Jednom davno bili smo vojnici

Krčani u obrani Cara i Domovine 1914. - 1918.

Preludij u europski ratni koncert - Sarajevo, nedjelja, 28. lipnja 1914. godine

Kada su 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu austrougarski Thronfolger (prijestolonasljednik) nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova supruga vojvotkinja Sofija Hohenberg ubijeni hicima iz pištolja marke Browning, kalibra 9 mm (model FN 1910.), nije se naslućivalo da će taj događaj pokrenuti europsku, a kasnije i svjetsku ratnu mašineriju te odvesti u smrt gotovo 10 milijuna ljudi te iza sebe ostaviti dvostruko više ranjenih i nestalih. Atentator je bio Gavrilo Princip, član organizacije "Mlada Bosna", povezane sa srpskom tajnom časničkom organizacijom "Ujedinjenje ili smrt" ili "Crna ruka", koju je vodio pukovnik Dragutin Dimitrijević - Apis, načelnik obavještajne službe Glavnog stožera srpske vojske. Vijest o ubojstvu austrougarskog prijestolonasljednika odjeknula je cijelom Europom.

Specijalno izdanje pariških novina Excelsior, 28. lipnja 1914. godine u kojima se izvještava o sarajevskom atentatu i navještava ratno stanje, izvor: www.laparisienne.orphea.com

U tadašnjoj austrijskoj Markgrofoviji Istri (obuhvaćala je istarski poluotok te otoke Krk, Cres i Lošinj) vijest o sarajevskom atentatu i ubojstvu vojvodskog para izazvala je zaprepaštenje. Istarsko novinstvo požurilo se o tom događaju informirati svoje čitateljstvo. Tako je hrvatski tjednik iz Pule, Naša sloga, koji je izlazio svakog četvrtka, prenio prilike vezane za putovanje Franje Ferdinanda i Sofije u Sarajevo te njihovo ubojstvo, dan poslije u izvanrednom izdanju velikom osmrtnicom na naslovnici i pratećem članku, u kojemu je vijest karakterizirana kao strašna i "koja svojom grozotom nalići onom pred više godina o umorstvu cesarice i kraljice Jelisave." List izvještava da su istoga dana kada se dogodio atentat prekinute sve javne zabave diljem Istre, a brzojave žalosti "našemu vladarskome domu" uputili su Sv. Otac i mnogi europski vladari. Na kraju se donosi kratka biografija novog prijestolonasljednika nadvojvode Karla Frana Josipa i njegove uže obitelji, a potom slijedi rezime: "….. nema sumnje, da mi Hrvati i Slovenci u prvom redu imamo duboko žaliti, što je čovjek, kojemu je bilo namijenjeno i po zakonima vladajućeg doma odlučeno, da nasljedi prestolje Habsburga, pogibe baš u sred našeg naroda i na onako grozan način." Drugi istarski tjednik, Pučki Prijatelj, koji je izlazio u Pazinu svakog četvrtka navečer, donio je vijest o pogibiji Franje Ferdinanda i Sofije tek 2. srpnja u redovnom izdanju. Reakcija Franje Josipa I. na vijest o atentatu prenijeta je vrlo osobno: "Nekoliko minuta nije mogao progovoriti ni riječi. Napokon je uskliknuo: "Strašno! Strašno! Meni nije ušteđena nijedna bol!" U krčkom bližem okružju najčitanije novine bile su Riečki novi list, čije je uredništvo sakupilo informacije o atentatu 29. lipnja, da bi ih idući dan prezentiralo svom čitateljstvu. List prenosi reakcije Riječana na tragični događaj pa kaže kako je nastao nemir među građanstvom, koje se počelo okupljati ispred kioska Majer gdje je bio izložen brzojav o atentatu te pred novinskom agencijom Globus. Sve javne zabave su otkazane, a na javnim zgradama, konzulatima, školama i crkvama izvješene su crne zastave. Riječki gradonačelnik sazvao je izvanrednu sjednicu gradskog poglavarstva s koje je upućen brzojav s izrazima sućuti caru u Beč.

