Sutra je subota, dan od vjenčanja, a meni je slučajno na oči došla ova pjesma, pučkoga pjesnika Nika Pinčića. Želim je podijeliti s vama! Zamislite, prošlo je 69 godina i pitam se koliko je ljudi ovo vidjelo i pročitalo. A meni je dostavljena... Zašto baš meni? Naravno, osoba koja mi je to poslala zna da je neću zadržati za sebe...

SPOMEN PJESMA

SRETNIM MLADENCIMA

KIRINČIĆ PETRU I DUJMOVIĆ KATICI

VJENČANIMA 24.11.1943.

............................

Radi rata i bolesti majke svoje zlate

Odlučil je Pere i njegova Kate

U Sušaku na Trsatu da se pozakone

Bez da ovdje maloj djeci bacaju bombone

Jer vremena sad su teška a bolesna mati

Pa zaista nije vrijedno ovdje pirovati...

Danas dakle putuju nam put Sušaka grada

U srcu im to se znade mnogo lijepih nada

Hijacinto pater vrli nalazi se š njima

Praćeni su još također i sa kumovima

Nema svata već nekoji od bliže rodbine

Što već plove vrh te morske plavetne pučine...

Putujte mi dakle sretno mladoženci dragi

Bog vas dragi usrećio, držao u snagi

Bili sretni, zadovoljni uvijek obadvoje

To su želje sveg naroda a posebno moje

A kad se povratite vjenčani vi dva

U gnijezdašcu savijenom nek vam sunce sja.

Pinčić Niko, invalid, pučki pjesnik

Bogović

Nedjelja je, vrijeme je za još jednu priču Darija Džamonje na Lupigi. Ovaj majstor kratke priče, rođen i umro u Sarajevu (1955 - 2001), bio je kolumnist u časopisima Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Komunist, Valter i Valter ekspres te urednik u časopisu Lica. Dobitnik je nagrade Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, Fund Free Expression Award 1993., Writes Club Madison II nagrada za Non-fiction 1994. i otkupne nagrade za poeziju Madison 1996. godine. Ove nagrade, dakako, o Džamonji ne govore ništa. O njemu govore njegove priče.

Ne bojte se! Ovo nije još jedna od onih ispraznih priča da li smo mi bili Evropa i prije Evrope, da li ćemo zauvijek ostati Balkanci i da li se na to može, čak, biti i ponosan, jer me je oduvijek odbijalo “listanje” crvotočnih knjiga u kojima se nalazi sav gad koji se desio na ovim prostorima. Doduše, i Evropa u svojim riznicama posjeduje slične knjige, ali one sada služe samo zaljubljenicima istorije ili povijesti, a ne kao opravdanje za svakolike zločine. Ovo je samo jedna banalna, ljubavna priča – doduše malo neobična, ali i dalje, u svojoj biti – ljubavna.

Te godine sam radio kao urednik za prozu u Licima. Baš kao i danas, kuburilo se s parama, s papirom, sa štamparijama, znalo se desiti da časopis izađe u decembru, ali s “nekim datumima jula”. Lova je bila tanka (ako ju je uopšte i bilo), a jedina prednost je bio bife u kojem je piće bilo skoro po granapskim cijenama, a ni klopa nije bila loša. Moj posao se sastojao da ujutro mlatnem duplu kafu, potom dupli konjak i pobacam prispjele rukopise u smeće. Već sam se bio toliko izvještio da mi je bilo dovoljno da pročitam samo prvu rečenicu, pa da znam o kojem se “piscu” radi. Ali, jednog dana sam primio pismo adresirano na mene, a u njemu je samo stajalo:”Gospodine (Hej, to je bila osamdeseta godina!) Dario. Ja sam veliki ljubitelj Vaših priča i bilo bi mi neobično milo da ih pročitate i da date svoj sud, pa ma kakav on bio. S poštovanjem, Mirjana. Tel. 35-992.”

Malo sam se kolebao da li da nazovem, jer, pod svim pretpostavkama, to je bila neka ženska “s kondorom – a ne ticom – u glavi”, ali, kako ionako nisam imao šta raditi, nazvao sam i javio mi se prijatan glas. Predstavio sam se i rekao: “Znate, Mirjana, ovo je pomalo neobično pismo, jer mi niste poslali ama baš nijedan Vaš rad na osnovu kojeg bih mogao izreći svoj sud.” “Vidio” sam kako se zacrvenjela u licu i rekla: “Znate, nemojte me krivo shvatiti, ali sam pomalo paranoična u ovakvim stvarima – mislim da urednici primljenu poštu bacaju u korpu za otpatke i ne otvorivši je, pa sam htjela da Vam lično predam.”

“Gdje stanujete?”

“Ah, tu blizu – u Skerlićevoj.”

“Hoćete li da se sad nađemo?”

“Znate, ima još jedan mali problem. Ja se, naime, moram brinuti o svojoj baki, dok mi roditelji ne dođu s posla.”

“Pa, kako ćemo onda?”

“Da Vas popodne sačekam u prvoj ‘kifli’ u Parkuši?”

“A, šta ako bude zauzeta?”

“O tome nisam razmišljala – sačekaću Vas na početku ‘hipi klupe’ ispred…”

“Ali, hladno je…”

“Nije važno – znači dogovoreno?”

“Dogovoreno.”

Namjerno sam kasnio i spuštao se niz Veliki park, da bih se u slučaju nekog gariba mogao okrenuti i zbrisati, ali, koliko sam iz daljine mogao vidjeti, po ustruk krojenom kaputu, po laganom koraku – bila je mlada. Lice joj nisam mogao vidjeti jer je bilo skoro potpuno sakriveno podignutim okovratnikom i ruskom šubarom…

Ušli smo u Parkušu, ja sam joj pridržao kaput, a ona je zatresla riđu kosu i pokretom ruke zabacila na leđa, a ja sam istog trenutka znao da ću joj objaviti priče, pa makar pisala kao Milan Čakar. Imala je zelene oči i pomalo pjegav nos, a iz kratke konverzacije koju smo započeli, saznao sam da je četvrti razred gimnazije, da namjerava upisati biohemiju; pri sebi je imala potanku kožnu mapu (s pričama pretpostavljam).

“Pa, možete li mi sad dati Vaše radove?”

Ona je stidljivo oborila oči: “Ja bih da ih redigujete u mom prisustvu.”

“E, jebi ga, ovo je već previše”, pomislio sam. “Kako to mislite?”

“Znate, kao što sam Vam već rekla, moram paziti na svoju baku – ona ima, kako da se izrazim, izvjesnu naviku. Pa sam mislila, ako Vam ne bi bilo teško, da prije podne, u bilo koje doba, dođete kod mene kući…”

Prije nego sam uspio odgovoriti, ona je podigla pogled i zabrzala: “Naravno, sve to utrošeno vrijeme bilo bi Vam plaćeno – baš kao da mi dajete časove iz matematike”, nasmijala se.  Dala mi je adresu i ja sam sljedećeg dana prepoznao jednu od onih vila sa ogradom i kapijom od livenog gvožđa, u čijem je dvorištu rasla raskošna kruška, a u proljeće i ljeto, teško se moglo išta vidjeti od gusto zasađenih ruža uz ogradu: nazirali su se samo stoljetni zidovi obrasli bršljanom; parketi su bili uglancani kao ogledala i osjećao se miris Četiri asa (sredstva za čišćenje podova), zidovi prekriveni goblenima (ali ne onim prostačkim, na kojima, ispod zelenih borova i obaveznog jezera u pozadini, riču jeleni, više nalik na mršave krave), takođe su bila i original ulja i grafike M. Berbera, A. Kučukalića… – pokazala mi je jedan portret s potpisom V. Dimitrijevića: “Ovo je moj otac.”

Gospodin je imao potpuno sijedu, ali gustu kosu, plave oči i pomalo kukast nos. U kutu, pored prozora, prekrivenog teškim draperijama, stajao je Steinway klavir, a sto je bio nesumnjivo od orahovine, a ne neko Šipadovo govno. Ponudila me je kafom, a ja sam odbio, jer sam i od samog mirisa kafe dobijao sraćku, a nije bilo baš red da prvi dan započnem sranjem.

“Ah, ne upitah Vas jeste li doručkovali.”

Jučer sam, u podne, pojeo par viršli u Grilu, ali sam se, jedno pola sekunde, nećkao: “Pa, može…”

Vratila se s dva sendviča s puterom i presovanom šunkom i s bakicom, koja me nije udostojila ni pogleda. Čitao sam njene priče (koje su bile, ruku na srce, galimatijas Hesea, Kastanede, Lotreamona), ali me je oduševila svojim poznavanjem književnosti: otkrila mi je Rablea i Gargantuu i Pantagruela, Jean Jenea i Roberta Penžea, Emila Ažara…

Jedno jutro nisam imao ni dinara, čak ni za “popravni” i tresao sam se ko đerđef; zamolio sam je da mi napravi čaj, jer, izgleda, imam upalu grla (što nije bilo teško isfolirati, jer sam prethodnu noć popušio bar pet kutija niške morave bez filtera): “I, ako imaš malo ruma”, dodao sam. Izvadila je Bacardi iz bifea i stavila ga na sto i otišla da spremi čaj, a ja sam iz boce povukao dobar, dobar gutljaj, a čaj sam napravio “pola-pola”, pa sam već nekako mogao funkcionisati. U to je u sobu ušla bakica, i kad je vidjela bocu na stolu, rekla: “Osjećam da bi i meni čaj pomogao.” Mirjana je prijekorno rekla: “Ali samo jedan.” Baka je nešto progunđala, a ja sam shvatio u čemu je bila svrha Mirjaninog čuvanja bake i šta je njena “ne znam kako da se izrazim – navika”; bakutaner je napravio smjesu 90 naprema 10 posto (naravno, u korist ruma).

 * * *

Mirjanin zimski raspust je prošao, baka se, valjda, privalila nekoj drugoj rodbini. Sastajali smo se u mom stanu svakog jutra kad bi ona imala popodnevnu nastavu i prcali se kao mršave svinje, a na priče i redigovanje smo sasvim zaboravili. Na Mirjani mi se sve sviđalo, sve je bilo idealno između nas, ali, koliko god da sam se trudio svih ovih proteklih mjeseci, koliko god sam gvožđem lupao po kremen-kamenu, iz njega nisam mogao izbiti ni jednu jedinu iskru – po imenu Ljubav: svaki dio mog tijela (osim jednog) osjećao je da smo ona i ja potpuno dva različita svijeta, dvije planete što kruže u različitim orbitama…

Bila je majska nedjelja; upalio sam televizor i slušali smo (podvlačim slušali, jer je televizor bio pokvaren – bilo je tona i “snijega”; ni gramofon nije radio, jer sam ga ja pokušao popraviti, a, za ono što smo namjeravali raditi, nikako nisu odgovarali imbecilni glasovi sportskih komentatora s radija). Istina je da se svaki sredovječni (i mlađi) Amerikanac sjeća šta je radio i gdje je bio kad je Kenedi upucan u Dalasu, tako ni ja neću nikad zaboraviti kad se te majske nedjelje naglo prekinuo glas Zdravka Ćolića, a onda je slijedilo saopštenje… Mirjana se nije obazirala (ili nije čula) o čemu je riječ: umro je Tito! Navlačila me je na sebe, a ja sam buljio u prazan ekran, slušao “bla, bla…” i napamet mi je prvo pala radio emisija u kojoj je Orson Vels “najavio” iskrcavanje Marsovaca na Zemlju i izazvao pravi haos na njujorškim ulicama, ali ovo je bilo “zaprave”, pa sam Mirjani rekao, vrisnuo, prourlao: “Ma, nosi se u pizdu materinu!!! I ti i tvoja smrdljiva pička.”

Ona je pokrila lice rukama i istrčala iz mog stana. Nikad je više nisam nazvao. Ne kažem da mi nije bilo krivo zbog tog naglog prekida, ali mi je, u neku ruku, pomogao da shvatim da je njeno ime Evropa, a moje Balkan.

Dario Džamonja

Izvor: http://www.lupiga.com/

Čačić je u stvari ljuti desničar, samo šta toga nije svjestan. Čovik pazi da ulaskom u Europu ne izgubimo naš hrvatski identitet, razumiš? Zbog toga je napravija kompromis, ka i svaki diplomata. Ok, prihvatit ćemo da nam cijene budu europske, ali ćemo zato zadržat naše hrvatske plaće i penzije.

Rodica mi je prala suđe u kužini i pivala na sav glas "Nevrmajnd ajl faaajnd samvan lajk juuuuuuuuuuu uuuuuu".
I tako cili dan.

Dabogda ti ona štraca sifilis prenila

- Oš ti prestat više tulit, a?
Nisam više mogla čut tu pismu. Ima godinu dana, di god se okrenem, svi nariču. A pogotovo mi je smetalo da se takvu tužnu pismu piva ovih dana. Rodica se naljutila.
- Šta tebi smeta ova pisma, a?
- Smeta mi, prvo zato šta je ovo vrime od fešte Svetoga Duje. Znači, bilo bi normalno da pivaš lipe vesele pisme kojima slavimo našega splitskog zaštitnika. Ka drugo, ako već moraš tulit, tuli na našem jeziku kojim ćeš veličat naš dalmatinski izričaj i običaje i sve to. Na primjer "Maslina je neobrana". Ka treće, ja mislin da ta Adela laže.
- Kako laže?
- Pa laže da to ne bi pas s maslon. "Aaaj viš noting bat d beeest foor juuuu tuuuu". Je, je, momak je ostavija i naša drugu a ona mu želi sve najbolje u životu? A stoposto u sebi misli "Dabogda ti ona štraca sifilis prenila".

Uimeissovo! Zašto njemu?!                                        

Rodica je zavrnila očima.
- Aj ne grintaj. To je lipa pisma.
- Pa štaš ti pivat ljubavne pisme, ti si udata žena? Ili pivaš nekome drugom muškom?
- Pivan.
- Znala san! A kome?
- Našem gradonačelniku.
- Uimeissovo! Zašto njemu?!
- Pa lipo. Vidiš da je počeja prodavat sve šta ima. Te hotel "Marjan", te "Joker"...Još malo, mogli bi ostat i bez njega. Zato mu pivan tu pismu, jer kod nas ta pisma nije ljubavna.
- Nego kakva?
- Izborna.
- Kako izborna?
- Eto tako. Izborna je i osim toga slavi naše lipe običaje. Kad kod nas neka takva faca izgubi izbore ili mu istekne mandat, mi poslin njega nađemo nekoga ko će bit isti ka on. Osim toga, ta pisma slavi običaje cile naše zemlje, a ne samo dalmatinske. A to je dobro, jer s tim našim lokal-patriotizmon samo produbljujemo oni animozitet između nas i Zagreba.
- Dobro, to za animozitet se slažen s tobom. Ali i dalje ne razumin kako ta Adelina pisma slavi običaje cile Hrvatske?
- Pa, jesmo li imali vladu koja nije bila baš ono što bi se reklo, socijalno osjetljiva?
- Jesmo.
- A jesmo li onda izabrali novu vladu koja po socijalnoj osjetljivosti liči na onu bivšu?
- Jesmo.
- Eto. Zato nijedan naš političar i stranka ne moraju tugovat kad izgubu izbore, jer će narod ionako poslin njih nać nekoga ko će bit isti. Jel' se smanjila nezaposlenost? Nije. Jel' ljudima išta lakše? Nije. Evo i struja ide gori.
- Je, al' Čačić je reka da je vrime da nam cijena struje bude europska.
- Ma je bistar, bogati? A šta nam onda i plaće i penzije nisu europske, a?

Čačić je ljuti desničar

- Zato šta je Čačić u stvari ljuti desničar, samo šta toga nije svjestan. Čovik pazi da ulaskom u Europu ne izgubimo naš hrvatski identitet, razumiš? Zbog toga je napravija kompromis, ka i svaki diplomata. Ok, prihvatit ćemo da nam cijene budu europske, ali ćemo zato zadržat naše hrvatske plaće i penzije.
Opet je zavrnila očima, nastavila prat suđe i pivat "Nevrmajnd ajl faaajnd samvan lajk juuuuuuuuuuu uuuuuu".
- Slušaj, aj molin te prikini pivat tu pismu, Bog će ti platit.
- Ne triba meni niko plaćat da ne pivan, nisan ja Thompson!
- Ma pusti sad njega. Govorin ti da prikineš jer ta pisma za našega Keruma više nije prigodna.
- Kako nije?
- Pa nema šanse da kad on ode nađemo nekoga ka šta je on. Takve majka dvaput ne rađa.
- E, dobro. Onda ću kad on ode pivat pisme koje slavu Svetoga Duju.
- Zašto tek onda?
- Jer će tek tad dokazat da je stvarno zaštitnik grada Splita!

Izvor: http://danas.net.hr/

Pred vama je još jedno nedjeljno izdanje Darija DŽamonje, još jedna dirljiva priča iz života najpoznatijeg sarajevskog boema i pisca kratkih priča, koji nažalost više nije među nama. Pretpostavljamo da je našim čitateljima sad već poznato o kakvom majstoru se radi, budući da Džamonjine priče objavljujemo iz nedjelje u nedjelju. Za one koji su se tek priključili Lupigi, recimo tek toliko da je Dario Džamonja dobri duh sarajeva, vrsni pisac kratkih priča čiji je rad - kako to već često biva - prepoznat tek nakon njegove smrti. Cijenjeni i precijenjeni čitatelji, uživajte!

“Nemoj…” “Šta?”

“Nemoj”, ponovila je, “molim te”.

“Šta: nemoj?”

Pokazala je glavom na flašu piva koju sam izvadio iz frižidera i iz visine nasuo u duboku čašu tako da se, mada je pivo bilo hladno, stvorila pjena. Provukao sam hladnu i vlažnu ruku preko čela i kroz kosu. To mi je godilo. Ono što mi nije godilo bio je njen ton. Više bih volio da je bio zapovjednički, a ne molećiv: dvanaest godina nakon što mi je zasrala život, ta molba je zvučala kao da je ona meni nešto oprostila. Da mi je naredila, značilo bi to da joj još uvijek nešto značim, a tad bih je poslao u kurac i sve bi bilo kao prije.

“Rekao si mi da si prestao piti.”

“Jesam. Ovo sam tebi nasuo. Znaš da ja pijem ‘bez pene’, a sviđa mi se kad se tebi iznad usne naprave ‘brkovi’ – dobro idu uz tvoj firaunski ten.”

To je bilo istina. Kupio sam pivo za nju i zamišljao kako će ona otpiti, a ja ću joj nadlanicom lagano, nježno obrisati nausnice, a onda… onda će biti šta bude. Prinijela je čašu ustima i, kao da mi je pročitala misli, vratila je na sto, ustala i prišla pisaćoj mašini. Papir je bio uvučen i pomalo naboran od kapi kiše koju je vjetar jutros nanio kroz otvoren prozor…

“Može li se znati šta će biti slijedeće ili je to tajna? Pročitala sam sve što si pisao, bar ono što mi je dolazilo do ruku. Reci mi…”

Prekinuo sam je: “Jedini čovjek koji čita moje priče i kojeg razumijem što to radi je moj urednik. Ostale, koji to ne moraju čitati, gledam, najblaže rečeno, sa čuđenjem.”

Rukom je poravnala nepostojeće nabore na suknji i nagnula se nad sto, vjerovatno da mi pokaže šupak, koji je, mora se priznati, još uvijek izgledao fenomenalno. Pokazala je slike na stolu: “Jesu li ti ovo kćerke?” Odmahnuo sam glavom: “Nisu”. Začuđeno me je pogledala, a ja sam samo htio preduhitriti pitanja koja bi slijedila: “Ovo je… Vesna? A, ova, starija… Nevena? Je li tako?” Ono obavezno: “Slatke su”. I još obaveznije: “Na koga liče?”

 Jebiga, sad više nije bilo povratka, pa sam nastavio: “Nisu. Znaš, ja sam perverzan, lud, mahnit, otkačen, bolesni alkoholičar kojem se mozak pretvorio u gnjecavu pihtiju, pa na stolu držim uramljene slike tuđe, nepoznate djece…”

“Izvini. Nisam ništa loše mislila.” “Izvini ti. Znaš, teško mi je o njima pričati…”

Sad nisam mogao propustiti priliku da ne budem zao, jer sam znao da je ostala neudata i da nema djece: “To ti ne razumiješ.” Pravila se da je prečula što sam rekao i sjela i pripalila. Ja sam ustao s ležaja, popeo se na stolicu i preko prozora razapeo čaršaf. Kao i prije dvanaest godina, na prozorima nisam imao ni roletni ni zavjesa.

To nam je prije bila “predigra”, jedini način da se sakrijemo od komšijskih zirkanja. Opet je rekla: “Nemoj”. Ovaj put to nije bila ni molba ni naređenje, nego strah. “Šta?”

“Nemoj to raditi”. “Moram. Sunce udara u ekran televizora, pa se ništa ne vidi.” “Zar ćeš…” “Trebao bih premjestiti televizor na drugo mjesto, ali nemam produžnog kabla. Stalno zaboravljam da ga kupim”. Strpala je cigarete i upaljač u tašnu. “Je li tačan onaj sat na zidu?” “Pojma nemam. Gledam samo sekundaricu kad mjerim puls. Ako padne ispod normale, moram uzeti neke hapove. Ako skoči – neke druge. Živa jebada, kažem ti.”

Nije znala šta bi još rekla, kako bi se pozdravila, oprostila se… Pomogao sam joj: “Izvini, moram u klozet. Uzimam i neke lijekove za ispišavanje. Stalno moram trčati u klozet. Zato sam i prestao ići u kino i pozorište.”

Bešumno sam pišao u lavabo, pa sam čuo kako su se vrata otvorila i zatvorila. Otišla je bez pozdrava. Kao i prije dvanaest godina. Ali ovaj put nije ostavila nikakvog traga u meni. Na stolu je ostala samo pivska čaša u kojoj se slegla pjena. Prinio sam je nosu. Tuknula je na ugrijano i ustajalo pivo. Tuknula je na hladne i ustajale uspomene. Prosuo sam je u lavabo, a flašu bacio u kantu za smeće. Skinuo sam čaršaf s prozora, a sunce je obasjalo slike moje djece.

Dario Džamonja

Izvor: http://www.lupiga.com/

Prema drevnoj predaji, na današnji dan osnovan je Rim. Legenda kaže da ga je osnovao Romul, sin Reje Silvije i boga Marsa, po kojem je grad i dobio ime. Rim danas broji oko 2.7 milijuna stanovnika, a poznat je kao Caput mundi ("Prijestolnica svijeta"), la Citta Eterna ("Vječni grad"), Limen Apostolorum ("Apostolski prag"), la citta dei sette colli ("Grad na sedam brežuljaka") ili jednostavno l'Urbe ("Grad"). Na ovom mjestu pročitajte legendu o nastanku Rima te pogledajte nekoliko fotografija Vječnog grada.

rimski koloseum

Najpoznatija legenda o nastanku vezana je uz Romula i Rema. Prema legendi, trojanski junak Eneja nakon pada i razaranja Troje dugo je lutao po svijetu, da bi napokon došao u Lacij gdje je osnovao grad Albu Longu. Ovim gradom dugo su vladali njegovi potomci. Kada je kraljevao Enejev potomak Numitor, s prijestolja ga je svrgnuo brat Amulije. Dao je pogubiti njegovog sina, a kćer Rea Silviju učini svećenicom Veste, boginjom kućnog ognjišta. To je učinio jer je znao da se svećenice vestalke ne smiju udavati, pa je vjerovao da će tako Numitor ostati bez potomstva koje bi jednom moglo zatražiti pravo na prijestolje.

