro-Ugarske Monarhije. Izbijanje rata u ljeto 1914. godine izazvalo je premještanje gospodarskih tokova i traženje proizvoda koji nisu bili u prvom planu u mirnodopskom razdoblju. Sve to imalo je svoju cijenu, a kolika će ona biti ovisilo je o gospodarskim mogućnostima države. Austro-Ugarska Monarhija imala je najslabije razvijeno gospodarstvo od velikih zaraćenih zemalja (izuzimajući Italiju) te je sukladno tome podnosila visoku cijenu vođenja rata.

Otok Krk nalazio se u sklopu Austrijskog primorja, jedne od pokrajina austrijskog dijela dvojne Monarhije, koje je imalo velike probleme u proizvodnji hrane. Kada je početkom rata Ugarska ograničila slobodnu prodaju hrane za austrijski dio Monarhije dodatno je otežan položaj Austrijskog primorja u cjelini. Tome treba dodati zabranu slobodne plovidbe proglašenu 31. srpnja 1914. godine. Rezultat svega navedenog bio je potpuni poremećaj normalne opskrbe stanovništva proizvodima širokog spektra. U takvoj situaciji država je imala dva izbora: dozvoliti slobodno formiranje cijena ili preuzeti kontrolu nad raspodjelom potrošne robe i sredstava koji su ionako bili u ograničenim količinama. Oba izbora imala su velike nedostatke. Slobodno formiranje cijena u ratnim uvjetima neminovno znači njihov rast čime će biti pogođeni (naj)siromašniji slojevi stanovništva. Prilikom drugog izbora, država preuzima kontrolu koju u normalnim okolnostima ima tržište te određuje cijenu i raspodjelu proizvoda, što dovodi do otvaranja "crnog tržišta", krijumčarenja i nestašica. Austrijska vlada odlučila se upravo za ovaj izbor jer nije mogla riskirati sa socijalnim nemirima do kojih bi zasigurno došlo da je izabrala slobodno formiranje cijena. U ovom članku središnje pitanje glasi: je li država uspjela prevladati teškoće i osigurati stanovništvu adekvatnu opskrbu hranom? Naravno, nemoguće je u ovom članku predstaviti opskrbu krčkog stanovništva svim živežnim namirnicama kroz četiri ratne godine pa je nastojanje da se barem približi prehrambena slika Krčana u navedenom razdoblju.

"Naši neprijatelji hoće da nas gladom slome"

