Kosti su jamac mira!

Poznata je činjenica da u ratu ne sudjeluju samo vojnici nego i njihove obitelji pa i čitavo društvo. Ratno vrijeme nalaže žrtvu, patnju i odricanje muškaraca i žena, mladih i starih. Dok vojno sposobni muškarci na bojištima izlažu svoje živote u ime nekih "viših ciljeva", njima nepoznatih i nedokučivih, njihove obitelji moraju uprijeti sve snage kako bi se rat vodio do konačne pobjede. U sljedeća dva članka upravo će biti riječi o tome- kako se odvijao rat na krčkoj pozadinskoj fronti uz naglašeno i stalno treniranje domoljublja. Bila je to borba bez oružja, ali nerijetko jednako teška kao ona na bojištima Galicije, Bukovine ili u blizini rijeke Soče.

Nastupom rata u ljeto 1914. godine, cjelokupan društveni život naglavačke je preokrenut iz mirnodopske rutine i podređen vojnim potrebama. Akcije sakupljanja za vojsku, odnosno u ratne svrhe i za ratne potrebe, krenule su neposredno nakon početka Prvoga svjetskog rata. Zajednički nazivnik za sve akcije sakupljanja bilo je domoljublje, odnosno cilj prema kojem treba težiti: opskrba vojske i pomoć civilnog stanovništva da ugradi sebe u vojni trijumf koji je službeno uvijek bio vidljiv, ali u stvarnosti nikada dokučiv. Akcije sakupljanja treba podijeliti u dvije osnovne skupine: dobrovoljne i prisilne. Dobrovoljne akcije imale su humanitarni karakter i bile su namijenjene obiteljima poginulih vojnika, vojnicima na bojištu i ranjenim vojnicima, a većinom tih akcija rukovodilo je Austrijsko društvo Crvenog križa (Österreichischen Gesellschaft vom Roten Kreuze). Prisilne akcije ili rekvizicije (lat. requisitio = zahtjev, traženje) vođene su direktno od Ministarstva rata u Beču (Kriegsministerium) kojemu su bila podređena ostala ministarstva. Bilo je to oduzimanja raznih dobara radi opskrbe vojske ili države s obvezom vraćanja ili plaćanja naknade, koja je zajedno s raspadom Austro-Ugarske Monarhije u kasnu jesen 1918. godine otišla u zaborav.

Dobrovoljne akcije sakupljanja

Tko hitro daje, dvaput daje!

Prva dobrovoljna akcija državnog opsega bila je pokrenuta u listopadu 1914. godine od strane Društva austrijskog Srebrnog križa (Gesellschaft vom Österreichischen Silbernen Kreuze) pod geslom Zlato za obranu- Željezo za čast (Gold zur Wehr - Eisen zur Ehr). Radilo se o humanitarnoj akciji koja je pozivala domoljubne građane da daruju zlatni nakit i ukrasne predmete od plemenitih metala (prstenje, naušnice, ogrlice, narukvice, broševi) čija vrijednost nije smjela biti manja od 5 kruna, a zauzvrat su dobivali simbolično željezno prstenje s natpisom Zlato sam dao za željezo 1914. A. S. K. (Gold gab ich für Eisen 1914. A. S. K., Austrijski srebrni križ, op. T. B.) ili Dadoh zlato za željezo. Postojala je mogućnost uplate 5 K da bi se dobio takav željezni prsten ili nadoplate razlike do 5 kruna ukoliko je zlatni predmet procijenjen na manju vrijednost. Darovatelji predmeta vrijednosti manje od 5 kruna dobivali su prigodne potvrde (plakete). Sakupljeni vrijedni predmeti pretvarali su se u novac koji se potom dodjeljivao obiteljima poginulih vojnika. Znakovito je kako krčki kotarski poglavar dr. Karlo Lusina naglašava u svom dopisu Općinskim poglavarstvima neka motiviraju pučanstvo da svoje dragocjenosti "postave na oltar domovini" te da svi darovatelji dostave podatak o unutrašnjem promjeru prstena. U proslijeđenom oglasu, Božo Kaftanić, načelnik Općine Baška, apelirao je pučanstvu: "Neka nijedan ne zateže, Domovina hitro treba pomoći, a tko hitro daje, dvaput daje!" Odaziv bašćanskih imućnijih općinara bio je vrlo dobar, a primjerice poznata bašćanska liječnica dr. Zdeňka Čermáková darovala je prsten.