Anđeoska tvrđava i Anđeoski most

Međutim, u Silviju se zaljubi Bog rata Mars, i ona mu uskoro rodi blizance Romula i Rema. Amulije se bojao da će mu blizanci kada odrastu oduzeti vlast te je naredio robu da ih baci u rijeku Tiber. Rob to učini, pusti korito u rijeku, ali val izbaci korito na obalu i Romul i Rem se spase. U podnožju Palatina, jednog od sedam rimskih brežuljaka, čuvši plač djece došla je vučica Martia (Marsova vučica), koja je i danas simbol Rima. Ona je blizance nahranila svojim mlijekom.

Nakon nekoga vremena Romula i Rema našao je pastir Faustul i odnio ih kući. Kako on i njegova žena Aka Larencija nisu imali djece, odluče ih posvojiti. Tako su Romul i Rem odrastali među pastirima sve do svoje punoljetnosti. Kada su djeca odrasla, čuvši za svoju sudbinu, otišla su Amuliju i svrgnula ga s vlasti. Romul je ubio Amulija i vlast vratio djedu Numitoru. No, Alba Longa učini im se premalenom te oni odluče osnovati novi grad. Dogovorili su se da tko ugleda više ptica, osnovat će grad. Tako su odluku prepustili bogovima. Romul se uspne na Palatin, a Rem na Aventin.

Fontana di Trevi

Bogovi su bili skloniji Romulu te on tako ugleda 12, a Rem 6 ptica. Tako je Romulu pripala čast da osnuje grad. On uze plug i zaore brazdu oko Palatina. Izbačena je zemlja predstavljala zidine. Rem se zavidan bratu narugao i preskočio zid. Kako Romul nije mogao podnijeti da bilo tko nepozvan uđe u još nesagrađen grad napadne brata i ubije ga govoreći mu: Tako ubuduće propao svatko tko prijeđe moje zidove.

Romul je grad sam dovršio 21. travnja 753. pr. Kr. i dao mu ime Roma. U to naselje primao je pastire iz okoline, lutalice i izbjeglice iz Lacija. Tako je Romul bio prvi kralj. Od te godine Rimljani računaju vrijeme.

Izvor: Lupiga.Com via Wikipedia

Sjede tako Thompson, Gibonni i Rozga u poreznoj i šute. Jedino se čuje tihi britki zvuk tkanine na čeliku dok Thompson kao jedini pjevač u povijesti koji je plaćen da ne pjeva, polira svoj najdraži mač. Ulazi inspektor, baci debeli fajl na stol, pruži cd Thompsonu na potpis – za sina, nije za njega, i pita - odakle vam pare?

Koliko zapravo traje taj prvi april? Piše li to negdje? Ako netko točno zna neka javno kaže koliko i je li prošao, da vidimo koje su to vijesti zapravo bile gegovi. Nekoć je već prvoga popodne svima bilo dosta usiljenih fora i nasilnog  utjeravanja smijeha, svojevrsne šaljive inkvizicije. No čini se da smo to zaboravili na vrijeme okončati jer je očigledno lakše živjeti u vicu. Prvi april se tako prelio sve do petog, pa dalje do slavnog ''dana nezavisnosti'' i sada izgleda na neodređeno.

U redu. To puno toga objašnjava. Već je skoro prošla vijest da si međusobno u Zagrebu neonacisti svih susjednih zemalja izjavljuju čvrstu mušku bratsku ljubav, ili da u Sarajevu slažu beogradske stolice ili da srpski policajci proučavaju Paula Cezannea. Ova zadnja je naročito zanimljiva, da je to kojim slučajem bila istina taj lopov bi prvo dobio po tamburi jer koji je vrag krao sliku a ne pare, što će policiji slika, a drugo tu sliku bi već pokisli drot odnio ženi kao dezen za goblen. Nije kao bitka na Kosovu polju ili neka mlada guščarica u magli ali proći će.

Užas tog prvog aprila traje nam i dalje. Jučer je zagrebačka Porezna uprava objavila da češlja imovinu raznih estradnjaka kojima budimo iskreni baš i nije do češljanja. Kažu da su pozvali Thompsona, Gibonnija i Rozgu da objasne ''odaklen' ti pare frajeru''? Dvije kuće, tri stana i pet auta ne dolaze sa statusom umjetnika i par tisuća kuna od prava. Zaista netko tko s tim prihodima uspije doći do takve imovine po sebi zaslužuje status umjetnika, ali to je već na nivou biblijskih priča o dvije ribice i malo vina. Navodno da će po ovoj estradnoj uzanci od ove godine uvesti Porina za najveću gažu na crno.

Sjede tako njih troje nespojivih u poreznoj i šute. Jedino se čuje tihi britki zvuk tkanine na čeliku dok Thompson kao jedini pjevač u povijesti koji je plaćen da ne pjeva, polira svoj najdraži mač. Ulazi inspektor, baci debeli fajl na stol, pruži cd Thompsonu na potpis – za sina, nije za njega, i pita - odakle vam pare?

Ustane se Marko Perković on će prvi, nema se on što skrivati u svojoj Hrvatskoj, ta on je slobodan a ne kao nekad, i veli – čujte, gospodine inspektor, ja se nemam što sramiti i skrivati u svojoj Hrvatskoj, ja sam slobodan čovjek a ne kao nekad, hvala dragom bogu i našem predsjedniku, ja sam svoj kruv pošteno zaradio, eto naslijedio sam starinu od oca na Svilaji i nešto svete škrte zemlje u Čavoglavama. Razumijete krvav je 'vo poso, svira se po cijele noći, a porezna radi do 4 popodne pa ne stigne čovjek, evo od sada ću sa sobom uz mač nositi i jednu kasu da mogu izdavati račune samo da mi moja Hrvatska bude dobro. – Pošteno, nema što, pošteno, kaže inspektor.

Iza njega će Gibonni da podastre račune i opravda svoju punu kesu. – Znate barba inspektor, ja suosjećan sa vama, jer ovdije se i radi o tome da su osijećaji povrijeđeni a mene kao ambasadora dice to najviše boli. Ja san van ovdije ka' pčela u žlici čaja dok drži dah, ka' dvi sestre rođene u ponoć jedna malo prije a druga kasnije, ka' kad je u javnon wc-u flomasteron ispisan zid. Razumijete? Te šolde koje mi sporite to se pomalo nakupilo godinama, kuna po kunu, e. – Hm, dobro vidjet ćemo – promrmlja inspektor.

- A Vi, koja je vaša isprika? – okrene se poreznjak Rozgi. – Čujte ja zaista ne znam što ja radim ovdje, ja sam vam litos išla po špežu kad me na Rivi uhvatio jedan gospodin ka' šesna i lipa mala oš nan otpivat malo tu u mikrofon i evo sad sidin tu prid vama. Ja stvarno neznan u čemu je problem… - završi ona sa blagim čuđenjem. – A znam da je bilo tako, ali imate tri stana i dva auta. Vidite ovakvim životom samo činite sebi problem – kaže ruka poreza - morate se osloboditi želje za posjedovanjem brojnih materijalnih bogatstava, trebali bi čitati onog Fromma i posvetiti se više ''biti'' nego ''imati'', vidite kako Bare, on nema problema jer sve što zaradi stavi u sebe …     

Zvoni telefon, glas s druge strane galami i prosipa gnjev i kletve. Inspektor molećivo gleda u prazno.  – Što ti je palo na pamet? Imaš li ti pojma kamo si krenuo? Što si želio dokazati? Što misliš tko će nama sada pjevati na izborima? Onaj Žak? – bruji s druge strane. – Ali gospodine što da im sad  kažem? – sa strahom će inspektor. – Pa reci im što god hoćeš samo ih pusti na miru, reci im da je došlo do greške, ili da je fora, evo prvi april!

Izvor: http://www.e-novine.com/

„Još davno je moj prijatelj Branko Čučak imao ideju da svojoj knjizi da naslov Na Drini ćuprija, pa kad neko dođe u biblioteku da traži istoimenu knjigu, pitaju ga: "Od koga? Andrića ili Čučka?“, napisat će u svojoj priči „Bife Titanik, Dario Džamonja. Već i sami znate, nedjelja je dan kada s vama otkrivamo legendarnog sarajevskog majstora kratke priče. Na ovom mjestu donosimo sjetnu priču o ljudima koji su živi, ali zapravo ih više nema, a započet će, gdje drugdje nego u bifeu sarajevskog Pozorišta mladih. Neki od nas doživjeli su ispričano ili to još uvijek proživljavaju, ali samo Daco priču zna ovako ispričati

Još davno je moj prijatelj Branko Čučak imao ideju da svojoj knjizi da naslov Na Drini ćuprija, pa kad neko dođe u biblioteku da traži istoimenu knjigu, pitaju ga: "Od koga? Andrića ili Čučka?"

Naslov ovog teksta nije iz nimalo sličnog razloga, nego zato što sam se, nakon sedam godina, ušavši u bife Pozorišta mladih, osjećao kao da sam zaronio u hladne morske dubine i kao da plutam u olupini jednog broda, koji je nekad davno bio simbol svega onoga pozitivnog što je simbolizovalo Sarajevo: duha i duhovitosti, onoga što se sada tako popularno zove multietnička kultura, a to je, u stvari, jednostavno bilo jaranstvo, tolerancija, podnošljivi javašluk i dobrodošlica, ležernost i širina duše...

Bife, zapravo, nikad nije bolje izgledao, s novim aparatima i frižiderima, šankom i namještajem, ali previše je bio opsjednut dugovima prošlosti i ljudi da bih se osjećao lagodno. (Da ne govorim o televizoru u uglu, koji bi u bivšem bifeu bio sasvim nepotreban, da ne kažem i nepristojan, jer odvlači pažnju i ne da da se sagovornik sasluša do kraja.)

Teško je bilo sjesti i opustiti se, popiti piće, a da ti pred oči ne izađu lica ljudi koja više nikad nećeš vidjeti: eno, tamo u uglu je Srđan, sa svojim blistavim osmijehom, Đeđuka, s izgledom tipičnog sarajevskog "jalijaša", nosi mu hladno pivo; za drugim stolom je Vučko, dobroćudnog lica, kao u plišanog mede, cijedi lozu, a mene direktor, Đoko, kojem su ljekari zabranili piće, pita kako sam se ja osjećao kad sam prestao piti, a ja mu odgovaram da nikad u životu nisam bio bolji, on tužno klima glavom: "I ja se osjećam super. Ali, brate, dosadno."

Poslije par ispijenih loza Durmo, najmirniji čovjek na svijetu, počinje "lovačke" priče o svojim ljubavnim avanturama, a žena mu, Refa, prilazi patkastim hodom i kaže: "E, sad je već vrijeme da ideš kući."

Iako su živi, mala je šansa da će se na vratima pojaviti Mujo (koji sad utovara kola negdje na Floridi i kad prepozna registarsku tablicu iz Wisconsina, sav ozaren kaže vozaču: "Ja tamo imam jarana" - misleći pri tome na mene - a on mu suho odgovara: "Baš me briga.")...

...ili da će ludi Zoran Jolić "potegnuti" čak iz Australije da bi napravio neki od svojih legendarnih folova, kao, na primjer, onaj kad je, poslije lutkarske predstave u nedjelju prijepodne, cijelo Pozorište bilo puno frke, majki i očeva, koji se trude da ne izgube svoju djecu ili da ne odvedu tuđu kući (što se jednom desilo Paji), kad se uspostavio kakav-takav red, izašao na stepenište i obznanio: "Djeco, eno Lepa Brena dijeli ploče u sali." Naravno, nastao je haos i vriska - što oduševljene djece, što očajnih roditelja.

Zlaja Pegla (koji je dobio taj nadimak po tome što vam, poslije pola sata provedena s njim, nije trebao ključ da biste ušli u kuću, nego ste se jednostavno mogli provući ispod vrata - toliko bi vas znao "ispeglati") je u Londonu, gdje je nesretno oženjen jednom prelijepom Irkinjom; tamo je i Muha, kojeg još grize savjest što je napustio Sarajevo i strah ga je da se vrati da se ne bi morao suočiti s rajom (mada mu ja, u čestim telefonskim razgovorima, kažem da ne budali, da je ovaj grad raširenih ruku vazda dočekivao i "tuđe", a kamoli "svoje").

U jednom drugom Londonu, u Kanadi, na obali jezera Michigan, Tiho sam sebi, na uho, pjevuši Svilen konac, a u Australiji su i Blaža i Tule. Dubravko Marjanović se u Louisiani pravi da mu je dobro, a Meho-drot na Floridi vozi autobus i mada često dođe u Sarajevo (i svrati do Pozorišta), iako je još deblji nego što je bio, to nije ni pola onog čovjeka kojeg pamtim...

Nema više ni Boletove knjižare u ćošku, iz koje se svakog dana moja kćerka Nevena vraćala sa naramkom slikovnica, koje je dobila na poklon, jer njenom šarmu ne može niko odoljeti. (Tata Daco kasnije nastoji šarmirati prelijepu prodavačicu kupujući - doduše na kredit - komplete knjiga koje nikad neće otvoriti, a onda se sjeti da je to potpuno besmisleno, jer je oženjen, a on je na to potpuno zaboravio.)

* * *

Sada sjedim sa svojim rahmetli prijateljima Hamićem i Kilom, pijem pivo, a ono pije mene, jer se više nikad nećemo vidjeti u ovom životu.

Kao i svi mrtvi, tiho i s tugom se prisjećamo naših bivših života, u koje nam nema povratka, jer karta za Titanik se kupuje samo u jednom smjeru.

Dario Džamonja

Izvor: http://www.lupiga.com/

Kad sebe obožajen i kako van kupus

E da, znan, totalno i bezobrazno narcisoidni naslov, već vas vidin kako se krstite sobadvi ruke pitajuć' se šta li mi je sad i čime li se pucan. Ali virujte mi, nascisoidna nisan, osim u svima dopuštenim dnevnin dozama čisto preživljavanja radi.

U principu se uopće na obožajen, iman mišljenje o sebi koje rađe ne bi podilila sa vama, iako inače s vama u zadnje vrime dilin i ono bez čega biste mogli, hehe. Nego, da se vratin na temu.

Vako to kod mene ide. 90% mog obitavanja na majčici Zemlji ja proveden mozgajući o potpuno nepotrebnin, svima jasnim stvarima. Npr. još uvik san opsjednuta dvama, trima krucijalnim filozofsko-prometno-tehnološkim pitanjima:

Avijoni ne padaju zbog jednostavne činjenice da je u biti nemoguće da onolika količina čelika leti, ne, nego padnu jer im se... zapalilo krilo?! Yeah, right! (FOTO: Lupiga.Com)

1. Kako avijoni mogu letit a da ne padnu

a i kad padnu, pali su iz sasvim drugačijih razloga, ali ne iz ONIH razloga zbog kojih san ja uvjerena da bi morali past. Padnu isto ka da ne lete, a ti razlozi me ne zanimaju. Npr. padnu jer neko kokne pilota pa se avijon sunovrati. Neš ti, pa to se more desit i vozaču autobusa. Ili jer mu se zapali krilo. Paz' ovo, avijoni ne padaju zbog jednostavne činjenice da je u biti nemoguće da onolika količina čelika leti, ne, nego padnu jer im se... zapalilo krilo?! Yeah, right. Ko da san ja Mujo iz Siska.

Nepregledna količina čelika, opremljena krmon i provon može plovit!?! Yeah, right! (FOTO: Novi list)

2. Kako brodovi mogu plovit a da ne potonu

Ovo pitanje nije se izrodilo iz mog nesuvislog toka misli, kako ste, sigurna san, odma pomislili. Naime, na javno objavljivanje ove moje dileme odlučila san se nakon nebrojenih znanstveno utemeljenih pokusa i eksperimenata jednostavnon dalmatinskon metodon „Kamena s ramena pa u more“.

Staneš uz more, izabereš najmanji, pazi, najmanji mogući kamenčić na plaži, i itneš ga u more.

Šta se dešava? On...TONE. Da, dragi moji, kad se montirate na plažu umisto šta buljite u izgorene Čehinje/oli galebove bilo bi van pametnije radit nešto za dobrobit čovječanstva jerbo će nan inače mazat oči ko vi Čehinjama leđa sve dok ne umremo. U zabludi. Da ona (opet) nepregledna količina čelika, opremljena krmon i provon može plovit! Rezultat testa je uvik isti: koliko god kamenčić itnut u more bija težak, ili lak, on tone. Pa se vi sad vozajte trajektiman. Ja ću se držat kraja. A, taj kraj nije Sisak, da se razumimo.

I opet, kad se brod potopi, zamisli, to nije zato šta to NE MOŽE plovit, nego zato šta ga je privrnila orkanska bura ili jugo ili štatijaznan šta sve nisu izmislili ne bi li nas i dalje mantali!! Yeah, right.

Usrid Varoša čujen strinu koja živi u Zagrebu!?! Yeah, right! (FOTO: Lupiga.Com)

3. Kako ja mogu čut glas čovika s druge strane žice

Ako naprimjer živite u Splitu i virujete da stvarno morete sidit na kauču u svom dnevnom boravku usrid Varoša i, ekšjueli, čut glas strine koja živi u Zagrebu, onda ste nepovratno zavedeni i moj trud je uzaludan. Aj, još nekako, dok je postojala samo fiksna telefonija. Tu san na trenutke mogla vizualizirat neku žicu koja je provučena od Splita do Zagreba. I onda tu žicu razvukuju ispo zemlje neki mali ljudi zaposleni od strane telekomunikacija da vuku žicu u pravcu u kojem je izvršen poziv.

Ipak, kako mi je i to bilo malo sumnjivo, radila san pokuse i nakon šta bi završila razgovor sa strinom u Zabregu odma bi isti čas okrenila broj tetke u nekoj pripizdini do koje se NE MOŽE provuć žica, naprimjer na Visu, ili na Jabuci, i sad bi ja ka tribala virovat da ti mali judi mogu od Zagreba do Visa dotrčat za jenu minutu, i to skupa sa svin onin kolutovima žice na leđima? Hellooou?!? Kako van kupus.

Mislin da nakon ovoga ne moran objašnjavat i crtat van kako onda morete čut nekoga bežičnon telefonijon. Pa, pametni ste judi, bogamu. Da niste, oli bi uopće čitali moj blog, jel' te.

Zašto san van navela sve ove moje, u biti, poprilično intimne dileme? Zato šta eto zbog tih dilema sebe ponekad obožajen.

A najviše se obožajen kad stojin za sudoperon i peren suđe, a u tom trenu na radiju počne svirat „I'm walking on sunshine, jeee jeeee“, pa bacin spužvu, i pijate, protresen glavušon da mi se kosa iz pristojne i čedne i dosadne punđa-kućanica frizure pritvori u Tina-Turner-raskuštrana-dobra-koka-u-godinama frizuru, nakeljin se na livi bok a desnin mrdan, amo tamo tamo amo i drečin se sa žlicon od juve isprid usta namisto mikrofonon.

Onda se sa livog pribacin na desni bok a livin mrdan, ali sad još ukjučin u performans ono mrdanje glavon ka iz one pisme Wok lajk en Eđipšn. E, tad se stvarno volin.

Štagod vi mislili o tomen.

DODATAK: Komentatorica "a" mi je puno pomogla jer evo i ona je radila eksperimente i došla do skoro potpuno istih saznanja, tako da sad vidite da san očito u pravu i da nisan munjena ka šta bi se na prvi pogled dalo pomislit:

"ajme, to sve i mene muci.

sta se aviona tice, pokuse san i sama radila. dosla u neku radnju i trazila celik, da mi bude sve, znas, po propisu. pita me barba, 'a sta ce ti, cerce, celik?'. pa san ja najnormalnije rekla da za avion. pa mi je on da mali komad i pita da jel mi dosta za avion. pa san ja rekla da je. onda me vise nista nije pita.

uglavnom, kolko god ja taj celik bacala u zrak, on je meni svaki put nepogresivo pada na pod. e, pa, ja u avion necu.

a sta se mali ljudi tice, i tu teoriju san imala. znaci, ti nesto kazes, onaj prvi do tvoje slusalice to upanti i prinosi onom sljedecem u zici pa taj sljedeci onom sljedecem sve tako dok ne dodje do covika kojin zapravo pricas. ka stafeta, razumis, samo od rici. zato glas osobe s kojon pricas drugacije zvuci priko telefona, jer se izgubi u tin silnin patuljcima, a i niko ne more oponasat neciji glas bas sto posto tocno, jel. i zato se ljudi nekad i krivo svate priko telefona, jer patuljci digod ne upante tocno. sta's, nije ni njima lako.

a vlada prisluskiva razgovore tako da potplati par patuljaka, najnormalnija stvar.

e, al onda san se spetljala s ovin momkon i on ima dvi godine govori te nece avion past te ne valja ti pokus te ma kakvi mali ljudi jesi ti normalna zeno bozja odakle tebi te pizdarije u glavu.

sta ce jadan, kad ne konta.

nije sve za svakoga.

srica njegova pa je mene nasa, ne znan ko bi ga inace tako nedokaznoga i trpio"

Izvor: http://www.lupiga.com/

Već godinama postoji teorija da kada petak pada na trinaesti dan u mjesecu, ne miriše na dobro. Po nekom pravilniku, ukoliko se uopće može reći da postoji pravilnik za ovakve stvari, ovaj dan bi trebao biti nesretan za sve osim onih koji su rođeni upravo na petak 13. Razlog zbog kojeg petak 13. mora biti tako crn, pronalazi se u mnogim ključnim pričama iz povijesti čovječanstva. Jedni tvrde kako je upravo na takav jedan petak Eva ponudila Adamu onu nesretnu jabuku.

Drugi pak smatraju kako je Veliki potop započeo na petak, treći kako je Isus razapet na petak prije kojeg je uslijedila poznata večera, ona posljednja, naravno, na kojoj je prisustvovalo, gle simbolike, 13 ljudi. I tako dalje i tako dalje. Pravi uzrok ovoga fenomena vjerojatno nikada neće biti poznat, ali ukoliko postoji neki razlog zbog kojeg se sjetimo toga dana onda je to zasigurno legendarni horor "Petak 13." iliti "Friday the 13th" u kojem strašni Jason ubija sve redom.

Nekada u Starom vijeku petak je bio dan sličan današnjoj nedjelji, dan posvećen molitvama i odmoru, a svi koji su radili na taj dan smatrani su prokletnicima. Postoji i stručni termin ovoga iracionalnoga straha - triskedekafobija što se može opisati kao bolestan strah od broja trinaest, a što se svodi na izbjegavanje svega i svačega što ima bilo kakve veze sa spomenutim brojem. Paraskevdekatrifobija bi pak bila strah od petka trinaestog, jednako bolestan ukoliko ne i bolesniji od onog prethodnog.