Osnovni problem u Monarhiji bile su količine hrane u zalihama. Kako bi se utvrdilo stanje i dobio pravovaljani uvid, tršćanski namjesnik za Austrijsko primorje, Konrad Hohenlohe, u kolovozu 1914. godine donosi Obznanu kojom se uređuje opskrba stanovništva neophodnim predmetima za vrijeme izvanrednih prilika prouzročenim ratnim stanjem. Obznanom se naređuje da svi trgovci, vlasnici skladišta i proizvođači moraju kotarskim vlastima svake subote dostaviti popis skladištene robe specificirane po vrsti i količini. Pod neophodno potrebitim predmetima podrazumijevala se roba koja je služila za zadovoljenje životnih potreba kao i hrana za životinje. Četiri mjeseca poslije stigla je nova naredba iz istog izvorišta koja je išla u istom smjeru, ali ovaj put na organiziranijim osnovama. Svaka općina morala je formirati svoje povjerenstvo zaduženo za izradu popisa zaliha pšenice, raži, kukuruza, krumpira i svih vrsta brašna. Bio je to prvi korak koji je upozoravao da opskrba hranom neće biti redovna. Tome u prilog ide Opomena koju je u siječnju naredne godine izdalo Ministarstvo unutrašnjih poslova pod nazivom Hrana naroda u ratno doba. U formi proglasa, Opomena počinje upozoravajući: "Naši neprijatelji hoće da nas gladom slome. Što im nije uspjelo s milijunima njihovih vojska, hoće da postignu tako, da nam zapriječe dovoz živeža i da naš narod dovedu u opasnost glada." Zatim se nastavlja savjetodavno, prenoseći stanovništvu upute za racionalan pristup potrošnji hrane, odnosno štedljivost, jer tada neće biti razloga za brigu. Osim toga, obroci čovjeku služe da ga "nasite i hrane", a nisu u službi "užitku i rasipnosti". Zato treba biti umjeren u jelu i piću, a svečane prilike ne trebaju se slaviti gozbama i pijankama. U nastavku se donose praktični savjeti kako postupati s nekim osnovnim živežnim namirnicama kao što su meso (koje ne treba jesti svaki dan, a preporučuje se ovčetina koja izvrsno nadomješta govedinu i svinjetinu), mlijeko i sir (najvažnija i ujedno najjeftinija hrana te dobra zamjena mesu i jajima), mast (treba ju štedjeti jer je skupa, a umjesto masti neka se na kruh namaže marmelada ili se uz kruh može pojesti neko voće), brašno i kruh (zabranjeno je upotrebljavati čisto pšenično brašno, ono se mora miješati s kukuruznim, ječmenim ili krumpirovim brašnom), sočivo (grah, leća i grašak zaslužuju osobiti obzir), krumpir (hranjiv proizvod i može poslužiti kao jeftina zamjena za mnoge namirnice), povrće (osigurava raznovrsniju i tečniju prehranu, a ujedno se njegovom upotrebom štede druge namirnice), šećer i voće (preporučuju se u velikim količinama), piće (voda najbolje gasi žeđ, mlijeko je najhranjivije piće, dok su čaj i kava suvišni luksuz). Završnom porukom da je pridržavanje navedenih savjeta dužnost svakog pojedinca koji treba misliti za dobrobit zajednice i svoje najmilije na bojištima, jer tako pokazuje da je dostojan vremena u kojem živi, država je stanovništvo uputila prema mjerama štednje, koje će se vremenom zaoštravati do krajnjih granica izdržljivosti. Štednja se kao misao vodilja prema boljoj sutrašnjici provlačila do kraja rata. Kotarsko poglavarstvo u Krku kontinuirano je u svojim dopisima općinskim poglavarstvima podsjećalo na štedljivost kako bi se izbjegla glad do sljedeće žetve pa se postojeće zalihe ne smiju neracionalno trošiti jer: "Tko ne cijeni ono što ima, nema razloga da se veseli ni onomu, što bi možda moglo doći." Uostalom, pod parolom upozorenja Tko ne zna šparati, znat će gladovati! stanovništvu je jasno stavljeno do znanja što se od njega očekuje.

Bili su to počeci aprovizacije u austrijskom dijelu Monarhije, odnosno racionirane opskrbe stanovništva živežnim namirnicama. Aprovizacijski lanac kretao je od Središnjeg ureda u Beču preko pokrajinskih do kotarskih i općinskih aprovizacijskih povjerenstava. Za Austrijsko primorje bilo je nadležno Zemaljsko povjerenstvo za aprovizaciju pri Namjesništvu u Trstu (Approvisionierungskommission der k. k. Statthalterei in Triest, Commissione provinciale di approvvigionamento), koje je naredbe iz Beča prosljeđivalo kotarskim aprovizacijskim komisijama, a one pak općinskim povjerenstvima, na čijem su čelu bili općinski načelnici, tajnici i savjetnici te ugledniji mještani (učitelji, župnici, trgovci). U aprovizacijsku priču uključila se i Zemaljska upravna komisija Markgrofovije Istre sa sjedištem u Poreču, koja je od početka travnja 1916. godine preuzela ingerencije Istarskog sabora, a na čelu joj je bio Alois (Vjekoslav) Lasciac.

Aprovizacija! - Karikatura iz zagrebačkog Ilustrovanog lista 1915. godine

Kruh naš svagdašnji imamo li danas?

