O sudbini

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 2

Piše: Ivan Dermiček

Naša bit, bit postojanja, je određena različitim izborima koje dobivamo kroz život. Potrebno je da se zamislimo na raskršću bezbroj pravaca i kada odaberemo jedan pravac opet se nalazimo na sličnom raskršću sa bezbroj pravaca i tako dalje i itd. Našu bitvenost dakle određuju naši postupci, naša slobodna volja na koju ništa ne može imati utjecaj osim nas samih. Mi smo ti koji odlučujemo kako ćemo se razviti kao osobe; religijski moral u svojoj interpretaciji onda procijenjuje kakav je naš postupak. Religije su nametnule moral koji je naoko i koristan jer iako čovjeka sputava, moral ga čini drugačijim od ostalih živih bića na Zemlji.

Primjerice, čovjek zna da nije moralno ubiti, pripremiti u sendvič sa ajvarom, te pojesti drugog čovjeka. Iako je to jedna od starozavjetnih zapovijedi, Bog se neće uplesti da kazni ubojicu i na sam pomisao tog čina da ubije drugog čovjeka. Zašto? Zato što nam je upravo On, prema biblijskom izučavanju, dao slobodnu volju. I upravo zbog tog ultimativnog Božjeg dara, ne može postojati poseban plan za sve nas, „ucrtani program“ koji smo dužni pratiti; jer bi to značilo da smo unaprijed „programirani“, da smo obični pijuni bez slobodne volje u rukama egoističnog božanstva. Mi, ljudi kao individue sami činimo plan, imamo tu slobodu odlučivanja, a događaji koji naši postupci izazivaju ovise uglavnom o našem stavu, našem odgoju, našoj inteligenciji i mogućnostima koje nam se nude.

Zar bi božanstvo moglo namijeniti nekom čovjeku destruktivnu crtu (u vidu samoubojice ili ovisnika) i to pogotovo kršćanska percepcija očinskog boga? Čemu onda radost rođenja, ulazak u adolescenciju, prve ljubavi i sl. kada je toj osobi u samom startu bilo zapisano u sudbinskom bar kodu da će započeti proces fizičko-moralnog samouništenja. Tu nema nikakve kozmičke pravde, zar ne? I zato naša percepcija sudbine kao nečeg što je unaprijed određeno ne može biti točna jer to je bi, slikovito rečeno, onda bio običan pravac u ravnini bez oscilacija, bez vrtoglavih padova i uspona, obična ravna crta, a sa time ne bi bilo i mogućnosti za odabir. Upravo zbog toga samoubojica ili ovisnik nisu unaprijed definirani, na te ih činove tjeraju njihovi svjesni ili nesvjesni odabiri pravaca na različitim životnim križanjima.

Zar nije najlakše reći za nekog iznimnog čovjeka da ga je samo božanstvo poslalo i učinilo da bude izniman u svojoj sredini, no paradoksalno za relativno zločestog čovjeka rijetko tvrdimo da je suprotno. Naime „dobro“ božanstvo nikada ne bi poslalo nekoga zločestog kao što je neka ispičutura, ne, njih obično šalje sama opozicija tom dobrom božanstvu. Zašto bi se neko božanstvo uopće petljalo tako u sudbinu ljudi, zbog čega su nametnuta takva pravila da netko može biti izniman cijeli život, a netko može biti obična pijandura i nerealizirano ljudsko biće tj. sušta suprotnost? Navedeni primjeri služe kao argumenti u dokazivanju da svoju vlastitu sudbinu jedino mi gradimo, sudbinu koju motri više biće koje nema namjeru intervenirati radi slobodne volje. Mi na tom putu našeg životnog razvoja možemo posrtati i padati, uzdizati se, ali jednako tako možemo i opet pasti; od iznimnog čovjeka mi lako možemo postati moralno upitna osoba, a to pravilo vrijedi i vice-versa.

U društvu kršćanskog ili zapadnosvijetskog nadzora (da smirimo ateiste) je posve uvriježena fraza „...čudni su putevi Gospodnji...“ , koja služi kao alibi kada komentiramo situacije iz života za koje se osjećamo nemoćnima da bi ih kontrolirali. Sa tom frazom komentiramo uglavnom svaku nedaću u životu od otkaza na poslu, glupih situacija do smrti drage osobe (na kraju krajeva mi i ne možemo previše utjecati na sam čin umiranja) i njome se tiješimo. Lijepo je da imamo frazu kao utjehu, ali se služimo njome da bi pokušali definirati taj mega plan koji Stvoritelj ima za sve nas pojedinačno, a tu se krije glavna zamka. Upravo zbog toga što mi utječemo na svoj životni put, ne može postojati ta sudbina koju nam je netko unaprijed planirao. Zašto djeca u Somaliji umiru? Zar je to njihova sudbina da dožive pet godina života, žive u oskudici i muče se bez ikakvih uvjeta što higijenskih, bez skoro ikakve uopće mogućnosti da se prehrane. Gdje se tu krije ta percepcija sudbine kao ultimativnog plana njihovih bijednih života, zar se ljudi pojavljuju na svijet tako kratko samo da bi patili i gdje se tu na kraju krije ta poanta; osim u čuvenoj frazi „...čudni su putevi Gospodnji...“?

Glavni cilj života je da shvatimo da nismo podložni hirovima nekog božanstva, jer sami krojimo svoju sudbinu, sami odlučujemo (iako smo nesvjesni uglavnom u tome) da li smo pozitivci i negativci, a u većini slučajeva nismo ni jedno ni drugo, a što se tiče pozitivnog i negativnog u slučaju ljudske povijesti i kulture mnoge stvari su diskutabilne i stvar osobne percepcije. Nije doduše poanta da naučimo kontrolirati svoj životni put u ovom kaotičnom svijetu (jer to je samo iluzija), moramo uvijek strepiti da izvučemo pouku iz životnih situacija, da pokušamo crpiti snagu iz ovog kaosa i pokušati taj kaos, ne dovesti u red, već učiniti korisnim za vlastiti razvoj svoje bitvenosti. Stvoriti neki prividan red u kaosu kojeg mi zovemo svijet.