Uništavajmo zastave EU

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 2

Autor: Boris Pavelić; Foto: Dragan Matić / CROPIX (http://www.novilist.hr/)

Ako je nelegitimno referendumsko »za«, još je manje legitimno referendumsko »ne« – taj paradoks izbija iz nezadovoljstva protivnika Hrvatske u EU. Eurofobi – jer to su protivnici EU, ma koliko se prikazivali »euroskepticima« ili »eurorealistima« – nemaju pravo apstinente uvrštavati u svoj tabor. Ili, ako to pravo svojataju, podjednako bi ga mogli svojatati i oni koji su glasali »za«. Aporija apstinenata naprosto je nerješiva – oni su svoju nemuštu šutnju odabrali sami, nitko ih na nju nije natjerao. Njezin je nedostatak značenja jasan: ni »za« ni »protiv«, ravnodušnost, pozitivna ili negativna, to naprosto ne možemo znati. Ali možda možemo naslućivati: kolumnist Jutarnjeg lista Jurica Pavičić u proteklu je subotu objavio možda jedini neostrašćen, argumentiran i predrasuda lišen euroskeptični tekst, objašnjavajući zašto neće izići na referendum. Protivnici EU iz toga bi teksta mogli mnogo naučiti, jer u njemu su najlošije prošli možda upravo oni sami. Pavičić naime, razočaran načinom na koji je zemlja europeizirana – ili »europeizirana« – naročito neslaganje iskazuje sa zagovarateljima referendumskoga »ne«, ne krijući da mu je baš njihovo primitivno zavjerenjaštvo najvažniji razlog zbog kojega se neće pridružiti tome opskurnome društvu. 

    Ali kada se eurofobi već osmjeljuju osporavati legitimitet referenduma, morali bi znati da su im argumenti tanji nego što misle. Protiv ulaska u EU glasalo je točno dvostruko manje birača nego za ulazak, a s takvim je »legitimitetom« mudrije ne razbacivati se teškim riječima. Još jedan detalj svjedoči o apsurdnosti njihovih tvrdnji: ako referendum nije legitiman, ni Ivo Josipović nije legitiman predsjednik Republike. Za njega je, naime, u drugome krugu predsjedničkih izbora glasalo samo 0,89 posto birača više nego za ulazak Hrvatske u EU. Riječ je o nešto više od 40 tisuća ljudi, uz minimalan odaziv od 50,13 posto. Dosljedni bi, dakle, morali osporavati i Josipovićev izbor, ali nismo čuli da se itko odvažio na takvo što. Pritom možemo čak i zanemariti činjenicu da je realni odziv na referendum uvjerljivo veći od službenih 43 posto. 

    Nezadovoljstvo rezultatom referenduma valja dakle prestati pretvarati u politički problem, pa se koncentrirati na sadržaj referendumske odluke. Ona je spektakularna, u svakom smislu ohrabrujuća, dugoročna i civilizacijska. Već dan nakon referenduma, ministrica vanjskih poslova sjedila je s kolegama iz EU, iznoseći inicijative i nove zamisli. Dan poslije toga, hrvatski je predstavnik sudjelovao na ECOFIN-u, gospodarsko-financijskom vijeću EU, razmatrajući kako unaprijediti gospodarstvo Europe. Hrvatska je dakle krenula pravim smjerom, da zauvijek prekine uzaludnu vrtnju u krugu vlastitih nesposobnosti, loših rješenja i još lošijih namjera. Otvorila su se vrata koja omogućuju da se taj krug napokon prekine. 

    No protivljenje Europi neće nestati tek tako. Otpor, čini se, i nije bio politički, jer protivnici nisu posezali za argumentima, nego za strahovima, predrasudama i stereotipima. Otpor kao da je stizao iz psihološke dubine, iz dugoga trajanja nataloženih kolonijalnih kompleksa, iz grča straha i poštovanja pred tom fantomskom »Europom«. Takav se otpor ne može otkloniti samo argumentima, pa čak ni opipljivim uspjesima. On se topi sporo, i samo u slobodi. I zato treba prestati kažnjavati ljude jer deru i pale zastave EU. Kome je to uopće palo na pamet? Pa što ako ih deru i pale? Prestat će kada shvate da to nije važno, da Europa nije represija i pendrek, nego otvorenost i sloboda. Svatko smije uništiti zastavu, nitko ne smije uništiti slobodu – uzdigne li se ideja Europe do toga izvornog značenja, ideal će potvrditi vlastiti smisao.

Izvor: http://www.novilist.hr/