Iz Rusije s ljubavlju

Krčani kao ratni zarobljenici od Italije do Sibira

Prvi svjetski rat i njegove posljedice

Prvi svjetski rat trajao je od 28. srpnja 1914. godine do 11. studenoga 1918. godine. Četiri godine i tri i pol mjeseca vojske zaraćenih država borile su se na kopnu, podzemlju, moru, pod morem i u zraku na tri kontinenta te na dva svjetska oceana. Nakon svega ostalo je pitanje zbog čega? Francuski predsjednik vlade Georges Clemenceau uzviknuo je 1917. godine: "Moj ratni cilj je pobjeda!" No, pobjeda kao takva nije ratni cilj, nego preduvjet za ostvarenje ratnih ciljeva, a oni su uvjeti koje pobjednici nakon pobjede nameću poraženima. Činjenica je da se politička karta Europe promijenila nakon rata te da je proglašenje Njemačke kao jedinog krivca za rat zasadilo u Versaillesu 1919. godine klicu budućeg svjetskog ratnog sukoba. Europske lokomotive, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, vukle su vlak u nepogrešivom smjeru još veće katastrofe. "Nije ovo mir, to je samo primirje na dvadeset godina.", rekao je francuski maršal Ferdinand Foch, nezadovoljan mirovnim ugovorom koji su pobjednici, 29. lipnja 1919. godine, predali njemačkom izaslanstvu po principu "uzmi ili ostavi". Tako je Drugi svjetski rat začet u Prvom.

U temeljima tog kolopleta političkih igara velikih sila leži težnja za gospodarskom moći i prevlasti. Amerikanci su to shvatili na vrijeme pa Kongres u Washingtonu nije pristao da se država uvuče u zamršene poslijeratne odnose između europskih zemalja. Dakle, Weimarska Republika (naziv za Njemačku nakon rata) bila je gospodarski i vojno slomljena i kao takva pogodan teren za izlazak na pozornicu (ne)čovjeka koji će je povesti u novi rat; Austro- Ugarska Monarhija raspala se na nekoliko novih država, dok su Bugarska i Osmansko Carstvo (od 1923. godine Republika Turska) kažnjene za sudjelovanje u ratu na pogrešnoj strani gubitkom određenih područja.

Vraćamo se na pitanje zbog čega su naši ljudi ginuli i ostavljali dijelove svoga tijela i zdravlje na europskim bojištima? Tko su bili ti ljudi koji su krajem srpnja i početkom kolovoza 1914. godine išli "pod barjak" da brane Cara i Domovinu i to tako (poslušno) sve do početka studenoga 1918. godine? Jesu li znali zašto idu u rat?

Zdrav sam i dobro mi je

Pozivanje "pod oružje" zateklo je krčke vojno sposobne muškarce usred polja, vinograda, maslinika, među stadima ovaca i goveda, na ribarskim čamcima te usred ljetne, kupališne sezone. Preko noći njihova se svakodnevna mirnodopska rutina pretvorila u ratnu psihozu. Zasigurno je zbunjenost novih regruta razlozima stavnje (novačenja) bila prilična jer teško je vjerovati da su na dnevnoj bazi pratili razvoj političke situacije u državi i šire u Europi te da su razumjeli razloge rata. Doduše, nisu niti imali vremena razmisliti o njima, jer su do 4. kolovoza svi vojno sposobni muškarci morali biti u svojim vojarnama, prema unaprijed utvrđenom rasporedu. Opraštanje od obitelji tako je proteklo na brzinu i dok su se okrenuli već su bili na parobrodima koji su ih vozili prema Rijeci te dalje prema Puli ili Trstu. Čitav niz fotografija iz riječkih, pulskih ili tršćanskih fotografskih studija na kojima Krčani ponosno poziraju u uniformama, nerijetko s potpunom ratnom opremom, govori kako je kod njih bila prisutna svijest da su važni, da ih država treba. No, nisu znali da će uskoro biti u blatnim rovovima i u vodi do gležnjeva te da će na zimskim temperaturama promrzli gledati u cijevi neprijateljskih pušaka i strojnica. Dopisnice s bojišnica bila su strogo kontrolirane pod budnim i oštrim okom vojne cenzure pa u njima nije bilo mjesta tužbama i žalbama na položaj u kojem su se našli.

