Lutajući reporter analizira proteklu godinu.

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 2

Svim optimistima želim da im se ostvari sve ono što žele u novoj godini, pesimistima da se ne ostvari ništa od onoga čega se boje da bi se moglo dogoditi, a svima ostalima da u novoj ne žele i očekuju previše, da na kraju ne ostanu razočarani.

Ova godina koja je prije 364 dana bila nova, ostarila je i odlazi u nepovrat. Uopće mi nije žao. Toliko nam je toga obećavala prije nego smo je primili, a dala je vrlo malo od svega toga, gotovo ništa. Osim što nam je uzela jednu godinu života.

A tako mi je uvjerljivo obećavala da ću biti lijep, mlad, visok, markantan, simpatičan, bogat,… ali ni jedne jedine stvarčice od toga nije ostvarila. Čak suprotno. Ne vjerujete? Evo vam ga na:

Imao sam prekrasan kazetar od 5 kila žive vage. Ali mi je u ovoj godini crkao. A bio mi je tako drag, gotovo kao član obitelji i najbolji prijatelj. Odnio sam ga na popravak u Kraljevički škver, ali je tamo netragom nestao. Angažirao sam čak i Sherlocka Holmesa 2. ali ništa. Jedina pretpostavka je da su mislili da je to uređaj kojeg je koristio njihov nekadašnji tokar Josip Broz (koji se odazivao na ime Tito), pa su ga vjerojatno skupo prodali kao muzejski primjerak nekom od vođa nesvrstanih u sjevernoj Africi. Ali, kome god da su ga prodali, nije mu baš previše sreće donio.

Također sam imao (ne)ugodan intervju sa ljubiteljem betonskog cviječa Tomislavom Horvatinčičem (sa mekim Č). Pokvarenjak jedan, podmitio me sa kineskim diktafonom koji mi je nakon nekoliko minuta eksplodirao, najkicama na kojima je pisalo Mike i kutijom Marlbora na kojoj je pisalo Malboro, samo da mu dam broj telefona moje tete od strica, koja ima velik teren kod Valbiske. Tamo je namjeravao umjesto prirodnog cvijeća posaditi betonsko cviječe. Srećom da sam se zeznuo, pa sam mu zabunom umjesto telefona moje tete dao telefon od barbe Uskoka.

Bio sam u Zagrebu na koncertu Bon Jovija. Tamo mi je trebalo 15 minuta da se popnem na zadnji red tribine, a od tamo ni dalekozorom nisam vidio ni binu, a kamoli nekoga na njoj. Srećom da je bio veliki ekran, pa sam koncert gledao kao doma na TV. A tek povratak sa koncerta horor - sve su ulice bile zatvorene za promet do Maksimirskog stadiona, pa smo krenuli pješke. Nakon 45 minuta hodanja, konačno smo ugledali tramvaje. Gužve su bile tamo neopisive, pa smo došli na „pametnu“ ideju da sjednemo u tramvaj koji ide u suprotnom smjeru, odnosno natrag do stadiona gdje će se tramvaj okrenuti i vratiti u grad. Tako smo i napravili, i vratili se tramvajem natrag do polazne točke - stadiona. A tamo nas je vozač tramvaja obavijestio da smo stigli i zamolio da izađemo. Nije koristilo naše objašnjenje da mi idemo dalje. Ništa od toga,  jer je to bila zadnja stanica. Budući da je prošla ponoć, tramvaji više nisu vozili. Tako smo nakon sat vremena pješačenja i vožnje tramvajem, stigli na isto mjesto odakle smo krenuli. I što drugo neko opet pješaka… uf…

Bilo je još puno toga, ali je bolje da ja prestanem analizirati proteklu godinu, jer bih mogao dobiti eksplozivnu dijareju od muke. Ako nekoga baš zanima, može pročitati na ovom našem bodulskom portalu.

http://otok-krk.org/krk/grad-otok-krk/lutajuci-reporter/

Sad me ispričajte, jer žurim na doček Stare godine. Siguran sam da će biti puno bolja od Nove, ako ništa drugo, bit će 365 puta kraća. Pa ako loše krene, možeš je lako prespavati.