Muka Pape Benedikta

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 2

LA VIGNA DEL SIGNORE-BLOG

Napad koji pogađa papu Josepha Ratzingera oružjem skandala pripisanog svećenicima njegove Crkve je jedna konstanta ovog pontifikata. Konstanta je jer je svaki put, na nekom drugom području, u Benediktu XVI. pogođen upravo čovjek koji je radio i radi, na tom istom području, s više dalekovidnosti, s više odlučnosti i s više ploda.

 
Oluja koja je slijedila nakon njegovog predavanja u Regensburgu 12. rujna 2006. bila je prva u nizu. Optuživalo se Benedikta XVI. da je neprijatelj islama i pobornik koji raspaljuje sukob između društava. Upravo on koji je jedinstvenom jasnoćom i hrabrošću razotkrio gdje nasilje pušta krajnje korijenje - u racionalnošću izmijenjenom poimanju Boga – te je stoga rekao i kako ga nadvladati. Napadi, a čak i ubijanje koje je slijedilo nakon njegovih riječi bolno tome potvrđuju točnost. Ali činjenica da je on točno pogodio potvrđena je prije svega u koracima dijaloga između Katoličke Crkve i islama koji su zabilježeni u nastavku – ne protiv, nego zahvaljujući predavanju u Regensburgu – i čiji su najočitiji i vrlo obećavajući znakovi pismo Papi od 138 učenih muslimana i posjeti Plavoj džamiji u Istambulu. S Benediktom XVI. dijalog između kršćanstva i islama, kao i s drugim religijama, nastavlja se danas s jednom jasnijom sviješću o onome što razlikuje, po snazi vjere, i o onome što povezuje, prirodnom zakonu koji je Bog upisao u srce čovjeka.

Drugi val napada na papu Benedikta ocrtava ga kao neprijatelja moderne misli, a na poseban način njezinog najvišeg izražaja – znanosti. Ta neprijateljska kampanja dosegla je vrhunac u siječnju 2008., kad su profesori prisilili Papu da otkaže posjet glavnom sveučilištu svoje biskupije, Rimskom sveučilištu "La Sapienza". Pa ipak – kao i u Regensburgu, a zatim u Parizu na Collčge des Bernardins 12. rujna 2008. – govor koji je Papa namjeravao uputiti Rimskom sveučilištu predstavlja izvanrednu obranu nerazdvojne veze između vjere i razuma, između istine i slobode: "Ne dolazim nametnuti vjeru, nego potaknuti hrabrost za istinu". Paradoks je taj da je Benedikt XVI. veliki „prosvjetitelj“ u jednom vremenu u kojem istina ima tako malo pristaša i nad njom prevladava sumnja, sve do toga da mu se želi oduzeti riječ.

Treća optužba sustavno ispaljivana na Benedikta XVI. jest da je on tradicionalist koji se prigiba pred poviješću, neprijatelj novosti koje je donio Drugi vatikanski koncil. Njegov govor Rimskoj kuriji od 22. prosinca 2005. o interpretaciji Koncila, a zatim 2007. odobrenje starog obreda Mise bile bi dokazom u rukama njegovih optužitelja. U stvarnosti, Tradicija kojoj je Benedikt XVI. vjeran jest tradicija velike crkvene povijesti, od nastanka do danas, koja nema veze s formalističkom navezanošću na prošlost. U spomenutom govoru Kuriji, kako bi primjerom objasnio „reformu u kontinuitetu" koju predstavlja Drugi vatikanski koncil, Papa je podsjetio na pitanje slobode vjeroispovijesti. Da bi je potvrdio na potpuni način – objasnio je – Koncil je morao ponovno poći na početke Crkve, do prvih mučenika, do one "duboke baštine" kršćanske Tradicije koja je u proteklim stoljećima ostala izgubljena, a pronađena je zahvaljujući također i kritici prosvjetiteljske misli. Što se tiče liturgije, ako postoji autentični nastavljač velikog liturgijsko pokreta koji je procvao u Crkvu između 19. i 20. stoljeća, od Prospera Guérangera do Romana Guardinija, to je upravo Ratzinger.