Kao osnovna živežna namirnica, kruh je bio pod posebnom državnom skrbi oko cijene i distribucije. U namjeri da spriječi rast cijena kruha, Namjesništvo u Trstu odredilo je u kolovozu 1914. godine posebnom uredbom maksimalne cijene brašna i kruha: 1 kg bijelog brašna 58 helera, 1 kg kukuruznog brašna 24 helera, 1 kg bijelog kruha 56 helera, 1 kg crnog kruha 44 helera. Cijene kruha neznatno su se povećavale, ovisno o rastu cijena brašna. U prosincu 1914. godine, bijeli kruh poskupio je na 72 helera po kilogramu, dok je cijena raženog kruha iznosila 64 helera po kilogramu. Cijene brašna varirale su ovisno u rezultatima žetve, a žetvene krize 1916. i 1917. godine nisu samo uzrokovale poskupljenja tih godina nego posebno 1918. godine kada je kriza dosegnula vrhunac. Država je najmanje povisila cijenu najlošijeg brašna čime je osiguravala socijalni mir. Potkraj siječnja 1915. godine austrijski ministri trgovine, unutarnjih poslova, poljodjelstva i financija donijeli su zajedničku naredbu o proizvodnji i trgovini kruhom i pecivom, prema kojoj se s pšeničnim brašnom smije peći samo pecivo od 35 i 120 grama dok je pravljenje ostalih vrsta peciva zabranjeno; za proizvodnju sitnog peciva smije se upotrebljavati fino pšenično brašno za pecivo samo u količinama koje ne premašuju 50% ukupne težine, odnosno brašno za kuhanje u količinama koje ne premašuju 70% ukupne težine brašna od kojeg se proizvodi kruh; pravljenje malog peciva mora završiti u 12.00 i do 19.00 ne smije se peći; zabranjeno je pravljenje kruha s finim pšeničnim brašnom za pecivo i brašnom za kuhanje; fino krušno brašno, pšenično jednoliko brašno i raženo brašno smiju se upotrebljavati za proizvodnju kruha samo u količini koja nije veća od 50% ukupne težine ječmenog, kukuruznog, zobnog i rižinog brašna, valjanog brašna od krumpira, brašna od krumpirovog škroba ili kaše od krumpira i to od jednog samog takvog brašna ili od bilo koje njihove mješavine; brašna od krumpirovog škroba smije se dodavati samo u količinama do 20% ukupne težine brašna kojim se proizvodi kruh; kruh i pecivo moraju se iz zdravstvenih razloga prodavati samo potpuno ohlađeni i izrezani u komade u zatraženim količinama; za obrtnu proizvodnju pogača (Gugelhupf, kuglof, op. T. B.), uštipaka, gibanica, tijesta s maslacem i kvasom, biškota i sl. smije se rabiti fino pšenično brašno za pecivo samo u količinama koje ne premašuju 70% ukupne težine brašna od kojeg se proizvodi (ova proizvodnja bila je dozvoljena samo 2 dana u tjednu); pekarima je dozvoljeno samo srijedom i subotom pravljenje slatkiša za koje se upotrebljava brašno i pri tome se smije dodati šećera, ali samo 5% od ukupne težine brašna kojim se proizvodi kruh. Ove odredbe odnosile su se na pekare, slastičare, prodavače kruha, gostioničare te one koji su kruh priređivali kod kuće i predavali ga pekarima na pečenje. Pekarski i slastičarski proizvodi smjela su se prodavati kod proizvođača i trgovaca te u gostionicama i krčmama jedino po potraživanju kupaca što znači da se košare ili posude s tim proizvodima nisu smjele držati na stolovima. Navedena naredba morala je biti izvješena u svim pekarnicama, slastičarnicama, kavanama i gostionicama. Pokrajinska vlast mogla je napraviti izuzetak od ovih odredbi u slučajevima opskrbe kruhom i pecivom lječilišta te u dijetetske i vjerske svrhe. Naredba se nije odnosila na proizvodnju kruha i peciva za vojnu upravu. Općinska poglavarstva morala su nadzirati pravljenje kruha kod pekara i prijavljivati svaki prekršaj, a kazne za prekršitelje iznosile su 5.000 kruna ili 6 mjeseci zatvora.

Propagandni broš iz 1915. godine i potrošačka kartica iz 1917. godine za 70 g kruha ili 50 g brašna. Izvor: Muzej grada Beča