Zdrav sam i dobro mi je - poleđina službene austrougarske ratne dopisnice (Feldpostkarte) na 9 jezika s napomenom da se na njoj ne smije ništa saopćiti, izvor: Privatna zbirka popa Mika (mons. Nikola Radić) iz Kremenića

S druge strane, službeni spisi krčkih općinskih poglavarstava, odnosno razni oglasi upućeni pučanstvu početkom rata, pokazuju kako su i općinske vlasti bile zbunjene, ali su morale poštivati i provoditi državnu politiku. Tako se sve do proljeća 1915. godine, kada je austrougarska vojska ratovala na Balkanskom bojištu u Srbiji i Crnoj Gori te na Ruskom bojištu (Galicija, Bukovina i Karpati) naglašavalo kako se "naša vojska bori protiv neprijatelja", koji nema ime, nego je samo neprijatelj. Uočavamo kako je misao južnoslavenskog ili slavenskog jedinstva i zajedništva bila na istarskom i krčkom području tada raširena i duboka. Uostalom, ta misao bila je raširena među svim Slavenima unutar Monarhije. Austrijanci su započeli rat, a Slaveni iz Monarhije moraju se tući protiv slavenske braće, koje im je Beč nametnuo kao neprijatelje. Stoga ne treba čuditi da su se čitave postrojbe Čeha i Slovaka dobrovoljno predavale ruskoj vojsci. Slično su postupali i Hrvati. Već od prvih ratnih mjeseci nalazimo Hrvate iz Banske Hrvatske kao i istarske i krčke Hrvate kao ratne zarobljenike u Srbiji, Crnoj Gori i naročito Rusiji. Mnogi od njih postali su zarobljenici vlastitom odlukom.

Austrougarski ratni zarobljenici u Irkutsku (južni dio Sibira) 1916. godine, izvor: Hrvatski povijesni portal (www.povijest.net)

Informacije o ratnim zarobljenicima sakupljao je Zajednički centralni obavještajni ured u Beču, odnosno njegov Odsjek za obavijesti i pomoć ratnim zarobljenicima i zatvorenicima (Gemeinsame Zentralnachweisebureau. Hilfe und Auskunftsstelle für Kriegsgefangene und Internierte), koji je bio u izravnoj vezi s uredima Zarobljeničke komande u Nišu i Središnjim uredom za informacije o ratnim zarobljenicima u Petrogradu (Bureau Central pour renseignements sur les prisonniers de guerre). Zajednički obavještajni ured primao je poštu za zarobljenike, a sve pošiljke do 100 grama bile su oslobođene poštarine. Obiteljima se preporučilo da ne pišu dugačka pisma jer ih vojna cenzura u Srbiji i Rusiji uništava, nego da šalju dopisnice sa što kraćim i jasnijim tekstom čime su se povećavali izgledi da ih njihovi članovi u zarobljeništvu prime. Paketi za zarobljenike u Srbiji slali su se preko Rumunjske ili Bugarske, a poštarine su bili oslobođeni oni težine do 5 kg.

U informiranje obitelji ratnih zarobljenika i nestalih vojnika uključio se i Izvještajni ured Austrijskog Crvenog križa u Beču. Ured je umirivao obitelji kojima nije bilo jasno zašto o svojim članovima mjesecima ništa ne znaju. Razlog je bio u tome da su zarobljenici u Rusiji često mijenjali zarobljeničke logore jer ih je ruska vojska kontinuirano preseljavala prema istoku. Tako je pošta do Sibira putovala od šest do osam tjedana, a problem je predstavljao i nedostatak vojnih cenzora u Rusiji koji nisu znali sve jezike koji su se koristili u Austro- Ugarskoj Monarhiji.