Nema sumnje da je i krčko stanovništvo na nove vijesti reagiralo s nevjericom. Predstavnici krčkih općinskih i crkvenih vlasti počeli su izjavljivati izraze sućuti i duboke vjernosti Habsburgovcima. Tako je bašćanski općinski načelnik, Božo Kaftanić, dopisom od 3. srpnja zamolio kotarskog upravitelja dr. Karla Lusinu da se na najviša mjesta prenesu "čuvstva najdubljeg saučešća", a izraze najveće odanosti vladarskoj obitelji preko njega izrazili su Općinsko zastupstvo u Baški, Mjesno školsko vijeće u Baški, Općinski odbor i općinsko službeno osoblje po općinskom tajniku- blagajnuku Petru Ostrogoviću, C. kr. lučko- zdravstvena ispostava i C. kr. carinarski ured po g. Štefanić Ivanu, c. kr. prijamniku, C. kr. oružnička postaja po c. kr. postajovodji g. Robertu Kvira, C. kr. financijska straža po c. kr. upravitelju g. Jakobu Hoklu, Dječačka pučka škola u Baški po upravitelju Franu Katariniću i Djevojačka pučka škola u Baški po upraviteljici Baziliji Frančić. Na kraju dopisa načelnik opetovano izražava, u svoje i u ime cjelokupnog bašćanskog pučanstva, "bolno saučešće i najveću pokornost ljubljenom i toli ožalošćenom Vladaru Našemu i prejasnoj dinastiji." Sutradan je općinski načelnik poslao još jedan dopis kotarskom upravitelju u kojem ga izvještava kako u Baški po primitku tragične vijesti "osobita ljubav prema Visokim Pokojnicima te velika tuga nijesu mogle ostati ni ovom potresnom i plačnom zgodom pritajene." Na svim javnim zgradama, mnogim privatnim kućama i hotelima izvješene su narodne zastave s crnim velom na pola koplja, a brodovi u luci spustili su zastave na pola jarbola. Obustavljene su sve javne zabave i svako veselje. U župnim crkvama održane su 3. srpnja mise zadušnice uz nazočnost učiteljstva i školske djece te članova Mjesnog školskog vijeća. Misa zadušnica održana je isti dan i u župnoj crkvi sv. Stjepana u Dobrinju, a vodio ju je župnik Ivan Trinajstić. Misi su nazočila djeca iz Trorazredne mješovite pučke škole te učiteljstvo predvođeno upraviteljem Antunom Kraljićem. Misa zadušnica održana je i 4. srpnja s početkom u 9.00 sati u župnoj crkvi Svetog Trojstva u Baški, a predvodio ju je župnik Mate Milovčić. Nazočili su joj predstavnici općinske vlasti, državnih ureda, mjesnih društava, školska djeca Dječačke i Djevojačke pučke škole s učiteljstvom, djeca iz dječjeg zabavišta s odgajateljicom te "bogoljubni narod domaći i gotovo svi kupališni gostovi."

Obavijest Općinskog poglavarstva u Baški od 4. srpnja o misi zadušnici povodom smrti Franje Ferdinanda i Sofije Hohenberg, izvor: Državni arhiv u Rijeci.

Obća mobilizacija i sazov narodnog ustanka

Nakon atentata u međunarodnim diplomatskim odnosima vladala je velika aktivnost, koja je poznata pod nazivom Srpanjska kriza. Austrougarski ministar vanjskih poslova Leopold Berchtold složio se s načelnikom Glavnog stožera Franzom Conradom von Hötzendorfom da je stigao trenutak obračuna sa Srbijom. No, prije napada trebalo je osigurati podršku Njemačke, prikupiti dokaze protiv Srbije i pripremiti javno mnijenje za rat. S njegovim stajalištem složio se i car Franjo Josip I. Njemačka podrška Austro-Ugarskoj Monarhiji bila je jasno izražena 4. srpnja kada je u Berlin stigao grof Alexander Hoyos, šef kabineta austrougarskog Ministarstva vanjskih poslova, koji je caru Vilimu II. predao pismo Franje Josipa I. u kojem je izražena nada za razumijevanje kako je nakon atentata u Sarajevu nemoguće pomirenje između Beča i Beograda. Idući dan njemački Kaiser rekao je Hoyosu da Austro-Ugarska mora "marširati na Srbiju" te da će je Njemačka podržati, čak i ako to znači rat s Rusijom. Time je Austro-Ugarskoj uručen "bjanko ček" za "kaznenu ekspediciju" protiv Srbije. Istodobno, austrougarski ministarski savjet pripremao je ultimatum Kraljevini Srbiji koji bi za nju bio neprihvatljiv, odnosno tako isključiv da njegovo "odbijanje učini gotovo izvjesnim kako bi se otvorio put za radikalno rješenje vojnim sredstvima". Kako bi se na europsku javnost ostavio utisak da Njemačka nije umiješana u pripremi rata između Austro-Ugarske i Srbije, car je otišao na krstarenje Sjevernim morem, a načelnik njemačkog Glavnog stožera Helmuth von Moltke (Mlađi) i pruski ministar rata Erich von Falkenhayn na godišnji odmor. Privid da se ne događa ništa neuobičajeno te da su glasine o mogućem ratnom sukobu između Austro-Ugarske Monarhije i Srbije neutemeljene, podržavalo je i novinstvo u Istri. Tako je Pučki Prijatelj 23. srpnja objavio članak da o mobilizaciji u Austriji i Srbiji nema niti govora, jer "šef austrijskog generalnog stožera Konrad von Hetzendorf ide sada na dopust", dok se "srpski vojvoda Putnik još uvijek nalazi na liječenju u Gleichenbergu, te ne kani prije posvemašnjeg izliječenja u Srbiju." Istoga dana kada je Pučki Prijatelj s optimizmom gledao na održavanje mira između Austro-Ugarske Monarhije i Srbije, austrougarski poslanik u Beogradu Wladimir Giesl von Gieslingen predao je diplomatsku notu (ultimatum) srpskom ministru financija Lazaru Pačuu. Rok za odgovor na kojem je inzistirao Beč bio je 48 sati. Vlada Kraljevine Srbije bila je spremna gotovo u cijelosti i bespogovorno prihvatiti sve što se od nje tražilo, ali je na kraju odustala od toga i odbila zahtjev o uključivanju austrougarskih istražitelja koji bi trebali na njenom teritoriju provesti istragu o krivcima za atentat, opravdavajući se da je to suprotno njenom ustavu i kaznenom zakonu. Ustvari, radilo se o strahu od mogućih otkrića austrougarskih istražnih organa i sukoba s "Crnom rukom". Inzistiranje Austro-Ugarske na bespogovornom prihvaćanju ultimatuma pokrenulo je daljnje korake koji su bespovratno vodili u ratni sukob. Nakon što mu je Nikola Pašić uručio negativan odgovor, austrougarski veleposlanik prekinuo je sve diplomatske odnose i napustio Beograd. U Srbiji je proglašena opća mobilizacija te su vlada i dvor na čelu s kraljem Petrom I. Karađorđevićem i njegovim sinom regentom Aleksandrom napustili Beograd. Reakcija bečkog dvora bila je očekivana- ministar Berchtold odlučio je Srbiji objaviti rat i tako staviti Europu pred gotov čin. Car i kralj Franjo Josip I. vjerovao je do zadnjeg trenutka kako će Srbija popustiti. Vijesti iz Beograda primio je u lječilištu Bad Ischlu i nemajući drugog rješenja, potpisao je 26. srpnja ukaz o (djelomičnoj) mobilizaciji, da bi u utorak 28. srpnja potpisao objavu o ratu protiv Srbije. Istoga dana austrougarska vojska bombardirala je Beograd. Počeo je Prvi svjetski rat.

