TITLOVI DA SE STILTAŠ
Milovan Kirinčić 28.01.2012.

Mislim koje su uopće sličnosti hrvatskog jezika sa srpskim, crnogorskim i bosanskim jezikom, osim toga što svi nose naziv jezik i što se možemo sporazumijeti na vrlo jednostavan način. Za naše jezike dobro bi došla ona Balaševićeva „ma
Piše: Ivan Dermiček
Da mi nema tog interneta, tko zna čemu bih se ja toliko čudio, da mi nema tog interneta... Kako li su samo starije generacije mogle voditi smisleni život prije internetskog doba?! Govorilo se nekad u krugovima tih starijih generacija da ako staviš prst u more da si onda povezan s cijelim svijetom. To ja izreka o moru i prstu donekle i, hmm, držala vodu, sve dok se internet nije razvio u monstruma informacija i komunikacija kakvim ga danas znamo. Dovoljno je tako danas imati neki uređaj s kojim se može ići na internet i to je to. Spojen sa svijetom, svijet spojen s tobom. Unatoč tome što je čovječanstvo dobilo mogućnost da preko interneta bude povezanije i informiranije, internet u najvećem slučaju koristimo uglavnom za zafrkanciju.
Kobni Bryant
E pa tako sam se i ja zafrkavao malo na jednoj društvenoj mreži čiji sam ponositi član. Onako letimično sam gledao newsfeed (valjda se to zove u hrvatskoj inačici novosti ili tako nekako), a na njemu se razbježale poveznice mojih virtualnih prijatelja. Netko stavlja slike, pa kratke citate, pa poveznice od YouTube-a, članaka... I zapne meni za oko jedna vijest s portala taman toliko da me izbaci iz sjedala dosade. Bila je to vijest jednog poznatog srpskog portala, a naslov mi se činio vrlo zanimljivim jer je vijest obrađivala određenu poliglotsku vještinu jednog od najboljih košarkaša današnjice Kobea Bryanta! Kliknuo ja tako na poveznicu s naslovom „Kobi baš voli da psuje na srpskom“ čisto iz znatiželje i te internetske zafrkancije.
I fakat, Kobe baš voli psovati na srpskom u tri različita isječka on spominje p**** mater, a kaže i puši k**** i moram mu priznati to je jako dobro savladao. Međutim, nisu me šokirale toliko ove Bryantove psovke koliko sama činjenica da su na srpskom! Uzeo sam malo predah od tog silnog šoka, podigao sam glavu prema nebu, odnosno plafonu dnevnog boravka, ustanovio da je u meni najbližem kutu paučina i da mi je očito dosta godina bila paučina ispred očiju. Kako, dovraga, nisam kužio da i ja znam psovati na srpskom kao i Kobe Bryant!?! „Čekaj“, pokušao sam se smiriti, „Možda je riječ o nekom famoznom hrvatsko-srpskom, možda je to ostavština iz one bivše SFRJ u kojoj se nisi dugo morao zadržavati? Možda si jednostavno neinformiran i to je to. I ništa više...“. Zar je moguće da i Srbi imaju iste riječi za psovke kao i mi Hrvati? Kako to? Ustvari, zafrkavam vas. Nisam se to pitao, ali sam mogao, zar ne? Mislim koje su uopće sličnosti hrvatskog jezika sa srpskim, crnogorskim i bosanskim jezikom, osim toga što svi nose naziv jezik i što se možemo sporazumijeti na vrlo jednostavan način. Za naše jezike dobro bi došla ona Balaševićeva „ma princip je isti / sve su ostalo nijanse“, i to je fora i tu je poanta, možemo se sporazumijeti, a opet imati svoje različite jezike i svoja različita narječja, ali...
Ali
Uvijek je taj jedan – ali – nekim ljudima nije nikad dosta da se uhvate u koštac s tim razumjevanjem naroda i narodnosti Regiona pa onda pokušavaju na sve načine da jezik mjenjaju po različitim ključevima. I sami smo, na kraju krajeva, ovdje u Hrvatskoj mogli posvjedočiti tome kada se devedesetih godina pokušalo uvesti neke nove riječi koje su kod puka uglavnom postigle obrnuti efekt. Ljudima je bilo smiješno koristiti te nove nazive, tako da su, neka se nitko ne uvrijedi, primjerice „zrakomlati“ postali glavna tema birtijskih sprdnji u dobrom društvu. Da bi se proradilo na razlikama, čak se i 1998. godine titlovao popularni srbijanski film Srđana Dragojevića „Rane“, to je samo još više podiglo kultnost i popularnost toga filma pogotovo rijetki primjerci na VHS-u s hrvatskim titlovima – to je valjda bio jedan sasvim drugi trip u ovom odličnom filmu... Ali odlazim možda malo previše u širinu.
Čemu sve ovo? Pa zbog reakcije Vijeća za elektroničke medije na prikazivanje filma Zorana Čalića „Žikina dinastija“ u programu RTL-a Hrvatska. Vijeće za elektroničke medije je upozorilo RTL da su “pružatelji medijskih usluga dužni objavljivati program na hrvatskom jeziku ili u prijevodu na hrvatski jezik” pozivajući se na Zakon o elektroničkim medijima, članak 4. Što će reći da se u ovom primjeru „Žikina dinastija“ ili bilo koji ostali film srpskog, bosanskog i crnogorskog jezika mora prevesti na hrvatski jezik unatoč tome što je riječ o srodnim jezicima koje, kako vidimo, nije teško razumjeti. Vijeće za elektroničke medije priznaje da su i druge televizijske kuće lako prelazile preko ovog članka u Zakonu o elektroničkim medijima te da su ga, je li, kršile. Međutim, na RTL su se, kako navode u Vijeću, tužili gledatelji, a naznačuju da, pomalo baseballskim riječnikom, RTL ipak ima i tri opomene.
To je naravno lansiralo lavinu raznih rasprava u medijima. Pale su kritike na rad Vijeća za elektroničke medije, pa na Zakon o elektroničkim medijima, odnosno na članak Zakona koji je loš... Povele su se rasprave o besmislenosti titlovanja na hrvatski jezik srbijanskih filmova ili općenito filmova na nekom od srodnih nam jezika i kamo sve to vodi. Netko je čak bio i postavio pitanje što napraviti kada netko u nekoj emisiji informativnog ili zabavnog karaktera ugosti osobu koja govori bosanski, srpski ili crnogorski jezik. Treba li ga titlovati, treba li srediti simultanog prevoditelja i slično? Što onda učiniti s onim starim filmovima gdje, ne znam, npr. glume Boris Dvornik i Bata Živojinović partizane. Treba li titlovati onda samo srpske glumce u tim filmovima? Dobro, to je samo mala zafrkancija, ali da ironija bude još veća to se pitanje o titlovima na hrvatskom postavlja kada kinima hara još jedan hit film Srđana Dragojevića pod nazivom „Parada“. Što će reć' da se od „Rana“ do „Parade“ očito nije gotovo ništa promjenilo u mentalnim sklopovima. Umjesto da se potencira prednost razumijevanja među narodima na ovom brdovitom Regionu da bi se ostvarila neka suradnja i zdrava komunikacija, mi se trudimo raditi posve suprotno, a jezici navodno služe da se čovjek može bolje sporazumijevati s drugim čovjekom. Koješta ili svašta!