Ulaskom Bugarske i Rumunjske u rat aktivirao se Međunarodni Crveni križ sa sjedištem u Švicarskoj te je ubrzo postao središnja europska institucija koja je davala obavijesti o zarobljenicima, a tražila je i nestale osobe. Svoj ured za korespondenciju sa zarobljenicima iz Austro- Ugarske Monarhije imao je u Kopenhagenu, glavnom gradu neutralne Danske. Prema tome, neutralne države i Međunarodni Crveni križ odigrali su ključnu ulogu u povezivanju obitelji sa svojim zarobljenim članovima, a njihova uloga u traženju nestalih osoba izravnom komunikacijom s vojnim zapovjedništvima zaraćenih zemalja bila je dragocjena.

Dopisnica Austrijskog Crvenog križa Kristini Dorčić iz Baške iz prosinca 1915. godine, kojom obavještava da je njezin suprug Marko Dorčić umro početkom svibnja u poljskoj bolnici u Lukowu (Ruska Poljska) od posljedica ranjavanja, Izvor: Državni arhiv u Rijeci

Iz Rusije s ljubavlju - Ostanem Vaš svih Prijatelj

Kako je prolazilo vrijeme ratnim zarobljenicima? Prema pisanju ukrajinskih novina Gazeta Lwowska, generalni guverner u Irkutsku zabranio je austrougarskim zarobljenicima odlazak u javne lokale, trgovine, na trgove i drugdje bez vojne pratnje. Lokalnom stanovništvu bilo je najstrože zabranjeno razgovarati s njima te im davati hranu, piće i druge potrepštine. Činjenica da se u službenim dokumentima, ali i na stranicama istarskih i hrvatskih novina često upotrebljava pojam ropstvo za vojne zarobljenike u Rusiji, na prvi pogled upućuje na njegovu namjernu propagandnu uporabu. Međutim, prema svjedočanstvima samih vojnika koji su se nakon rata vratili kućama (neki i 2 - 3 godine nakon rata), pojam robovanja u ruskom zarobljeništvu nije daleko od stvarnog stanja. Vojni zarobljenici angažirani su u europskom dijelu Rusije na seoskim imanjima kao besplatna radna snaga. Zahvaljujući snalažljivosti ili obrazovanosti, neki od njih uključili su se u revolucionarna zbivanja u listopadu 1917. godine na strani boljševika. Oni će svoja iskustva nakon rata prenijeti na otok Krk i pridonijet će organiziranju radničkog pokreta na otoku. Vojni zarobljenici u Sibiru prolazili su mnogo gore jer su po ekstremnim zimskim temperaturama radili na svim vanjskim radovima u šumama, na cestama ili u rudnicima.

Omotnica pisma ratnog zarobljenika Petra Barbalića iz Baške adresirana na Općinski ured u Baški. Pismo je poslano 1915. godine iz zarobljeničkog logora Tockoe kod Samare u Rusiji. Petar javlja da je živ i zdrav te pozdravlja svoju obitelj, bašćanske starješine, župnika, kapelana, žene i djevojke, školsku djecu, učitelje i učiteljice te "cieli narod Baške nove". Pismo je naravno prošlo kroz austrijsku vojnu cenzuru, izvor: Državni arhiv u Rijeci

Uvjeti u srpskom zarobljeništvu bili su drugačiji. Svaki zarobljenik dobivao je 1,5 kg kruha za dva dana. Smjeli su se slobodno kretati, a neki su nabavili udice i lovili ribu. Do 18.00 sati morali su se vratiti u svoje barake, koje su održavali čistima. Hranu i piće kupovali su sami. Pulski dnevnik Hrvatski list objavio je u prosincu 1915. godine ispovijest časnika austrougarske vojske, kojega je oslobodila bugarska vojska iz zarobljeništva u Nišu. Poručnik je opisao kako su austrougarski zarobljenici bili izvrgnuti srpskoj ratnoj propagandi. Približavanjem bugarske vojske nastala je u gradu neopisiva buka i metež pa su prilikom evakuacije bolnica Srbi jednostavno ostavili austrougarske ranjene zarobljenike pa ih je tamo zatekla bugarska vojska i oslobodila ih.