Objava proglasa Mojim narodima! cara i kralja Franje Josipa I. na naslovnici zagrebačkog Jutarnjeg lista, 30. srpnja 1914. godine, kojim je proglašeno ratno stanje između Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Srbije, izvor: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.

Novačenja krčkih vojnih obveznika

Nakon što je ministarski savjet u Beču 7. srpnja 1914. godine odlučio sastaviti ultimatum Kraljevini Srbiji, nadajući se da će njegovo odbijanje dovesti do rata, na adrese krčkih općinskih poglavarstava šest dana poslije stigla je obavijest poslana od Namjesništva u Trstu, a proslijeđena od kotarskog upravitelja Lusine, u kojoj se traži da budu na raspolaganju vojnom osoblju koje će do kraja listopada doći na otok u svrhu utvrđivanja postojećeg stanja vezanog uz broj vojnih obveznika. Bio je to prvi korak kojim se krenulo u organizirano novačenje krčkih mladića sukladno odredbama koje su pristizale iz Ministarstva rata u Beču (Kriegsministerium). Prva novačenja (stavnje) započela su nakon proglašenja djelomične mobilizacije i objave ratnog stanja, koju je stanovništvo otoka Krka primalo u različitim emocionalnim stanjima. Primjerice, vijest o proglašenoj djelomičnoj mobilizaciji nije u Baški, sudeći prema članku objavljenom u zagrebačkom Jutarnjem listu, iznenadila i uznemirila pučanstvo. Naprotiv, oduševljenje i ratno raspoloženje bilo je na visokoj razini. U članku čitamo kako se nakon jutarnje mise u 7.00 sati, vijest brzo pronijela mjestom i okolicom i "svaki je vesela lica javljao tu novost". Već u 8.00 "svaki je bio pripravan na odlazak" te su pričuvnici i jednogodišnji dobrovoljci otišli na misu prije odlaska. Ispraćaj vojnih obveznika bila je svečanost "kakvu Baška još nije doživjela." Na molu se okupilo cijelo pučanstvo i oko 600 kupališnih gostiju, da uz zvuke limene glazbe isprate parobrod Tihany, koji je u 14.00 sati krenuo s regrutima prema Rijeci. Netom nakon njihova odlaska, stigao je u Bašku novi poziv za mobilizaciju, koja je zahvatila starija godišta. U članku se kaže: "Divota je bilo slušati, a i motriti, gdje sad ovi stari vojaci, otci obitelji, hrle i opet na "molo", da izpraćeni poput prvih sa glazbom i narodom odputuju pozdravljeni s parobrodom "Kvarner" u 10 sati na večer i opet put Rijeke." Nasuprot ratnom oduševljenju Bašćana, stanovnici Punta dočekali su nove vijesti u dijametralno suprotnom emocionalnom stanju. Nakon što je općinski službenik oglasio pučanstvu da je objavljen rat i da mladići moraju "pod oružje" zavladao je u mjestu opći plač i tuga. Na nekoliko lokacija u mjestu postavljeni su plakati, koji su pozivali pojedina godišta na mobilizaciju. Mladići su se sastajali po kućama i opraštali se od svojih obitelji te su se na dan odlaska svi zajedno nakon mise, uz pratnju župnika Frana Žica Antičića, uputili prema molu gdje su ih čekali parobrodi za Rijeku i Pulu. Opisi tuge Puntara i način na koji su djeca pokušavala shvatiti novu situaciju ispričani su kroz sljedeću priču, koju je prenio Alojzije Ragužin (Punat I., Krčki zbornik, 1991.): Ruža Franolić, tada šestogodišnja djevojčica, vidjela je da ljudi plaču pa je upitala majku: "Mama, ča ljudi plaču?" Majka joj odgovori: "Mala moja, gvera, gvera je počela." Na to će djevojčica: "Mama, ča je to gvera?", a majka joj kaže: "Gvera je rat, kada ljudi tuju zemlju zimju." Djevojčica na to reče: "Neka zamu onu našu na Treskavcu, kadi jimamo buhač, i tako nam je dugo za hodit tamo."