Petak trinaesti je zadnjih godina i termin kojeg hackeri koriste kako bi s lanca pustili svoja čudovišta, nazvana virusima. Za kraj tu je i jedan vic u vezi s petkom trinaestim, kojeg ste sigurno već čuli

Razgovaraju dvije plavuše o dočeku Nove godine, pa prva kaže:
- Baš super što je petak!
A druga će na to:
- Samo da ne bude petak trinaesti!

Izvor: http://lupiga.com/

Na današnji dan - 11. travanj - 1976. godine napravljen je prvi Apple kompjuter. Bio je to prvi osobni kompjuter tvrtke koja se u to vrijeme zvala Apple Computer Company, a danas je diljem svijeta poznata kao Apple Inc. Dizajnirao ga je i vlastitim rukama sklapao Steve Wozniak. Njegov prijatelj Steve Jobs došao je na ideju da prodaju kompjutere, a Apple-1 bio je njihov prvi proizvod. Da bi financirali njegovu izradu, Steve Jobs prodao je svoj VW kombi, a Wozniak svoj HP-65 kalkulator. Pogledajte kako je izgledao i koliko je koštao prvi Appleov proizvod.

Steve Wozniak sklopio je prvi Apple

Apple-1

Apple-1 u prodaju je pušten u srpnju 1976. godine, za cijenu od 666,66 dolara. Steve Wozniak, naime, volio je brojeve koji se ponavljaju. Apple je proizveo 200 komada i davao ih lokalnim trgovinama za 500 dolara, koje su ih kupcima nudile pribrajajući osnovnoj cijeni maržu od jedne trećine tog iznosa.

                                                                                                                                                                                   Steve Jobs i Steve Wozniak

Na originalnom pakovanju Apple-1 kompjutera kao adresa gdje ste mogli vratiti proizvod ukoliko ste bili nezadovoljni bila je navedena ona koja je pripadala roditeljima Steva Jobsa. Dakako, poznato vam je da je prvo sjedište Applea bilo u Jobsovoj garaži.  

Reklama za Apple-1 - Byte into an Apple

Godine 2008. procijenjeno je da na svijetu postoji još 40 do 50 Apple-1 kompjutera, što prvi Wozniakov i Jobsov proizvod čini vrlo traženim kolekcionarskim primjerkom. Ukoliko kojim slučajem imate jedan Apple-1 kod kuće, za njega biste danas mogli dobiti oko 200 tisuća dolara. Koncem 2010. godine, naime, aukcijska kuća Christies prodala je Apple-1 sa serijskim broj 82 za iznos od 213 tisuća dolara.

Za kraj, valja spomenuti da je tvrtka koju su osnovali Wozniak i Jobs na jučerašnji dan vrijedila 600 milijardi dolara. Njezine dionice po komadu koštaju 644 dolara, a samo ove godine vrijednost im je skočila za 60 posto. Tko je bio pametan ili sretan, mogao ih je 1997. godine kupiti za 3,19 dolara po komadu. Te godine, naime, Apple je bio pred bankrotom. Danas je Apple najvrijednija firma Sjedinjenih Američkih Država.  

Lupiga.Com via www.en.wikipedia.org

Pirika(Agropyrum repens)

Sl.1. Pirika

Većina ljudi koja obrađuje vlastiti vrt piriku smatra najomraženijom biljkom i najtvrdokornijim korovom. Nakon tolikih desetljeća pokušaja njenog uništenja herbicidima, pljevljenjem i kojim-sve-ne načinima izmišljenim od čovjeka, možda bi se trebalo zapitati: postoji li neki razlog zbog kojega se pirika ne da iskorijeniti? Razlog postaje jasan ukoliko se piriku pojede, umjesto da ju se uništi!

A može ju se jesti na razne načine. Pirika je rođak pšenice. Naraste preko metar visine, ima vrlo tanke dugačke listove, cvijet se formira na vrhu stabljike i nalikuje pšenici. Širi se podzemnim rizomima, tankim bijelim nitima slatkastoga okusa, a na površini izbijaju nove stabljike. Ukoliko se kopanjem ti rizomi prekinu, iz svakog naraste nova biljka. Upravo su oni jestivi. Ti podzemni podanci mogu poslužiti kao čaj, kava, pecivo ili kaša. Skupljaju se u proljeće kada se vrt priprema za sadnju povrća. Pirika uvelike crpi dušik iz zraka, pa zapravo priprema zemlju za druge kulture. No da bi druge kulture mogle rasti, potrebno je piriku izvaditi iz zemlje. Ako je promatrate samo kao korov, to postaje naporan i dosadan posao. No ukoliko gledate na to kao da ste u berbi jednog povrća, čime ujedno pripremate teren za sjetvu ili presađivanje drugog, onda sve izgleda drugačije.

Sl.2. Rezanje korjena

Mladi se izdanci prilikom kopanja vade i stavljaju na hrpu. Operu se u vodi, usitne se škarama, ujedno se odreže bočno korijenje. Suši se na zraku dok izdanci ne postanu lomljivi. Kada se osuši, sprema se u posudu na suhom i tamnom mjestu. Koristi se prema potrebi. Može se i pržiti, nakon toga se izmelje u mlincu za kavu pa se dobije prah koji može biti zamjena za kavu. Također, osušenu se može samljeti u mlincu te koristiti kao brašno za izradu finih peciva ili za kuhanje kaša koje mogu sadržavati još različite grahorice ili žitarice (ječam, heljda). Osušeni izdanci kuhaju se u vodi, procijede i piju kao čaj.

Sl.3. Sušenje pirike

Ljekovita svojstva pirike iznimna su. Blagotvorno djeluje na cijeli organizam, u proljeće je izuzetno važno koristiti je za čišćenje organizma. Pirika nije ljekovita samo za ljude. Najbolje gnojivo i zaštita od raznih nametnika kod biljaka jest kombinacija vode, pirike i koprive. Ta se mješavina drži na suncu dok se voda ne zapjeni, pa se u omjeru 1:10 miješa s kišnicom te polijeva biljke po listovima i po korijenu. Oni koji imaju pse ili mačke sigurno su već primijetili da ti stopostotni mesožderi ponekad jedu travu. Ne bilo koju, nego baš piriku i to kad imaju zdravstvenih problema. Instinktivno je prepoznaju i žvaču. Kad su ljudi u pitanju, poznato je i dokazano da pirika čisti krv, liječi jetru, žuč, bubrege, želudac, blagotvorno utječe na količinu folne kiseline u želucu, itd.

Sl.3. Brašno od pirike

Maneštra od Kimpa

Sastojci: mljeveni izdanci pirike

Ječam ili mladi biž (grašak)

Mrkva

Češnjak

Mladi luk

Lovor, vrijesak, timijan

U maslinovo ulje nasjeckati češnjak, pirjati neko vrijeme na laganoj vatri, dodati komadiće mrkve. Kad mrkva malo omekša staviti biž. Pirjati neko vrijeme na slaboj vatri, pokriveno. Dodati bijelog vina i pirike u prahu. Dodati vode, začiniti solju, paprom, s nekoliko grančica timijana i vrijeska, te jednim listom lovora.

Napitak proljetne vedrine

Ovo je napitak koji može u potpunosti zamijeniti svu ostalu hranu, barem jednom tjedno tijekom proljeća, prilikom čišćenja organizma (bilo bi dobro koristiti ga i inače). Priprema se na sljedeći način: u blenderu se smiješa oko dvadeset dekagrama mlade zelene salate, jedna banana, desetak listova matičnjaka. Matičnjak se naziva još i melisa ili limun-trava jer miriše po limunu. Odlično uspijeva u našim krajevima, brzo se širi, dostigne visinu od 80 cm. Pri kraju miksanja dodaje se jedna jušna žlica praha od pirike. Iscijedi se jedan cijeli limun. Ovo su sastojci za jednu litru napitka kojeg treba popiti u nekoliko navrata tijekom dana. Napitak može stajati u hladnjaku do 3 dana, ali najbolje je napraviti količinu koja će se potrošiti u jednom danu što je barem 1 litra napitka.

Korizmeni post nije samo religijsko pitanje. Nije slučajno da se događa baš u vrijeme kada sve nanovo oživljava. Cijela priroda, pa tako i čovjek koji je njen dio, svake godine proživljava dva ciklusa. Moglo bi se jednostavno reći da se sve diže, zatim spušta i tako svake godine. Biljke rastu, donose plod i onda umiru ili se smiruju. Tako je i s ljudskim organizmom, koji prilikom dizanja traži čišćenje. To je post, koji sjajno djeluje na duh i tijelo. Pirika je prava stvar za to. Gazimo je, čupamo, trujemo, a ona se ne da, raste još više pitajući se kada ćemo je konačno pokušati pojesti! 

Mnogi se pitaju na koji to način društvena mreža poput Facebooka ili Twittera može zaraditi milijarde dolara a svoje usluge korisnicima pruža potpuno besplatno?! Odgovor ne leži u tome što vaša društvena mreža može ponuditi vama već što vi nudite njoj. Možda ste prije nekoliko godina rekli svom @prijatelju da gledate neki odličan #film.
E, pa uskoro bi marketinške kompanije mogle analizom takvih podataka doći do vrijednih informacija koje bi se mogle iskoristiti za ciljanu promociju ili prodaju. Twitter je tako objavio kako želi prodati marketinškim kompanijama dvije godine stare twittove svojih korisnika a procjenjuje se kako prava za kupnju toga rudnika vrijednih (a ponekad i tajnih) informacija navodno potražuje više od 1000 marketinških tvrtki diljem svijeta.

No,Twitter nije prvi koji se odlučio na prodaju podataka kompanijama koje se bave marketingom, i neke druge društvene mreže, uključujući i Facebook, učinile su već davno istu stvar.

Rasprava o zaštiti prava korisnika već se vodi na mnogim blogovima i forumima. Neki su stali u zaštitu Twittera navodeći da je prodaje Tweets potpuno u redu jer korisnici ne plaćaju za korištenje Twittera pa stoga i nemaju prava na te twittove.

Facebook također svoje korisnike ništa ne pita već mešetari njihovim porukama, objavama i ostalim informacijama onako kako smatra da će mu biti najprofitabilnije. Iako su svi ti sustavi koje koristimo potpuno besplatni vjerujem da ćete već danas dobro razmisliti kakav će sadržaj imati vaš slijedeći twitt ili komentar na faceu, bez obzira, puštali ga u javnost ili slali kao privatnu poruku prijatelju.

Izvor: http://svijetkulture.com/

Apple je zasigurno jedna od najuspješnijih i najbogatijih svjetskih kompanija, poznata po brojnim tehnološkim inovacijama i legendarnom, nedavnom preminulom, genijalcu Steve Jobsu. No može li Apple i bez Jobsa zadržati reputaciju inovativne kompanije koja je spremna razmišljati izvan kutije te opravdati svoj kultni slogan "think different", pita se Adam Penenberg u svojoj kolumni na portalu fastcompany.com.

Apple je planetarno poznata kompanija, a nakon Jobsove smrti popularnost je dodatno porasla, no Penenberg smatra kako bi Apple morao napraviti mnogo više nego isplatiti dividende dioničarima, ukoliko žele zadržati svoj status i iskoristiti priliku da redefiniraju pojam i vrijednosti korporacije.

Teško je zamisliti iznos od milijardu dolara, je li? E pa koliko li je onda tek 97,6 milijardi dolara? To je iznos novca koji je Apple uspio nagomilati kroz godine svog poslovanja. Ilustracije radi, s novčanicama u iznosu od milijardu dolara moguće je izgraditi toranj visok 6,8 kilometara, što je dovoljno visoko da ometa zračni promet. Nije loše za kompaniju koju je Steve Jobs prije 36 godina pokrenuo u garaži. Apple ima dovoljno gotovine za otplatu ukupnih dugova osam zemalja EU ili za izravnu kupnju Facebooka.

No ti se podaci odnose samo na gotovinu kojom Apple raspolaže. Appleova tržišna kapitalizacija vrijedna je 566 milijardi dolara, što je više od kompanija cijelog američkog maloprodajnog sektora, a neki previđaju i kako bi Apple mogao postati prva bilijunska kompanija na svijetu. Već sada Apple vrijedi više nego GM, Boeing, Ford i General Electric zajedno, dvostruko je veći od Microsofta i vrijedi kao 2 Walmarta, 5 Amazona ili 10 eBay-a. Jesmo li vam sad uspjeli barem donekle dočarati koliko Apple zapravo vrijedi? Osim toga, čini se kako ni recesija nije uspjela dotaknuti Apple jer oni postaju sve bogatiji pa su im prihodi iznosili 46 milijardi dolara, dok je neto dobit u posljednjem kvartalu iznosila 13 milijardi dolara.

Penenberg nadalje ističe kako je ostao razočaran nakon Appleovih velikih najava za tisak o potezima koji su se na kraju sveli samo na isplatu dividenda dioničarima. Pita se što se dogodilo kompaniji koja je bila totalni prvak digitalnog doba , svojim je izumima 'gurala' ljudsku rasu unaprijed jer su znali kako razmišljati izvan kutije pa se mnogi nisu libili nazivati ih luđacima, buntovnicima, kao i onima koji vole izazivati probleme. Ili je to vrijedilo samo za maštovitog Jobsa?

Danas je Apple "najbogatija" kompanija na svijetu i dobila je jedinstvenu priliku da definira ulogu koju bi jedna korporacija trebala imati u svijetu globalizacije i uznapredovalih internetskih tehnologija. Jer ako će Apple voditi, ostali će biti spremni da ga slijede. Kad je Jobs htio zaposliti Pepsijevog predsjednika Johna Scullyja, upitao ga je: "Želiš li ostatak svog života prodavati zaslađene napitke? Ili želiš doći kod mene i promijeniti svijet?" Po uzoru na Jobsa, Peneberg u svojoj kolumni Appleu postavlja slično pitanje - da li žele ostatak svoje poslovne karijere posvetiti samo prodavanju uređaja namijenjenih zabavi ili će imati hrabrosti da promijene svijet i učine ga boljim mjestom?

Predlaže Appleu i njegovim menadžerima da barem dio svog silnog novca investiraju u kolektivna dobra i segmente koji pozitivno utječu na cjelokupnu zajednicu. Ovo su područja za koja Penenberg misli da bi Apple trebao u njih uložiti:

OBRAZOVANJE
Appleov je iPad na glasu kao uređaj koji je promijenio sve, a sada mijenja i školske učionice. Ako je Apple ozbiljan glede edukacije, onda bi trebao investirati u učionicu budućnosti. Kompanija bi trebala surađivati s najboljim nastavnicima i odgajateljima kako bi stvorili 'učeću' okolinu, koja neće samo povećati učinkovitost obrazovanja već i potaknuti maštu školaraca i pokazati im kako da i sami razmišljaju 'izvan kutije'. Dakle, ono što su ranije napravili u maloprodaji sada bi trebli inicirati i u obrazovanju.

USAVRŠAVANJE
Jobs je jednom prilikom rekao Baracku Obami kako bi Apple mogao premjestiti svoje pogone iz Kine u SAD ukoliko bi postojala mogućnosti zapošljavanja 30.000 inženjera s osnovnim vještinama, kojima nije potreban doktorat s MIT-a. Apple bi mogao, i trebao, u zemlji osnovati programe za podučavanje takvih osnovnih inženjerskih vještina potrebnih u proizvodnom procesu. Time bi se smanjilo otvaranje novih tvornica u Kini i povećala zaposlenost u SAD-u.

INOZEMNE TVORNICE
Steve Jobs bio je uvjeren kako se uspjeh Applea krije u kontroli cijelog ekosustava kako bi hardver i softver mogli zajedno funkcionirati bez problema. No taj sustav kontrole nije se odnosio na upravljanje lancem opskrbe, odnosno načinom i uvjetima rada u Appleovim tvornicama smještenim izvan SAD-a. U Apple su dobro znali što se događa s radncima u Kini i kako su zlostavljani no po tom pitanju nisu učinili ništa jer je sustav radio za njih, a dobavljači su bili spremni promijeniti sve, ukoliko bi im Apple to naredio, rekao je bivši izvršni direktor Applea za New York Times. Tu bi moć kontrole u Appleu trebli primijeniti i na određivanje uvjeta rada u inozemnim tvornicama koje su poznate po radnicima koji zbog pretjerane količine rada padaju u depresiju, a neki su čak počinili i samoubojstvo.

UDALJENE FANTAZIJE
Apple bi, osim ulaganja u ljude, svoj novac trebao investirati i u futurističko istraživanje i razvoj. Jer u svijetu se krije još mnogo genijalaca kao što je bio Steve Jobs, samo ih treba pronaći i dati im priliku da svoje inovativne, a ponekad i bizarne, ideje pretvore u izum koji će svojom genijalnošću zaslijepti ljudski um i unaprijediti zajednicu u kojoj živimo.

Nadamo se kako će Apple ovo shvatiti i izdići se iznad kompanije koja samo prodaje elektroniku te prigrliti novu vrstu korporativnog junaštva i nastavljati mijenjati svijet.

(pd)

Izvor: http://www.poslovni.hr/

Smithov zakon
Nijedan pravi problem nema rješenje.

Hoareov zakon velikih problema
U svakom krupnom problemu nalazi se mali problem koji se bori da izađe van.

Shainkerova konverzija Hoareovog zakona velikih problema
U svakom malom problemu postoji jedan veći problem koji se bori da izađe van.

Zakon velikog Ala
Dobro se rješenje može uspješno primjeniti skoro na svaki problem.

Baruchova opservacija
Ako imaš samo čekić, sve ti liči na ekser.

Fox o problemima
Kada neki problem iščezne, ljudi koji ga rješavaju ostaju.

Waldropov princip
Osoba koja rješava tvoj problem je uvjek odsutna.

Biondijev zakon
Ako ti projekt ne uspijeva, obrati pažnju na dio za koji si mislio da je nebitan.

Disaraelyev propis
Greška je često isplativija od istine.

Rimsko pravilo
Onaj koji kaže da se nešto ne može uraditi nikada ne treba ometati onoga koji to radi.

Blairova opservacija
Najbolje skovani planovi miševa i ljudi obično su skoro jednaki.

Seayev zakon
Nikad ništa ne bude po planu.

Ruckertov zakon
Ništa nije tako malo da se ne može napuhati.

Van Herpenov zakon
Rješenje problema leži u nalaženju onih koji će ga rješiti.

Hallov zakon
Sredstva opravdavaju sredstva. Pristup problemu je mnogo važniji od njegovog rješenja.

Baxterov zakon
Greška iz pretpostavke će se pojaviti u zaključku.

McGayev prvi zakon
Zapanjujuće je koliko dugo traje završavanje nečega na čemu ne radiš.

Holtenova propovjed
Jedino si stvarno siguran kada si siguran da nisi u pravu.

Sevarideov zakon
Glavni uzrok problema su rješenja.

Izvor: http://www.mudremisli.net/

Facebook je jučer predstavio još jednu promjenu na načinu na koji prikazuje slike: automatski će prikazati najbolju moguću rezoluciju vaše fotografije. Imate li veći ekran, to znači da bi se slike mogle prikazivati čak četiri puta veće nego inače!

Koristite li Chrome ili zadnju verziju Firefoxa, u gornjem desnom kutu slike naći ćete strelicu koja će aktivirati full screen pregled fotografije, objavio je Facebook na svojim stranicama.

Zadnju promjenu na prikazu fotografije ova društvena mreža predstavila je krajem siječnja, kad je uvedeno da se fotografije prilagođavaju širini vašeg ekrana.Čini se da je taj update bio inspiriran Google Plusom ;-), a za ovaj novi inicijativa je došla od jednog od Facebookovih zaposlenika. Ryan Mack objašnjava zašto su promijenili način prikazivanja fotografija:

"Bio sam u Operi u Sydneyju sa svojom suprugom i snimio sam fotografiju koju nisam mogao dočekati da podijelim sa svojim prijateljima. Ali, kad sam je uploadao na Facebook, sjedalo je izgledalo previše crveno. Bila je to suptilna promjena, no dovoljno me smetala da sam počeo istraživati."

Standard za prikaz fotografija na internetu je sRGB profil boja, no za pretraživače je bilo potrebno kreirati datoteku koja bi redefinirala sRGB za svaku fotografiju. To je značilo da se slike loadaju i do 30% sporije nego što bi trebale, čak i u standardnoj rezoluciji. Kako bi osigurali da veća rezolucija ne uguši site, u Facebooku su pronašli dijelove koda koji su bili nepotrebni i uklonili ih.

Rezultat? Veće fotografije, koje bi se trebale loadati brzo i bez zastoja. Naravno, Facebook može raditi samo s onim što mu date. Ako imate (poput mene) albume fotografija koje ste prije dizanja na Facebook smanjili na 640 px širene (jer je tad to bilo najviše što se moglo prikazati, pa da se brže uploadaju), nećete moći povećati svoje fotografije.

Ako ste, pak, koristili fotografije direktno s kamere u većoj rezoluciji, trebali biste već danas vidjeti ovu promjenu. Sviđa li vam se?

Izvor: http://www.netokracija.com/

Legenda kaže da je udovica Clicquot-Ponsardin, nakon smrti supruga Philippea Clicquot-Muirona i početka vođenja šampanjske kuće koja se danas poznaje pod imenom Veuve Clicquot-Ponsardin, na svojem putu u Petrograd svratila u Pleternicu nedaleko Kutjeva. Mještani prepričavaju da su se udovici Clicquot-Ponsardin toliko svidjeli tamošnji brežuljci da je, po povratku u Champagneu, Pleterničanima poslala lozne cijepove raznih francuskih sorata, ali i onih koje upoznala na putovanju u Rusiju. Pleterničani su, pak, zauzvrat, u čast udovice Clicquot-Ponsardin vinograd, a kasnije i vino napravljeno od graševine, rajnskog rizlinga, bijelog pinota i domaće ranine, nazvali – klikun. Tako su, naime, zapamtili da se izgovara njezino prezime Clicquot!

Skoro 200 godina kasnije klikun ponovo dolazi u središte zanimanja. Marinko Markota, jedan od brojne braće koja su podigli poznatu distributersku tvrtku Alca, odlučio je 'preorati' brdo i zasaditi 34 hektara vinograda na lokalitetima Starac i – Klikun. Marinko Markota se tako, gotovo preko noći, mogao u Udruzi Kutjevačkih vinara pohvaliti s najvećim vinogradima u vlastitom posjedu.

- Obnova klikuna je pobjeda stvaralaštva nad ljudskim nemarom, ponosno naglašava Marinko Markota tvrdeći da će tako, primjerom vlastitih sinova koji rade u vinariji, pružiti priliku mladima da ostanu u Pleternici i ne odlaze u druge krajeve.

Za Starac i Klikun Marinko Markota tvrdi da su dvije ponajbolje kontinentalne pozicije za sadnju vinograda. Šaleći se na račun priča o afrodizijačkim svojstvima vina koja dolaze iz tih vinograda, Marinko Markota kaže da – poslije vina s Klikuna i vlastita žena se voli!