Iz naredbenih odredbi vidljiva je problematična situacija s nabavom i distribucijom žitarica. Općenito, žitarice su predstavljale veliki problem državnim vlastima, naročito kada je Ugarska ograničila izvoz u austrijski dio Monarhije, da bi ga 1917. godine i zabranila. Ono što je radila ugarska vlada radila je i riječka gradska uprava što se direktno nepovoljno odrazilo na opskrbu krčkog stanovništva. Shodno nestašici, država je zabranila pravljenje kruha isključivo od pšeničnog brašna. Ta naredba uporno će se ponavljati i ostati će na snazi do kraja rata. Pšenično brašno moralo se miješati s 20% krumpirovog ili 30% kukuruznog brašna. Upotreba bijelog brašna bila je zabranjena što znači da je bijeli kruh postao uspomena. Slična situacija bila je i s kukuruzom. Prekretnicu u opskrbi donijela je carska naredba od 21. veljače 1915. godine kojom se promet žitom stavlja "pod zapor" (državnu kontrolu), a prometom upravlja Zavod za promet žitom u ratno doba (Zweigstelle der Kriegs Getreide Verkehrsanstalt) sa sjedištem u Beču. Za područje Austrijskog primorja osnovana je Podružnica u Trstu koja će uređivati promet žitom u krčkom kotaru preko kotarskih i mjesnih komisionara. Komisionarom za krčki kotar imenovan je profesor Nikola Žic, koji je bio jedini ovlašten kupovati žito od zadruga ili pojedinaca u krčkim općinama. Bio je ovo preliminarni korak kojim su postavljeni čvršći temelji opskrbe, ali i borbe protiv raznih prekupaca i lihvara. Poljodjelci su bili dužni požeti svoje žito, omlatiti ga (kukuruz oruniti) i "uzdržati u takovu stanju, da bude valjano za mljevenje", ali ga nisu smjeli prodavati nikome osim Zavodu. Osim toga, smjeli su od ukupne količine ječma zadržati onoliko koliko im je bilo potrebno za sjeme (10% od ukupne proizvodnje), a od ostalog najviše ¼ kao krmivo za stoku. Preostalu količinu ječma morali su prodati Zavodu. Za pravljenje krušnog brašna određene su pšenica, raž i hajda (heljda). Tko nije imao navedenih žitarica koliko je njegovoj obitelji zakonski dozvoljeno, mogao je ostatak dobiti od svog općinskog poglavarstva. Istovremeno su općinske komisije sastavljale popise zaliha žita, mliva i sočiva (leća) i slale ih nadređenim organima političke vlasti. Ministarstvo unutarnjih poslova nije bilo zadovoljno jer prema njegovom stručnom mišljenju rezultati popisa nisu odgovarali stvarnom stanju, što je značilo da je došlo do velikog zatajivanja, odnosno sakrivanja zaliha pa je za 7. prosinca naredilo reviziju popisa. Općinske organe upozorilo se da proglase pučanstvu da obavezno budu kod kuće u vrijeme revizije, a zatajivanje zaliha strogo će se kažnjavati. Istovremeno u Bašku dolazi Frane Žic iz Punta, ovlašten da u ime svoga oca Ivana (novog komisionara Zavoda) kupi ječam, koji se temeljem carske naredbe nije smatrao krušnim žitom pa se nije smio upotrebljavati kao hrana u domaćinstvima. Na čelu bašćanske općinske uprave bio je Nikola Žic, bivši kotarski komisionar za žito, a sada vladin općinski povjerenik, koji se odmah požalio kotarskoj vlasti u Krku da na području bašćanske općine "ječam nije krma za marvu nego hrana za ljude, koji gotovo da nemaju drugih žitarica za hranu osim ječma" te dodao kako će ljudi "ječam davati teško, kao da daju vlastitu kuću". Ujedno predlaže da se obustavi preuzimanje ječma u bašćanskoj općini te da se utječe kod nadležnih vlasti da se izda posebna naredba prema kojoj se neće preuzimati ječam "od kojeg narod pravi kruh svoj svagdašnji."