Općinska poglavarstva bila su dužna voditi točnu evidenciju vojnih obveznika na svom području. Kako bi evidencija bila što preciznija tražili su od župnih ureda da im dostave izvatke iz matice rođenih i umrlih onih godišta koja su bila obvezna za vojnu službu. Župni uredi spremno su prihvatili zadaću i u tom smislu bili su općinskim poglavarstvima od velike pomoći. Temeljem dostavljenih popisa općinski načelnici ispunjavali su Iskaznicu za smotru narodnog ustanka u koju su unosili potrebne podatke kao što su zavičajnost prilikom posljednjeg novačenja, dotadašnje služenje u vojsci i slično. Prikupljeni podaci služili su kotarima za popunu (Ergänzungsbezirk) čija su vojna povjerenstva (Musterungskommission) provodila mobilizaciju. Na osnovu popunjene Iskaznice vojni obveznik dobivao je Legitimacijski list narodnog ustanka s kojim se prijavljivao na novačenje. Prikazanim Legitimacijskim listom imao je pravo na besplatan prijevoz parobrodom i željeznicom do mjesta novačenja i natrag kao i pravo na besplatno putovanje kada se javljao u vojarnu i svoju postrojbu. Također, obveza općinskih vlasti bila je ustanoviti razloge neodazivanja vojnih obveznika na novačenje te u slučaju njihove neopravdanosti prijaviti ih mjesnoj oružničkoj postaji, koja bi ih potom privela kotarskoj vlasti. Vojne obveznike je na novačenje pratio općinski načelnik ili njegov zamjenik, a najčešće je to bio općinski povjerenik. Kako bi se izbjegli putni troškovi za pratitelja, Ministarstvo za zemaljsku obranu (Ministerium für Landesverteidigung) je u dogovoru s Ministarstvom rata dozvolilo da vojni obveznik uz vojnu iskaznicu priloži fotografiju ovjerenu od općinskog poglavarstva te potvrđenu od kotarskih organa vlasti. Vojnim obveznicima koji su prilikom stavnje proglašeni nesposobnima za vojnu službu, kotarska vlast izdavala je svjedodžbu ili potvrdu o oslobođenju od vojne službe kao dokaz da su ispunili svoju obvezu novačenja.

Krčani su od objave djelomične, a kasnije potpune mobilizacije (30. srpnja) pristupali postrojbama svih dijelova austrougarskog vojnog organizacijskog ustroja. Najviše ih je bilo u redovima Landsturma ili Pučkog ustanka. Odlazak "pod barjak" iziskivao je prethodnu provjeru i utvrđivanje sposobnosti za vojnu službu u regrutnim centrima sukladno teritorijalno- vojnoj pripadnosti. Prva regrutiranja provedena su u Puli i Trstu, da bi se već u studenome 1914. godine počela održavati i na trgu Kamplin u gradu Krku. Nakon obavljenog liječničkog pregleda i proglašavanja vojne sposobnosti, oni koji su proglašeni sposobnima da brane Cara i Domovinu trebali su se u roku od 48 sati javiti u svoje vojarne prema ranije utvrđenom rasporedu. Tom prilikom trebali su obavezno ponijeti: 1 par čvrstih i udobnih cipela, eventualno čizama i opanaka, toplo vuneno rublje, toplo odijelo (hlače i kaput- "halja"), vuneni prsluk s rukavima, zimski kaput, kožuh, ogrtač, vunene bječve i vunene obojke ("zavojci" za stopalo), vunene rukavice, zimsku kapu (koja zamata cijelu glavu i vrat), narukvice (za zaštitu ruku kod bila), topla pokrivala (bijeljac, gunj), 1 torbak ("kako nose turisti"), pribor za jelo (nož, vilica, žlica, zdjela itd.). Svi oni kojima su nedostajale neke od navedenih stvari imali su priliku kupiti ih u Rijeci, dok su čekali parobrod za Pulu ili Trst. Novačenju su bili dužni pristupiti i svećenici, redovnici, dušobrižnici, svećenički kandidati te namještenici u duhovnim učilištima zakonom priznatih crkava i vjerskih društava, ali nisu bili uzeti u aktivnu vojnu službu.