- Za sve nas koji smo iz Pleternice i koji smo nešto postigli obveza je uložiti u Pleternicu. Sadnjom vinograda želim vratiti vinski sjaj položajima koji to zaslužuju. Vino sada zaokuplja našu maštu, priča Marinko Markota koji je u svoju vinsku priču uložio preko 10 milijuna kuna.

Marinko ima sedmero djece, kaže - „Nije Marinko to pljuvao kroz prozor!“, no u njegovom životu posebno mjesto zauzimaju supruga Marija i kćeri Marta i Ana. Njima u čast zasadio je na tri razine mirisne sorte muškat ottonel, muškat ružu i rajnski rizling te taj dio vinograda nazvao – terase ljubavi! Od goleme bačve kapaciteta 50.000 litara napravio je vidikovac, preuredio ju je u konobu i služi mu kao gostinska kuća za Martinje i Vinkovo. Premda je mnogima zagonetka kako se tamo uvukao, u bačvi je pjevao Vinko Coce, a prije nekoliko mjeseci s tamburašima je u bačvi pjevao i Željko Bebek.

Marinko Markota želi ustoličiti još jednu vinsku manifestaciju, Dane cvatnje graševine i ruža, za koju vjeruje da će postati tradicionalna. Naime, ugledavši se na Toskanu, Marinko Markota je ispred svakog reda vinove loze zasadio ruže.

- Ruže su dobar indikator bolesti u vinogradima. Vjeruje se da one signaliziraju pojavu bolesti tri dana prije nego se ona pojavi na vinovoj lozi. S druge strane, tako zasađene ruže stvaraju prekrasan i atraktivan vizualni efekt. Lijep primjer suživota s prirodom. Ruže i vinova loza su glazba prirode. Krajem svibnja ili početkom lipnja u isto vrijeme cvate i graševina i ruže. Ne znam kako je Bog stvarao svijet, ali znam da ga je ukrasio cvijećem, ružama, vinovom lozom i vinom, priča Marinko Markota.

Lozu će usporediti sa ženom – „opčinjava i ugađa“, obožava poeziju, a često zabavlja društvo recitiranjem svojih, ali i pjesama njemu najdražih pjesnika, poput Lope de Vege. Stoga i ne čudi kad najavi da će u vrlo skoroj budućnosti njegovi vinogradi postati stjecište brojnih umjetnika. Namjerava među trsovima graševine organizirati violinske koncerte i likovne kolonije. I pritom nikad ne zaboravlja oca koji je davnih 50-ih godina prošloga stoljeća u pleternički kraj došao iz dalekog Rakitna u Hercegovini (odakle su korijeni i još jednog kutjevačkog vinara, Branka Mihalja!). Na pakovinama svojih vina Marinko je zadržao očev potpis iz doba kad se kao matičar krasopisom potpisivao na vjenčane listove.

zeljko-vinskeprice.blogspot.com

Tek pre dva dana, 73 godine pošto je napisan, objavljen je u pariskom „Mondu“ zagubljeni manifest Albera Kamija o slobodi štampe i integritetu novinara. Pronađen je u Nacionalnom arhivu u Eks en Provansu, zahvaljujući jednoj novinarki pariskog „Monda“, koja ga je iskopala iz crne rupe, da bi, kao savršeno aktuelan danas, bio objavljen na naslovnoj strani uglednog francuskog dnevnika. U vreme kad je pisan (novembar 1939) Francuskom je vladao strah od nemačke invazije, a politička i novinarska elita se spremala za besramnu predaju Trećem rajhu. Kami je tekst napisao za „Soar republiken“, list koji je izlazio u Alžiru, gde je pisac „Stranca“ bio jedan od urednika.

Cenzura je tada vladala Francuskom i tekst nikada nije objavljen, što je i logično jer je ovaj neveliki pledoaje, u stvari, odbrana prava na slobodu mišljenja u konfliktnim vremenima. Još više od toga, Alber Kami poziva svakog pojedinca da se izdigne iz kolektivnog stanja svesti i da u datim okolnostima sam sebi stvori sopstvenu slobodu. Kako se to postiže?

„Jedna od važnih zapovesti novinarske profesije je da se nikada ne pada u beskorisno jadikovanje nad stanjem stvari koje ne mogu da se promene. Nije pitanje u današnjoj (ondašnjoj, pre 73 godina, prim. nov.) Francuskoj kako očuvati slobodu štampe. Naprotiv, novinar bi morao da pronađe način kako da se, pred potiskivanjem tih sloboda, održi slobodan.“

Labert Camus (FOTO: JulieInJapan)

To bi morala biti pojedinačna, individualna a ne kolektivna bitka, insistira autor „Mita o Sizifu“. Kami, majstor filozofije apsurda, ipak daje recept kako da se ovaj Sizifov posao učini smislenim čak i u jako ograničavajućim okolnostima:

Po Kamiju četiri tačke moraju da obavezuju nezavisnog novinara kako „pred ratnim huškačkim okolnostima“ ne bi izgubio svoju slobodu.

1.Lucidnost– Zato što to podrazumeva „otpornost prema mehanizmima mržnje, osvetoljubivosti i fatalističkog mita“.Po ovom Kamijevom ranom radu, „novinar u 1939. ne očajava, već se bori za ono u šta veruje i traži način da njegovo individualno delanje bar malo utiče na razvoj događaja“.Zbog toga ne objavljuje ništa što bi moglo da podstakne mržnju ili očajanje.

2.Otpor – „Pred rastućim morem gluposti, neophodno je da novinar aktivira otpor i izvesnu neposlušnost“, savetuje Kami. Ni svi pritisci ovog sveta, nastavlja u pledoajeu o novinarstvu, ne mogu jednog iole čistog novinara da nateraju da prihvati nepoštenje.

Lako je, kaže francuski pisac koji je u 46. godini poginuo u saobraćajnoj nesreći, prepoznati autentičnu informaciju. „Ako ne može da kaže sve što misli, bar ne mora da kaže ono što ne misli, ili ono u čiju istinitost ne veruje“.Pisac pridaje najveću pažnju ovoj „negativnoj novinarskoj slobodi“. Jer ona pojedincu koji se bavi novinarstvom dozvoljava da „bar odbije, ono na šta ga nijedna vlast ne može naterati, da prihvati da služi lažima“.

3.Ironija –Neophodna: ona je„nezamenljivo oružje protiv moćnika. Upotpunjava nepokornost tako što omogućava da se odbije ono što je lažno, i često da se ubedljivije iskaže ono što je istinito“.

4.Upornost –Da bi se sva tri prethodna (zlatna) pravila sprovela, neophodno je biti uporan, kako bi se otklonile prepreke koje najviše ometaju posao: tvrdokorne budalaštine, organizovana bezvoljnost, agresivni prodor svakakvih gluposti“.

Francuze je zapanjila aktuelnost Kamijevog teksta. Francuska nije u ratu i zvanično nema cenzuru, kao ni većina evropskih zemalja danas, ali vlast nije izmenila svoj monarhistički odnos pred medijima, niti je nestala promiskuitetna veza između političke, korporativne i medijske klase.

Tada,pre 73 godine,Kami je ocenio da najhrabrije i najistinitije tekstove objavljuje mali nezavisni list od četiri stranice, bez fotografija i bez ijedne reklame „Okovani patak“ („Kanar enšene“,osnovan pred Prvi svetski rat).I danas, marta 2012,dva meseca pred francuske predsedničke izbore, pored onoliko blogova, tvitera, fejsbuka, televizijskih kanala, poruka, medijskih pravila, tačno određene, podjednake minutaže za svakog kandidata, stvari stoje kao u vreme ranog Kamija pred Drugi svetski rat. Ako pitate Francuze, većina će vam reći da je „Okovani patak“ jedini medij kome veruju i za koji znaju da „nikome ništa ne duguje“.

Pre nekoliko meseci razgovarala sam s jednim urednikom „Okovanog patka“ u njihovoj redakciji (zgrada, ime i celokupna oprema je u vlasništvu svih novinara) u centru Pariza i pitala ga kako to da Francuzi koji žive u razvijenoj demokratiji, po svim anketama, najviše poverenja imaju u crno-beli satirični nedeljnik bez nagih žena i bez ikakve internetske prezentacije. Odgovorio mi je skoro doslovce istim receptom –onako kako je Kami propisao u predratno vreme pre sedam decenija.

„Izvori nam veruju jer znaju da nismo povezani ni s kim ni s milijarderima, ni sa političarima, ni sa finansijskim centrima moći. Svoji smo na svome, cilj nam je razotkrivanje veza i borba za drugačiju Francusku. „Patak“ se prodaje u 700 hiljada primeraka, i živimo s pristojnim platama isključivo od prodaje…”

A humor, to je kao po receptu Kamija, ozbiljna stvar, jer „ništa ne može tako da vas nasmeje kao istina“ . Da su naše informacije neistinite, mi ne bi smo mogli da preživimo, dodaje urednik lista, čiji je tiraž porastao za 30 odsto otkako su otkrili nekoliko istinitih afera povezanih sa Sarkozijem i vladom.

U Srbiji, kao i u Francuskoj izbori su u maju. Medijska okupacija je počela pre dolaska proleća. Kamijevski monarhistički odnos prema „sredstvima oglašavanja“ je u punom cvatu. Gotovo da nema jačeg političara koji sa sobom na put ne vodi svoju televiziju i svog izabranog novinara. Bira se po poslušničkom redu. Informiše se ono što svaki od njih želi da čuje o sebi. „Miljacka“se peva na sav glas u Briselu, a taj narodni melos prija uhu televizijskih gledalaca. Golotinje ima koliko god hoćeš. Ova je raskinula, ova se pomirila, ova je koketovala, ova je ugradila najveće silikone u Srbiji. Zelena kafa je ponovo na tržištu, nema veze što je komisija utvrdila da šteti srcu. Ko da poveruje toj,a ne nekoj drugoj komisiji. Važno je telo, biračko i svako drugo. Nemamo „Okovanog patka“, imamo gole patke.

I globalna kriza nam je dobro došla. Britanci kupuju vodene topove i suzavac da bi se branili od demonstranata koji bi mogli da okupiraju i razruše gradove pred Olimpijadu, baš kao što se to desilo prošlog leta. Pokret „Okupatora“sprema se za prolećnu eksploziju. Pukotine se naziru u mnogim koalicijama ili, što bi rekao Kami, u promiskuitetnim vezama između bankarske, političke i medijske klase. Valjda će nešto od tog prolećnog evropskog vihora zazviždati i kroz naše razvaline. Ako već ne može kolektivno da se okupira proleće ili Volstrit, krajnje je vreme da se čuje aktuelni Kami. Da pojedinac i pojedinci shvate da ih niko ne može naterati da iznose neistine. Jer posle izbora će na sve moći da nas nateraju a mi njih ni na šta.

Izvor: Lupiga.Com via Politika

Ježićeva kućica - suvremeno izdanje

Po gradu,
širom,
bez staze,
puta,
gospodin Ježić
povazdan luta.
Mitom se bavi,
često ga vide,
s trista eurića
na sastanak ide.
I Ivo,
i Vlado,
pa čak i Jaca,
poznaju Ježića,
slavnog mudraca.
Barba ga štuje,
i već mu se sklanja,
Gordan ga jadan
po svu noć sanja.
Pred njim
dan hoda,
širi se strava,
u njegovu džepu
kuverta je plava…
Jednoga dana,
vidjeli nismo,
Ježić je,
kažu,
dobio pismo.
Plavkasto pismo,
pričala Jaca,
stiglo za njega,
starog mudraca.
Adresa kratka,
slova ko jaja:
„Za druga
Ježića
iz Savskoga Gaja.”
U pismu piše:
„Ježiću,
brate,
sanjam te često
i mislim na te.
Evo ti pišem
iz Salzburga grada
Friedrichovim perom -
divno li šara!
Dođi na ručak
u ćeliju moju,
požuri samo,
ne žali nogu.
S punim loncem
i masnim brkom
čekat ću na te,
požuri trkom.
Nježno te grlim
i zdrav mi bio,
pozdrav ti šalje
Sanader Ivo.”
Ježić se veseli:
na gozbu, veli,
tu šale nema,
hajd’ da se sprema.
Gospodin Ježić
lukavo žuri,
pregleda kufer
i na put juri.
Ako bi usput
došlo do suda,
nek’ bude spremna
obrana luda.
Sunčani Hvar se
u zenit digo
kada je Ježić
u Salzburg stigo.
Pred zatvorom tim,
kamenog zida, gospodin Ježić
svoj šešir skida;
klanja se,
smješka,
kavalir pravi,
biranom frazom
Ivu pozdravi:
„Dobar dan,
Ivo,
vrlino čista,
klanjam se tebi,
s kuverta trista.
Nek’ perje Jace
krasi tvoj dom,
Barba nek’ sjedi
u loncu tvom!
Gomila eura
bez traga, broja,
a BMW nek’ bude
kočija tvoja.
Živio vječno
u ćuzi,
sreći,
nikada lavež
ne čuo pseći.
I još ti ovo
na kraju velim:
ja sam za pare
gepekom cijelim!”
Uđu u ured
čaroban,
bajni;
i Ježić
i Ivo
za stol sjajni.
Euro za eurom
samo se niže,
Ježić sve češće
zdravicu diže:
„U zdravlje, Ivo,
i tvoje kuće,
zaboravi sve
što bilo je juče’.”
Nižu se priče
jedna za drugom,
zategnut trbuh
zaliven cugom.
Evo i noći,
nad Austrijom cijelom
nadvi se suton
s modrim velom.
Promakne samo
leptirić koji,
a vjetar noćnik
listove broji.
Utihnu Uskok,
nestade Baje,
agenata divljih
oči se sjaje.
Skitnica Šuker
svjetiljku pali,
čarobnim sjajem
putanju zali.
A Vlado huknu
svoj pijani zov:
„Drži se,
bando,
počinje lov!”
Ježić se diže,
sako si briše:
„Ja moram kući,
dosta je više.
Dobro je bilo,
na stranu šala,
Ivo moj dragi,
e, baš ti hvala.”
„Moja je ćelija
čvrsta ko grad,
prenoći u njoj,
kamo ćeš sad?”
Tako ga Ivo
za konak sladi,
a Ježić se brani,
što da se radi:
„Zahvaljujem se
na pozivu tvom,
al’ mi je draži
moj skromni dom!”
„Ostani, Robi,”
Ivo sve guče,
moli ga,
zove,
za ruku vuče.
Al’ ježić
tvrdoglav,
osta pri svom.
„Draži je meni
moj zlatni dom!”
Šušteći Tirolom
Ježić mjeri put,
kroz naplatne mjesec
svijetli mu put.
Ide Ježić,
gunđa,
dok zvijezde sjaju:
„Kućico moja
najljepši raju!”
Ostade Ivo,
misli se:
„Vraga,
što mu je kuća
toliko draga?
Kad Ježić tako
žudi za njom,
bit će to,
bogme,
bogati dom.
Još ima,
možda,
od eura pod,
zlatnici zlatni
krase mu svod.
Ta kuća,
vjeruj,
obiljem sja.
Poći ću,
kradom,
da vidim ja.”
Što dalje bješe,
kakav je kraj?
Pričat ću i to,
potanko, znaj.
Glavnoga Ivu,
jadnu mu strinu,
smjestio Uskok
u vječnu tminu.
Trapavog Vladu,
oh, kuku
lele,
do same smrti
izbole pčele.
I divlji Šuki
pade ko kruška,
smače ga minus
i proračunska puška.
Al’ po zatvoru danas,
bez staze,
puta,
gospodin Ježić
povazdan luta.
Vješt je i majstor
u poslu svom,
radi i čuva
svoj novi dom.

Izvor: http://webcafe.net.hr/

Nostalgija je prekrasno ljubavno osjećanje, a zapravo lirski osjet, a ako je u odsutnosti tada ga proizvodimo kao nepopravljive nostalgične duše. Neki od nas u jednom preosjetljivom trenutku postanu i pjesnici kad ih prožme nostalgija. No, nostalgija počesto prerasta u melankoliju. Ako nostalgiju supstitucijom značenja premetnemo u problematičan brak ona se često pretvori u neizlječivu melankoliju (bolest) i tada, naravno, kao i u Jugoslaviji, dolazi do rastave. Supružnici se posvađaju, zamrze, razdvoje djecu, te se na kraju pobiju, sude se i ganjaju sve do Međunarodnog suda za ratne zločine.

Jednu od nostalgičnih slika koja se pretvorila u melankoliju mogli ste do sada pratiti na proslavama Dana mladosti u Kumrovcu i ustrajnim jubilarnim proslavama rođenja ili smrti Josipa Broza Tita u Sarajevu i Beogradu. Ostavimo postrani, na trenutak, „nesvrstane“ i gole otoke, ali, zar zaista ne vidite - pred nama salutiraju ostarjeli i isluženi Titovi partizani koji su ostali bez svojih pionira, većeg dijela omladinaca  i ostalih radnika koji su onomad imali stalne plaće, a sada imaju „fige u džepu“ i koji bez zadrške  salutiraju svojem nekadašnjem maršalu. Ah, zar ne izgledaju nepopravljivo i posvema melankolično.


No, taj jugonostalgičarski, pomalo karnevalski fenomen, nalik na šumsku paradu lisice, medvjeda i divlje svinje iz Ćopićeve „Ježeve kućice“ izgleda kudikamo vedrije od još uvijek aktualnih melankoličnih ali i zaista sablasno zlokobnih povorki ponajćešće sa četničkim, ali i ustaškim znakovljem. Potonja vrst melankolije je po definiciji mentalna bolest i potrebuje sudsku zabranu pristupa ili klinički tretman. To jest, razgovor o potrebi za suzbijanjem jugonostalgije gotovo je bespredmetan, sve dok borba protiv ratobornih nacionalizama traži dnevnu dozu antipsihotika.  

Fenomen narastajuće jugonostalgije kod mladih

Zar uistinu nekog zrelog i u vlastiti nacionalni identitet sigurnog čovjeka možete preplašiti pričom o reinstituciji nečega što je, po svemu sudeći, propalo? Teško je u to povjerovati. Nekadašnjoj Jugoslaviji se opravdano pripisuje jednoumlje, a u naše doba trpimo nacionalističko i kapitalističko zaglupljivanje i posvemašnju kretenizaciju, odnosno, potrošačko sljepilo, dužničko ropstvo u kojemu je njegovanje kulta ličnosti zamijenjeno za kult šopingiranja u beskrajnim trgovačkom centrima – u kojima se osjećamo poput Kafkinog Gregora Samse. Takve je „potrošače“ zaista lako plašiti utvarama prošlosti. Političko slijepilo se, naime, sasvim lako prenosi iz sistema u sistem.

Razne ankete govore da jugonostalgija nije samo čežnja za vremenom kad su neki među nama bili mladi, optimistični, puni mladenačke energije i života; nego je to i žalopojka za vremenom u kome većina nije znala šta su to zapravo egzistencijalni problemi jer je postojao zavidan nivo „osobne sigurnosti“, zdravstvene zaštite, zatim, niste mogli dobiti otkaz (bez obzira na strogoću disciplinske komisije) te se moglo otići bilo gdje na svijetu visoka čela i uvijek se vratiti – barem cijenjenom brodskom „Jugolinijom“. S obzirom na rečeno u anketama, jugonostalgija bi se mogla nazvati nekom vrstom posttraumatskog tranzicijskog sindroma.


Mnoge zbunjuje ili zabrinjava fenomen rastuće jugonostalgije, posebno kod mlađe populacije koja se rodila prije raspada bivše države. Postavlja se pitanje na šta su to oni nostalgični kada nemaju posvemašnje i iskonsko sjećanje na Jugoslaviju? Naravno, po srijedi je prisutan utjecaj roditelja, ali, zar ćemo povjerovati da to može biti stvarni i jedini uzrok te „masovne pojave“. Svakako ne. Riječ je prije svega o subkulturalnom fenomenu koji se vezuje uz kulturološku ex-YU ikonografiju: ponajviše muziku i film, a začudo, mi još uvijek nismo čuli da su se u nekom kvartu potukle banda skinheadsa i jugonostalgičara.

Mladima je u pravilu najteže živjeti u sadašnjosti te se „jugonostalgija“ može povezati sa raznim mladenačkim modama koje se sezonski „nose“. Da li je time ona maligna? Zasigurno ne. Ona je neka vrsta benignog utopističkog sanjarenja kojoj je mladost pokazala sklonost. Može nekome smetati, ići na nerve, ali opasna nije, jer, koliko nam je poznato, ne propagira nasilno političko objedinjavanje ili pripojenje.

Pogubna politika osamljivanja

S druge strane, svaki pokušaj regionalnog povezivanja upada u opasnost da se proglasi jugonostalgijom. Dežurni nacionalisti vazda će svaki pokušaj kompromisnog dijaloga osujetiti i osuditi te poticati nepovjerenje umjesto radoznalosti. Jer, borba protiv nacionalizma jest borba protiv samoće, kako glasi poznata rečenica autora „Filozofije palanke“ - Radomira Kostadinovića. Geografska odrednica Balkan postala je u nacionalista raznih fela sinonim za nazadnost, za neki daleki istok, za neeuropskost, za vraćanje iz kultiviranog europskog u „zaostali“ jugoslavenski, odnosno, balkanski prostor.

Tome nimalo ne pridonose zapadnjaci koji će počesto pejorativno zaključiti: a to su „oni tamo“ Balkanci koji se redovito međusobno ubijaju i kolju, ni ne znaš koji je koji, svi su isti... Kolonijalistima, iz prošlosti i sadašnjosti, Južne Slavene je najlakše bilo pokoriti po onoj staroj rimskoj 'zavadi pa vladaj', pa da kao borgovska radna snaga složno privređuju. Dakle, ta vrsta pojednostavljenog izjednačavanja svih južnoslavenskih naroda pod odrednicom krvoločnog balkanstva posljedično je razvila odbojnost i predrasude prema svemu što bi narode regije dovodilo pod neki zajednički imenovatelj pa makar on u sebi imao samo geografske označnice. Reći ćemo da nam se ponad svake jugonostalgije nameće potreba za dobrohotnim i ljekovitim dijalogom južnoslavenskih naroda koji se vodi u sadašnjosti, a ne u prošlosti.


Prošlost je sudbina – rekao je netko - i to zvuči podosta prokleto. I upravo to možda razlog što neke toliko zavodi jugonostalgija. Bojimo se poznatog, a bome i  nepoznatog, ali zar se taj strah može usporediti s onim već proživljenim – poput, recimo, Srebrenice i Vukovara. Svega se bojimo, a u zadnje vrijeme ponajviše međusobnog razgovora. Sve nam je čudno, a u Europu bismo, iako, sve je zbunjujuće, sve je neuralgično, ponajviše u BiH gdje se žestoko reagira na bezazlena imenovanja „bošnjačko“ i „muslimansko“, „hrvatsko“ i „katoličko“, „srpsko“ i „pravoslavno“ kao da to nije ujedno i bezazleno „bosansko“. Na ulazu u njemački koncentracijski logor Buchenwald pisalo je „Jedem das seine“ – „Svakome svoje“. Eto, dotle su, odnosno „smo“ došli u potrebi svake nacije da bude sama za sebe, i da egzistira u pogubnoj politici osamljivanja.

