Ninuškine zgode i nezgode 6.

.

Kako spojiti studeni, vlak, National Geographic i prevaru? Vrlo lako. Provjerite!

Ninuška se javlja na raport s novim nezgodama! Howdy dowdy! studeni nan je prišal, malo je zahladilo, kao stvoreno vrijeme za nove nezgode. Pa krenimo redom..

Odlučila ja posjetiti svog dragog, koji je bio u posjeti roditeljima, u jednom mjestu nedaleko Zagreba. I vrtim u glavi financijsku situaciju, duboko razmišljam, sažimam, zbrajam, oduzimam, pritom dodajem dojmove jednog dana kad sam bila u Rijeci i vidjela vlak kako prolazi i stižem do zaključka – putujem vlakom!! To će biti Ninuškino prvo putovanje vlakom u Hrvatskoj! I moram priznati da me to putovanje uzbudilo i jedva sam čekala krenuti.
Kao tipična žena koja odlazi na tjedan dana, nosim 2 kufera, natrpana do kraja. U jednom odjeća, obuća, u drugom šminka, torbice, knjige, maramice, špangice i ine gluposti. U nijedan kufer nisam stavila kape niti šalove, a bome niti rukavice. Zašto? Pitam se i dan danas. Na dan putovanja u Krku i u Ri je bilo vrlo toplo, tako da sam jaknu nosila u rukama. Ipak sam imala nešto razuma, pa nisam jaknu spremila u putnu torbu.

Dragi moj brat me dopeljao na kolodvor i to sam posebno molila mamu koja se čudila šta ja ne mogu s autobusom do Rijeke. Mama, halo! Dvije putne torbe imam, a ovako je brže i jeftinije! A braco je i tako trebao ići u Ri. Ugovorili smo vrijeme polaska, torbe utrpali i krenuli. Tijekom vožnje se ništa nepredviđeno nije dogodilo. Istrpao me brat na željezničkom kolodvoru, a ja krenula kupiti kartu. Kako sam uspjela doći do blagajne nemam pojma jer s ona dva kufera i torbicom u rukama sam se vrlo teško kretala. Inače su oba kufera na kotačiće, ali nisam ih mogla oboje vući, tako da sam vukla samo jednog, a drugog i torbicu nateglila u rukama nekako. Pa sam kupila kartu i krenula na wc. Jer Ninuška uvijek mora na wc. To je zakon. Došla do wc-a nekako, srela dvije žene, jedna koja radi tamo, druga samo prolaznica. Kratko sam se zadržala s njima i krenula razmijeniti novac da torbe spremim u sandučić (naime, trebale su mi 3 kovanice od 5 kuna). Međutim, bilo mi je neugodno žicat sitno na kiosku, vidjeh da ni oni baš nemaju. Pa sam napravila još jedan đir do wc-a da pitam gospođu. Nije imala. I odlučim ja otići u kafić na kavu i sendvič, pa ću tamo razmijeniti. Dok sam ja 5 puta hodala amo – tamo, popila kavu i pojela sendvič, već je bilo vrijeme polaska. Stigao vlak na peron. Eto i mene. I šok odmah. Da bi ušla u vlak morala sam se popeti na 3 uske i visoke stepenice. S dva enormno teška kufera. Odlično!! Zašto si ono draga Ninuška uzela baš dva kufera? I stala sam tako pred vlak, duboko udahnula i razmišljala o rješenju tog problema. Kad evo, naišla žena prolaznica iz wc-a i rekla je da će mi pomoći. I tako sam se ja popela u vlak, a ona mi je dodala kufere, jedan po jedan. Problem riješen. Nego, ide i ona u Zagreb, ali ovo da nije taj vlak. Hm. Pitah još dvoje ljudi i konduktera koji su rekli da vlak je za Zg. Ok, mirna sam. Sjela u prvi kupe koji je bio posve prazan, spremila kufere, otvorila prozor i uživala u pogledu. Razmišljala sam i o onoj ženi prolaznici koja ide za Zg, poželjela sam da sjedne kod mene u kupe da mi vrijeme brže prođe, kad se već činila simpatičnom. U daljnjem tekstu označit ću je kao Žena Prolaznica. Pravo ime će ostati zaštićeno.

Žena Prolaznica me doista i našla u vlaku, rekla je da me tražila, sjela kraj mene u kupe i vožnja je mogla početi. Avantura koju nisam očekivala. Prije nego je zapravo sjela, otkopčala je traperice i spremila majicu u hlače, a imala sam priliku vidjeti i roze gaćice. Žena Prolaznica je vrlo brzo počela pričati o svojim financijskim problemima, odlascima odvjetnici, nekom „dečku“ (nazovimo ga tako, makar ima preko 40 godina, u daljnjem tekstu označit ću ga kao Lover) kojem je pokušavala i poslati jednu sladunjavu poruku punih 3 sata. A koju sam ja morala napisati, jer ona ne zna pisati poruke na svom mobitelu. Doista je bila uporna, to moram priznati. U to isto vrijeme, ja sam poslala dvije poruke i obavila poziv bez problema. Onda smo stigli u Gorski kotar, Ženi Prolaznici se prispavalo i na nekih pola sata – sat je utonula u san. Najljepši sati moje vožnje vlakom su bili upravo ti kad je spavala. Tužno, ali istinito. U Gorskom kotaru je i zahladilo, pa je Žena Prolaznica odlučila obući još jednu majicu. Da bi to napravila, poskidala je sve osim grudnjaka i donje majice. Dobila sam uvid i u dlakave pazuhe. Ah, da bar nisam. Ali nisam te sreće.