Dramatično pomanjkanje žitarica angažiralo je sve raspoložive gospodarske strukture u pokrajini Istri na akciju. U proljeće 1915. godine u rješavanje problema uključila se Gospodarska sveza za Istru, krovna istarska zadružna organizacija, kojoj je na čelu bio dr. Matko Laginja, a sjedište je tada imala u odvjetničkom uredu dr. Matka Trinajstića u Voloskom. U okružnici istarskim općinama dr. Laginja detektira problem i konstatira "da je u mnogo krajeva Istre krvava potreba barem palente te narod u nevolji plaća za živež štogod ga tko pita i time se koriste razni veliki i mali bezbožni špekulanti i ako to potraje, narod će se zajesti, kako se još nikada nije". Kako bi se "crnom tržištu" stalo na kraj i osiguralo makar i minimalnu opskrbu, predlaže se zajedničko poslovanje istarskih općina i zadruga glede nabave kukuruza. Općinsko poglavarstvo u Baški brzo je reagiralo i naručilo kukuruza i brašna jer "kruha nema niti najzadnje vrsti", a bijedni narod "ne ište nego palente". Do zajedničkog djelovanja na pokrajinskoj razini nije došlo, ali se pokušalo na otočnoj. Međutim, često je dolazilo do šumova u komunikaciji između krčke kotarske i općinskih vlasti. Kotarska vlast prebacivala je krivnju na općinsku razinu optužujući općinska poglavarstva da novac namijenjen za opskrbu stanovništva troši za druge potrebe te da zaobilaze kotarsku vlast prilikom nabave živeža pa ih upozorava da se sva pitanja vezana za aprovizaciju isključivo rješavaju preko Kotarskog poglavarstva koje je u uskoj vezi s privatnim dobavljačima u Rijeci, narodnim zastupnikom Laginjom u Voloskom, nekim bankama i špediterima u Rijeci, te Zavodom za promet žitom u Beču.

Da bi se na otoku Krku osigurala minimalna proizvodnja hrane bilo je potrebno aktivirati sve ljudske resurse. O nužnosti obrađivanja zemlje općinski načelnici permanentno su podsjećali svoje pučanstvo: "Svaki čovjek jede, svaki dakle mora i raditi! Iscrpimo sve sile radne i zemlje!" Istovremeno, austrougarske vlasti očekivale su da seljačkom stanovništvu neće biti potrebna velika pomoć jer će zemlja dati sve što im je potrebno. Štoviše, pretpostavili su da će poljodjelci moći proizvesti dovoljno i za gradsko stanovništvo. Međutim, ispustili su iz vida da je zemlja imala gospodara, ali često nije imala slugu. Hranitelji obitelji ginuli su po bojištima pa se nedostatak muške radne snage ukazao kao ogroman problem. Uz to su dolazile prirodne nepogode, kao nezapamćene suše 1916. i 1917. godine. Bašćanski župnik Mate Milovčić zapisao je u svojoj Bašćanskoj kronici 20. srpnja 1916. godine: "U noći pala obilna kiša iza 50 dana. Ipak će se nešto spasiti kad nam je suša popalila manji prirod."

Iskaznice za preživljavanje

Krčke općinske vlasti najbolje su poznavale situaciju na terenu i shvaćale su u kojoj mjeri je glad zahvatila pučanstvo. Upravo zato su ignorirale odredbe o ograničenju putovanja i izdavale su mještanima propusnice (što je kotarska vlast podržavala) za odlazak u Bansku Hrvatsku i Rijeku. Usprkos zabranama pojedinih županija u Banskoj Hrvatskoj za izvoz živeža, Krčani su odlazili od Senja do Vukovara i Zemuna, noseći povrće (rajčice, krastavce), smokve, grožđe, vino ili maslinovo ulje te ih pokušavali mijenjati za prijeko potrebne žitarice ili brašno. Dramatičnost situacije zorno predstavlja pismo Nikole Dorčića, predsjednika bašćanskog Upravnog odbora upućeno početkom kolovoza 1917. godine Vjekoslavu Spinčiću, narodnom zastupniku u bečkom parlamentu:

"Aprovizacija ne dobiva ništa i narod je izručen nemilim lihvarima. Glad je svakog prinudila da se pokori prilikama i ne pita se koliko hrana stoji već se zahvaljuje Bogu da je imade. Teče se za hranom u Rijeku i Hrvatsku. Kriomčareći pojedinci se izlažu pogibelji da izgube skupo nabavljen živež i podnesu kazni. To sve ništa ne plaši nagon gladi. Plaća se bijelo brašno od 1- 11 K, kukuruz 8- 10 K, fažol 9- 10 K, kukuruzno brašno 10- 11 K itd. po svakom kilogramu! Kako može tako da čovjek odoli!

Iste aprovizacije- jer od službene strane nijesu ništa primale- izručene su nemilim prilikama i morale su gladnu narodu pomoći. Plaćale su pošto poto samo da pučanstvu nešto i ma i skupo pomaže na ublaženje gladi. Stradanje je veliko.