A gdje vam je Patrija, gospodo?

No, isto tako, ćuti ćemo, u onih odveć jugonostalgičnih koji se gnušaju patriotizma, da su apatridi. Gdje vam je onda Patrija, gospodo? – upitat ćemo. Čiji pasoš nosite? Kakvo vam je babo ime nadjenuo? Neće baš biti da tu vlada neki politički strah, jer smo se toga valjda oslobodili, nego će to prije biti neki mitski, arhetipski strah.

Odavno je netko, a posebice od rata pa naovamo, vrlo vješto nacionalnu i vjersku pripadnost pretvorio u nešto loše, nešto što priziva isključivost i nazadnost i gorki okus ratobornih etnonacionalizama – nešto što nas posttraumatski, u potrazi za izlazom, nagoni da budemo jugonostalgični.

Neki će probati razinu jugonostalgije mjeriti po teritorijalnim parametrima – to jest navodno su najmanje jugonostalgični oni koji su najviše dobili nakon raspada bivše države i ratova. Po nedavnim anketnim istraživanjima, iako uzorak ne obuhvaća Sloveniju i rađen je na zaista malom broju ispitanika, pokazuje se da su Hrvati i Kosovari najmanje jugonostalgični. Dakle, po gore navedenoj teoriji Hrvati i Kosovari su dobili države i to sa poprilično smanjenim brojem etničkih manjina i, neki će reći da je upravo taj „sumnjivi“ dobitak poprilično etnički čistih teritorija, unutar avnojevski zacrtanih granica, razlog zadovoljstva i manjka jugonostalgije.

No, da tome nije tako govori i primjer Slovenaca koji nisu obuhvaćeni ispitivanjima, a poznato je da ih je neko vrijeme itekako tresla groznica jugonostalgije. Stoga, trebalo bi prije svega govoriti o mentalitetima naroda, a ne o tome tko je šta dobio ili opet nije. Dakle, netko je po mentalitetu, naravi ili temperamentu (koje oblikuje političko okružje slobode ili neslobode u kojem živi) više ili manje emotivan i nostalgičan.

Za vrijeme vladavine Franje Tuđmana u Hrvatskoj se propagirala otrovna doza antijugoslavenskog i antibalkanskog – do te mjere da su se pojavile i teorije o neslavenskom porijeklu Hrvata – onom, neslužbenom, iranskom. Svaki govor o bivšoj državi svodio se na javni bauk i jauk koji priziva vrijeme tamnice naroda, velikosrpske hegemonije, srbočetništva i slično. Nije za očekivati da djeca koja su rasla u takvom medijskom okružju budu jugonostalgična. Međutim, i u Hrvatskoj je sve prisutnija „T'ga za jug“, kako glasi znamenita pjesma makedonskog romantičarskog preporoditelja i pjesnika Konstantina Miladinova. Po raznim mladenačkim okupljalištima primjetno je da istoimeno makedonsko vino piju oni sa majicama na kojima se smiješi lik Che Guevare i Josipa Broza Tita. Doduše, veselo ga mladi piju miješajući ga pritom sa kapitalističkom Coca Colom, radeći tako popularni „bambus“.

Emotivni turizam

Poznato je da Slovenci za proslave Nove godinu masovno odlaze u Beograd. Slovenci se smatraju Europljanima, a ostali Južni Slaveni za njih su Balkanci, „bratja“ iz bivše juge, takozvani „čefuri“, kao što su, uostalom, za Austrijance, paradoksalno, Slovenci Balkanci, a ne Goti i ostali g-mail produkti. Slovencima će taj Balkan biti mjesto za raskalašenu zabavu, za praznično uživanje u životu, a doza prihvatljive jugonostalgije je dopuštena sve dok se njihova europskost ne dovodi u pitanje. Dakle,  jugonostalgija može biti i neka vrst emotivnog turizma koji je dopušten sve dok nedavna prošlost ne dođe u pitanje. Sudeći prema nekim slovenskim „veselicama“ svi ti Balkanci su posve prihvatljivi dok god „mi idemo njima, a ne oni nama“.


U Sloveniji to zorno dokazuje problem „izbrisanih“. Slovenija je 1992. izbrisala iz službenih registara gotovo 25.000 neslovenaca, prije svega radničke klase, porijeklom iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, a od njihovog je života, nažalost, napravila pakao.

Kosovari su osamdesetih prošloga stoljeća štrajkali u jednom od rudnika, naravno, uz Titovu sliku. Štrajkali su glađu i ronili obespravljene suze koje su mogle ganuti samo podzemne jugoslavenske štakore u oknima. Po mnogima, znali su što rade. Sada su u nadzemlju, imaju državu, i opet „gladuju“, ali pritom ne štrajkaju. No, Albanci, iako su najstariji balkanski narod, nikada se baš nisu oduševljavali Jugoslavijom. Zajedno sa Srbima nosili su Titovu sliku pod barjakom sa crvenom zvijezdom, a u srcu nosili klicu nacionalnog dvoglavog orla. Uostalom, po mnogima, nije li upravo na Kosovu počeo raspad Jugoslavije – kada su suri srpski i albanski orlovi počeli međusobno kljucati oči.

Makedonci će pak svoje jugonostalgije, pritiješnjeni između Srba, Albanaca i Grka, liječiti gradnjom velebnih spomenika Aleksandru Velikom – u nadi da će ta novootkrivena nacionalna monumentalnost konjskim rzanjem nekoga preplašiti i utješiti. Uostalom, nećemo o tome jer još uvijek ne znamo tko će uzjahati Aleksandrovog Bukefala.

Srbi su po nekim teorijama poprilično jugonostalgični jer je upravo Jugoslavija bila najbliže idealu „svih Srba u jednoj državi“. Režim Slobodana Miloševića je i nakon raspada nominalno naslijedio ime Jugoslavija te je zajedno sa Crnogorcima tvorio neki privid nastavljača. U današnjoj je Srbiji možda zato i nastao šizofreni metež – pokreću se procesi za sramotnu rehabilitaciju četničkog koljača Draže Mihajlovića. Ta perfidna identifikacija Srbije i Jugoslavije izazvala je i regionalni strah od jugonostalgije koja se shodno tome prometnula u strah od srpske dominacije.

Prijatelji stari, gdje ste?

Kako god, na emocionalnom planu mnogi će se bez puno ustezanja svrstati u jugonostalgičare, ali se pritom neće zalagati za obnovu Jugoslavije, uvjereni da bi se, kad-tad, neminovno opet raspala u krvi.

S druge strane ekonomska, gospodarska, trgovačka i kulturna regionalna objedinjavanja već su uvelike na djelu. Kriminalci suradnju nikada nisu ni prekinuli, za vrijeme rata su neumorno dilali benzinom i oružjem. Jednadžba je začuđujuće jednostavna: Na emotivnom planu, ali posredstvom trgovačke računice, nekom Hrvatu je bliži Srbin ili Bosanac od Madžara, ili, Slovencu je bliži Makedonac od Austrijanca – željeli oni to priznati ili ne. Zar je to jugonostalgija?

Ne, to je prije svega regionalni tržišni interes.
Eto, pogledajmo jednu Terezu Kesoviju i Dinu Merlina koji su uprkos svim zakletvama da nikada, ama baš nikada, neće nastupiti u Srbiji – ipak tamo nastupili. Činjenice govore da Dino Merlin nije otpjevao „Da te nije Alija“, a Tereza jest otpjevala „Prijatelji stari, gdje ste“. Hoćemo li ih optužiti da su jugonostalgičari – ma ne. Riječ je o širenju tržišta i opreznom krpanju starih ljutih rana. To dobro zna „glazbeni ambasador“ BiH Halid Bešlić koji nastupa gdje god ga pozovu. Bošnjaci su oprostili i Fikreti Jahić (alias Lepoj Breni) slikanje u uniformi srpske vojske za vrijeme rata, koja je, uprkos tome, u Sarajevu napunila Zetru, ali odmah potom i zagrebačku Arenu. Ni glumac Emir Hadžihafizbegović više ne hoda po ruralnim opštinama i emotivno proklamira: „Moj Bože, ponekad se pitam zar je dobro srce muslimanskog insana moralo vaditi valjevskim, užičkim i inim srpskim kamama … ne mogu oni pobit kolko mi možemo rodit … tko halali dabog ga rođena djeca proklela“.

Unosnije je Emiru, kao i mnogim drugim regionalnim glumcima, regionalno glumiti u raznim filmskim koprodukcijama i TV reklamama. Koliko god netko negodovao, tržišni interesi koji pomirbeno prodaju ex-Yu emocije su vrlo jaki, a tko je nekad bio regionalna estradna zvijezda i danas će to biti.

Nostalgija vjerskih zajednica

Koliko god se netko trudio jugonostalgiju opravdati, toliko će se naći onih koji će spram nje osjećati zazor. Primjerice, posve je jasno zašto će neki Bošnjak, koji je kao mladi musliman, ni kriv ni dužan, robijao 10 godina u Zenici, na spomen jugonostalgije dobiti crvene plikove po tijelu.


Takvome će prva asocijacija na Jugoslaviju biti mučna isljednička ispitivanja, maltretiranja i sprovođenja. No i on će za „hator“ istine nevoljko priznati da je nekadašnja milicija bila puno učinkovitija od današnje policije. „Barem si po ulici hodao više manje sigurno. Nekada su lopovi hapšeni, a danas su na vlasti“ Dakle, kao i mnogi drugi, iako je na spomen jugonostalgije alergičan, i nekadašnji će mladi musliman priznati da je onomad socijalno i sigurnosno stanje bilo puno bolje makar je to njega stajalo 10 godina zatvora.

Dakle, općenito, nedostaje društvene sigurnosti, a loš režim je u pravilu naslijeđen još gorim. Jugonostalgija je samo jedan od načina protesta prema lošem stanju u kojem se danas nalazimo. Tko je išao u crkvu ili džamiju, bilo mu je dopušteno, ali je cijena bila marginaliziranje jer takav nije mogao raditi u prosvjeti, medijima i na drugim prestižnim državnim funkcijama, ako nije bio MPP (moralno politički podoban), a vjerske zajednice su pritom bile konstantno nadzirane.

S druge strane, koliko god to zvučalo čudnim, mnogi će kršćani i muslimani biti nostalgični prema vremenima kada su u džamije i crkve hodali samo oni koji su doista bili vjernici. U vjerničkoj populaciji bilo je primjetno manje licemjerja i onaj koji je hodao u bogomolju imao je mnogo više za izgubiti nego za dobiti – barem u društvenom smislu. U današnje vrijeme počelo se govoriti čak o kadrovskim i interesnim džamijama i crkvama – to su one u kojima „viđeniji“ daju ili namještaju posao manje viđenijima. Ima li poštenije nostalgije od one vjerničke koja nam govori da je bilo bolje onomad kad nam je bilo politički lošije jer smo kao zajednice bili „pošteniji, iskreniji, bogobojazniji i homogeniji“. Međutim, to ne može opravdati loš odnos tadašnjih vlasti prema vjerničkoj populaciji.

Vatikansko-mudžahedinske zavjere

Uostalom nije li se i Gospa u Međugorju ukazala za vrijeme komunizma? Koji pošteni katolik neće biti nostalgičan s obzirom na period ukazanja. I dok se dobar dio ljudi u BiH ne bi usudio antijugonostalgičaru zakačiti na lice napis da je budalaš to će intimno i potajno o njemu misliti. Prosječni Bosanac zna da je njemu osobno bilo bolje pod jugoslavenskom čizmom nego na takozvanom demokratskom konju.

No, priznat će da se na proslavama bajrama više jelo baklava nego učilo „dova“. Prva linija jugonostalgije u BiH je urbana mladež. Mladi će u anketama reći da „što je neko manje glavat, dinaroidan i ko' od brda dovaljen - to je veći jugonostalgičar“.

Upravo ova izjava govori o urbanom kulturološkom naslijeđu Jugoslavije koja zanima mlade, a ne o političkom.

Nacionalizam im pak priziva osjećaj nazadnosti i ruralnog mentaliteta, a jugonostalgija postaje zalog urbanosti. Nadalje, dostupna nam ispitivanja javnog mijenja govore da prosječan Bošnjak još uvijek misli da je Juga bila super, a šteta je što su je Srbi srušili, dok prosječan BiH Srbin misli jednako, ali smatra da je šteta što joj je „vatikansko-mudžahedinska“ zavjera došla glave... BiH Hrvati Hercegovci je uglavnom mrze jer su pedesetak godina plaćali račune – zbog, jednim dijelom, pripadnosti ustaškoj vojsci, ali i zbog tamničenja u komunističkim zatvorima. Bez obzira na razloge za i protiv zajednički će se složiti da je prosječni Jugoslaven živio bolje.

Eto vam belaja

Bosna je, nema sumnje, multietnična zemlja nerazdvojivih granica, ali, je li njen građanin Bosanac (Bošnjak, Srbin, Hrvat...) multietničan? Hoće li njemu biti svejedno reći u pekari – „kruha mi dajte ili hleba mi dajte?“ Nije li totalitaristička upravo teza: „nije važno nazivamo li nešto kruhom ili hlebom – samo neka ga ima.“ Takve perfidne jezične teze, koje tobože izvikuju „mali ljudi“ (a zapravo velike hulje), idu direktno za animalizacijom, za guranjem ljudi u zoo-kaveze, kroz čije rešetke će im država bacati pomije.

Isto tako, na sastancima komunističke partije, prije početka rata u Hrvatskoj i BiH, moglo se čuti kako neki Mujo iz Doboja ili Stipe s Brača ili Gligorije iz Skopja plačnim i dijalektalnim glasom „maloga čovjeka“ uzvikuje: „Ne dajte drugovi da nas dijele...“ Jer, naravno, ovčje stado ima atavistički strah od izdvajanja, koje prema autentičnom iskustvu pojedinih istaknutih ovaca vodi klanju. Nije, dakle, važno što se tor dobrano ubudžao i usmrdio, važno je da smo na toplom i sigurnom.

Stoga, ukoliko je jugonostalgija težnja prema nekom vrsti staro-novog jedinstva – loša je. Ukoliko je povratno sjećanje koje nam može služiti kao neka vrst poticaja na uspješniji međusobni kulturni dijalog i suradnju – dobra je. Eto, Srbi iz Srbije su htjeli biti jedinstveni sa Srbima u Hrvatskoj i BiH – i eto vam belaja, eto vam, Sarajeva i Srebrenice… Hrvati iz Hrvatske su poželjeli biti jedinstveni s Hrvatima u Hercegovini – eto vam opet belaja, eto vam Heliodroma. Jedino Bošnjaci nisu mogli primijeniti isti recept jedinstvenosti, jer, osim sažalijevanja, nitko ih nije htio osim kao izbjeglice. Jednostavno su po nečijoj ideološkoj zamisli morali nestati, a nisu.

Zašto se onda nameće neko jedinstvo kao imperativ opstanka? Možda, da svi zajedno nestanemo, ili isparimo u eter? A ne, nije to ono jedinstvo koje mi u svojim idealističkim predodžbama jugonostalgično zamišljamo kao zajedništvo, dobre komšijske odnose, ljubav, toleranciju prema različitom i tako dalje. To će biti prije svega jedinstvo pogubnog jednoumlja, jedinstvo ovaca koje se opet vode na klanje.

Pogledajte samo jedinstvenu ravnodušnost koja je poput bolesti zahvatila čitavu regiju, pogledajte svoje znance, rodbinu i prijatelje koji će zajednički naricati: „pa, šta mi jadni možemo, to je sve već unaprijed odlučeno, čine oni što ih volja, ruka ruku mije, ja tebi ti meni.“ itd., itd. Takvo jedinstvo sistematski i programatski uzgaja kult melankoličnog „malog čovjeka“ koji je ili jugonostalgičan ili euroskeptičan da bi se s njim lakše vladalo i naposljetku završilo u nekom novom izrežiranom sukobu.

Morat ćemo naći nove izvore svojih nostalgija, jer očito je da dosadašnja njihova primjena ne funkcionira. Možda će nam odgovore dati upravo sporna globalizacija koja umah može sve pretvoriti u nostalgične manjine pa više nećemo razmišljati o pšenično-jezičnim razlikama između „kruha“ i „hleba“ već će nam biti nametnuta „mjerica“ anglosaksonskog beskvasnog „breda“.

Izvor: http://balkans.aljazeera.net/

Ukoliko niste znali, Firefox je već u svojoj jedanaestoj inačici, a uskoro, osim brojki, sprema i neke veće promjene. Prva stvar koju planiraju srediti, jest to da će odsad stariji pluginovi raditi. Iako ova konstatacija izgleda pomalo smiješno, zbog učestalog izbacivanja verzija preglednika (da budem iskren, ja zadnje pamtim brojku 6), razni add-onovi sve češće jednostavno nisu radili.

Još jedna novost su “silent updateovi”, poput onih na vašem antivirusnom softwareu. Laički rečeno, nećete ni znati da se vaš Firefox preglednik popeo na troznamenkastu brojku verzije. Spomenuto će biti dostupno od trinaeste verzije.

No najveća novost koju Mozilla sprema, jest integracija sveprisutnih društvenih mreža u preglednik, odnosno, mogućnost dijeljenja sadržaja na njima. Na kraju se još samo postavlja pitanje čemu sve to, kada Chrome ima gro plug-inova za dijeljenje svega što vam padne napamet.

Izvor: http://www.netokracija.com/

Ovo sam naučila od mojih roditelja, a oni od svojih predaka:

Na čelo božji križ

Na čelo božji križ,

Na usta božja beseda,

Na srce preslavna Divica Marija.

Po znamenju svetoga križa

Oslobodil nas semogući gospodin Bog

Od neprijatela naših Amen.

Hvala Bogu Ocu

Ki nas je stvoril,

I Sinu božjemu ki nas je otkupil

I Duhu Svetomu ki nas je posvetil.

Isuse, Marija i Osipe

Na dar van bila

Moja dušica, moje telo.

Hvala Bogu, Majki Božjoj.

Bog pomiluj

Babe i dedi, tete i barbi,

Sutle i sutli i svi naši mrtvi

I sve dušice od pragatorija,

Bog ih pomiluj, Bog in dal

Pokoj vječni,

A nan zdravlje,

Pamet, sriću, mir

I dušicu spasit.

Amen - Bože tako daj.

Ovu molitvicu smo kao dica s našim roditeljima pjevali navečer svaki dan u Korizmi

Ja iman jednu malu goricu

Ja iman jednu malu goricu

Na nju mi je crikvica

Z tamijanom kajena

Z rožice okićena.

Nutri nije nijedan

Kone sam Isus

Svetu mašu mašaše

Sveti Ivan odpivaše

I on se obrne

Za reć Gospod s vami

I on ovrćaše

Milu majku svoju,

Milu majku svoju

Ljubanku klječeći

I on njoj govori

Ča si mi ti majko

Prišla tote spati

Nit mi se sinko ne spi

Nit mi se sinko ne žmi

Već mi se sinko moj

Kruto razmišljuje

Ča su tebi Židovi činili

Da su tebe Židovi uhvatili

Da su tvoju svetu glavu

S trnovom krunom okrunili

Da su tvoje svete ruke i noge

Na križ z čavli pribili

Da su tvoje svete uši, nos

Z bumbakom začipali

Da su tvoja sveta usta

Žukin ostom napili

Da su tvoja sveta rebra

Oštrim mačem probili.

Nisu ti to majko

Sanjke ni sanjice

Već su ti to majko

Iste istinice.

Ki bi ovu molitvicu izmolil

Četrdeset i sedan dan

Dokle pasa sveta korizma van

On bi spasil tri dušice

Od vrata od pakla van

Prvu dušu majčinu

Drugu dušu ošljevu

Treću dušu sam svoju.

Amen. Bože tako daj. 

Zapisala: Anđelka Zidarić r. Žužić, rodom iz Vrha

Nedjelja na Lupigi uglavnom je rezervirana za velikane. Ovdje ćete naći još jednu priču Darija Džamonje, najvećeg sarajevskog boema i ikone Olimpijskog grada. Tek nakon smrti Džamonja je u široj javnosti prepoznat kao majstor kratke priče. Njegove emotivne bilješke o svakodnevici nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, a da je tomu tako najbolje ćete se uvjeriti ako pročitate ovu koju objavljujemo. Još jednom ćemo u najavi reći, Dario Džamonja Daco čovjek je kojeg je život tukao svih dvanaest rundi, ali pisca to nije spriječilo da se plasira u vječnost.

Dario Džamonja; Foto: http://lupiga.com/

Profesor geografije je bio baš onakav kakav bi trebao da bude jedan profesor geografije i kako ga često opisuju u knjigama: nemaran, tamnoplavo odijelo koje se sjajilo od iznošenosti, bijele mrlje oko desnog džepa sakoa u kojem je uvijek imao nekoliko komada krede, naočale koje neprestano spadaju s nosa, buljave, pospane oči, svi pokreti rasijani, a usta kao da su uvijek spremna da postave pitanje: «Otkud i zašto ja ovdje?»
 
Stajao je pored otvorenog prozora i gledao breze u školskom dvorištu. Prethodno mi je postavio pitanje: «Privreda u Francuskoj!» Znajući da uopšte ne sluša šta ja to pričam, ja sam, na opšte veselje razreda, deklamovao:
 
«Francuska je, daklem, opštepoznata po svojim odgajalištima slonova koje izvozi na sve kontinente i u sve zemlje svijeta, a u planu je i izvoz na susjedne planete. Mislio ko šta hoće o Francuskoj – ali što se tiče slonova – tu joj nema premca u svijetu! Osim slonova, Francuska je u svijet izvezla i nadaleko čuvene pijanice, kojih ima i ovdje prisutnih...(Naime, profesor je bio onaj tip čovjeka koji se, po nekoj međunarodnoj konvenciji, obično naziva «ljubiteljem dobre kapljice»...) ali, ali Francuska je čuvena po nečem što je zaista najorginalniji proizvod Francuske... To su sami Francuzi... Nijedna zemlja na svijetu se ne može pohvaliti tolikim brojem Francuza i mi joj ovdje, pred svima na tome skidamo kapu...»

U razredu je bila ludnica. Profesor bi se tad okrenuo od prozora i tek reda radi rekao: «Nećemo šaptanja!» pa bi se ponovo zadubio u posmatranje titravog plesa brezovog lišća... Ili u nešto drugo; ko bi ga znao? Ja sam nastavljao:
 
«Kao što se lako može zaključiti, takozvane francuske kape potiču direktno iz Francuske i mnogi poznati ljudi, od Pikasa do Sartra, mogu se pohvaliti da su se njom služili da ukrase ili zaštite glavu... Jedan od glavnih proizvoda Francuske koji ni u kom slučaju ne bismo smjeli zanemariti je, svakako, i Napoleon. Napoleone u posljednje vrijeme sve češće srećemo u ludnicama i na karikaturama, u trorogom šeširu u s rukom u šlicu... Od njih se takođe pravio jedan od najboljih konjaka na svijetu...»

