Mali žablji raj kraj Garice

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 2

Foto: Jarmila Vuković

Proljeće je na Krku neobično suho ove godine. Na samom početku svibnja,  kada inače svo bilje  buja od snage  i vitalnosti, počinju se u travi i na stablima vidjeti prvi znaci klonulosti, kakvi se normalno viđaju u srpnju. Tepih od divljeg bilja nema uobičajenu gustoću, vidi se tlo kroz njega.

Na putu od Malinske prema Vrbniku, kada se prođe Garica, odmah nakon ploče s crveno prekriženim imenom naselja, nalazi se putokaz za Matijev stan. Nedavno obilježena šetnica puna je bijele prašine. Bijela je cesta mijestima  obrubljena majčinom dušicom u punom cvatu. Šparoga još ima uz suhozidine, ali  su već drvenaste od nedostatka vlage. Dobre kiše nije bilo najmanje dva mjeseca. Kako će biljke dočekati još sušiju ljetnju sezonu bez rezerve vode?

U tom sušnom okruženju neočekivano sam naišla na lokvu još punu vode. S njene površine, skoro nečujno, podiže se sivo-plava čaplja. Nezadovoljna je  mojim dolaskom. Napravi poveći  luk iznad lokve i vrati se. Ljuta je što sam još tamo, odleti. Prekinula sam joj ručak. Ili odmor. Čaplja je prelijepa, kao što one već jesu. Sa dugim elegantnim  vratom u obliku slova S, dugim tankim kljunom i dugim nogama. Leti polako kao da plovi po zraku. Žao mi je što je otišla.

Na kamenu kraj lokve crvenom bojom piše Paprata. Lijepo, sada znam kako se lokva zove. Ne vidim paprat okolo, ali možda je nekada bilo drugačije. Vodena površina posuta je sitnim pupoljcima lokvanja od kojih su se neki već otvorili. Mali, bijeli cvjetići.

Mala vodena oaza usred sušnog predijela dom je za vodozemce, čijeg glasanje je glazba za moje uši. Podsjećaju me na djetinjstvo u ravnici. Žabe krekeću usred podneva u lokvi Paprata kraj Garice na otoku Krku. Da mi je netko pričao, ne bih vjerovala. Osim toga, svugdje okolo tišina i mir.

Ne znam koliko ima do Matijevog stana, niti znam što Matijev stan je. Ja sam tog dana stigla samo do lokve Paprata. Odmorila sam oči na vodi mirnoj kao zrcalo, na bijelim sitnim cvjetićima lokvanja, na plavoj ptici  koja plovi nebom. Odmorila sam i uši zvukom žabljeg kreketa, kao  neobičnom i ugodnom otklonu od svakodnevnih zvukova.

Nabrala sam punu šaku šparoga i odlučila sam da se drugi dan vratim po majčinu dušicu. Možda nakon kiše, kad je kapi operu od prašine. Ako uspjemo konačno dočekati tu kišu. (Jarmila Vuković)