Dolaskom jeseni i nižih temperatura počela je akcija sakupljanja tople odjeće i okrijepe vojnicima na Balkanskom i Ruskom bojištu. Ciljano se sakupljala rakija, flaširano vino, suhe smokve i sir jer kako je načelnik Kaftanić naglasio: "Vojska se naša muči sa neprijateljem, krv lijeva i žrtvuje život svoj za nas po mrzlim ledenim poljanama. Narode! Oni junaci naši trebaju pored odijela takodjer okrijepe. Okrjepimo ih čime možemo! Pomozimo svi kako možemo!". Dobrovoljne akcije sakupljanja za vojnike periodično su se pokretale i u kasnijim ratnim godinama, a naročito od svibnja 1915. godine kada je u rat stupila Kraljevina Italija protiv svojih dojučerašnjih saveznika, Njemačkog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije. Tako je otvoreno jugozapadno ili Sočansko bojište na kojemu su sudjelovali i Krčani u postrojbama austrougarske vojske. Tri mjeseca poslije, na otoku Krku pokrenuta je velika akcija sakupljanja dobrovoljnih novčanih priloga za vojnike. Osim novca, sakupljala su se i alkoholna pića (rakija, pelinkovac, vino), jer kako je napisao jedan hrvatski vojnik u svom dnevniku: "Bez ruma nema šturma!". Razlog ovakvim višekratnim sakupljanjima alkoholnih pića bio je vrlo jednostavan: potražnja za njima na bojištima bila je velika jer su ublažavala ratnu traumu, olakšavala su bol nastalu ranjavanjem ili su otupljivala strah od smrti. Kao da se lakše ginulo s alkoholom u krvi, zamućenog pogleda i zamagljene glave. Osim toga, vojnici su brzo shvatili da nakon podjele "službenog" ruma slijedi bitka ili juriš na neprijatelja. Zato su rum nazivali "zemljotres", a čaj s rumom bio je "politika".

Najviše akcija pokretalo je Austrijsko društvo Crvenog križa preko svojih kotarskih podružnica. Krčkom podružnicom Crvenog križa, osnovanom potkraj 1914. godine, upravljali su kotarski upravitelji, a na terenu su im neophodnu pomoć pružali općinski ogranci. Sakupljao se uglavnom novac (milodari) za liječenje ranjenih vojnika pri čemu se ciljalo na čovjekoljublje i domoljublje jer "zahvalnost mučenika i zadovoljstvo naše biti će nam plaća." U takve akcije uključivala su se općinska poglavarstva, bratovštine (brašćine), škole kao i pojedinci. Primjerice, u ljeto 1914. godine bašćanski hotelijeri Ante Tudor, Petar Grandić i Ivan Volarić stavili su Crvenom križu na raspolaganje svoje hotelske kapacitete za oporavak oficira i vojnika, a Kupališno društvo oglasilo se objavom kako se oficirima neće naplaćivati kupališna pristojba. Crveni križ je organizirao i provodio raznovrsne akcije s ciljem pomoći vojnicima na bojištima i ranjenicima. Pri tome je surađivao s Ministarstvom unutrašnjih poslova čiji je Ratni pomoćni ured, točnije njegova Tehnička prometna centrala, izrađivala različite medaljone, znakovlje i prigodne aranžmane koji su se prodavali u korist Centrale za skrb rodbine vojnika na bojištu. Sakupljalo se gotovo sve što je moglo biti upotrebljivo za vojnike: vunena roba, pamučna roba, končana roba, zavoji, gaze, ručnici, pokrivači, jastuci, deke, kape, kaputi, prsluci, košulje, hlače, čarape, donje rublje….. Također, uoči Božićnih blagdana, posebno prve i druge ratne godine, organizirane su zabave na kojima su se prodavali razni predmeti i sakupljali darovi za vojnike na bojištu.

Zidni kalendar Crvenog križa za 1916. godinu (prodavao se za 1,50 kruna). Izvor: Državni arhiv u Rijeci

Sakupljanje biljaka i prirodnih plodova

Kada se država nađe u ratnom vrtlogu, a nema dovoljno resursa da uredno i dovoljno opskrbljuje vojsku i civilno stanovništvo, onda pokušava pronaći raznovrsne načine da dođe do neophodnih sirovina. Ista je stvar s nedovoljno razvijenom industrijom koja nije u stanju pratiti vojne potrebe. Ostavimo načas ljude i zamislimo kako je Austro- Ugarska Monarhija servisirala životinje u ratu. U uvjetima kada nema potrebnih kamiona, magarci i konji služili su za vojne potrebe kao tovarne i transportne životinje. Koliko je tona sijena, slame ili zobi bilo potrebno da se namire njihove potrebe?