Za to vrijeme su raja u razredu igrali poklape ispod klupa ili se pipkali sa ženskicama, gađali papirićima, ili, iz puke dosade urezivali svoje inicijale u klupu... Profesor bi se najednom trgnuo, namjestio nočale, sjeo na katedru, otvorio «Dnevnik» i svečanim glasom objavio:
 
«Nisi ti to, Dario, baš najbolje savladao. Ne, ne. Koliko da mu dam?» obratio bi se tad razredu.
 
Svi bi tada dreknuli: «PET! Pet, profesore! Sve je znao.»
»Uvijek vi sve znate! Je li ti dosta četiri?» pitao bi mene.
 
«Kako vi kažete profesore...»

Jednog dana reče mi jedan prijatelj čija je majka bila školska prijateljica s tim našim profesorom geografije, da mu je umrla kćerka. Dan poslije sahrane, prije nego što će profesor doći na čas, ja rekoh raji:
 
«Nemojte danas zajebati... Profesoru je umrlo dijete.»
 
On je ušao u razred, otvorio prozor, stavio «Dnevnik» na katedru, razastro mapu Evrope preko table – sve ono što je svakog dana radio – i, nešto što nikad nije prije uradio: zapalio je cigaretu...
 Među rajom u razredu je vladao muk. On je stajao na prozoru i gledao... Ne znam šta je gledao! I mislio... Otkud da ja znam šta je tad mislio?! Nas trideset i osmero je tada bilo s njim i on je to osjetio i kimnuvši glavom prema meni, sasvim zbunjenom, rekao:
 
«Deder, ispričaj mi nešto o uzgoju slonova u Francuskoj.»

Dario Džamonja

Izvor: http://lupiga.com/

Dragi moji čitatelji! Prvo ću vam se ispričati što sam vas puna 3 mjeseca ostavila na suhom! Pa dobro, trebalo je i učiti za stručni ispit, trebalo je napisati neke druge članke, bilo je tu i malo lijenosti. Nezgoda nije ponestalo!

Početkom nove godine, otišli dragi i ja u Gorski kotar na par dana, malo na snijeg i uživanciju. Bilo je zaista lijepo, bijelo, vjetrovito, ali i toplo (kako u kući, tako i vani kad nije puhalo). Međutim, jedna velika mana je bila ta što smo bili bez auta, dopeljao nas je naš vlastiti taxi šofer otac i otišao. Nažalost, u dućanu u malo većem naselju prije ovog sela, obavili smo brz i površan šoping računajući da u tom selu ima dućan. E pa naravno da nema. Kupili mi malko paštete, majka upakirala i pršuta, ali eto, kruh nismo kupili. Kupili mi i pogačice od sira koje samo treba ispeći dvadesetak minuta u pećnici – eto, u tom apartmanu nema pećnice. Zapravo je taj šoping izgledao besmislen, osim limuna i čaja koje smo kupili.
Teta vlasnica apartmana je srećom bila tamo, imala pećnicu, a i kupila nam je kruha sljedeći dan. nismo ostali gladni. Iako, drugi put ćemo se bolje pripremiti!

Nismo kupili niti išta slatko, što se pokazalo jako lošom odlukom. Zašto? Pa eto, baš zadnji dan našeg boravka tamo, poželjela sam nešto slatko. U apartmanu je bilo jedino šećera. Palo mi je na pamet da napravim finu karamelu. Mmmm. Dragi je odmah rekao da je to loša ideja, ali kad ja jednom zapilim – gotovo je! I tako, stavila ja šećer u padelu i na špaher grijala. Lijepo se otopila ta karamela, pa sam je maknula sa špahera. Kuhačom sam još malo promiješala i htjedoh ja to probati. Međutim, nisam bila sigurna je li to još vruće, pa sam eto, pukom srećom, umjesto jezika, zaronila kažiprst u karamelu. U vrelu karamelu. Au. Bolje rečeno: auuuuuuuuuuuuuuu! Uf, što je to peklo! Odmah sam prst stavila pod mlaz hladne vode. Naravno i nabubrio je i napravio se balon. Na momente me baš jako bolilo. Zato sam ja prst lipo močila cijelo vrijeme u čašu vode i s mokrom krpom. Sjećam se, baš je taj dan bio jedan super film i gledali smo gaa, ali se nisam mogla skroz koncentrirati na njega.

Naravno, pošto je to jako velika ozljeda, dragi je morao raditi sve poslove koji uključuju: pakiranje, pranje suđa, kuhanje čaja i sl...

Oteklina je splasnula skroz nakon koja 2 tjedna možda...Sad se više rana uopće ne vidi. Ali, karamelu više radit neću. Skrušeno prizhnajem da je dragi ovaj put, ipak bio u pravu.

Krajem ovog istog mjeseca, siječnja, dogodila se još jedna nezgoda. Gospodin dragi ima običaj svako toliko me prestrašiti, pljesne iz čista mira, a ja poskočim. I miša mu njegova, ja to više nisam htjela podnositi, posebno kad bi prolazio nekažnjeno i odlučila sam mu se osvetiti. Na isti način, naravno. Sjedila sam tako za kuhinjskim stolom, jela dorukač, pila kapučino i čitala neku knjigu. Dragi je također doručkovao i listao novine. To mi se učinila dobra prilika pa sam, eto, zamahnula rukom i htjela pljesuti. Nažalost, pljesnula sam po dupkom punoj šalici, još toplog kapučina, koja se prevrnula i prolila po stolu, po stolici i podu, ali i po knjizi iz knjižnice. Eto, pa nek mi netko sad reče da je osveta slatka. E, pa nije. Neću se više osvećivati, nema u tome ništa dobroga!!

Do čitanja!

P.S. stručni uspješno položen!

Već nekoliko dana mislim napisati par riječi o ovoj našoj metropoli. Ma pisala bi, a opet, mislim si, da li to ikoga zanima? Da li je u opće važno kako se živi u našeg gradu, nekad bijelom Zagrebu?

Subotnje jutro. Tmurno. Vikend je započeo... Oblaci se poigravaju sa suncem. Čas ga puste da proviri, čas ga totalno zaklone. Sve u svemu - ružno. Pa tako, shodno i tom vremenu, ponašaju se i ljudi. A što će? Preko tjedna rade, gotovo po cijele dane, a za što? Za obitelj, za svoju djecu, za sebe. Tako su mogli nekada govoriti, no svakog su dana sve više svjesni da rade za nešto „ekstravagantno“ - ne znam jesam li dobro upotrijebila tu riječ.

Veselje dolasku Nove godine i ispraćaj stare, svatko je doživljavao na svoj način, ali posljednjih nekoliko godina kao da smo se tome prestali veseliti. Baš naprotiv, pomalo se bojimo što će nam Nova donijeti. A u zadnje vrijeme bojimo se i novog dana, jer ne znamo što nosi. Kao programirani roboti postajemo iz dana u dan sve više nezadovoljni, razdražljivi, zamišljeni, odsutni i takvi se zatvaramo u sebe. Svjesni da smo već došli do tog stadija, sve nas više brine kakvi ćemo to postati sutra.

Vjerojatno se sad već pitate o čemu ja pišem - O životu svagdašnjem, o egzistenciji, o budućnosti...

Kada razmišljam o egzistenciji, često mi puta na pamet padne jedan predmet iz osnovne i srednje škole - kemija. Ta kemija koju smo učili ništa je naspram ove kakvu sada živimo. Doista, postali smo veliki znanstvenici u „krpanju“ iz dana u dan. Svakog nam je dana na meniju neko novo poskupljenje. Kruh, mlijeko, voda, struja, gorivo... Taman se malo financijski posložimo, sretni što smo uspjeli uskladiti primanja i davanja, kad ono novi šok.

U ovih nekoliko mjeseci, vozeći se tramvajem na posao i s posla, primjećujem sve više natpisa na kojima piše OTKUP ZLATA I SREBRA.

Nije mi odmah bilo jasno zašto ih ima na svakom ćošku. A onda mi se upalila lampica. Pa naravno, ponovno se netko dosjetio unosnog biznisa! To samo govori da smo fakat u totalnoj „banani“ što se tiče životarenja.

Zadubljena u svojim mislima hodam tako prema kući, kad odjednom, ispred mene, iz jednog grma u drugi, pretrči neko četveronožno stvorenje. Bio je to štakor. Pravi pravcati, dobro ugojeni primjerak štakora, u srcu bijelog Zagreba.

A onda me jutros do kraja ušokira vijest o tragediji koja se dogodila jednoj zagrebačkoj obitelji, u njihovom obiteljskom domu, na njihovom kauču, na spavanju.

I kako onda uživati u vikendu, kada te ovakve vijesti, danas, u 21. stoljeću dočekaju na samom početku vikenda? Kako onda uživati u šetnji gradom, kad te natpisi na izlozima podsjećaju na stvarnost?  Zato se znam često uloviti kako govorim - „Najradije bih pobjegla na pusti otok“.

Ovaj put je najsjajnije odličje dobio u Beogradu na Beo Wine Fairu za cabernet sauvignon iz 2007. godine. Priča je, međutim, zanimljivija zna li se da Mladen Süber za sebe nikad neće reći da je vinar. Štoviše, uvijek će ustvrditi da je prvo stomatolog, a tek onda vinogradar.

- Vinar sam tek u onolikoj mjeri koliko svima mogu pokazati što se može dobiti od grožđa kojeg supruga i ja uzgajamo na 10 hektara najboljih pozicija erdutskog vinogorja. I ponosni smo na svoje grožđe, sauvignon i cabernet sauvignon, koje smo dobili od talijanskog sadnog materijala. Možda će zvučati neskromno, ali rijetki u Hrvatskoj imaju ovako kvalitetno grožđe, priča Mladen Süber.

Primjerice, poznati vinar iz Brodskog Stupnika, Davor Zdjelarević, svoj bijeli Nagual je radio sa Süberovim sauvignonom, kao i vina iz linije Klinka.

- Ja sam izraziti hobist. Vina napunim tek u 2.000-3.000 butelja i ne prodajem ih! Znate, osim stomatologije i vinograda, moja velika strast su i umjetničke slike, ponajviše slavonskih slikara. U zbirci imam i neke slike Otokara Zobundžije, slikara koji nikada nije izlagao svoje slike na izložbama niti ih je ikada prodavao. Za života je Otokar Zobundžija tvrdio da ne može odrediti cijenu svojim slikama, jer – djeca se ne prodaju. Slično razmišljam i ja, barem kad su u pitanju vina koja radim od svojeg grožđa, priča Mladen Süber.

Tako se ovaj zanimljivi stomatolog, jedini od svih vinara na erdutskoj vinskoj cesti, okušao i u proizvodnji pjenušca. Od sauvignona iz 2007. godine napravio je 400 boca pjenušca. I ljubomorno ih čuva trošeći ih na kapaljku. Kad smo ga kušali, shvatili smo i zašto - Mladen Süber je napravio jedan od najboljih hrvatskih pjenušaca posljednje desetljeće! Stoga i ne čudi što je na sinovljevom vjenčanju dopustio da se potroši – samo šest boca!

- A moram nešto ostaviti i za drugoga sina, razna krštenja… Znate, grožđe je za nas živo biće i mi proizvodnjom malih količina izuzetnih vina samo pokazujemo koje se mogućnosti grožđa kad se u njega puno ulaže. A tvrdim da mi u svoje vinograde ulažemo 20-30 posto više od ostalih. Posljednju berbu caberneta sauvignona imali smo tek u studenom i nevjerojatno je kako je bilo dobro. Od male količine caberneta sauvignona, primjerice, napravili smo nekoliko stotina litara prvoklasnog roséa s alkoholom od 14,6 posto, priča Mladen Süber.

Inače, Mladen Süber je ponosan i na svoje prijateljstvo sa slikarom Borisom Ivandićem, čije slike su korištene u prvom redateljskom uratku Angeline Jolie.
- Davno mi se na jednoj njegovoj slici svidjela vizija ribe za koju sam, kad sam se odlučio povremeno baviti i vinima, zamolio dopuštenje da ju iskoristim na etiketi. I odobrio mi je!, priča Mladen Süber.

http://zeljko-vinskeprice.blogspot.com

Hobotnica ili mrkač jedan je od najinteligentnijih stanovnika Jadrana. Može narasti do 3 m i težiti do 15 kg.

Kroz dugu povijest civilizacije ljudi su se ograđivali, gradili bedeme, osobito u starom i srednjem vijeku. Mrkači čine to i danas. Ispred svoje kuće grade obrambene zidove od kamenja nađenog u blizini; svojim ih krakovima donose pred ulaz. Više je načina na koje mrkači hvataju lovinu ili bježe od lovca: najvažnije je crnilo koje ispuštaju i tako si osiguravaju siguran napad ili bijeg, osobito zato što ispuštaju sredstvo kojim umrtvljuju osjetila protivnika. Kao i ostali mekušci, sposobni su promijeniti strukturu kože ovisno o ambijentu. Imaju kljunasti otrovni zub. Kažu da su ženke ukusnije od mužjaka, a razlikuju se po pipcima: ženke imaju mnogo pipaka na svim krakovima, mužjaci ih imaju puno manje i ne nalaze se na svim krakovima. Ipak, pipci mužjaka nešto su veći u odnosu na pipke ženki.

Priprema se na različite načine: kuha se, marinira, peče, pirja. Kod nas je najpoznatiji pod pekom s krumpirima. Zaboravljeni recept je brudet od sušenog mrkača. Mrkač se suši tako da se razapne na nekoliko letvica i objesi za kuku ili na sušilo.

Dok sam, kao mali, posjećivao djeda, na njegovoj balaturi uvijek je visjelo nekoliko mrkača, naravno, ako je puhala bura. Vijorili su na vjetru, bura ih je okretala i podizala kao one leteće zmajeve koje djeca znaju puštati na špagi.

Mrkač koji se suši

Nekad je to bilo nužno jer nije bilo hladnjaka, danas bi mogla biti vrhunska delicija, duboko ukorijenjena u tradiciji ljudi našega otoka.

Nekad se na otoku sijalo žito, kukuruz je bio važna namirnica, za palentu i kruh. Svaka kuća imala je žrvanj u kojem se mljelo zrno. Brudet od mrkača uvijek se posluživao s palentom.

Na cijelom Mediteranu mrkač je poslastica za koju postoje brojni recepti. Navest ću nekoliko zanimljivih. “Najotkačeniji” je s otoka Ugljana: mrkač se skuha, zatim se ugura u neku usku posudu, neku cijev sa zatvorenim dnom koja uspravno stoji, pa se u nju nalije voda u kojoj se mrkač kuhao. Optereti se utegom i spremi u hladnjak. Voda u kojoj se kuhao mrkač stvrdne se kao želatina. Kad se stvrdne, izvadi se, izreže na tanke kriške (kao salama), stavi na kruh, pokapa s malo maslinova ulja, soli, limuna, te se tako posluži.

Grci mariniraju mrkača tako da ga na 5 dana stave u mješavinu jednakog omjera maslinova ulja i vinskog octa (od crvenog vina). U mješavinu se stavi soli, papra, češnjaka i timijana. Također se poslužuje na kruhu, s malo limunova soka.

Većina ljudi naučena je sve kupiti u dućanu, ali mnogo toga može se napraviti kod kuće. A kad nečega nema na tržištu, onda nema druge nego napraviti to doma. Sušenje mrkača ne iziskuje nikakvu opremu ni posebno znanje. Jednostavno je koliko i sušenje robe na sušilu. Potrebno je rastegnuti mrkača na letvicama koje se naprave od drveta. Ako je dobro vrijeme, tj. ako bura stalno puše a ne smrzava, osuši se za desetak dana. Mrkača se može najprije malo zadimiti da se brže izvuče voda, osobito ako vrijeme nije baš pogodno za sušenje. Jednostavno se objesi iznad peći. Osušeni mrkač sprema se na mračno, suho i prozračno mjesto niže temperature gdje može stajati pola godine i više.

Kada se odlučite pripremiti ga, najprije ga treba izmlatiti daskom pa močiti u vodi preko noći. Izreže se na komadiće, ubaci u zdjelu u kojoj se prethodno na maslinovu ulju zagriju kapula i češnjak. Pirja se neko vrijeme, ubaci se malo crnog vina, nakon par minuta dodaju se pelati. Doda se soli i papra, te se kuha dok mrkač ne postane u potpunosti mekan. Ukoliko se u međuvremenu smanji količina tekućine, podlije se vodom.

Palenta se kuha tako da se u zdjeli zagrije posoljena voda. Kad voda zakuha, palentu pomalo sipate istovremeno ju miješajući kuhačom. Najukusnija je palenta od kukuruznog brašna mljevenog u tradicionalnom mlinu. Još uvijek se takvo brašno može kupiti, ali za to treba ići preko mosta. Isplati se jer se nabava brašna može pretvoriti u ugodan izlet u neke od najljepših djelova Lijepe naše. Tako se u Rastokama može kupiti brašno iz vodenice, ali i uživati u ljepoti prirode koju su ljudi iskoristili ne narušavajući je. Svoje su selo skladno ugradili u ambijent vodopada. Rastoke se nalaze u blizini Slunja, na utoku rijeke Slunjčice u Koranu. Oko 2 sata vožnje od Krka. U selu se nalaze restoran i etno kuća. U Rastoke treba ići kad su vodopadi zaleđeni, ali i u kasno proljeće kad sve buja i žubori, a vodenice klopoću.

Rastoke

Brašno se može kupiti i u dolini Gacke gdje se mogu kupiti ili probati na licu mjesta ukusne pastrve. Ne znam radi li još uvijek koji mlin na Rječini. Može ga se naći i u Istri na raznim lokacijama koje također predstavljaju sjajna mjesta za izlet. Možda se netko na Krku sjeti mljeti kukuruzno brašno od domaćeg kukuruza, zasigurno neće od njega zaraditi bogatstvo, ali ako se to radi u sklopu seoskog turističkog gospodarstva, bit će marketinški izuzetno važan dio istog.

Ako vas ništa od ovog ne privlači, palentu jednostavno kupite u prvom dućanu, i to instant, koja se brzo skuha, tako da ne morate puno razgibavati zglobove desne ili lijeve ruke.

Brudet od sušenog mrkača

Vrijeme je od sipa i čuvene šotoventinske delicije: sipe s makarunima, u umaku od sipina crnila.

Šotovento je zapadni dio otoka Krka, tradicionalno vezan uz ribarstvo. Sve se promijenilo, pa tako i to: umjesto malih ribarskih sela, danas su tamo kućerine koje nemaju previše veze s tom tradicijom kao ni devastirana obala. Tako i treba, rekli bi neki, možda bi se s time trebalo složiti ili praviti se da se ništa ne događa. Ipak, pitam se, znači li napredak nužno i poništavanje svega što je bilo prije?! Ili je to zapravo glupost?

Kako bilo, sipa još uvijek ima, a one su pravi majstori prerušavanja. Zbog toga mi nekako i odgovaraju u vrijeme mesopusta. Nitko se ne zna bolje maskirati od jedne male sipe, bez obzira na teren. Gdje god da se nalazi, poprima obrise krajolika, pa ju je teško zamijetiti. Ima osam krakova jednake duljine, te dva puno duža, obično skrivena u vrećici ispod očiju. Na njihovim krajevima nalaze se male kukice koje joj služe za lov. Kada napada plijen, munjevitom brzinom izbaci ih na lovinu i privuče je k sebi. U tijelu ima kesicu s crnilom koje joj služi za zbunjivanje protivnika, a pogotovo je koristi kada bi i sama mogla postati lovinom. Tada izbaci gust oblak crne tekućine koji joj omogućuje da nestane. Sipa je pravi majstor prerušavanja i nestajanja! Čak ni naši političari još nisu dosegli tako sofisticiranu razinu prerušavanja i nestajanja. Iako se svojski trude. No zato vi u maškarama možete postići sve ono o čemu inače možete samo sanjati, pa tako možete biti i političari. Barem na jednu noć. A kad dođete k sebi, probudite se taman pred ručak, pred vama  je sipa s makarunima. Ili makaruni sa sipom. U ovom slučaju, teško je odlučiti što je prvo, a što drugo.

Krenimo najprije s makarunima. Tako ovdje zovu male, tanke krpice tijesta koje se vrlo kratko kuhaju neposredno pred jelo. Inače, sam pojam makaruna ili makarona može imati druga značenja u nekim drugim sredinama, no na Krku se odnosi upravo na ovo što prikazuje slika. Priprema je jednostavna. Potrebno vam je glatko brašno, topla voda i jedno jaje na 40dkg brašna. Umjesi se i razvalja kako prikazuje slika. Razreže se na rombove dimenzija cca. 4x4cm. Kuhaju se u kipućoj, zasoljenoj vodi dok ne isplivaju na površinu. Kada su na površini, jedanput ih se zamiješa, zalije hladnom vodom i izvadi.

Foto 1.: T. Žužić

Sipa se priprema na sljedeći način: glava se odvoji od tijela, iz glave se izvade dva kljunasta zuba. U tijelu sipe nalazi se duguljasta, uska kesica s crnilom. Kada vadite kost, treba pripaziti na tu vrećicu kako bi ju se neoštećenu izvadilo i stavilo na stranu. Crnilo koje se nalazi po sipi i tanjuru također treba skupiti i staviti zajedno s kesicom. Sipa se izreže na komadiće oko 1-2 cm veličine. U posudi se zagrije maslinovo ulje, te se ubaci usitnjena kapula koja se pirja dok ne postane staklasta. Tada se ubace i komadići sipe. Kada se sipa dovoljno ispirja, ubaci se malo soli, papra i crnoga vina. Zatim se istrese crnilo iz sipine vrećice i ono što je ostalo sačuvano izvan vrećice.
Sipa je gotova kad je njeno meso dovoljno mekano. Tada se makaruni ubace u kipuću vodu, pomiješaju nekoliko puta. Kad se dignu na površinu, preliju se hladnom vodom pa izvade. Posluže na tanjuru preliveni umakom od sipe. Ovo je jelo pomalo slatkastoga okusa (ponajviše radi crnila), pa mu je dobra protuteža domaća salata pomiješana s malo radića, začinjena kvasinom i maslinovim uljem. Uz jelo ide crno vino.

Foto 2.: T. Žužić

Ako se i niste maškarali, nakon ovoga jela osjećat ćete se kao da jeste... U slast vam bilo!

