Pisma od bodulske rožice: DALEKO PUTOVANJE

Uzmi me za ruku i kreni sa mnom na taj put... Vjerujem da svi možemo pronaći dio sebe u svačijim životima, da imamo puno više toga zajedničkog nego što se to čini na površini. Ovisi samo koliko se bojimo dubina.

Piše: Adriana Bartolovic

Gdje početi? Gdje je početak jednog životnog putovanja koji je po mom mišljenju jedna uporna konstanta koja samo prelazi iz jedne dimenzije u drugu, stalno se mijenja i uvijek je tu. Varijante su beskrajne i uporne i na nama je samima da spoznamo njihova obilježja... Da ih promatramo i vrednujemo sami, a u isto vrijeme i živimo, proživljavamo.

Kako uhvatiti sve to bogatstvo što nam se pruža svakodnevno? I možemo pokušavati secirati svaki najmanji trenutak, pokušavati shvatiti cijelu tu igru koja se odvija ispred naših očiju, kao najljepša muzika, kao igra,najljepši roman koji smo ikada pročitali ili putovanje koje smo poduzeli. Imamo sve preduvjete. Za bilo što. U nama samima. U svakom trenutku mi donosimo odluku i uvijek imamo izbor iako to više puta ne vidimo tako i na izgled nam se cini da nas je "život" natjerao da poduzmemo određenu akciju.

Učiniti ono što mislimo u određenom trenutku da bi bilo najbolje. To je jedino što možemo. Pa makar i ne učinili ništa. Makar ostali na istom mjestu. I to će imati određene odjeke koji će se prostrijeti našom dolinom i vinuti u visine do najviših planina i do samog beskraja našeg kozmosa. I prijeći kao slike ogledala u neke druge kozmose i utjecati na njih.

Da li smo svijesni kolika je naša snaga utjecaja? Mislim da nismo. Mislim da u principu promatramo sve to jako plitko. Hvatamo svoj dnevni ulov opstajanja u plitkim vodama vremena i pomislimo (možda) kako i nisamo baš tko zna što, kako i nismo važni, kako bez obzira na sve i nemamo baš tko zna što reći... Reći sebi... A tek drugima?
Što imamo reći? Tko će nas slušati? Tko će nas čitati? A u nama toliko blago... Toliki biseri života leže u dubinama naše duše, skriveni i tajanstveni, na dnu najdubljeg mora života i u najtamnijem kutku starog oronulog broda koji je nekad plovio punim jedrima, snažno i beskrajno, uporno i sa svim svojim žarom prolazio kroz sve moguće prepreke na svom putu; prkosio svim vjetrovima i morskim strujama koje su ga nosile i tjerale da uvijek ide dalje i dalje...

Taj stari jedrenjak sam ja. Nisam jedina, ima ih puno. Mislim da bi svi mi u sebi pronašli te stare jedrenjake kad bi samo krenuli na put otkrivanja, u jednu odiseju bez prestanka. Jer taj put bi bio nova odiseja o kojem bi opet mogli pisati. Iz koje bi ponovno mogli početi razmatrati, učiti, procjenjivati... I tako se sve vrti u krug, naizgled bezličan i ne toliko važan krug odjednom postaje mnoštvo ciklusa kao bljeskovi na vodi... Odrediti njihov put - odakle poćinju i gdje nestaju je nemoguće, a opet mi ih vidimo i divimo im se.

Uzmi me za ruku i kreni sa mnom na taj put... Vjerujem da svi možemo pronaći dio sebe u svačijim životima, da imamo puno više toga zajedničkog nego što se to čini na površini. Ovisi samo koliko se bojimo dubina.

Uzmi slobodan pad. Ja čekam da me otkriješ u mojim plavetnim dubinama. Neka tvoja vodilja bude zvijezda na nebu koja uporno sja i kreni. Ona te nikad neće napustiti.