Krčani u postrojbama austrougarske "paradne vojske"

Austrougarska vojska sastojala se od tri organizacijske cjeline: 1. Zajednička vojska (Carsko- kraljevska vojska, Kaiser und königliches Heer) i Ratna mornarica (K. u. k. Kriegsmarine), kojoj je pripadala i Dunavska riječna ratna flotila (Donauflottille), 2. Zemaljska obrana podijeljena na Austrijsku zemaljsku obranu (Kaiserkönigliche Landwehr) i Ugarsku zemaljsku obranu (Königlich- ungaricher Honved) u sklopu koje se nalazilo Hrvatsko domobranstvo i 3. Pučki ustanak (Landsturm, skraćeno Lst), popunjen starijim godištima. Cjelokupnim oružanim snagama upravljalo je Austrougarsko vrhovno vojno zapovjedništvo (Armee Oberkommando, skraćeno AOK), čiji je načelnik Glavnog stožera bio general Conrad von Hötzendorf. Zajednička vojska imala je ukupno 102 pješačke pukovnije (K.u.K. Infanterie Regimenter, skraćeno IR) označene brojevima i imenima svojih "vlasnika", odnosno počasnih pukovnika ili imenima poznatih osoba iz austrijske vojne povijesti. Neke pukovnije nosile su imena europskih vladara (ruskog cara, engleskog, španjolskog, talijanskog ili belgijskog kralja). Austrijska nacionalna vojska ili domobranstvo sastojala se od 37 pješačkih pukovnija (K. k. Landwehr Infanterie Regimenter, skraćeno LIR), svaka s tri bojne. Nosila su imena mjesta gdje su podignute. Tijekom rata, ustrojstvo vojnih postrojbi prilagođavalo se stanju na bojištima pa je često dolazilo do preinaka. Zlobnici su je opisali kao lijepu i slikovitu za mimohode i parade, ali bilo je štetno poslati je u rat.

Krčki vojni obveznici pripadali su III. vojnom zbornom području ili korpusu čije je sjedište bilo u Grazu. U njegovom sastavu bile su 6. Carsko-kraljevska pješačka divizija zajedničke vojske (6. K.u.K. Infanteriedivision) sa zapovjednim sjedištem u Grazu, 22. Carsko-kraljevska domobranska pješačka divizija (22. K. k. Landwehrdivision), također sa zapovjednim sjedištem u Grazu i 28. Carsko-kraljevska pješačka divizija (28. K.u.K. Infanteriedivision) sa zapovjednim sjedištem u Ljubljani. Sve muške vojno sposobne osobe s područja Markgrofovije Istre popunjavale su postrojbe Carsko-kraljevskih pješačkih pukovnija zajedničke vojske br. 47 sa sjedištem u Mariboru (Infanterie Regiment Graf von Beck- Rzikowsky, a prema etničkom sastavu sastojala se od 77% Nijemaca i 23% ostalih narodnosti), br. 87 sa sjedištem u Celju (Infanterie Regiment Freiherr von Succovaty, a prema etničkom sastavu sastojala se od 86% Slovenaca i 14% ostalih narodnosti), br. 97 sa sjedištem u Trstu, a kasnije u Radkersburgu (Radgoni), a nazivala se Infanterie Regiment barun von Waldstätten (prema etničkom sastavu sastojala se od 45% Slovenaca, 27% Hrvata, 20% Talijana i 13% ostalih) te Carsko-kraljevskih domobranskih pješačkih pukovnija br. 5 (K. k. Landwehr Infanterie Regiment) sa sjedištem u Puli i br. 27 sa sjedištem u Ljubljani. Pulska pukovnija je prema etničkom sastavu bila gotovo istovjetna tršćanskoj.

