VEĆINA U KUĆI, MANJINA U DRŽAVI

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 2

Piše: Ivan Dermiček; Foto: http://www.rtl.hr/

-        Kako ti ne dosadi više taj film?! – zavapila je moja sestra referirajući se na komediju „Sam u kući: Izgubljen u New Yorku“ kada je po ne-znam-koji-put prikazana ili, bolje rečeno, reprizirana za vrijeme blagdana.

Ja sam – statistika će na kraju polazati – samo htio mirno provesti nedjeljnu blagdansku večer gledajući kao i ostatak Hrvatske po n-ti put drugi nastavak vragolija plavokosog dječarca Kevina u interpretaciji Macaulaya Culkina, tako da nisam htio samo tako predati svoje žezlo, famozni daljinski upravljač, unatoč tome što su me blagdani (ipak) malo omekšali.

-          Daj mi daljinski! – rezolutna je bila moja sestra.

-          Neću! – rezolutnije, ali kraće, sam joj odbrusio, misleći u sebi – Jest da je Božić, jest da je to vrijeme obiteljskog zbiližavanja, jest da si mi sestra, ali daljinski nećeš dobiti ni pod „razno“.

-          Taj film si gledao sto puta!

-          Ha! Tu sam te čekao... Da me iole malo bolje poznaješ znala bi da je jedini film koji sam pogledao sto puta „Batman“ od Tima Burtona.

-          Daj mi daljinski! – nije se dala zbuniti.

-          Neću! – prepisao sam riječ replike od par redova iznad.

-          Maaaamaaaaa! Ivan mi ne da daljinski...

-          Ala pustite me na mir! – začuo se majčin glas iz kuhinje.

-          Eto vidiš, pusti me sada da pogledam film i ne budi takav Grinč.

-          Maaamaaaa!

-          Ma ča je sad?!

-          Ivan mi je rekao da sam Grinč i ne da mi daljinski...

Moja majka se pojavila vidno iznervirana u našem dnevnom boravku i toplim, majčinskim riječima mi rekla – Ivane, da si odmah dao svojoj sestri daljinski i da te ne čujem više da je zoveš Grinčom, ok? – solomunski je riješila raspravu. Ja sam nevoljko kapitulirao i predao žezlo moći svojoj sestri. Sestra je slavodobitno prebacila na neki drugi TV program, a meni nije ništa drugo preostalo doli, gunđajući u sebi, čitati stare novine. I tako sam, eto, bio postao manjina u obitelji i sve to zbog filma „Sam u kući: Izgubljen u New Yorku“.

Čak bi i zaboravio na tu obiteljsku epizodu da nisam u utorak, 27. prosinca, godine Gospodnje 2011., sasvim slučajno, u rubrikama koje uopće ne čitam, zapeo za članak u Jutarnjem listu koji me podsjetio na to kakva sam ja manjina u vlastitom domu. Da vam pokušam nekako to sve predočiti. Članak je bio naslovljen s „Gledatelji nikako da se zasite prežvakanog hita. U čemu je tajna?“, ali je podnaslov bio taj koji je otkrivao o kojem je točno prežvakanom hitu riječ. Isticao se okvir sa crvenom podlogom i bijelim otisnutim slovima „Fenomen“, pa je krenulo dalje „Čak 20,9 posto Hrvata za Božić (opet) gledalo film 'Sam u kući'“.

-          Kako to? – šokiran sam jednostavno bio tom spoznajom, ali ne time što je većina građana RH opet gledala film „Sam u kući“, već me više morilo to da sam ja skoro postao većina, skoro sam ušao u 20,9 posto građana koji su sa guštom pogledali po ne-znaju-ni-oni-koji-put film „Sam u kući“. Ali riječ „skoro“ je, zapravo, tu ključna riječ jer me moja vlastita većina u domu spriječila da postanem većina u državi. Koje li ironije! Za zaključiti je da moja „kućna“ većina baš i ne korespondira sa državnom većinom. Kad sam to shvatio nisam znao da li bi bio sretan ili tužan zbog toga. Znate, nije uvijek dobro biti u većini, no nije ni dobro baš stalno biti i u manjini.