Baš me zanima, moram vam to priznati, kako bi na nedavnu evokaciju njegovog vremena u današnje vrijeme na Prekršajnom sudu u Kninu reagirala često spominjana povijesna ličnost Nikola Šubić Zrinski koji je, povijest nam to govori, junački pao 1566. pod osmanlijskom opsadom tvrđave Siget (jug Mađarske). Siget je pred najezdom nadmoćne osmanlijske vojske branio sa samo 2.500 ljudi i uspio nekako odolijevati što napadima, što raznim „nemoralnim“ ponudama neprijateljske vojske. I tu se već legenda upleće, da bi u svom zadnjem jurišu uzviknuo svojim ljudima: „Za dom sad u boj!“

Hmm... Eto, pa čak ni u legendi nije rekao ono što je pisalo na suvenirima koje je izložio i prodavao obrtnik kojeg je policija zbog toga prijavila 5. kolovoza 2011. godine (prema članku 37, stavka 2. Zakona o javnom okupljanju) u pitoresknom selu na izvoru Čikole - popularnim Čavoglavama! Sigurno se pitate što je moglo pisati na tim suvenirima. Pa pisalo je: „Za dom spremni“. Pritom je važno napomenuti da, ako vam je to prva stvar koja vam je pala na pamet, prijavljeni obrtnik nije izlagao odnosno prodavao suvenire za čišćenje doma. Jok! Obrtnik se branio tvrdnjom da nije znao da je riječ o pozdravu koji potiče na bilo kakav oblik mržnje, a i da je to ustvari stari hrvatski pozdrav koji potječe od „vremena Šubića i Zrinskog“.

Slijedom toga, uvažavajući obrambene argumente prijavljenog obrtnika da nije imao pojma da ovaj natpis i crna boja mogu poticati na različite oblike mržnje, Katarina Peršen, sutkinja Prekršajnog suda u Kninu, dotičnog je oslobodila svake krivnje te, kako su izvještavali različiti portali, ponovila uglavnom glavni temelj obrane prijavljenog obrtnika da je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav poznat još od vremena Nikole Šubića Zrinskog i da zbog toga ne predstavlja nikakvo ustaško obilježje.

E sad, ne razumijem, ako je taj uzvik stari hrvatski pozdrav, zašto je onda, ravnajući se prema legendi i prema glasovitoj operi Ivana Zajca, Nikola Šubić Zrinski 1566. godine uzviknuo nešto sasvim drugo?! Mislim, ne želim sad biti neki perfekcionist, ali nije li rekao „Za dom sad u boj!“, a ne „Za dom spremni“? Zbunjen sam totalno, ne kužim je li to sad stari hrvatski uzvik ili pozdrav? Jesu li se možda hrvatski seljaci i plemenitaši tako kurtoazno pozdravljali u 60-tim godinama 16. stoljeća kada je Osmanlijsko Carstvo preko ovih prostora naviralo na zapad? Mislim, u kojem kontekstu možeš ubaciti takav pozdrav ili uzvik kao što je „Za dom spremni“?

Ima jedan kontekst, a to je da ovaj pozdrav, usklik ili što-je-već stavimo u pravi kontekst, a evidentno je riječ o izvedenici iz službenog pozdrava koji se koristio u Pavelićevoj kvislinškoj NDH. Čemu se praviti slijepim, zar ne? Odbacimo lagano te teorije o pozdravima Nikole Šubića Zrinskog, bana Josipa Jelačića Bužimskog ili koga se već sve ne upleće u ovu priču i priznajmo sami sebi da tantijeme na ovo ima Ante Pavelić jer su se ove tri riječi koristile u službenom pozdravu NDH. Yeap! – tad su se ustvari i koristile te tri riječi kao pozdrav, s obzirom da je NDH dio naše povijesti i nije netočno da je to stari hrvatski pozdrav koji se zbog Ustaša malo, je li, inkriminirao. Želim reći da nije baš svejedno tko ga je i kako koristio.

Međutim nama je lakše ovako, ne pridodavati značaj ovakvim manifestacijama u našem društvu. Nismo se 90-tih godina prošlog stoljeća obazirali na korištenje tog uzvika, pozdrava ili što-je-već-to, a niti se čudimo kada to čujemo na sportskim događanjima, pogotovo u nogometu. Jebiga, čak nas tada i komentator na televiziji uvjeri da je navijački štimung odličan, pokušavajući nadglasati masu na tribinama. Tako nekako treba doživjeti i ovu odluku Prekršajnog suda u Kninu koja je digla toliko prašine, držeći se možda one stare da ako ignoriramo ovakve devijacije u društvu valjda će nestati ili ih neće više biti. No, baš je ta povijest problem! Povijest, ta učiteljica života, kako joj znaju tepati. Povijest, na koju se svatko, kako vidimo, može pozivati i u ime biznisa, nas uči nečem sasvim suprotnom. 

Dragi Krkoljupci, želim vam sve najbolje u novoj godini! Zaslužili ste! Želim vam i zahvaliti što me pratite i čitate!
Nova godina mi je počela onako kako je i završila – raznim dogodovštinama!
Krenimo redom, od dana 31.12., sad već, prošle godine. Dogovor je bio dočekati Novu godinu u društvu dragih nam prijatelja Anuške i Zlaje (ne onaj Zlaja iz Larinog izbora), te uz mile zvuke jednog, jedinog i neponovljivog – Gibonnija u Abaziji (za informacije o Abaziji obratite se Lutajućem).

Opet moram pohvaliti Bracu moga jedinoga koji nas je, uz pratnju Susjeda, dovezao u Rijeku gdje Anuška i Zlaja žive. Problem je bio što 2. siječnja idemo u Gorski kotar, pa smo nosili svega i svačega sa sobom. Auto je bio pun, iako smo jednu torbu ostavili doma (dovezli bi je naši taksisti za Gorski kotar). Moram li napomenuti da mi je dan prije polaska pukla memorijska kartica za fotoaparat, pa sam molila tatu da mi posudi svoju. Ona, na moju žalost, nije htjela surađivati s fotoaparatom. Morala sam se pomiriti da slika jednostavno neće biti. Strašno nešto! Nisam jedna od onih kojima mobitel može zamijeniti fotić. Ne može, ni da hoće! Sjetih se svog starog fotoaparata, ali on je ostao na krevetu. Što sad, slikat će Anuška.
Braco nas je istrpao u blizini njihove zgrade, pa smo natrpanih ruku požurili do ulaza. A onda tek do njihovog stana na ZADNJEM katu. A kad smo došli, pogodite gdje sam prvo krenula? Pa u WC, gdje drugo? Više mi se ni Anuška ne čudi.

Stigli smo i na klopicu. 3 sata prije polaska krenule mi cure sa spremanjem. Ne, nije prerano, pokazat će vrijeme. Nakon što sam obavila šminkanje same sebe, našminkah i Anušku. Baš smo bile šljokave i po očima i kosi. Iako je prvotni plan bio ići u Abaziju oko 10, 10 i pol, mi smo u Abaziju ušli tek oko 20 do ponoći. Molila sam se da uopće stignem na najdražeg mi Giba. Abazija kao Abazija, parkinga nigdje. Parkirali se 5 km dalje od centra (ne doslovno, ali kilometar je bio) i krenuli nizbrdo užurbanim korakom. Kad eto ti iza mene neki lik s petardama. Ooooo, nevolja jedna! Vjerojatno već znate da se užasavam tih stvarčica. Automatski sam začepila uši. I poludila. Skoro sam počela vikat na čovjeka. Srećom, on je hodao ispred nas pa sam imala uvid u njegove ilegalne radnje. Na svaki sumnjiv pokret, ja bih začepila uši, stala i čekala prasak. Ovi mi se smijali. Nakon 15 minuta mukotrpnog spuštanja ugledala ja policijsko vozilo. Pomislih da ga prijavim njima. Pa mi je Zlaja rekao: „Prije će on tebe prijaviti nego ti njega!“ Da, smijali smo se toj izjavi. I da, samo bi meni takva ideja pala na pamet. Još malo pa smo stigli. Iz daljine se čuo Gibin milozvučni glas. Tješila sam se da ima osiguranja tamo i da neće biti problema.

Uspjeli smo prije ponoći ipak stići. Gužva neviđena, jedva smo se probili do mjesta na kojem smo se utaborili. Uživali u pjesmi kratko vrijeme, a onda je Gibo rekao da je stigla Nova godina i zaželio svima sve najbolje na svoj osebujan način. Vatromet je bio fantastičan. Takav još nisam vidjela. Vrijedilo je biti tamo tada! Bravo! Opet uz čuđenje da kako mogu gledat vatromet sa začepljenim ušima. Da, kad je vatromet začepim uši. Da sam se kojim slučajem prijavila u vojsku bi me brzo poslali doma i rekli da se ne vraćam. A ne bi se ni policija usrećila sa mnom. Nitko tko se koristi vatrenim oružjem.

Uživali smo u pjesmi još sat i pol, a onda polako krenuli doma. Moram li reći da su me noge ubijale? Imala sam cipele na petu, ali onako srednju. Očito nije za predugo stajanje. A bolile bi me i da sam imala ravne cipele, ali ne toliko. Znat ću za sljedeći put. Nakon 20-ak minuta strme uzbrdice, konačno samo stigli do auta i uputili se u pravcu Rijeke. Prva stvar nakon ulaska u stan – WC i skidanje cipela. Anuška i ja smo još neko vrijeme pričale, a onda krenule na spavanac. Pred nama je bio još jedan dan kojeg nismo htjele prespavati.

Uživajte do sljedećeg čitanja u avanturama iz Begovog Razdolja.

Vaša Ninuška.

Pozdrav dragi prijatelji i sretan vam Božić te uspješna nova 2012.  Ovaj prosinac je donekle bio miran i nije bilo previše godina!  nezgoda. Ali evo, prije nego počnem sa svojim nezgodama s Košljuna jedan događaj od jučer. Dakle, ne znam da li vam je poznato, ali ja se užasno, ali zaista izrazito bojim petardi. Toliko da ih obilazim u širokom luku. Kad ih čujem srce mi brže zakuca i samo gledam kako da se čim prije maknem. I tako, jučer, parkiram auto ispred pošte, pošaljem par pisama i skočim do postolara ostaviti čizme. Vi koji ste iz Krka znate kolika je udaljenost od pošte do postolara (Vela placa). Na povratku sam začula pucanj petarde. Bio je blizu, ali ne toliko blizu. Ubrzala sam korak ipak. Kad sam došla kod kioska začuo se još jedan, bliži pucanj. I ni 5, ni 6, dala se ja u šprint do auta. To je manje, više, prvi put da sam zaista trčala otkad sam slomila nogu. Ali, strah zaista pokreće čovjeka. Dotrčala sam do auta i sjela u njega. I onda sam sama sebi rekla: „Dobro je, sad si na sigurnom. Neće ti se ništa dogoditi, možeš sada ići doma“. I to sam naglas sama sebi rekla. Pa sam se i nasmijala svojoj reakciji, ali što se može.

A sada…avanture s Košljuna. Dakle, već je postala tradicija da mama i ja idemo na polnoćku na Košljun. Jedno 4 godine sada već odlazimo tamo. Moram priznati da mi je to baš lijepa polnoćka i koncert. Minus su zaista tvrde klupe i hladnoća, ali izdrži se to nekako. Što se ove godine dogodilo? Pa ovako…Ove godine smo mama i ja išle s našim susjedima. Našli smo lijepu klupicu i taman smo stali svi. Nekako sam se sklupčala tamo i čekala koncert. Jedina misao mi je bila da se nadam da mi se neće počet pišat. Da. Evo, svake godine me ista stvar muči. Srećom, znam gdje je WC. I sve je bilo dobro do 5. pjesme. Rekoh, ajde dobro, možda uspijem izdržat do kraja mise. A-a. Not gonna happen. Kako se koncert bližio kraju, rekoh mami da mi se piša, pa da bi prije mise skočila na WC. Međutim… Skupilo se već dosta ljudi, a ja se stvarno, stvarno, ne volim gurat ni provlačit. A opet, bome neću se ni mučit. I tako, počela je misa već i dok su ljudi stajali rekoh - sad ili nikad. I ode ja prema vratima. Gužve je bilo, ali nekako sam se uspjela izvući. E sad…na povratku razmišljam kako da se vratim nazad. I došla sam do vrata i stala tamo. Rekoh, pričekat ću malo dok ljudi ponovo ne ustanu. Da, da. Kako da ne. U crkvu sam se vratila točno nakon pričesti. Prolaz se raščistio tad pa sam iskoristila situaciju. Mama mi je rekla da je znala da se neću vratiti haha. Ipak, nije mi bilo teško tamo sama stajat kraj ukrašenog bora i muških osoba u odijelima. Nije mi čak bilo ni hladno. Tek kad sam se vratila na svoje mjesto sam primijetila da je u crkvi ipak toplije. E da, svake pohvale odličnom pjevaču Voljenu Grbcu, stvarno sam se naježila par puta, a još je pjevao jednu od meni najdražih božićnih pjesama.

Sada jedna još uzbudljivija avantura s Košljuna prije 2 godine.  Nekako se uvijek poklopi da je oblačno vrijeme ili pada kiša za Božić. Te godine je bilo i vjetrovito, a i kišovito. More je bilo visoko. Brod je nekako krenuo, doveo nas, malo je teže pristao na Košljun, ali uspješno.
Ne sjećam se tko je pjevao na koncertu, niti što je bilo na propovjedi, ali to sad nije bitno. Ne sjećam se niti kako sam bila obučena, ali sjećam se da sam imala tenisice. Nakon mise, kraće smo se namjeravali zadržati u blagovaonici i onda krenuti doma. Međutim…nije išlo baš tako. Naime, brod uopće nije mogao isploviti iz Punta, a kamoli pristati na Košljun. Bilo je to pitanje hoćemo li ostati na Košljunu do jutra. Blagovaonica je bila krcata i bilo je interesantno moram priznati, ali ipak nisam htjela prenoćiti tamo. I čekalo mi i čekamo. Došlo je već 3 sata, a mi smo još uvijek čekali i pitali se hoće li taj brod uspjet doći. Nakon nekog vremena netko je javio da brod dolazi! Brzo smo požurili do rive da ne propustimo prvi brod i uspješno se ukrcali. Riva je bila mokra. Brod se ljuljao, bio je mrkli mrak, kapetan je nešto pričao na mikrofon. I došli smo do rive u Puntu. Sva poplavljena! Trebalo je neko vrijeme da uspije pristati, ali uspio je. Ljudi su počeli skidati svoje cipele i čarape i tako silazit s broda. Ja sam pak odlučila ostat u tenisicama. I smočila cijela stopala. Brrrr. Mama je pak prošla sa suhim stopalima, ali mokra do koljena. Blažene gojzerice. Smijale smo se putem do doma. Uspjela sam i voziti s mokrim tenisicama. I kad smo došle doma smo se ugrijale kraj peći, pojele kolače i popile čaj. Ove pustolovine se uvijek rado sjetimo i ne odustajemo od Košljuna čak ni kad pada kiša.  

Želim vam dobar provod za Novu godinu! Ja ću se uputiti u Opatiju slušati moj najdražeg pjevača Gibonnija! Molim se samo da nema previše petardi. Vidimo se u novoj godini!!

Vaša Ninuška

Nekoliko dana nakon što je stigao moj najdraži mjesec u godini, najdraži i jedini brat me zamolio da njega i frendove odvezem u petak u Begovo Razdolje. Ja rekoh, hm, pa imam instrukcije, ali dobro, lako ćemo to odgoditi, malom će biti drago sigurno. Sjetih se da smo Dragi i ja pozvani i na feštu, ali to je od 6 na dalje, pa dobro, ako zakasnimo pola sata, sat, nema problema. Ajde, može, vozim te! Samo da nema snijega. Pošto je u našoj državi, a i u Europi još uvijek pretoplo za snijeg, nije bilo brige. A u krajnjem slučaju, imam i zimske gume.

Dogovor je bio da se krene u 3. Krenuli smo u 3 i pol ili čak kasnije. Brat ( u daljem tekstu Bratec) i naš susjed D1 nakrcali su bunker do kraja, kao da su žene koje idu na tjedan dana negdje, a ne na vikend, jer Bratec je morao nositi i ogromni zvučnik. Gdje će stati stvari za ostalo dvoje putnika, pitanje je. U gradu smo pokupili D2. nije imao puno stvari srećom, pa ih je stavio sebi pod noge. Na kraju, na Dražici pokupismo zadnjeg Putnika, s tim da mi je Bratec rekao da ovaj put neću biti najstarija u autu (obično kad sam ih vozila bih ja uvijek bila najstarija, s obzirom da je Bratec mlađi 5 godina od mene) i to me jako razveselilo. Pokupismo mi zadnjeg putnika (u daljem tekstu Putnik, jer, da me ubiješ , zaboravih mu ime, ali mislim da se i on zove na D) i krenusmo. Putnik je imao molbu da stanemo u jednom selu jer nije uzeo zimske majice. Zašto? Ne znam, ali nisam ni ja uzela kape i šalove kad sam išla nedavno u Zagreb, pa mu ja nemam pravo suditi.

Stali mi u selu, uzeo on u roku minute stvari i krenuli dalje. Bratec forsirao vožnju kraćim putem, ali kroz opasno usko mjesto. O, ne! Ali rekli oni meni, govorit će mi, sve će biti ok. Ajde, pošto već kasnimo 40 minuta, može. Prošli mi bez problema i nastavili vožnju po kiši. Svirala je muzika koju inače ne slušam, ali bilo je 4 protiv jedne, pa se nisam štela miješati. Ipak, jedna pjesma mi je upala u uho svojim osebujnim stihovima i muzikom. Ne znam kako se zove,  a ne znam više niti kako ide, a niti o čemu se radi u pjesmi. Ali, glavno da mi se svidjela. Mislim da su je napisali neki reperi.

Pošto je dio ceste nakon mosta bio zatvoren, bili smo prisiljeni ići prema Crikvenici i onda skrenuti lijevo prema Meji. Počele su vijugavi zavoji i srećom, nitko još nije popio ništa alkoholno. Nekako, kako smo se uspinjali počela je i maglica. Prvo maglica, pa magla, pa magluština!!! Prst pred nosom nisam vidjela!! Počela je vrlo stresna vožnja! Vozilo se 30 na sat. Kao sumanuta sam pokušavala pratiti bijelu crtu i nekako je to išlo. Imala sam i pomoć suvozača, pa je bilo lakše. Pa sam rekla Bratecu da je možda trebao on voziti ipak (iako on brzo vozi). Bila je to vrlo uzbudljiva avantura, sve u svemu, ali i opasna. Onda sam odlučila dati ipak Bratecu volan, ali…gdje stati?? Cesta zavojita, vijugava, dok se ja smislim, eto ti auta iza nas, ne mogu sad stati! I nekako sam uspjela naći skretanje za autoput i ukrcati se. Stala sam odmah tamo na ulazu, sjela na suvozačevo mjesto i krenuli smo dalje. Wrong!!!!!! Draže bi mi bilo da sam ja vozila ipak, za moj pojam Bratec vozi prebrzo! No dobro, na autoputu se vidljivost nešto malo poboljšala, ali trebalo je paziti da ne profulamo izlaz. I eto, nakon kraćeg vremena, našao Bratec izlaz i sišli smo s autoceste. Nažalost, magla je još uvijek bila gusta, ali s povremenim poboljšanjima. Otprilike smo znali gdje treba ići, a ja sam se usredotočila na pamćenje puta, jer..pa moram se i vratit istim putem. To me plašilo, moram priznati. Lako kad je netko sa mnom, a sama…ava meni.

I tako, stali mi u Mrkoplju ispred nekog dućana – kad ono, nismo mogli vjerovati ali - Trgovina Krk Malinska. Dečki kupili potrepšine, pa smo krenuli. Naravno da mi se i pišalo, jer meni se uvijek piša. Nakon 2 sata putovanja, konačno smo stigli pred gorsku kućicu u Begovom Razdolju. Inače, Begovo Razdolje (ne RazdoBlje, kako neki ljudi misle i govore i bla bla) je najviše naselje u Hrvatskoj, ako niste znali. Dok su dečki iskrcavali stvari ja sam potražila WC, jer tko će čekat dok dođem doma. Već je bilo 7 sati kad sam krenula prema natrag. Naoružana strpljenjem. Javila sam i Mami i Dragome stanje na cesti i krenula. Put do autoputa nije bio tako strašan, ali plašilo me što će biti nakon silaska s autoputa. Nakon kraćeg razmišljanja, odlučila sam produžiti do Rijeke jer je vidljivost ipak bila bolja na autoputu gdje ima još vozila. Vozili smo sporo, ali sigurnije.

Nakon Rijeke, uvjeti savršeni, unatoč kiši! Na party smo stigli oko 9, točno 3 sata nakon što je počeo. Uvjerljivo najveće kašnjenje u životu. Ali neka, pustolovinu ću pamtiti!

Dragi moji i drage moje - htjeli mi to ili ne - bliži nam se još jedan Božić!!! I dok neki to očekuju s nekom tajanstvenom radošću u svojim srcima, neki vjerojatno i zastanu u svom hodu i samo zatvore oči i pomisle s laganom zebnjom: "Ne spominji...", jer za mnoge je to vrijeme velikog stresa.

Tradicije se žele nastaviti i to je kod nas neminovno i neko nepisano pravilo. U mom svijetu to baš i nije tako pa zaključujem kako sam možda i u privilegiranom položaju. Tradicije nas prate uporno i bez obzira na sve moguće i nemoguće prilike, dok se naša svakidašnjica neumorno mijenja i nije nikada ista, koliko god to nama ne izgledalo tako ili jednostavno želimo tu činjenicu negirati i mentalno prerazići.

Kao i uvijek, mi smo mali genijalci u kompliciranju stvari i života. Valjda smo tako dizajnirani ili nam to daje osjećaj da smo nešto napravili kako treba. Naravno, to uopće nije tako. Mnogo puta niti ne razmišljamo koliko toga nam je nametnuto  i koliko smo u stvari sami krivi ako se osjećamo prevarenima ili gurnutima u nešto što ne želimo.

Razmišljam kako je to bilo nekada... svi ti Božići. Mislim kako je život bio skromniji, odnosno mi sami smo bili skromniji. Manje smo imali, manje smo bili opeterećeni a više smo cijenili sve što smo imali. Više smo cijenili život. Dani Sv. Nikole... kada su pokoja nova i lijepa olovka  i još neotvorena bilježnica bile pravo bogatstvo... otvoriš prvu stranicu, onako čistu i ona te zove da na nju upišeš nešto lijepo... ili da  je jednostavno ukrasiš nekim lijepim crtežom ili stihovima i cvjetovima raznih boja... daš joj svoj neki blagoslov. Pa još koja mirisna naranča koja bi cijelom poklonu dala jedan tako specifičan miris koji i dan danas odzvanja istim osjećajem i posebnošću. I pokoji bombončić ili čokoladica bi se našla... znači, bio si dobar cijelu godinu, kojeg li olakšanja... nema šibe... Smeđe ljepljive karamele koje bi se lijepile za nepce i za zube i trajale podosta... Nema žvakanja, to je onda prekratak proces uživanja!!! Čokolada bi se našla pod strogim nadzorom i kontrolom... samo pokoja kockica svaki put - konzumacija  na tanane - da ne kažemo degustacija - zamotana u svoj papirić do polovice da se ne topi među prstima, to bi bio grijeh!!! Gornji dio bi se lizao kao sladoled, da što duže potraje. Kiki bomboni s voćnim okusom, kao žvakaće gume, ili bijeli šećerni bomboni (kako smo samo to mogli jesti?!) koji su bili običan šećer, umotani u blještave raznobojne papire, koji su se koristili kao ukras za bor i skidali tek na kraju praznika i onda jeli... kao, konac djelo krasi. Pitam se samo kako smo uspjeli sačuvati te naše zube... mislim da u više slučaja nikako... ali bilo je vrijedno žrtve.

