Legenda o nastanku Košljuna

U knjizi "Košljun kod Punta na otoku Krku - Kulturno - povijesni prikaz" (Đakovo, 1966.) autora o. Teofila dr. Velnića navedena je "Pučka legendu o nastanku Košljuna":

"Sadašnja košljunska draga bila je nekoć veliko i lijepo polje koje je pripadalo dvojici braće. Jedan je od njih bio zdrav, a drugi slijep. Obojica su imala svoje zasebno gospodarstvo s okućnicom. Polje im je bilo zajedničko. Plodove su dijelili napola i to minom ili minicom (mjerom izdubenom u drvetu a držala je oko 10 kg). Kad su neke godine pšenicu poželi, ovršili i osušili na gumnu, reče zdravi brat slijepomu: - Hajde, brate da podijelimo ovogodišnju pšenicu, pa da znamo čije je što.

- Pa hajdemo, brate - odvrati slijepi brat. - S tvojim se prijedlogom posve slažem; ali kako ja ne vidim, a ti vidiš, dijeli ti što je i kako je pravo.

Zdravi brat ne odgovori ništa. Napuni minu pšenicom, sasipa je na stranu i reče: - Ovo je moja prva mina, a sad ću napuniti minu za tebe, ali broji i ti mine da se ja ne pometem. Međutim okrene minu, dno pokrije pšenicom i pruži bratu riječima: - Dotakni se, brate, pšenice i uvjeri se da je mina puna.

Slijepi se brat dotakne prstima pšenice i uvjeri se da je mina puna pa reče: - Ta, braća smo pa ne mogu ni posumnjati da nešto ne bi bilo u redu. Mjeri ti tako dalje da posao ide naprijed.

Kad su s mjerenjem već bili pri kraju, slijepi se brat slučajno približi mjeri koja je bila za njega, opipa je, zabode prst dublje i uvjeri se da je mina okrenuta i da ga brat grdno vara. Bolno jaukne i zavapi: - Bože, ti me osveti!

U isti čas nasta velika tutnjava i šum vode: more provali silnom snagom kroz uska vrata - kroz Buku - i pokri dijelom plodno polje. Tako ostade do danas. A onaj dio polja na kojemu je bila kuća slijepog brata s vrtovima osta suh, more ga nije pokrilo. Kad je slijepi brat umirao, poklonio je sve svoje imanje fratrima da tu sagrade crkvu Sv. Marije, da u njoj čuvaju njegov grob i mole za pokoj njegove duše.“

Ljubitelji legendi kao dokaz istinitosti ove legende tvrde da je more na ulazu u Puntarsku dragu vrlo plitko i sve do kraja 19. stoljeća u nju nisu mogli uplovljavati veći brodovi. Čak se i danas u moru mogu vidjeti dugački suhozidi za čije postojanje nema logičnog objašnjenja.

Stariji Puntari navodno još uvijek pamte priče koje su im preci ostavili u naslijeđe, a govore o redovnicima koji su za vrijeme oseke s Košljuna mogli doći do Svetog Mikule na poluotoku Prnibi. To su činili hodajući po suhozidima i tako im more ne bi dosezalo do koljena. Tim područjem ne plove brodovi s gazom većim od 2,5 metara. Prošle godine predstavnici Općine Punat, Grada Krka i Županijske lučke uprave Krk dogovorili su se o pokretanja projekta produbljivanja Puntarske drage kojim se predviđa i produbljivanje ulaza u nju, čime će biti uništeni ostaci ovih navodnih podmorskih suhozidova.

(MK)