Nakon samo nekoliko ratnih mjeseci bilo je očito da su se generali u bečkom Armee Oberkommando preračunali (AOK, Vrhovno zapovjedništvo austrougarske vojske). Država nije bila u stanju voditi dugotrajan rat jer za to nije imala odgovarajući gospodarski kapacitet. Zbog toga se počela okretati prema civilnom stanovništvu u nadi da će ono sudjelovanjem u organiziranim sakupljačkim akcijama ublažiti navedene probleme. Takvih akcija bilo je pregršt i danas nam se neke od njih čine potpuno idejno promašene pa čak i smiješne.

Niti nepunih godinu dana nakon početka rata, pokrenuta je velika akcija sakupljanja divlje koprive (užigavice). Akciju je pokrenulo Ministarstvo rata u sporazumu s austrijskim i mađarskim Ministarstvima za zemaljsku obranu u svrhu proizvodnje "pletivnih vlakanaca", odnosno odijela, šatorskih krila i vreća za pijesak. Akciji se pridružilo austrijsko Ministarstvo poljodjelstva, koje je izdalo posebne upute i pravila kada se sakuplja kopriva (krajem srpnja ili početkom kolovoza, odnosno nakon cvatnje pa do kraja kolovoza ili početka rujna), kako se stabljika mora rezati, sušiti, vezati u snopove (u promjerima od 15 do 20 cm, ali nikako žicom), skladištiti i transportirati.

Poziv Ministarstva rata na sakupljanje koprive 1916. godine. Izvor: Državni arhiv u Rijeci

Sakupljene stabljike preuzimala je Vojna uprava, koja ih je otpremala u radionice na preradu. Za svakih 100 kg suhih stabljika plaćala je 1 krunu. Iduće godine sakupljalo se i lišće, a otkupna cijena povećana je na 6 kruna s tim da se za stabljike ili lišće koje su sakupila školska djeca nije plaćala naknada. Akcija je poprimila ozbiljnije okvire kada je Namjesništvo u Trstu naredilo svim Općinskim poglavarstvima da moraju imenovati jednog povjerenika (općinskog tajnika, učitelja, župnika…..) koji će biti zadužen za primanje i pohranu sakupljene koprive u suhoj i prozračnoj prostoriji. Ovom naredbom izgubio se dobrovoljni karakter akcije. Općinska poglavarstva morala su saopćiti Ministarstvu rata u Beču koliko kvintala (1 kvintal= 100 kg) suhih stabljika i lišća koprive bi moglo biti sakupljeno na općinskom području. Na osnovu tih podataka Općinsko poglavarstvo primilo je određeni novčani iznos, kojega je općinski povjerenik koristio za isplatu sakupljačima. Nakon što povjerenik sakupi, odnosno preuzme 5.000 kg stabljika i lišća trebao je obavijestiti Vojno zapovjedništvo u Rijeci. Ako se sakupilo manje od navedene težine, povjerenik je bio dužan početkom rujna obavijestiti Vojno zapovjedništvo o prikupljenoj količini. Akcija sakupljanja koprive trajala je do kraja rata.

