Skrivena blaga otoka Sveti Marko

U prošlosti se otok Sveti Marko još nazivao i Scoglio Alma (Školj ili otočić Sveti), Almis, a Sveti Marko je dobio ime vjerojatno po republici Svetog Marka koja ga je 1480. godine i okupirala. 1618. godine nakon madridskog mira otok Sveti Marko

Krčkim mostom sam baš kao i mnogi godinama prolazio autom, biciklom, u blizini stanovao, išao u školu a nikada ne primjećivao otok Sveti Marko. U moru oko njega smo uvijek lovili ribe, kupali se i šetali te nikad ne pomišljali o blagu koje skriva taj divni otok. Sveti Marko nam je uvijek bio tako blizu a uvijek tako daleko. Za te skrivene tajne sam čuo još kao mali kroz priče odraslih, no tome preveliku pažnju nikada nisam davao.Jednom prije godinu i pol dana dok sam prelistavao knjigu o staroj Jugoslaviji i izgradnji mosta ugledao sam sliku Svetog Marka. Kroz glavu su mi u sekundi prošle misli o nekakvom blagu, kakvom nije mi bilo jasno no odlučio sam to istražiti. Istražiti potajno jer se na otok ne smije ići bez pismenog dopuštenja, koje vjerojatno ne bi dobio pa ove priče nikada ne bi niti bilo.Na svoj tajni put naoružao sam se fotoaparatom, dobrom voljom, i ujutro krenuo iz Omišlja pješke. Jutro je bilo prohladno, izuzetno maglovito, a to se i dokazalo dolaskom na Krčki most. Naime maglu kakvu sam doživio na mostu nisam nikada vidio, a niti prst pred nosom, te naravno njoj mogu i zahvaliti što sam potpuno neopaženo stigao do Svetog Marka. Sa sredine mosta sam skrenuo na otok i kamenjarom se počeo penjati na vrh.Na vrhu, tj. najvišoj točki otoka se nalaze ruševine mletačke tvrđave koju sam malo istražio. Utvrda je dosta velika, razrušena od godina i vremena, te obrasla različitim biljkama. Okrenuta je prema kopnu, no sa njega ili sa mosta je se ne može uopće vidjeti jer je potpuno stopljena s okolišem (kamenjarom).U ovoj mletačkoj tvrđavi nekada je živjela vojska koja je budno pazila na gusarske lađe senjskih Uskoka. Sa vrha Svetog Marka pogled se pruža na otok Cres, Učku, Rijeku, Kraljevicu..., sve je kao na dlanu. No da kažem nekoliko riječi i o samom otoku.U prošlosti se otok Sveti Marko još nazivao i Scoglio Alma (Školj ili otočić Sveti), Almis, a Sveti Marko je dobio ime vjerojatno po republici Svetog Marka koja ga je 1480. godine i okupirala. 1618. godine nakon madridskog mira otok Sveti Marko je prestao služiti vojsci, te pošto je bio u vlasništvu opatije Svetog Nikole se počeo davati u zakup ovdašnjim ljudima zbog ispaše. Kroz vijekove ljudi su govorili da je otok bogat raznim ljekovitim biljkama i da se na njemu nalazi velika špilja s mnogo galebova. Te priče su me toliko zainteresirale da sam put jednostavno čim prije morao nastaviti dalje.Hodao sam po vrhovima oštrog kamenja te pazio da ne bi negdje pao i ozlijedio se (pa tko bi me uopće ovdje spasio). Ovo oprezno i dosadno pješačenje je trajalo jedno 20 minuta sve dok nisam stigao do male oaze. Da, naime maleno jezerce do kojeg sam stigao me podsjeća upravo na to, na oazu u pustinji, samo što ovdje nije bilo niti pustinje a niti pijeska, već samo goli kamen i krš.Maleno jezerce se nalazilo zaklonjeno od kopna i mosta, a iznad njega su visjele grane drveća koje su ga prekrivale i sakrivale. Neke grane su čak i dodirivale površinu vode, te je zbog toga jezerce bilo dosta prljavo. Sve je smrdilo po ovcama, pa sam zaključio da jezero ovcama služi kao mjesto gdje utažuju svoju žeđ. Odmorio sam se malo, uživao u mirisu i u daljini ugledao ovce kako u tišini pasu travu. Krenuo sam k njima no ubrzo su se razbježale prema moru gdje sam i ja krenuo. Skroz sam se spustio do mora, do crvene lanterne koja noću budno svojim svijetlom šalje signal za upozorenje. Lanterna se nalazi na mjestu na kojem je otok najbliže kopnu, a ta razdaljina iznosi oko 600 do 700 metara. Vrag mi nije dao mira i počeo sam se pitati gdje je ta špilja, špilja galeba Marka i njegovih nebeskih prijatelja. A bila je tamo, jako blizu, pokraj lanterne. Iz daljine sam u brdu, u kamenjaru ugledao drveće kako raste jako čudno, na neobičan način. Približio sam se i stvarno imao sam pravo, špilja galeba Marka je ovdje, preda mnom, blago je otkriveno.Špilja je imala dva ulaza koja su prekrivala dva drveta i razno grmlje (divlji šipak, kupine, šparoge, spičke...). Prvi ulaz je bio u potpunosti neprohodan, dok sam se drugim oprezno spustio. Ispod površine sam ušao dobrih 10 ili 15 metara te stao. Za ići dalje je bilo previše opasno, bio je mrkli mrak, a za ulazak nisam imao gotovo nikakvu opremu. Uzeo sam kamen u ruke i bacio ga, no kuda je on pao i koliko duboko nisam uspio utvrditi. Vratio sam se na površinu jer je unutra bilo dosta hladno i lagano krenuo ka mostu, prema kući, pod velikim dojmom što sam sve danas vidio i kakva sve prirodna i povijesna blaga otkrio. Blaga koja ću zauvijek pamtiti.Izvor: http://crckarije.com/