Dakle, kako sam mogao razabrati u članku Jutarnjeg lista je uglavnom, da ne bi bilo zabune, bilo govora o fenomenu filma „Sam u kući: Izgubljen u New Yorku“, kojega je, kako rekosmo, pogledalo 20,9 posto Hrvata, što je taj film bacilo na prvo mjesto najgledanijih filmova na domaćim televizijskim programima, a bilo je tu riječ o jakoj konkurenciji, ipak je bila blagdanska TV trpeza poslovično bogata filmovima koji su bili u većim slučajevima reprize ali opet to ne umanjuje veličinu rezultata koje je postigao drugi nastavak Kevinovih dogodovština.

I da se razumijemo, nije sad da je to bio neki izolirani inc... ovaj da su baš sad, baš ove godine, građani Hrvatske odlučili gledati „Sam u kući: Izgubljen u New Yorku“. A ne! Kako saznajemo iz članka i prije tri godine je taj isti film proglašen najgledanijim filmom u 2008. godini, a lani je taj film gledalo, piše u članku ako ne vjerujete, 20 posto ljudi, tako da svi možemo primjetiti da postoji trend povećanja interesa za ovim filmom. Nitko nema odgovora na pitanje zašto je to tako... Zašto građani Hrvatske svake godine u ovo doba baš vole gledati ovaj filmski fenomen u smislu gledanosti? Zašto se ne zasite tog mladca Kevina? Zašto baš „Sam u kući“, zašto baš New York? I zašto će i sljedeće godine reprizirati ovaj film? Pitanja se naprosto gomilaju, a od odgovora gotovo ni traga. Dobro, možda na ovo zadnje pitanje je odgovor i očit; pa najbolje je reprizirati nešto što će sigurno namamiti gledatelje nego riskirati sa nečim što neće.

Malo sam razmišljao, ne bi li ovu činjenicu da građani RH lude za filmom „Sam u kući“ mogle na neki način iskoristiti velike globalne korporacije na čijem su čelu tajna društva koja šuruju s ljudima reptilma i s jedinstvenim ciljem da od svih silnih destinacija na zemaljskoj kugli napakoste baš Hrvatskoj? Ne, nemojte misliti da sam sad paranoičan, ali zamislite da se za vrijeme prikazivanja filma, dok sjedite ugodno zavaljeni u vaš naslonjač sa žezlom moći u vašim rukama, prikazuju neke subverzivne porukice gornjem dijelu ekrana vašeg plazma TV prijemnika. U Hrvatskoj postoji tehnologija za to, pa i sami ste znali vidjeti kada vam stave razne porukice koje govore o sponzorima serije ili filma u kojem pokušavate uživati. Tehnologija, kako vidimo postoji i sad je pitanje da li bi se mogla primijeniti i u druge svrhe, primjerice, ukazivati građanima kako da se izjasne na referendumu za EU. Aha! Još uvijek mislite da je sve ovo samo bezopasna igra?!

Ali da li je slučajno da je baš taj film „Sam u kući: Izgubljen u New Yorku“ najgledaniji i ove godine? Ma, kažem vam, mogao bih se okladiti da sam baš u „Jutarnjem listu“ i to dan prije Badnjaka vidio u naslovnici tih dnevnih novina sliku našeg bivšeg premijera Ive Sanadera pokraj božićnog drvca, te sliku njegove žene i kćeri a između njih je pisalo „SANADEROV BOŽIĆ“, ispod je crnim masnim slovima bilo otisnuto „Sam u kući“, a onda u nešto manjem formatu ali istim, upečatljivo crnim slovima „Žena i kći odlaze u New York“. Hmm... Kužite? „Sam u kući“. New York... Nemojte mi molim vas, teorije mi zavjere, reći da je to sve samo neka slučajnost.