Gotovo usporedno s pokretanjem akcije sakupljanja koprive, krenula je akcija sakupljanja kupinovog lišća jer je ponestalo ruskog i kineskog čaja. Prvi se nije mogao uvoziti iz Rusije kao neprijateljske države dok je prijevoz kineskog čaja morem bio onemogućen zbog pomorskih blokada. Zato je Ministarstvo rata naredilo surogat (nadomjestak) za čaj koji je bio neophodan vojnicima na bojištima. Pučanstvo se pozivalo na sakupljanje kupinovog lišća koje "upravo u našem kraju raste u izobilju" i svaka osoba bi mogla "da za vrijeme slobodnih sati na šetnji nabire nešto lišća." Ipak, nositelji akcije bila su Općinska poglavarstva, Mjesna školska vijeća i školske uprave jer je bilo zamišljeno da će kupinovo lišće sakupljati školska djeca u vrijeme kada budu oslobođena pohađanja škole, odnosno u vrijeme školskih praznika. U akcijama će sudjelovati mnogi i tako "uzdržati neslomljenu otpornu snagu Domovine naše", ali "potpuni uspjeh akcije ovisi u prvome redu od svrsishodno organizovane suradnje škole, odnosno od patriotičnog učiteljstva i školske mladeži." Općinska poglavarstva morala su se pobrinuti da od vlasnika zemljišta na kojemu ima kupine ishode dozvolu za branje. Sakupljanje se provodilo pod nadzorom jednog učitelja, a oprano, osušeno i izvagano lišće slalo se, preko Općinskih poglavarstava, Kotarskom poglavarstvu u Krku, čiji upravitelj dr. Karlo Lusina nije dvojio oko uspjeha akcije: "Nema dvojbe, da će kod sabiranja učestvovati osobe mlade i stare i obavljati taj patriotični rad besplatno. Da pako bude mladež čim revnije sabirala, mogu općine isplatiti sabiračima manje novčane svote za nagradu." Njegov nasljednik na položaju kotarskog upravitelja, dr. Emil Mucha, dijelio je izrečeni optimizam u ljeto 1917. godine i bio je uvjeren kako će u akciji sudjelovati mnogi i tako "uzdržati neslomljenu otpornu snagu Domovine naše", ali "potpuni uspjeh akcije ovisi u prvome redu od svrsishodno organizovane suradnje škole, odnosno od patriotičnog učiteljstva i školske mladeži." Prema tome, za razliku od sakupljanja koprive za koje se dobivala naknada, sakupljanje kupinovog lišća bilo je besplatno, a eventualna naknada ovisila je o dobroj volji općinskih vlasti. Uz kupinovo lišće sakupljale su se jagode i maline (za pravljenje sirupa) te njihovo lišće. U početku se sakupljeno lišće slalo u drvenim sanducima ili vrećama Eksperimentalnoj stanici Odbora za državnu promociju kulture ljekovitog bilja u Austriji u Korneuburgu blizu Beča (Versuchsstelle des Komitees zur staatlichen Förderung der Kultur von Arzneipflanzen in Österreich), a kasnije Sabiralištu za kupinovo i jagodnjakovo lišće Ministarstva rata u Oberlanu kod Beča (Sammelstelle für Brombeer und Erdbeerblätter des k. und k. Kriegsministeriums in Oberlan bei Wien). Centralno skladište sakupljalo je:

- od plodova što sadržavaju ulja i masti: bukvice (plod od bukve), sjemenje od sunčanice, sjemenje od tikava, dinja i krastavaca, te jezgre od koštunica

- od krmiva: žir (želud), divlji kesten, plod lipe, lišće od koprive, plod klena (makljena)

- od bilina, što daju vlakanca: stabljike od koprive

- kao surogat za čaj: lišće od kupine, od jagodice i maline

- kao surogat za kavu: razne vrsti oskorušava, plod bijelog gloga, gloga običnog, plod maslačka (ovaj samo u jeseni) i zimolozine

Školskim upravama dostavljeni su sabirni kalendari u kojima su bili navedeni svi prirodni plodovi te u koje doba godine se mogu sakupljati. Upute i naredbe dolazile su od kotarskog Odbora za sakupljanje u Krku na čijem je čelu bio kotarski upravitelj. Školama se preporučivalo da sakupljaju: otpalo voće, divlje voće, plod crnog trna (gloga), žutike, borovine, plod kupine, maline, šumskih i raznih drugih vrsta jagodica, lipov cvijet, jestive gljive i gljive za krmu te razno lišće za krmu. Mjesna školska vijeća mogla su izdavati dozvole da se akcije sakupljanja provode i u nastavne dane, a trebala su o tome obavijestiti kotarsku školsku vlast. Od sakupljanja su bila oslobođena djeca koja su tada pomagala roditeljima u poljoprivrednim poslovima. Učitelji su se brinuli za sušenje i čuvanje lišća i plodova, pri čemu su se mogli poslužiti školskim prostorijama. Mjesna školska vijeća morala su do 10. studenoga svake godine podnijeti Kotarskom školskom vijeću u Krku izvješća o rezultatima akcija. Optimizam glede provedbe akcija bio je kontinuiran jer se izražavalo uvjerenje da će "i učiteljstvo i školska mladež, koji su u ovo teško za državu doba dali dokaza pravog i dubokog domoljublja, uložiti i ovaj put sve svoje sile za dobar i potpun uspjeh tog patriotskog djela i tako poduprijeti žilavo državu." Iz izvješća uprava bašćanskih pučkih škola Mjesnom školskom vijeću vidljivo je da je akcija sakupljanja kupinovog lišća trajala sve do ljeta 1918. godine.

