Svemu dođe kraj
Milovan Kirinčić 07.08.2013.

.
Pošto je Hrvatska otišla u EU, i ja sam odlučila istoga dana negdje otići. Put me je, kao i svake godine, odveo u Pineziće. Kao da u svom vozilu imam ugrađenu automatsku navigaciju. Pinezići, duša otoka Krka, mirno i skromno mjesto Šotoventa. Nekakvi čudni leptirići proradili su u meni čim sam prešla most.
Sve je bilo manje-više isto kao i lani, uz male ali uočljive detalje kao što je pokošena trava i žbunje metar širine uz cestu kroz cijelo područje općine Malinska-Dubašica. Po tome sam točno znala kada sam prešla na područje Grada Krka i tako stigla bliže svome raju, Pinezićima. I tu je sve bilo kao i lani, osim dijelića novog asfalta po ulicama na principu „A je to“.
Prvo ugodno iznenađenje bio je Turistički biro, novouređen i napokon moderan.

A onda šok! Prekopane ulice prepune rupa, kamenja, pijeska, prašine, buke strojeva, zatvoren dio puta prema moru…
Unatoč svim preprekama uzduž i poprijeko cijeloga mjesta, turista je bilo čak i previše. Luka sv. Fuske bila je prepuna čamaca i čamčića, jahti i jahtica, a automobili su uz rub ceste bili parkirani „na kat“ jedan preko drugoga. Raskopana staza uz more vodila je ravno u novootvoreni Beach bar „Mocca“, gdje nisam pronašla slobodno mjesto za „Radlera“ pa sam otišla u dobar stari „Jert“. A kad tamo, toliko „ljudova“ da mi je preostalo samo uskočiti u prekrasno tirkizno, bistro i čisto more pa sjesti na kamenčić uz plavu zastavu.

Plaže u Jertu i Pod crikvom, kao i svaka okolna uvala, bile su pune. To je to! To su Pinezići! Kako je jednom netko rekao: „Ma ki ovo more platit?“ A ja ću reći: „Ma ki nan ovo more uskratit?“. Ni prašina, ni buka, ni rupa, ni gužva, ni rad, ni nemar. A za vikend još i veća gužva. Zato sam se odlučila otisnuti svojom „lađom“ na pučinu i oploviti obližnje uvale prema Glavotoku, pa natrag prema sv. Jurju, u želji da kao pravi turist prostrem svoju „dekicu“ i prepustim se čarima frižidera i UV zrakama. Ali u svakoj je bilo barem jedno plovilo.

Opazih još jedan detalj: uz prekrasno zelenilo zelenjele su se i kante za smeće, koje uredno prazni djelatnik krčke „Vecle“. Barkom, ovaj vrijedni mladić obilazi svaku uvalu i održava ih čistima pa na taj način i kod drugih budi ekološku svijest. A ugodno me iznenadila i informacija da isto čini i na malom, nenaseljenom obližnjem otoku Plavniku. Za čistoću njegovih plaža treba, dakle, zahvaliti upravo ovom vrijednom mladiću.
Svaki „kotačić“ u ovom malom mjestu ima svoju funkciju i zato sve izgleda O.K. Unatoč mnogim problemima, tako je zahvaljujući skromnosti mještana, njihovoj susretljivosti i pažnji prema svakome tko posjeti njihovo mjesto. Takvi su i „ki to more platit“.

Ušla sam lagano i u četvrti tjedan godišnjega, kad me jedno jutro probudio zvuk nekog novog stroja. Bio je to rezač asfalta, koji je lagano klizio po friško postavljenom asfaltu, kružeći oko hidranta. A onda je rovokopačić tražio zatrpani kabel jer bi se navodno trebao spojiti na hidrant. I tako duž cijelog sela - uz gotovo svaki hidrant tražio se kabel i spajao jer, trebalo je iskoristiti 38 stupnjeva da se to odradi, dok se čeka da i opet proradi asfaltna baza da bi se napokon tijekom kolovoza mogle pokrpati zmijolike iskopine duž cijeloga sela po principu „A je to“.
I tako dođe kraj mojem godišnjem odmoru. Uz zvukove strojeva započeo, uz zvukove strojeva završio. Zahvaljujući čarima Pinezića i njegove okolice, kako mene, tako i mnoge druge turiste ništa nije moglo otjerati. Štoviše, dok čekam svoj brudet kod „Krajana“, kombiniram kako bih uskoro opet mogla doći, pa makar i za vikend.
Lilika.