Četvrto područje napada je u vezi s prethodnim. Benedikta XVI. se optužuje da je pokopao ekumenizam, da je dao prednost zagrljaju s lefebvrijancima pred dijalogom s drugim kršćanskim denominacijama. Ali činjenice govore suprotno. Otkad je Ratzinger papa, put pomiranja s Crkvama Istoka doživio je izvanredne korake naprijed. Kako s bizantinskim Crkvama kojima je na čelu Carigradski ekumenski patrijarh, tako i – i to je novost koja najviše začuđuje – s Moskovskim patrijarhatom. I ako se to dogodilo, to je upravo zbog ponovno oživljene vjernosti velikoj Tradiciji – počevši s onom prvog tisućljeća – što je jedno obilježje ovog Pape, osim što je i duša Istočnih Crkava. Na strani Zapada ponovno je ljubav prema Tradiciji ta koja gura pojedince i grupe Anglikanske zajednice da traže pristupanje Rimskoj Crkvi. Dok ono što lefebvrijancima priječi njihov povratak je upravo njihova zalijepljenost za prošle crkvene forme i nauk pogrešno poistovjećen s neprolaznom Tradicijom. Opoziv ekskomunikacije njihovih četiri biskupa u siječnju 2009. nije ništa oduzelo stanju raskola u kojem oni ostaju, kao što opoziv ekskomunikacije između Rima i Carigrada godine 1964. nije izliječio raskol između Istoka i Zapada, ali je učinio mogućim dijalog s ciljem jedinstva.

Od četiri biskupa lefebvrijanaca kojima je Benedikt XVI. opozvao ekskomunikaciju jedan je englez Richard Williamson, antisemita i koji ne priznaje Shoah. U starom liberaliziranom obredu nalazila se molitva da židovi „priznaju Isusa Krista spasiteljem svih ljudi“. Te i druge činjenice doprinijele su tome da hrane učestale prosvjede židovskog svijeta protiv aktualnog Pape, sa znatnim ubodima oštrine. A to je peto područje optužbi. Posljednje oružje tog prosvjeta je bio jedan odlomak propovijedi koju je u Bazilici sv. Petra na Veliki Petak u prisutnosti Pape održao propovjednik papinske kuće o. Raniero Cantalamessa. Odlomak kojemu se prigovara je bio citat pisma kojeg je napisao jedan židov, ali unatoč tome polemika se usredotočila isključivo na Papu. Pa ipak, ništa nije kontradiktornije od toga da se Benedikta XVI. optuži za neprijateljstvo prema židovima. Jer nijedan drugi papa, prije njega, nije toliko otišao naprijed u definiranju pozitivnog pogleda na odnos između kršćanstva i židovstva, čvrstom ostajući glavna razlika o priznavanju ili ne Isusa kao Sina Božjega. U prvom svesku svog "Isus iz Nazareta" objavljenog 2007. – i blizu da dovrši drugi svezak – Benedikt XVI. je u vezi s tim napisao sjajne stranice, u dijalogu sa živućim američkim rabinom. I brojni židovi doista vide u Ratzingeru prijatelja. Ali u svjetskim medijima je to druga stvar. Tamo je gotovo samo „vatreni prijatelj“ koji bubnja. O židovima koji udaraju Papu koji ih više razumije i ljubi.

Na posljetku, šesta točka optužbi – najaktualnija– protiv Ratzingera je da je "sakrio" skandal svećenika koji su spolno zlostavljali djecu. I ovdje, optužba zaodijeva upravo čovjeka koji je učinio više od svih, u Crkvenoj hijerarhiji, da izliječi ovaj skandal. S pozitivnim učincima koji se tu i tamo već mjere. Posebno u SAD-u, gdje je učestalost pojave među katoličkim svećenstvom znatno smanjena u posljednjim godinama. Tamo gdje je naprotiv, kao u Irskoj, rana još uvijek otvorena, bio je uvijek Benedikt XVI. koji je naložio tamošnjoj Crkvi da se izvrši pokajanje, kroz ozbiljan put obnove koji je on zacrtao u pastoralnom pismu 10. ožujka, što je presedan. Činjenica je da međunarodna kampanja protiv pedofilije danas ima samo jedan pravi nišan - Papu. Slučajevi izvučeni iz prošlosti svaki su put oni kojima se računa izvrnuti optužbe protiv njega, kako onda kad je bio nadbiskup u Munchenu, tako kad je bio pročelnik Kongregacije za nauk vjere, još više s dodatkom iz Regensburga za godine kad je njegov brat Georg vodio katedralni dječji zbor.

Šest točaka optužbe protiv Benedikta XVI. do sada spomenutih, otvaraju jedno pitanje. Zašto je ovaj Papa tako napadan, izvan Crkve, ali i unutar nje, unatoč njegovoj blistavoj nevinosti u odnosu na optužbe? Načelni odgovor je taj da je papa Benedikt sustavno napadan upravo zbog onog što čini, zbog onog što govori, zbog onog što jest.

Prijevod s talijanskog: Verica Kraš Villa