Onda su u vlak ušli neki radnici i poželjeli sjesti do nas. Jedan je sjeo nasuprot mene i imao je neku potrebu ispitivati me o svemu i svačemu. Za to vrijeme je Žena Prolaznica odlučila ignorirati ih tako što je stalno nešto čačkala po mobitelu. Nakon što su otišli odahnule smo obje. Onda smo stigli u Ogulin i ukrcao se jedna gospodin koji je sjeo u naš kupe. Učinio se zanimljivim sugovornikom moram priznati i normalnim. Nimalo priprost kao Žena Prolaznica. Ah da, zaboravih reći i da mi je Žena Prolaznica udijelila jedan nadimak koji uopće nije niti lijep, ni pristojan, ali „ona nije mislila ništa loše“, njoj je to tako jako simpatično. E, tad mi je strpljenje stiglo do krajnjih granica.

U Karlovcu se ukrcalo još ljudi i kupe je bio pun, moja muka lakša u neku ruku. Međutim, gospođa Prolaznica je svakih 10 minuta rekla kako će se smrznuti kad dođemo. Doslovno je stalno to isto ponavljala. I da, šaputala mi neke kao tajne na uho, dok je mene bilo sram i neugodno jer nisam nepristojna pa da šapćem u većem društvu. Mislim da su i ostali dijelili moje muke. Ipak, moram priznati, pomogla mi je s kuferima i pri ukrcaju i iskrcaju. Pozdravile smo se i svaka je krenula svojim putem. Ok, ja sam ostala stajati jer nisam znala gdje moram ići, pa sam čekala Dragog da dođe. I sve mu ispričala. Mislim da je to bio glavni razlog što se odlučio vratiti sa mnom doma nakon tjedan dana. Da mi se ne bi tko zna što dogodilo u vlaku. Sad mi više ne da idem sama nigdje. Ne krivim ga.

Događaj broj dva dogodio se zapravo prije ovog s vlakom, ali nema veze. Zazvonio jedan dan telefon i ja se javila. Neka nepoznata žena. Ah, mislim si, opet anketa ili tako nešto. Ne, nego dobila sam POTPUNO BESPLATNO dvije enciklopedije od National Geographica, jedan DVD o životinjama i neki poklon. Pita žena (dalje u tekstu Prevarantica Bezobrazna) jesam li zainteresirana. Pa naravno da jesam, helooo! Znam da ima neka kvaka, ali neka. Rekla ona samo treba platiti poštarinu, koja iznosi kao 10 % od cijele vrijednosti poklona. Kaže ona 100 kn. Ja, pa dobro, mislim 100 kn za dvije enciklopedije i DVD, pa to je sasvim ok. Kažem može. Prevarantica rekla da će mi sutra to netko dostaviti doma. Baš sam bila radosna, pohvalila se svima da sam dobila te enciklopedije. Inače obožavam enciklopedije bilo kakve.
Došao drugi dan, ja u wc-u šminkam se, vrata balkona su bila otvorena da mačke mogu vani. Čujem odjednom netko viče „Dobar dan!“ „Dobar dan!“ Gledam kroz balkon iz wc-a i ne vidim ništa. Ali čujem još jedan „Dobar dan!“ Izašla ja iz wc-a i krenem na balkon. Eto tamo neki čovjek sa žutom plastičnom vrećicom. Nosi mi moje enciklopedije. Preuzimam vrećicu, gledam unutra i ne vidim enciklopedije nego neke časopise. Kažem kako su mi rekli da sam dobila enciklopedije, a on kaže „E, to vam je to!“ E sad, nekome bi zdrav razum rekao da ga pošaljem otkud je i došao s tim „enciklopedijama“ i ne platim mu 100 kuna. Ne, Ninuška je uredno platila 100 kn, zahvalila se i stavila svoju nagradu u dnevni boravak. Dakle ovako je to išlo. Platila sam 100 kn za: 2 dječja časopisa National Geographica (svaki košta 16 kn), DVD o lavovima i divnu kutijicu s nekom magnetnom narukvicom unutra. Da, kutijica je bila divna dok je nisam otvorila. Sva prljava!!! E moja Prevarantice. Znaš, sve se vraća u životu. Na kraju sam još skužila da su ti časopisi iz 2008. godine. Ništa, bar sam ih prolistala.

Da, da, ovaj put sam se opametila, obećajem!!! Stvarno!! Moram li reći da su moja mama i Dragi bili ljuti: Dragi na mene jer sam mu platila, a mama na Prevaranticu. Neka, pošto Ninuška u svemu nađe nešto dobro, tako je i u ovome našla dobru priču za smijanje. Iako, uvijek se ja najviše smijem na kraju.

Ciao do sljedećih zgoda i nezgoda, posebno izdanje Prosinačkih priča!

Vaša Ninuška.