Akcija sakupljanja brnistre (žuke) bila je, prema otpremljenim količinama, jedna od najuspješnijih akcija, za koju se ujedno najviše plaćalo (8 kruna za 100 kg zelene, vlažne stabljike; 10 kruna za 100 kg uvenule stabljike; 12 kruna za 100 kg potpuno suhe stabljike). Stabljika se koristila u tekstilnoj industriji. Na otoku Krku sakupljanje brnistre preuzelo je u listopadu 1917. godine "Ratno ribarenje Krk", koje je svojim brodovima prevozilo sakupljenu brnistru u Rijeku odakle se željeznicom transportirala u Austriju na industrijsku preradu.

Možda najmanje uspješna bila je akcija sakupljanja metlovine (banistre). Počela je u siječnju 1916. godine temeljem naredbe Vojnog zapovjedništva u Grazu. Akcija je obuhvatila cijelu pokrajinu Istru, a uključivala je civilno stanovništvo, vojnike u pozadini i ratne zarobljenike. Namjena je bila ista kao i za sakupljanje koprive. Općinska poglavarstva preuzimala su i sušila metlovinu te prijavljivala Kotarskom poglavarstvu sakupljene količine. Civilnom pučanstvu se za svaki kilogram suhe metlovine plaćao 1 filir. Vjerojatno su tako niska otkupna cijena kao i nedovoljne količine na otoku bile razlozi neuspjeha ove akcije, kao što sa sigurnošću možemo ustvrditi za neuspjeh akcije sakupljanja šišaka. Ova akcija pokrenuta je istodobno kada i akcija sakupljanje metlovine, a bila je i podjednako neuspješna. Nositelji akcije bile su škole, odnosno školske uprave kojima je bilo naređeno da organiziraju sakupljanje pomoću školske djece. Bez obzira koliko puta su bašćanske školske uprave dostavljale izvješća u kojima se naglašavalo kako šišaka nema na njihovom području, Kotarsko upraviteljstvo je tražilo pozitivne rezultate. Zbog toga je morala intervenirati općinska vlast, kao u prosincu 1915. godine kada Nikola Žic, vladin povjerenik za Općinu Baška, u dopisu Kotarskom poglavarstvu u Krku navodi kako školska djeca nisu mogla sakupljati šiške "jer ih skoro i nema." Isti razlog vrijedio je prilikom akcije sakupljanja jasenovog lišća. Nakon što je žetva 1917. godine potpuno podbacila, zavladala je velika nestašica krmiva pa se u ljeto iste godine krenulo u akciju sakupljanja jasenovog lišća kao surogata za sijeno. Kotarsko poglavarstvo u Krku naredilo je općinskim poglavarstvima da organiziraju akciju u državnim i privatnim šumama uz nadzor poljskih čuvara. Poziv na sakupljanje upućen je cjelokupnom pučanstvu, a naročito ženama i školskoj djeci. Obzirom na važnost akcije i činjenice da jasen vremenskim odmakom sve više gubi na hranjivoj vrijednosti, sakupljanje je počelo odmah. Općinske uprave preuzimale su sakupljeno lišće za što im je bilo plaćano najviše 13 kruna za 100 kg. Vlasnici šuma pozivani su na patriotičnost glede dozvole sakupljanja, a određena im je visina naknade u iznosu od najviše 3 krune za 100 kg lišća. Poznato je da u Općini Baška akcija nije uspjela jer jasena gotovo da i nije bilo.

Sakupljanje kostiju

Zbog pomorskih blokada i prekida uvoza fosforita (kalcijev fosfat, op. T. B.) iz prekooceanskih zemalja u Austro- Ugarskoj Monarhiji zavladala je oskudica fosfatnog umjetnog gnojiva. Zbog toga je krajem 1915. godine pokrenuta akcija sakupljanja kostiju s ciljem prerade u koštano brašno kao nadomjestak za fosforit. Time se nastojalo spriječiti smanjenje poljoprivrednih prihoda, a u konačnici osigurati dovoljnu opskrbu pučanstva žitom. U normalnim situacijama, kosti su sakupljali putujući kramari (mali trgovci, op. T. B.), koji su ih prodavali velikim trgovcima, a ovi tvornicama za preradu. U ratnim, izvanrednim prilikama takvih sakupljača bilo je malo i bili su rijetki pa se apeliralo na školske uprave da organiziraju školsku djecu koja bi trebala obilaziti kuće i sakupljati kosti ili će svako domaćinstvo s vremena na vrijeme donositi kosti na općinsko sabiralište. Nakon toga kosti bi se prodale najbližem trgovcu kostima.

