Lutajući reporter se susreće sa G.D.Z.S.-om.

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 2

Da li je GDZS opasniji od PTSP-a, pitanje je sad?

Stigao mi je mail od gosp. Umornog:

„Uvjeren sam da će se mnogi sa pedeset i više godina starosti ovdje prepoznati... Kao što se prepoznah i ja...
Nedavno mi je utvrđen G.D.Z.S. – odnosno: Gubitak Djelotvornosti Zbog Starenja!
Na primjer:
Htio sam, eto, oprati svoj automobil...
Krenuo sam zato čilo prema garaži, ali usput spazih da na kuhinjskom stolu još uvijek leži nedirnuta pošta...
Prema tome, treba prvo pregledati poštu, moglo bi tu biti nešto važno!
Zato odložim ključeve automobila na kuhinjski stol, izvučem račune iz pristigle pošte, a reklame sam htio baciti u kantu za smeće... kad, gle, kanta je puna do vrha.
Tako vratim poštu na stol, kako bih prvo, prije nego što zaboravim, ispraznio kantu za smeće.
Kontejner za smeće je vani, pa se moram preobuti, ali bolje da prije toga ipak pregledam račune i sredim uplatnice...
Uzeo sam blok sa uplatnicama, ali - gle vraga! Sve uplatnice su potrošene... Blok je prazan, nema više ni jedne u njemu...
Drugi blok imam u radnoj sobi. Odem tamo, gdje uz tipkovnicu svog računala nađem dopola ispijenu limenku coca-cole...
Zato, odložim blok sa uplatnicama, jer prije toga bi trebalo popiti colu, prije nego što se, kojim zlom, ne prevrne na tipkovnicu...
Ali, kvragu...! Cola je mlaka, a takva je bljutava...
Znači, prvo s njom u hladnjak, kako bi se rashladila!
I tako, noseći coca-colu u kuhinju, vidim uvenulo cvijeće u vazi – hitno mu treba vode! To ne trpi odlaganje!!!
Nema mi druge, odmah odlažem colu na pomoćni stolčić... A tu, gle čuda, nađem svoje naočale za čitanje, koje sam nesvjesno odložio (a panično ih tražim još od sinoć...)
Dobro, naočale su važne... Ali najbolje je ako odmah dolijem vodu cvijeću u vazi, prije nego što odnesem svoje naočale nazad u radnu sobu...
Zato vratim naočale na stolčić, napunim kanticu s vodom - ali tad ugledam na kuhinjskoj polici daljinski upravljač za TV! Netko ga je ostavio baš tu, u kuhinji...
I pomislim... Kad uvečer budemo htjeli gledati TV, opet ćemo svuda tražiti daljinski upravljač, ali tada nitko više neće znati da je on u kuhinji...
Znači, odmah idem ostaviti daljinski na svoje mjesto, na stolčić pored kauča. No svejedno moram prvo doliti vodu u vazu, kako cvijeće ne bi do kraja uvenulo!
I tako, držeći upravljač, dolijem vodu u vazu i vraćajući je na mjesto, zapnem za prag i prolijem vodu po podu...
Uh… ostavljam upravljač ponovno na polici, odem po krpu i kantu i brišem prolivenu vodu kako ne bih smočio noge u papučama...
Konačno sada mogu otići prema ulaznim vratima stana, ali... kvragu!!!!! Nikako se ne mogu sjetiti što sam zapravo namjeravao uraditi?! Pokušavam se prisjetiti, ali sve je uzalud... I tako razbijam glavu sve do večeri... Ništa! Ništa...!!! Ne mogu se sjetiti i gotovo...

A uvečer:
- Automobil nije opran...
- Računi nisu plaćeni...
- Mlaka coca-cola stoji na radnom stolčiću u kuhinji...
- Cvijeće je dobilo premalo vode...
- Kanta za smeće nije ispražnjena..
- Gdje mi je ostao blok sa uplatnicama?
- Ne mogu više naći daljinski upravljač za TV...?!
- Ne znam gdje su mi naočale za čitanje...
- I nigdje ne mogu naći ključeve od automobila...

I tako, na kraju, moram zaključiti: Mada danas nisam ništa dovršio, ipak se nikako ne mogu oteti dojmu da sam cijeli božji dan bio žestoko zaposlen i zato sam na kraju krajeva sada ovako umoran kao pas!

Umoran sam, prijatelju, umoran…“

Uf čovječe, ne znam što da ti kažem. Možda da predložimo našoj najdražoj Premijerici da produži radni dan do navečer, da ukine godišnje odmore, nedjelje i sve neradne dane, kako ljudi ne bi došli u napast da nešto pokušaju napraviti doma.

Eh, da, i da zabrani odlazak u mirovinu. Tako će se ljudi odmorni i zadovoljni vraćati s posla i neće oboljeti od G.D.Z.S.-a.