Misli iz metropole
Milovan Kirinčić 03.03.2012.

Tekst i foto: Lilika
Kao programirani roboti postajemo iz dana u dan sve više nezadovoljni, razdražljivi, zamišljeni, odsutni i takvi se zatvaramo u sebe.
Već nekoliko dana mislim napisati par riječi o ovoj našoj metropoli. Ma pisala bi, a opet, mislim si, da li to ikoga zanima? Da li je u opće važno kako se živi u našeg gradu, nekad bijelom Zagrebu?
Subotnje jutro. Tmurno. Vikend je započeo... Oblaci se poigravaju sa suncem. Čas ga puste da proviri, čas ga totalno zaklone. Sve u svemu - ružno. Pa tako, shodno i tom vremenu, ponašaju se i ljudi. A što će? Preko tjedna rade, gotovo po cijele dane, a za što? Za obitelj, za svoju djecu, za sebe. Tako su mogli nekada govoriti, no svakog su dana sve više svjesni da rade za nešto „ekstravagantno“ - ne znam jesam li dobro upotrijebila tu riječ.
Veselje dolasku Nove godine i ispraćaj stare, svatko je doživljavao na svoj način, ali posljednjih nekoliko godina kao da smo se tome prestali veseliti. Baš naprotiv, pomalo se bojimo što će nam Nova donijeti. A u zadnje vrijeme bojimo se i novog dana, jer ne znamo što nosi. Kao programirani roboti postajemo iz dana u dan sve više nezadovoljni, razdražljivi, zamišljeni, odsutni i takvi se zatvaramo u sebe. Svjesni da smo već došli do tog stadija, sve nas više brine kakvi ćemo to postati sutra.
Vjerojatno se sad već pitate o čemu ja pišem - O životu svagdašnjem, o egzistenciji, o budućnosti...
Kada razmišljam o egzistenciji, često mi puta na pamet padne jedan predmet iz osnovne i srednje škole - kemija. Ta kemija koju smo učili ništa je naspram ove kakvu sada živimo. Doista, postali smo veliki znanstvenici u „krpanju“ iz dana u dan. Svakog nam je dana na meniju neko novo poskupljenje. Kruh, mlijeko, voda, struja, gorivo... Taman se malo financijski posložimo, sretni što smo uspjeli uskladiti primanja i davanja, kad ono novi šok.
U ovih nekoliko mjeseci, vozeći se tramvajem na posao i s posla, primjećujem sve više natpisa na kojima piše OTKUP ZLATA I SREBRA.
Nije mi odmah bilo jasno zašto ih ima na svakom ćošku. A onda mi se upalila lampica. Pa naravno, ponovno se netko dosjetio unosnog biznisa! To samo govori da smo fakat u totalnoj „banani“ što se tiče životarenja.
Zadubljena u svojim mislima hodam tako prema kući, kad odjednom, ispred mene, iz jednog grma u drugi, pretrči neko četveronožno stvorenje. Bio je to štakor. Pravi pravcati, dobro ugojeni primjerak štakora, u srcu bijelog Zagreba.
A onda me jutros do kraja ušokira vijest o tragediji koja se dogodila jednoj zagrebačkoj obitelji, u njihovom obiteljskom domu, na njihovom kauču, na spavanju.
I kako onda uživati u vikendu, kada te ovakve vijesti, danas, u 21. stoljeću dočekaju na samom početku vikenda? Kako onda uživati u šetnji gradom, kad te natpisi na izlozima podsjećaju na stvarnost? Zato se znam često uloviti kako govorim - „Najradije bih pobjegla na pusti otok“.