Zauzmite se, molimo Vas i zaklinjemo, da se putem aprovizacije dade dovoljno i cijenije hrane. Dva su mjeseca da ne dobismo niti zrna kukuruza. O brašnu, ulju itd. nema ni spomena. Dok se u gradovima daje raciju kruha naša ga djeca već i ne pamte. Hoće se sada da sa samih 20 dkg kukuruza bez ičega drugog čovjek dan preživi! Bijednici obilaze urede i prazne aprovizacije. Općina se tjera da iz aprovizacije izdaje (bez garancije) na dug, onima što su im izvori novca u prekomorskim krajevima, a općina je i sama prezadužena! Preko svojih sila ne može da radi. Dok je bilo u aprovizaciji hrane siromasima se doziralo koliko im treba, ali sada nema što.

Ove je godine ko nikad prije svaki sadio i sijao. Suša i bura odniješe sve i nije se ubralo ništa sjemena. Stanje je beznadno. Jedine su nade u preostalom dijelu proizvoda groždja. I ovo je grozno postradalo. Sumpora nije bilo niti praška ove godine!

"Zauzmite se za nas, jer propadosmo!"

Nikola Dorčić zaista nije pretjerivao u opisu stradavanja bašćanskog pučanstva. Istu situaciju mogli bi prenijeti i u ostala krčka mjesta. Opskrba Krčana oskudnim životnim namirnicama svela se na iskaznice koje su određivale njihovu maksimalnu tjednu osobnu potrošnju. Tako se od 1915. godine iskaznicom moglo kupiti najviše 1 kg slanine (kasnije samo ½ kg) s tim da djeca do 1. godine života nišu dobivala ništa, djeca do 3. godine imala su pravo na 5 dag, a od 3. godine na 10 dag tjedno. Iskaznice su vrijedile za 4 tjedna pa je svatko mogao primiti 40 dag, odnosno mala djeca 20 dag.

Glede uređenja trgovine mlijekom određeno je da dojilje ne smiju trošiti više od 1 L mlijeka dnevno, djeca do 2. godine koja ne doje najviše ¾ L dnevno, djeca od 2. do 6. godine najviše ½ L dnevno, dok je potrošnja bolesnika određena mišljenjem liječnika. Ministarskom naredbom propisano je da se mlijeko i vrhnje ne smiju trošiti za obrtnu proizvodnju sladoleda, čokolade, bombona, karamela i raznih vrsta krema te za proizvodnju umjetnih boja. Zabrana se nije odnosila na proizvodnju margarina. Pokrajinska vlast mogla je u cijeloj pokrajini ili u pojedinim kotarima i općinama zabraniti uporabu mlijeka kao pića u gostionicama i krčmama, upotrebu mlijeka za druga pića, a mogla je i zabraniti davanje takvih pića u određeno doba dana, naročito poslije podne. Osim slanine, masti i mlijeka, na iskaznice se dobivao kruh, pšenica (½ kg po osobi), brašno (20 dag dnevno po osobi), šećer (najviše ¼ kg za djecu do 6. godine, a za ostale ½ kg dnevno), kava (nazvana Kriegskaffee ili Ratna kava, 8 dag po osobi), sapun, petrolej (u početku ½ L po osobi, a kasnije je uslijedila zabrana prodaje za kućanstva)…...

Iskaznica za tjednu potrošnju masti iz 1916. godine. Izvor: Državni arhiv u Rijeci

U opskrbu stanovništva hranom uključivala su se mjesna (općinska) Gospodarsko- trgovačka društva i posujilnice, a kotarska i općinske vlasti upućivale su dopise na razne adrese (Ured za pučku prehranu u Beču, Nabavni ured za Istru i Ured za uređenje prometa maslinovim uljem u Trstu), ali situacija je postajala sve lošija. Obiteljima kojima je muški član bio aktivan u vojnoj službi država je dijelila potpore, ali one su bile tek simbolične. Svaki član obitelji dobivao je 1,20 kruna dnevno, a obitelj je mogla ukupno dobiti 12 kruna (tek od 1917. godine, a do tada upola manje). Usporedbe radi, za 12 kruna moglo se tada kupiti 2 kg pšenice, 1 kg svinjetine ili 3 kg marmelade. Zasigurno je 1917. godina bila najteža. Opskrba je svedena na najmanju moguću mjeru, a uvelike je ovisila o nabavljenim količinama kao i onima u zalihama. Prilikom podjele, najsiromašniji su bili u prvom redu i namirnice su dobivali besplatno. Mjesne aprovizacijske komisije vodile su računa da aktivni i umirovljeni učitelji, državni službenici, svećenici, redovnici, cestari, općinske primalje, oružnici, financijski stražari i poljski čuvari dobiju više od ostalih jer su stranci koji nisu imali vlastita polja pa shodno tome niti zaliha. Pod uvjetom da je mjesna aprovizacija raspolagala zalihama, dobivali su najmanje 10 kg žita ili brašna dok su svi ostali bezemljaši dobivali dnevno 250 g žita ili brašna, odnosno mjesečno najmanje 7,5 kg. U takvom beznađu i očaju, pristigla je 1. lipnja preporuka Kotarskog poglavarstva općinskim poglavarstvima da naruče što veće količine kornjačina mesa (i to Testudo graece, odnosno Grčke čančare, op. T. B.) ne bi li se ublažila nestašica hrane. Nijedna općina nije reagirala.