Znakovlje 97. Carsko-kraljevske pješačke pukovnije i 5. Carsko-kraljevske domobranske pješačke pukovnije čije su redove popunjavali mnogobrojni Krčani

Sve navedene postrojbe odmah su aktivirane na bojištu u Srbiji, a nedugo potom u Galiciji i Bukovini, gdje se austrougarska vojska suočila s ruskom vojskom. Tako su i Krčani od samog ratnog početka počeli prolijevati krv za obranu Monarhije i carske kuće. Već su te prve ratne godine općinske i kotarska vlast na otoku Krku bile preplavljene molbama za dopust, koji je mogao trajati najviše 14 dana. Razlog su bili žetveni radovi koje je trebalo završiti, a od naredne godine pa do kraja rata predstojeći žetveni radovi. Zato se najviše molbi za dopust podnosilo od početka ožujka do početka lipnja. Obitelji su molbe upućivali i izravno vojnim zapovjedništvima u čijim su se postrojbama nalazili njihovi članovi, a ona su redovito takve molbe odbijala. Primjerice, zapovjedništvo 5. domobranske pješačke pukovnije u Puli odbijalo je molbe s obrazloženjem da nije ovlašteno donositi takve odluke, a jednako su odgovarala i vojna zapovjedništva u Pazinu, zapovjedništvo 97. pješačke pukovnije u Ljubljani, Ratne mornarice u Puli, vojnih tvrđava u Puli i Malom Lošinju, zapovjedništvo poljske topničke baterije u Klagenfurtu, žandarmerijske postaje u Belom na otoku Cresu te ostala vojna zapovjedništva u čijim su se postrojbama Krčani nalazili. Pokušaji da općinske vlasti reduciraju količinu molbi na način da zaprimaju samo "hitne i obzira vrijedne u kojima će dati svoje mišljenje" nije uspio pa je reagiralo zapovjedništvo nadležnog zbornog područja u Grazu naredbom da se više ne smiju uzimati u obzir molbe za dopust bez obzira na njihov razlog, odnosno da se neće prihvaćati molbe za vojnike na bojištima. U obzir su dolazili isključivo poljodjelci koji su se nalazili u rezervnim, odnosno postrojbama podalje od bojišnice te oni koji su se nalazili u zavodima za oporavak. Na temelju Dopustnog lista (Urlaubsschein) u kojemu je bio vidljiv njegov razlog, vojnik je imao pravo besplatne vožnje željeznicom ili parobrodom do svog prebivališta. Općinske vlasti morale su nadzirati rad vojnika i njihov pravovremeni povratak u postrojbu. Unatoč mnogobrojnim odbijenicama, molbe su nastavile pristizati, a razlozi su sve više počeli biti osobne prirode. Ministarstvo rata ovlastilo je vojna zapovjedništva da mogu dodjeljivati kraći dopust samo vojnicima kojima je umro član obitelji ili najbliže rodbine. Takve molbe su općinska poglavarstva brzojavno prosljeđivala vojnim zapovjedništvima.

Od početka 1915. godine, sukladno razvoju situacije na bojištima, novačenja su bila učestalija i obuhvaćala su vojne obveznike starijih godišta. U veljači su sastavljani popisi vojnih obveznika godišta 1891., 1895. i 1896. da bi već sljedeći mjesec bila obuhvaćena godišta od 1873. do 1877. godine. Ulaskom Kraljevine Italije u rat na strani Antante i otvaranjem Sočanskog bojišta odredbe glede novačenja postale su rigoroznije. Tako od svibnja 1915. godine novačenja nisu bili izuzeti oni koji su već služili u vojsci i uživali vojnu mirovinu. Novačenja su bili oslobođeni jedino općinski načelnici i općinski savjetnici bez obzira jesu li bili vojni obveznici. Ministarstvo rata i Ministarstvo za zemaljsku obranu zabranila su u lipnju 1915. godine dopuste za obrađivanje polja Krčanima koji su bili u aktivnoj vojnoj službi, ali su na inzistiranje Ministarstva poljodjelstva bila voljna učiniti iznimku u slučajevima ako se vojnici nalaze "u nutrini države, a trebaju poljskom gospodarstvu", odnosno ako su neovisni poljodjelci na velikim posjedima ili zaposlenici poljodjelskih zadruga. Sve iznimke bile su od 1. srpnja uklonjene i opet je uslijedila opća zabrana dopusta. Kada su u rujnu uslijedile nove molbe za dopust zbog vinogradarskih i ostalih jesenskih radova, molitelje se podsjetilo na naredbu Vrhovnog vojnog zapovjedništva prema kojoj se dopust mogao dodijeliti samo onim vojnicima koji su od početka rata neprekidno na bojištu, i to ako su samostalni zemljoposjednici, službenici u gospodarskim zavodima ili organizacijama te kovači i kolari potrebni za gospodarske poslove. Do kraja 1915. godine novačenju su pristupili svi krčki vojni obveznici od 18. do 50. godine života. Novačenja osamnaestogodišnjaka nastaviti će se do travnja 1918. godine, kada je provedena posljednja regrutacija krčkih regruta.

Sazivna obznana za muškarce rođene od 1894. do 1899. godine, objavljena u Krku 15. ožujka 1918. godine, izvor: Državni arhiv u Rijeci.