Abbasso gli armi! (Dolje oružje!)

Od ulaska u rat Italije u svibnju 1915. godine retorika se u službenim spisima krčkih općinskih poglavarstava promijenila pa je neprijatelj dobio ime te postao "naši ljuti stari dušmani i najzakletiji naši neprijatelji Talijani". Dakle, sada se naslućuju razlozi borbe: sprječavanje Talijana u pokušaju zauzimanja hrvatskih područja dogovorenih tajnim Londonskim ugovorom iz travnja iste godine. Talijani su "izdajice", koji su promijenili tabor i prešli na stranu austrougarskih neprijatelja.

Postrojbe austrougarske vojske u kojima je bilo najviše istarskih i krčkih Hrvata, Dalmatinaca te istarskih Slovenaca prebačene su i aktivirane na Sočanskom te Tirolskom bojištu prema granici s Italijom. Upravo je Tirolsko bojište postalo jedno od, glede vremenskih uvjeta na oko 3.000 metara nadmorske visine, najsurovijih i najtežih bojišta Prvoga svjetskog rata. Svjedočanstvo predaje austrougarskih vojnih snaga na tom bojištu početkom studenoga 1918. godine iznio je Bartul Kraljić iz Muraja kod Kornića u svom Dnevniku. On i njegovi suborci naišli su prilikom povlačenja 4. studenoga na talijanske vojnike i spremno su se predali jer im je rat već "dosadio", a ne zato što su znali da je za austrougarsku vojsku završio. "Četiri smo godine krv prolijevali po Tirolu, a danas mire ćudi ruke u vis i nikom ništa", napisao je Bartul, koji je zajedno sa svojim suborcima završio u višemjesečnom talijanskom zarobljeništvu. Krčani su u talijanskom zarobljeništvu bili "razbacani" od Genove u sjevernoj Italiji preko Amelie u Umbriji (središnja Italija) pa sve do Venose i Padule u južnoj Italiji. Slično kao i u Rusiji, radili su u kamenolomima, rudnicima i na poljoprivrednim gazdinstvima. Većina se nakon nekoliko mjeseci vratila svojim obiteljima.

Dulce et decorum est pro patria mori.

Prvi svjetski rat dugo je vremena bio u hrvatskoj historiografiji "zaboravljeni rat". I to iz više razloga. Danas je revitaliziran i o njemu se piše. U godini obilježavanja stogodišnjice njegovog završetka, koja se diljem Europe manifestirala okruglim stolovima, skupovima, komemoracijama i izložbama, bila je prilika da se i mi prisjetimo naših predaka iz tog vremena. Stoga se tijekom ove godine serijom članaka u Krčkom VALU pokušalo iz zaborava otrgnuti taj dio krčke prošlosti. Vojne i civilne krčke žrtve iz razdoblja Velikog rata još uvijek čekaju svoju identifikaciju. Istraživački napori u tom smislu tek su počeli.

Znanstveno - stručni skupovi održani u Omišlju 2014. godine i u Puntu 10. studenoga ove godine, prilozi su boljem poznavanju ove tematike. Izložba Otok Krk u Velikom ratu 1914. - 1918. također je doprinos osvjetljavanju svakodnevnog života krčkog pučanstva te vojničkog života na bojištima Prvoga svjetskog rata.

Na kraju, možemo vjerovati i nadati se da će rasvjetljavanje društveno- političkih odnosa te vojnih, gospodarskih i kulturnih prilika koje su se odvijale na otoku Krku u navedenom periodu u konačnici dati odgovor na pitanje: Je li bilo divno i časno umirati za Cara i Domovinu od kraja srpnja 1914. do početka studenoga 1918. godine?

Krčki ratni stradalnici prema dosadašnjim spoznajama

Naslovna fotografija: Saveznička lojalnost? - Talijani zabijaju "nož u leđa" saveznicima okupljenim u Centralnim silama (Austrijska propagandna značka za kapu iz 1915. godine), izvor: Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu

(Tvrtko Božić)