Prikrivanje zbilje ili Izvana hȕj, iznutra fuj!

Sve navedene nedaće austrougarske vlasti nastojale su zataškati i prikriti, te ostaviti vanjski dojam da je (još uvijek) gospodarski i vojno snažna. U tom smislu je Kotarsko poglavarstvo u srpnju 1916. godine obavijestilo općinska poglavarstva da su u neke općine stigla iz Švicarske, navodno u svrhu proučavanja ratno- gospodarskih odnosa, pitanja o načinu podjele kruha u Austriji i Njemačkoj te pitanja o nekim drugim živežnim namirnicama. Zato se upozoravaju da na takva i slična pitanja nikako ne smiju odgovarati. Nadalje, pučanstvo u pismima vojnicima na bojištima često pretjeruje s opisima loše opskrbe što slabi moral vojnika, a neprijatelj bi mogao pogrešno (!) zaključiti da je država iznemogla u nastojanju da opskrbi vlastito stanovništvo živežnim namirnicama. Zato se poziva pučanstvo da takve informacije izostave u pismima, jer će ih vojna cenzura zadržati.

Međutim, u pokrajini Istri realnost se nije pokušavala prikriti, barem što se tiče Aloisa Lasciaca, koji je na sjednici Zemaljskog gospodarskog vijeća, održanoj 7. studenoga 1917. godine, iznio pred pokrajinskim namjesnikom Alfredom Fries- Skeneom realnu sliku o katastrofalnim gospodarskim prilikama i alarmantnom stanju glede aprovizacije u Istri koje je "već počelo razorno uplivati na redovito uredovanje javnih ureda i pučkih škola, tako da, koliko zemaljski i općinski činovnici, toliko učitelji kadkad nijesu u stanju da vrše svoje redovite službe radi pomanjkanja sile uslijed potpune nestašice živeža." Potom je Lasciac naveo konkretne primjere onih mjesta gdje su škole zatvorene zbog odlaska učitelja jer nije mogao nabaviti hranu. Namjesnik Fries- Skene preuzeo je obvezu da se kod središnjih vlasti u Beču zauzme "da bude što pravednije i redovitije provedena razdioba i prijevoz meljiva, zelja i krumpira za Primorje, te da kod Centrale isposluje pravedno i jednako postupanje sve zapuštene i skoro zaboravljene pokrajine i da time odstrani pogibelj glada, koja na žalost nije već daleko." Lasciac ga je zamolio da "opomene centralne vlasti, da je Istra uslijed rekvizicije i slabe ljetine u godinama 1916. i 1917. ostala bez ikakvih živeža."