Kontinuirano izlaganje ratnim strahotama i borbama počelo je uzimati prve žrtve. Potkraj 1915. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova osnovalo je Fond za slijepe vojnike u cilju njihove skrbi. Fond je imao u svakoj austrijskoj pokrajini svoje urede, a za područje Markgrofovije Istre osnovan je ured u Trstu pod nazivom Pokrajinska komisija za skrb vojnika koji se vraćaju kući, koji je vodio točnu evidenciju svih slijepih istarskih vojnika. Neki od njih poslani su u zavode Društva sv. Vida u Zagrebu, specijaliziranoj ustanovi za njihovu skrb. Također, bila je raširena pojava psihičke traume, koja će biti kvalificirana kao "šok od granate". Osim toga, Krčani su se u sve većem broju počeli vraćati kućama kao invalidi i teški ranjenici. Kako bi im dalo satisfakciju na dekorativnoj razini, ali i kako bi pokazalo da skrbi za njih, Više vojno zapovjedništvo odlikovalo je vojne invalide za hrabrost koju su iskazali na bojištima. Krčka općinska poglavarstva pozvana su da dostave popise neodlikovanih vojnih invalida sa svoga područja. Vojni invalidi mogli su se prijaviti svojim općinskim vlastima ukoliko su željeli da ih se uputi na liječenje u najbližu vojno- zdravstvenu ustanovu. Potkraj listopada 1916. godine Zemaljski savez za promet stranaca za Austrijsko primorje preuzeo je organizaciju liječenja i oporavka bolesnih i ranjenih časnika i vojnika. U tu svrhu sugeriralo se Općinskom poglavarstvu u Baški da se raspita kod domaćih hotelijera i gostioničara žele li u svoje objekte primiti bolesnike i ranjenike na oporavak. Reakcija je bila pozitivna, ali uz napomenu kako je u Baški problem prehrana, jer vlada velika oskudica hrane, posebice mesa. Osim toga, hoteli nisu imali peći, jer su bili predviđeni isključivo za dolazak ljetnih gostiju. Svim vlasnicima obećana je novčana naknada u iznosu od 6 kruna dnevno za časnike i 4 krune za vojnike. Tako je Baška postala otočni centar za oporavak vojnika. Primanje bolesnih i ranjenih oficira i vojnika podrazumijevalo se i nakon završetka rata.

Posebna pozornost pridavala se vojnicima na Sočanskom bojištu. Potkraj srpnja 1916. godine u Krku je osnovan Odbora za fond vojnika na Soči, na čijem je čelu bio biskup Antun Mahnić, dok je glavni operativac bio Konrad Dešković, poštanski oficijal, kao tajnik i blagajnik Odbora. Odbornici su bili svi općinski načelnici. Svrha Odbora bila je da se što izdašnijim novčanim sredstvima pomognu vojnici "koji su u ljutim borbama protiv našega najbližega neprijatelja postali nesposobni za svaki rad." Prilikom sakupljanja milodara apeliralo se stanovništvu da "u prvom smo pak redu pozvani mi stanovnici južnih krajeva Monarhije, kojima su junačka djela branitelja na Soči spasila mili dom od pohlepnoga neprijatelja i od strahota ratnih". Do kraja iste godine sakupilo se 5.725,03 kruna, koje su poslane zapovjedniku austrougarske vojske na Soči, Svetozaru pl. Borojeviću, koji se dopisom zahvalio na poslanom iznosu.

Regrutacije su se tijekom 1917. godine nastavile ubrzanim tempom. U aktivnu vojnu službu pozvani su vojni obveznici godišta 1887.- 1891. Događalo se da liječnička regrutna komisija nije bila sigurna u svoju odluku o primanju u aktivnu vojnu službu ili oslobađanje od nje pa je slala novake na dodatne liječničke preglede. U rujnu su novačenju morali pristupiti i liječnici. Prema naredbi Ministarstva za zemaljsku obranu mogućnost oprosta od službe na bojištu imao je samo otac obitelji koji ima 6 ili više neopskrbljene djece te jedini sin koji je ostao u obitelji ako su u izravnoj borbi poginula te od zadobivenih rana ili bolesti u ratu umrla dvojica ili više njegove braće. U prvom slučaju molbu je podnosila supruga ili Općina (ako supruga nije bila živa), a u drugom roditelji ili Općina. Molbe su se upućivale Kotarskom poglavarstvu u Krku, a kao dokaz dostavljao se Obiteljski list dobiven od župnih ureda. Često se događalo da su obitelji tražile premještanje vojnika bliže otoku Krku pa su ih općinske vlasti morale podsjećati da se oslobođenje od vojne službe odnosi samo na vojnike na bojištima i to ako zadovoljavaju uvjete iz naredbe Ministarstva za zemaljsku obranu.