Poziv na sakupljanje kostiju iz 1917. godine. Izvor: Državni arhiv u Rijeci

Sakupljene kosti iz svih pokrajina u austrijskom dijelu Monarhije preuzimala je Centrala za kosti u Beču (Knochen Zentrale) čiji je glavni dobavljač bilo bečko Društvo Colla s ispostavama u svim austrijskim pokrajinama. U Austrijskom primorju najbliža ispostava bečkog društva bila je u Trstu, koja je za svakih 100 kg kostiju plaćala 9 kruna dok je za 100 kg rogova otkupna cijena bila 16 kruna. Važnost akcije podignuta je na najviši stupanj jer kosti su bile osiguravatelj lakšeg života i onaj tko ih uništava "svima smanjuje kruh i rasipa mast". Budući su kosti "jamac mira" koji nije daleko "nijedna kost ne smije propasti". I ovom prilikom naglašavao se patriotizam, a dobrovoljnim sakupljačima bila je garantirana javna pohvala.

Sakupljanje vune i kaučuka (gume)

U ranu jesen 1915. godine Ratni opskrbni ured pri Ministarstvu rata u Beču pokrenuo je akciju sakupljanja vune i kaučuka (gume) na cijelom području austrijskog dijela Monarhije. Akcija je trajala od 27. rujna do 2. listopada, a obuhvaćala je sakupljanje vune, vunenih tkanina, pamuka, pamučnih tkanina te kaučuka (gume) u ratne svrhe. Ratni opskrbni ured u svom proglasu objasnio je svrhu i namjenu sakupljanja: "Narode! Ti si znao poduprijeti svaku domoljubnu akciju što se poduzela i pokazao djelom, koliko ti svoju domovinu ljubiš. Ni sada ne ćeš sustati. Sada je veća potreba no ikada. Slavne naše vojske, sinovi naši, moraju da brane nas samih od najbližih naših neprijatelja Talijana! Te sinove treba pomoći. Nijedan neka se ne ogluši na poziv c. k. ratnog Ministarstva i i svaki nek dade veledušno ono što od njega vojska ište jer je to za nas! Od ničijih vratiju nek školska djeca ne odu praznih ruku i od svačije kuće nek djeca naša ponesu sobom uz dar još dobar utisak kako treba da se domovinu ljubi! Narode! Svi ne možemo biti pred neprijateljem i krvlju svojom zasvjedočiti ljubav prema Caru i Domovini; učinimo tu dužnost pomažući što više našu vojsku!"

Poput ostalih akcija i u ovu su bile uključene školske uprave, učitelji i školska djeca zajedno s ostalim stanovništvom. Iz dostupnih arhivskih podataka vidljivi su rezultati akcije u Općini Baška:

Akcija je ponovljena 1916. godine, a trajala je od 13. do 17. lipnja. No, za razliku od prve akcije, ova je izgubila obilježje dragovoljnosti i prerasla je u rekviziciju. Općinska poglavarstva sada su morala načiniti popis vlasnika ovaca i prikazati njihov broj kako bi se na osnovu toga procijenila količina vune koju je preuzimala vojna komisija početkom kolovoza.

Proglas Ratnog opskrbnog ureda o drugom sakupljanju vune i kaučuka 1916. godine. Izvor: Državni arhiv u Rijeci

Akcija nije polučila dobar rezultat kao prethodne godine zbog ranog datuma sakupljanja do kojega mnogi vlasnici nisu ostrigli ovce, ali i zbog prekupaca koji su obilazili otočna mjesta i kupovali vunu i ostalu robu po višim cijenama od onih koje je nudila država.

Na kraju ovoga dijela treba spomenuti da su se na otoku Krku za vrijeme trajanja rata također provodile akcije sakupljanja flaša, starog papira, jute, konoplje, kore, žira (želuda) i divljeg kestena (za proizvodnju ulja) te jutenih vreća, ali nijedna od njih nije toliko uzbudila i uznemirila stanovništvo kao akcija sakupljanja metala o kojoj će više riječi biti u sljedećem članku.

Naslovna fotografija: Željezni patriotski prsteni s ugraviranim natpisom "Dadoh zlato za željezo" 1914. Izvor: Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu

(Tvrtko Božić)