Krčki udruženi aprovizacijski rad

Jedan od zaključaka sjednice Zemaljskog gospodarskog vijeća bila je revizija pojedinih kotarskih i općinskih aprovizacija u Istri. Zato je odlučeno da se u svakom kotaru formira tročlana komisija koja će revidirati sve poslove mjesnih aprovizacija. Za krčki kotar imenovani su dr. Anton Antončić (od strane Zemaljske upravne komisije) dok je Kotarsko poglavarstvo odredilo Petra Grandića i Ivana Volarića, hotelijere iz Baške. Bio je to okidač prema udruženoj akciji krčkih općina. Na sastanku održanom na Dunatu 5. ožujka naredne godine, kojemu su nazočili Petar Ilijić (načelnik Općine Omišalj), Nikola Franolić (načelnik Općine Punat), Đuro Mužina (tajnik Općine Vrbnik), Petar Škarpa (načelnik Općine Dubašnica), Nikola Dorčić (načelnik Općine Baška) i Nikola Barbalić (član Upravnog odbora Općine Baška), osnovana je Kotarska aprovizacija udruženih općina na otoku Krku sa sjedištem u Omišlju. Podržao ju je i kotarski upravitelj dr. Emil Mucha, koji je ujedno bio vladin povjerenik za Općinu Krk. Zamišljeno je da se provedba aprovizacije treba povjeriti jednom stručnjaku, koji će u dogovoru s članovima kotarske aprovizacije voditi posao, ali je odlučeno da će se on odrediti kasnije. Za sada će se privremeno uzeti dva činovnika, jednog stručnjaka za trgovinu i jednog za pisarnu, koji će voditi financijske knjige (računovodstvo). Unajmit će se i jedan pomoćni činovnik za skladište. Za vođenje trgovačkih poslova imenovan je Ante Tudor iz Baške, za pisarnu i vođenje blagajne Pavao Milovčić iz Dubašnice, bivši tajnik Općine Dubašnica, a za vođenje skladišta imenovan je Tomo Kocijan iz Omišlja. Svi su imenovani na probni rok od mjesec dana dok čelništvo kotarske aprovizacije ne donese drukčiju odluku. Milovčić i Tudor su za prvi mjesec dobili plaću 200 kruna, a Kocijan 100 kruna. Kotarskom aprovizacijom upravljati će odbor sastavljen od načelnika uključenih općina. Za predsjednika je izabran Petar Ilijić. Odbor kotarske aprovizacije sastajat će se jednom mjesečno u Omišlju. Svaka mjesna aprovizacija uplatit će 15.000 kruna kotarskoj aprovizaciji kod Općinskog poglavarstva u Omišlju. U svibnju je izrađen Pravilnik, kojim je definitivno osnovana "Udružena aprovizacija Općina na Krku" sa sjedištima kod svakog općinskog poglavarstva, a glavno sjedište je u Omišlju, "bodulskom Misiru". U drugoj točki Pravilnika navodi se da je cilj kotarske aprovizacije na otoku Krku da se "što bolje i što cijenije može opskrbljivati pučanstvo kotara živežnim namirnicama" te da "ova aprovizacija svih općina preuzima hranu što u Omišalj ili drugdje na otok probija iz Hrvatske".

Treći jahač Apokalipse galopira otokom Krkom

Bila je to potrebna, ali zakašnjela reakcija, jer su neishranjenost i glad počeli uzimati svoj danak. O tome je bašćanski župnik Milovčić u lipnju 1917. godine zapisao: "Ljudi i umiru od glada. Vidi knjigu umrlih, ali zabranjuju upis: umro od glada. Kao da više neće ljudi umirati od glada."

Kako se rat bližio svome kraju namirnica gotovo da više nije bilo. Svjedoči o tome dopis Zemaljske upravne komisije istarskim kotarskim poglavarstvima u kojem im nudi kiselu repu umjesto kupusa kojega nema. Sve krčke općine naručile su repu za jelo, osim bašćanske, koju je Kotarsko poglavarstvo upozorilo: "Ako ta općina neće repe primiti neka se ne bude kašnje tužila da pučanstvo nema što jesti, za slučaj da bi prestalo dolaziti brašno ili žito. Promislite dobro što radite." Recept za ukusan objed dalo je ravnateljstvo posujilnice u Baški kada je predlagalo pučanstvu da "tko donese 20 helera dobit će biža za juhu, a tko doda još 170 helera dobit će 300 g pašte i ječmika, a ako k ovomu doda i malo blitve, eto mu gospodski objed!" No, je li to bilo dovoljno za dječja usta? Sudeći prema dopisu od 20. listopada 1918. godine u kojem kotarski upravitelj Ernest Karlavaris traži od krčkih općinskih poglavarstva da mu pošalju popise djece mlađe od dvije godine jer Ured za opću prehranu u suradnji s Ministarstvom pučkog zdravlja poduzima mjere da im osigura prehranu, očito nije.

Naslovna fotografija: Uzgoj krumpira ispred Tehničkog muzeja u Beču 1915. godine. Izvor: Tehnički muzej u Beču.

(Tvrtko Božić)