Posljednji krčki vojni obveznici podvrgnuti novačenju bili su oni rođeni 1900. godine. Bilo je to posljednje novačenje krčkih vojnih obveznika od kojega nisu bili oslobođeni vojni umirovljenici (veterani) kao i vojni invalidi koji su bili evidentirani u zavodu za nemoćne vojnike i primali su vojne mirovine. Kao što se događalo prethodnih ratnih godina, svako novačenje pratile su molbe za dopust. Tako je početkom veljače 1918. godine kotarska vlast obavijestila općinska poglavarstva da može početi zaprimati zapisničke molbe za dopust u svrhu obavljanja proljetnih poljodjelskih poslova. Ujedno je apostrofirano da svaki vojnik ima pravo na dopust od najviše 6 mjeseci ili dva puta godišnje. Naročito su u obzir za dopust dolazili profesionalni obrtnici (kolari, bravari, kovači, limari, bačvari itd.) jer su bili potrebni za popravak ratarskih oruđa. Morali su se prilikom raporta prijaviti svojim zapovjedništvima, koja su zamoljena da im izađu u susret. Problem za vojne vlasti predstavljali su vojnici koji su već bili kod kuće na dopustu, a počeli su brzojavno slati molbe svojim zapovjedništvima za produljenje istoga. Ministarstvo rata je sporazumno s Ministarstvom za zemaljsku obranu u ožujku odredilo da se produljenje dopusta od 14 dana odnosi samo na vojnike kojima je dopusni rok istekao 10. ožujka ili prije toga. Međutim, zakašnjela obavijest uzrokovala je poplavu molbi pa je reagirala Poštanska direkcija u Trstu naredbom poštanskim i brzojavnim uredima da više ne smiju primati brzojave za produljenje vojnog dopusta. Izuzetak su činili smrt najbližeg rođaka (otac, majka, sin, kćerka, sestra, brat) i to samo za informiranje zapovjedništva ako se vojnik nalazio kod kuće, a ne za produljenje dopusta te smrtno bolesni najbliži rođaci. U prvom slučaju, vojnik je morao pokazati smrtovnicu ishodovanu od Župnog ureda, a u drugom liječničku ili oružničku svjedodžbu.

Ratni epilog i povratak na rodni otok

Austrougarska vojska položila je oružje 3. studenoga nakon što je u Villi Giusti kod Padove potpisana njena kapitulacija. Osam dana poslije utihnulo je oružje i na Zapadnom bojištu kada su u 11.00 sati njemački predstavnici u željezničkom vagonu francuskog maršala Focha u blizini gradića Compiègnea potpisali bezuvjetnu kapitulaciju. Završio je Prvi svjetski rat. Nakon njegovog završetka, krčki vojnici počeli su se vraćati kućama. Neki su stigli već u studenome 1918. godine na talijanskim ratnim brodovima. Uslijedila je talijanska okupacija otoka Krka. Uspostavom talijanske vlasti skrb za vojne invalide nije prestala. Proglasom ravnatelja Ureda za vojnu skrb, L. Pavonija 1920. godine, obećan je nastavak dodjeljivanja invalidnih mirovina te potpora za udovice i ratnu siročad. Zato se tražila suradnja općinskih vlasti u smislu izrade popisa vojnih invalida te ratnih udovica. Po zaprimljenim popisima invalidi su morali ići u Rijeku i Pulu na dodatne liječničke preglede kako bi im se utvrdila visina invalidnine.

Krčki vojni invalidi na liječničkim pregledima u Rijeci i Puli tijekom 1919. godine, izvor: Državni arhiv u Rijeci.

Civilni komesarijat sa sjedištem u gradu Krku (Commissariato Civile dellʼIsola di Veglia) dostavio je svim općinskim poglavarstvima skupni popis pregledanih vojnih invalida tijekom 1919. godine iz kojega je razvidno da ih je najviše bilo iz Općine Baška. Ako uzmemo u obzir podatak da je iz bašćanske općine do kraja 1916. godine u aktivnoj vojnoj službi bilo 1.280 vojnika dobivamo podatak da je njih 5- 6% postalo invalidima do kraja rata. Na otočnoj razini bilo je ukupno 325 vojnih invalida što je činilo 1,56% ukupnog otočnog stanovništva 1921. godine. Preostalo je pitanje onih koji se nisu vratili, onih koji su položili svoje živote na bojištima od Soče preko Srbije do Karpata i Galicije. Kao i onih koji su ostali zarobljeni u ruskim ili talijanskim logorima i čiji se povratak s nestrpljenjem i zebnjom iščekivao u njihovim obiteljima. O njima, kao i o ukupnim žrtvama koje su Krčani podnijeli u Prvom svjetskom ratu, više riječi bit će u posljednjem članku ovoga serijala.

Naslovna fotografija: Prizor sa Sočanskog bojišta, izvor: Kobariški muzej.

(Tvrtko Božić)