I dok danas imamo tržište prenatrpano svime i svačime, na tone, postoje razne restrikcije. Godine te malo stisnu pa moraš paziti… ne ovo, ne ono... Zašto onda imamo sve to ako to ne smijemo konzumirati?! Toliko smo čekali "bolje" dane, a sad moramo samo gledati i razmišljati o danima koji nam se sada čine boljima od ovih sadašnjih. Smiješno... Vrijeme kada se nisu kupovale plastične jelke ili one već posječene, već vrijeme kada smo sami odlazili u šume i tražili najbolju smreku koja bi nas čekala negdje u nekom tajanstvenom i tihom kutku šumarka i mahovina koja se brala i brižljivo nosila u košari, da bi se stavila ispod bora i da bi na nju potom dolazile jaslice. Sve je to bio dio tog rituala, dio Božića. I lijepo je bilo ponovno prisjetiti se svih onih ukrasa što bi čekali cijelu godinu da budu obješeni na bor s osmijehom na licu i osjećajem posebnosti u duši, strepnje i iščekivanja. A tek kolači koji bi se pekli samo za to vrijeme... pogače, orihnjače, fritule.... imbrijagoni i sve to sačuvano u najhladnijoj prostoriji... Misim da nije imalo vremena pokvariti se... Mi smo bili kao tajanstveni termiti koji bi se krađom pobrinuli da se to ne desi... Kao, uopće se neće vidjeti da je netko stavljao svoje prstiće u to.

Odlasci na polnoćku su bili posebni događaji. Kad su stare babice na dnu crkve bile prestare i nemoćne da hodaju do vrha oltara, ali ne i za oštrovidno promatranje tko je došao  a tko nije i tko je kakav ili nije... i jezici bi klepetali i vodili bi se veliki mentalni zapisnici... A tek kasnije - priče koje možemo samo zamisliti!!! To su bile priče koje su se pričale i raspredale do narednog Božića… i to je bio dio tradicije. Kakva Vjesnikova kronika?! Totalno nepotrebno i nedostatno! Imali smo mi itekako sposobne reportere u poznim godinama, koji su bili obaviješteni o onome što mnogi nisu niti zamjećivali. Bili su to sati promatranja iza nekog tamnog kutka - skrivenog i jako privatnog. To bi se moglo nazvati kućna djelatnost - i to sve na dobrotvornoj bazi, bez plaće. Iza zatvorenih vrata i prozora, prenošeni "gluhim telefonima" - sve je funkcioniralo do perfekcije i bez Telecoma.

A danas? Danas imamo sve... i previše toga da se jednostavno gubimo u svemu tome i ne stižemo pohvatati sve te konce ili ih pak hvatamo u letu, usput... I dok kvantiteta postaje veća a kvaliteta sve manja, naši su svjetovi bombardirani svime i svačime, više puta ih želimo zaobići ili negirati, a opet smo svjesni da to možemo postići samo do neke granice. Mi smo glavni sudionici cijele te predstave i te igre bez granica. Mi znamo, negdje u dubini duše, da gubimo sebe i da će nam sjećanja i lijepe uspomene sve više biti ona luka u koju ćemo sve više svraćati i izabirati samo one najljepše trenutke koji će nas tamo uvijek čekati kao najveće bogatstvo. Kao rijetki dragulji koji će odzvanjati našim mislima, makar jednom u godini.

Danas živim u nekom paralelnom svijetu u koji sam upala sasvim slučajno i još uvijek se divim i čudim kako se sve to uopće i desilo. Baš kao da sam pala s Marsa. Ovo je kao isti svijet - dio svijeta kojeg sam ostavila negdje, do neke granice, iza sebe, par desetljeća natrag, a opet i nije isti. Svijet u kojem žive ljudi s cijele planete i svatko se kreće svojom osobnom začaranom putanjom. Svijet gdje svatko ima svoje vizije, svoje tradicije i nema nekog općeg pravila za svih. Potrošačko društvo gdje Božić označava više praznik za kupovanje poklona, običaj kojem nismo podlegli jer za nas to nije njegovo pravo značenje. Dobro je znati da radni ljudi tada imaju moment predaha, nekoliko dana, a većina njih i nekoliko tjedana. Uzimaju se godišnji odmori, djeca završavaju školsku godinu i vesele se praznicima.
Vrijeme obično bude kišovito i svježe, ali to se ovdje totalno negira. Ljudi entuzijastično odlaze na plaže i u kampove, iznajmljuju se kuće pored mora, rade se roštilji... to je Božić u Novom Zelandu. Pa i nije tako loše... Dobro je znati da ne moraš provesti taj praznik tako da robuješ u svojoj kuhinji i očekuješ goste. Tako se opet tradicija Božića nastavlja, samo na neki drugi način. Manje formalan. Uopće ne loš....

Sretan vam Božić i ugodni vam praznici, kako god da ih provodili!!! Ja ću pokušati zauzeti svoje počasno mjesto na nekoj plaži, čim dalje od ljudske buke i utjecaja, ispod nekog stabla pohutukawe i gledati svijet oko sebe. A najviše plavetnilo neba i mora i njihove tihe konverzacije na obzorju. I pomisliti još jednom kako nam je sve ono što je najbolje i najljepše, dano za badave i to je sve što nam treba i kako samo treba živjeti život na što jednostavniji način... jer, u tome se sastoji njegova ljepota.

Hvala na čitanju i doviđenja do sljedećeg puta od vaše bodulske rožice!!!! Pozdrave šaljem i pregršt poljubaca svima!!!

Ninuška se javlja na raport s novim nezgodama! Howdy dowdy!  studeni nan je prišal, malo je zahladilo, kao stvoreno vrijeme za nove nezgode. Pa krenimo redom..

Odlučila ja posjetiti svog dragog, koji je bio u posjeti roditeljima, u jednom mjestu nedaleko Zagreba. I vrtim u glavi financijsku situaciju, duboko razmišljam, sažimam, zbrajam, oduzimam, pritom dodajem dojmove jednog dana kad sam bila u Rijeci i vidjela vlak kako prolazi i stižem do zaključka – putujem vlakom!! To će biti Ninuškino prvo putovanje vlakom u Hrvatskoj! I moram priznati da me to putovanje uzbudilo i jedva sam čekala krenuti.
Kao tipična žena koja odlazi na tjedan dana, nosim 2 kufera, natrpana do kraja. U jednom odjeća, obuća, u drugom šminka, torbice, knjige, maramice, špangice i ine gluposti. U nijedan kufer nisam stavila kape niti šalove, a bome niti rukavice. Zašto? Pitam se i dan danas. Na dan putovanja u Krku i u Ri je bilo vrlo toplo, tako da sam jaknu nosila u rukama. Ipak sam imala nešto razuma, pa nisam jaknu spremila u putnu torbu.

Dragi moj brat me dopeljao na kolodvor i to sam posebno molila mamu koja se čudila šta ja ne mogu s autobusom do Rijeke. Mama, halo! Dvije putne torbe imam, a ovako je brže i jeftinije! A braco je i tako trebao ići u Ri. Ugovorili smo vrijeme polaska, torbe utrpali i krenuli. Tijekom vožnje se ništa nepredviđeno nije dogodilo. Istrpao me brat na željezničkom kolodvoru, a ja krenula kupiti kartu. Kako sam uspjela doći do blagajne nemam pojma jer s ona dva kufera i torbicom u rukama sam se vrlo teško kretala. Inače su oba kufera na kotačiće, ali nisam ih mogla oboje vući, tako da sam vukla samo jednog, a drugog i torbicu nateglila u rukama nekako. Pa sam kupila kartu i krenula na wc. Jer Ninuška uvijek mora na wc. To je zakon. Došla do wc-a nekako, srela dvije žene, jedna koja radi tamo, druga samo prolaznica. Kratko sam se zadržala s njima i krenula razmijeniti novac da torbe spremim u sandučić (naime, trebale su mi 3 kovanice od 5 kuna). Međutim, bilo mi je neugodno žicat sitno na kiosku, vidjeh da ni oni baš nemaju. Pa sam napravila još jedan đir do wc-a da pitam gospođu. Nije imala. I odlučim ja otići u kafić na kavu i sendvič, pa ću tamo razmijeniti. Dok sam ja 5 puta hodala amo – tamo, popila kavu i pojela sendvič, već je bilo vrijeme polaska. Stigao vlak na peron. Eto i mene. I šok odmah. Da bi ušla u vlak morala sam se popeti na 3 uske i visoke stepenice. S dva enormno teška kufera. Odlično!! Zašto si ono draga Ninuška uzela baš dva kufera? I stala sam tako pred vlak, duboko udahnula i razmišljala o rješenju tog problema. Kad evo, naišla žena prolaznica iz wc-a i rekla je da će mi pomoći. I tako sam se ja popela u vlak, a ona mi je dodala kufere, jedan po jedan. Problem riješen. Nego, ide i ona u Zagreb, ali ovo da nije taj vlak. Hm. Pitah još dvoje ljudi i konduktera koji su rekli da vlak je za Zg. Ok, mirna sam. Sjela u prvi kupe koji je bio posve prazan, spremila kufere, otvorila prozor i uživala u pogledu. Razmišljala sam i o onoj ženi prolaznici koja ide za Zg, poželjela sam da sjedne kod mene u kupe da mi vrijeme brže prođe, kad se već činila simpatičnom. U daljnjem tekstu označit ću je kao Žena Prolaznica. Pravo ime će ostati zaštićeno.

Žena Prolaznica me doista i našla u vlaku, rekla je da me tražila, sjela kraj mene u kupe i vožnja je mogla početi. Avantura koju nisam očekivala. Prije nego je zapravo sjela, otkopčala je traperice i spremila majicu u hlače, a imala sam priliku vidjeti i roze gaćice. Žena Prolaznica je vrlo brzo počela pričati o svojim financijskim problemima, odlascima odvjetnici, nekom „dečku“ (nazovimo ga tako, makar ima preko 40 godina, u daljnjem tekstu označit ću ga kao Lover) kojem je pokušavala i poslati jednu sladunjavu poruku punih 3 sata. A koju sam ja morala napisati, jer ona ne zna pisati poruke na svom mobitelu. Doista je bila uporna, to moram priznati. U to isto vrijeme, ja sam poslala dvije poruke i obavila poziv bez problema. Onda smo stigli u Gorski kotar, Ženi Prolaznici se prispavalo i na nekih pola sata – sat je utonula u san. Najljepši sati moje vožnje vlakom su bili upravo ti kad je spavala. Tužno, ali istinito. U Gorskom kotaru je i zahladilo, pa je Žena Prolaznica odlučila obući još jednu majicu. Da bi to napravila, poskidala je sve osim grudnjaka i donje majice. Dobila sam uvid i u dlakave pazuhe. Ah, da bar nisam. Ali nisam te sreće.

Onda su u vlak ušli neki radnici i poželjeli sjesti do nas. Jedan je sjeo nasuprot mene i imao je neku potrebu ispitivati me o svemu i svačemu. Za to vrijeme je Žena Prolaznica odlučila ignorirati ih tako što je stalno nešto čačkala po mobitelu. Nakon što su otišli odahnule smo obje. Onda smo stigli u Ogulin i ukrcao se jedna gospodin koji je sjeo u naš kupe. Učinio se zanimljivim sugovornikom moram priznati i normalnim. Nimalo priprost kao Žena Prolaznica. Ah da, zaboravih reći i da mi je Žena Prolaznica udijelila jedan nadimak koji uopće nije niti lijep, ni pristojan, ali „ona nije mislila ništa loše“, njoj je to tako jako simpatično. E, tad mi je strpljenje stiglo do krajnjih granica.

U Karlovcu se ukrcalo još ljudi i kupe je bio pun, moja muka lakša u neku ruku. Međutim, gospođa Prolaznica je svakih 10 minuta rekla kako će se smrznuti kad dođemo. Doslovno je stalno to isto ponavljala. I da, šaputala mi neke kao tajne na uho, dok je mene bilo sram i neugodno jer nisam nepristojna pa da šapćem u većem društvu. Mislim da su i ostali dijelili moje muke. Ipak, moram priznati, pomogla mi je s kuferima i pri ukrcaju i iskrcaju. Pozdravile smo se i svaka je krenula svojim putem. Ok, ja sam ostala stajati jer nisam znala gdje moram ići, pa sam čekala Dragog da dođe. I sve mu ispričala. Mislim da je to bio glavni razlog što se odlučio vratiti sa mnom doma nakon tjedan dana. Da mi se ne bi tko zna što dogodilo u vlaku. Sad mi više ne da idem sama nigdje. Ne krivim ga.

Događaj broj dva dogodio se zapravo prije ovog s vlakom, ali nema veze. Zazvonio jedan dan telefon i ja se javila. Neka nepoznata žena. Ah, mislim si, opet anketa ili tako nešto. Ne, nego dobila sam POTPUNO BESPLATNO dvije enciklopedije od National Geographica, jedan DVD o životinjama i neki poklon. Pita žena (dalje u tekstu Prevarantica Bezobrazna) jesam li zainteresirana. Pa naravno da jesam, helooo! Znam da ima neka kvaka, ali neka. Rekla ona samo treba platiti poštarinu, koja iznosi kao 10 % od cijele vrijednosti poklona. Kaže ona 100 kn. Ja, pa dobro, mislim 100 kn za dvije enciklopedije i DVD, pa to je sasvim ok. Kažem može. Prevarantica rekla da će mi sutra to netko dostaviti doma. Baš sam bila radosna, pohvalila se svima da sam dobila te enciklopedije. Inače obožavam enciklopedije bilo kakve.
Došao drugi dan, ja u wc-u šminkam se, vrata balkona su bila otvorena da mačke mogu vani. Čujem odjednom netko viče „Dobar dan!“ „Dobar dan!“ Gledam kroz balkon iz wc-a i ne vidim ništa. Ali čujem još jedan „Dobar dan!“ Izašla ja iz wc-a i krenem na balkon. Eto tamo neki čovjek sa žutom plastičnom vrećicom. Nosi mi moje enciklopedije. Preuzimam vrećicu, gledam unutra i ne vidim enciklopedije nego neke časopise. Kažem kako su mi rekli da sam dobila enciklopedije, a on kaže „E, to vam je to!“ E sad, nekome bi zdrav razum rekao da ga pošaljem otkud je i došao s tim „enciklopedijama“ i ne platim mu 100 kuna. Ne, Ninuška je uredno platila 100 kn, zahvalila se i stavila svoju nagradu u dnevni boravak. Dakle ovako je to išlo. Platila sam 100 kn za: 2 dječja časopisa National Geographica (svaki košta 16 kn), DVD o lavovima i divnu kutijicu s nekom magnetnom narukvicom unutra. Da, kutijica je bila divna dok je nisam otvorila. Sva prljava!!! E moja Prevarantice. Znaš, sve se vraća u životu. Na kraju sam još skužila da su ti časopisi iz 2008. godine. Ništa, bar sam ih prolistala.

Da, da, ovaj put sam se opametila, obećajem!!! Stvarno!! Moram li reći da su moja mama i Dragi bili ljuti: Dragi na mene jer sam mu platila, a mama na Prevaranticu. Neka, pošto Ninuška u svemu nađe nešto dobro, tako je i u ovome našla dobru priču za smijanje. Iako, uvijek se ja najviše smijem na kraju.

Ciao do sljedećih zgoda i nezgoda, posebno izdanje Prosinačkih priča!

Vaša Ninuška.

“Zečje uši” - dodatak jelima, začin.

Sastojci:

Divlji poriluk (200gr)

Mrkva (300gr)

Peršin (100gr)

Češnjak (40gr)

Sol (10gr)

Timijan, vrijesak (desetak grančica)

Slika 1. "Zečje uši"

Prošlo je više od dvadeset godina od kako smo iz okrutnog socijalizma prešli u blagostanje. Ponadao sam se da će u međuvremenu splasnuti oduševljenje američkim načinom života koji to nije, jer ono što gledamo na TV-u i internetu proizvod je tvornice snova kojoj je nakana, kao uostalom i svima ostalima, stvoriti profit. Snovi mogu mnoge učiniti nesretnima, trka za profitom isto tako, pogotovo kad se spoje. Sreća, zadovoljstvo i ravnoteža ne kupuju se novcem, što god vam bilo tko o tome rekao. Kamo god čovjek pogleda, može vidjeti stvari drugačijima i biti sretan bez odlaska u shopping centar. Priroda je izvor svega i to ne košta ništa.

Ne samo pri skupljanju plodova, već i kad se oni uzgajaju. No, postavlja se pitanje: kako uzgajati? Opasnost je u tome da vas zavede onaj isti pristup koji sam spomenuo malo prije, pa i kad u vlastitom vrtu sami nešto sijete i sadite, veselite se što većim plodovima. Ali veličina nije toliko važna. Ne uvijek i pogotovo ne ovdje. Stara poslovica koju je za svoj moto uzeo šibenski Vinoplod kaže: “Škrta zemlja malo daje, al ča daje triput više vridi!”

Specijalizacija ljudskih profesija dovela je do toga da nitko ništa ne zna o nečemu drugome. Ovdje se ponovno provlači nečija želja za profitom. Ako ne znate spojiti dvije daske tako da one ostanu u tom stanju i nakon što ih prestanete pridržavati rukama, morate ih kupiti. Ali to možete napraviti i sami! Potrebno je samo okrenuti “ringišpil u glavi”.

To je smisao ove kolumne. Bavit će se kuhanjem, ali ne samo u loncu nego i oko njega.

Divlji poriluk na našemu otoku (kao i na drugim otocima, te uz obalu) može se naći gotovo posvuda. Ljudi ga zovu “zečje uši”, pretpostavljam zbog njegova lišća koje podsjeća na uši zeca koji se skriva u travi. Tako i poriluk diskretno raste cijelu godinu, sve dok u kasno ljeto ne zasjeni sve ostalo bilje, izbacivši predivan cvijet sastavljen od desetak malih kuglica ljubičaste boje. U njima se nalazi sjeme. Taj je cvijet izuzetno dekorativan, no ukoliko ga berete (bilo bi bolje da to ne činite), ostavite nešto kako bi se mogao dalje razmnožavati. Što ste ubrali, kada poželite baciti jer više nije toliko dekorativno (počne se sušiti), spremite kao sjeme i posijte u vrtu! Ako sad zamišljate poriluk, vjerovatno vam je u glavi slika onog iz dućana. Ovaj je triput manji, pogađate, i triput više vridi. Koristiti ga možete na razne načine, samo upotrijebite maštu, ne čekajte da vam netko kaže što s time. Ovdje ćete saznati što sam ja napravio s njime, ali neka ne ostane na tome, mogućnosti su razne, siguran sam da i vama može svašta pasti na pamet. Samo pamet ne ostavljajte u dućanu, ili na internetu…

Problem je divljega poriluka što ga je teško izvaditi iz zemlje. Ne možete to učiniti golim rukama jer će stabljika puknuti, pa će vam ostati samo uši (a zec će ostati u šumi). Najbolje je imati sa sobom nož kojim se zemlja uokolo izbode i smekša.

Ostali sastojci potrebni za ovaj dodatak jelima su mrkva, peršin, češnjak, timijan, vrijesak i sol. Timijan i vrijesak spadaju u začinsko bilje, timijan se može uzgojiti, a vrijesak čak nije potrebno uzgajati jer ga se može naći posvuda. U maslinicima, na livadama. Lako ga je prepoznati, ima vrlo uske duge listiće, specifičnu aromu. Podsjeća na origano (spada u istu porodicu), ali nije onaj origano koji najčešće stavljate na pizzu. Vrijesak je odličan uz ribu “na lešo”, dakle kuhanu. Mrkvu, peršin i češnjak možete sami uzgojiti, a za početak – kupiti na placi.

Sve sastojke treba usitniti, pomiješati u posudi i istući u mužaru. Ako nemate volje za to, koristite štapni mikser. Nakon toga, začin je spreman za korištenje, možete ga odmah ubaciti u juhe, rižota, umake ili spremiti u staklenku i držati u hladnjaku do godine dana te koristiti po potrebi.

Različito bilje, korisno za pripremanje jela, može se naći u prirodi, ali i uzgojiti. Ukoliko imate maleni komadić zemlje, možete imati svoje povrće, malo, ali stostruko vrijednije od onog koje kupujete. Da bi takvo bilo, potrebno ga je uzgojiti na pravi način. A tu nam je opet priroda uzor. Više o tome sljedeći mjesec.

Sušeni oslić

Bakalar je sjeverni rođak oslića. Vrlo slično izgledaju, no bakalar je veći od oslića, osobito oslića koje danas love u Jadranu. U Italiji je minimalna dozvoljena dužina oslića koji smije na prodaju u ribarnicu 20cm, dok je kod nas dozvoljena dužina već od 16cm. Oslić je vrlo pogodan za sušenje i dimljenje. Nekada se kod nas uvelike sušilo oslića, kao i mrkača (čuveni šotoventinski makaruni sa sušenim mrkačem danas su zaboravljena delicija). Ova je godina pogodna za sušenje s obzirom da je dosta suha, a i bura povremeno puše. Vrlo je jednostavno pripremiti oslića za sušenje. Očisti se od droba, izvadi središnja kost tako da ostanu rep i glava. Malom letvicom (štapić za ražnjiće) riba se probode u onom najširem djelu, odmah ispod glave. Dobro se posoli s obje strane. Žicom probodenom kroz usta veže se za kuku na mjestu na kojem će se sušiti. Mjesto treba biti prozračno, zaštićeno od vlage i muha. Najbolje je napraviti kavez od drva obložen metalnom ili plastičnom mrežicom kroz koju muhe ne mogu ući. Vrijeme sušenja je relativno jer ovisi o vremenskim prilikama. U svakom slučaju, meso mora biti u potpunosti tvrdo jer to znači da je voda iz ribe u potpunosti isparila.

Slika 2. Sušenje

Kada vrijeme nije najpogodnije, oslića najprije treba dimiti. Dimiti se može bez obzira na vremenske prilike ako se to radi uz pomoć začinskog bilja jer time oslić dobiva drugačiji okus. Radim to na sljedeći način: zapalim vatru u kaminu koja treba postati žar. Najbolje je to raditi u pušnici, dakle mjestu namijenjenom dimljenju mesa i ribe. Ukoliko je nemate, možete improvizirati u vrtnom kaminu koji je zatvoren. Na žar stavljam suhe grane vinove loze od ovogodišnjeg (ili od prošlogodišnjeg ili miješano) obrezivanja. Na to naslažem mnogo svježeg lovora i ružmarina, te sve otvore na kaminu zatvorim kako bi što više dimilo na ribu. Sa strane je uvijek spremno još narezanih grančica lovora i ružmarina jer su puni eteričnih ulja, a i lako se dogodi da žar probije te se naglo zapali vatra koja se odmah gasi novim grančicama. Potrebno je steći iskustvo, s vremenom se nauči mjera za jačinu žara i količinu grančica lovora i ružmarina.

Slika 3. Dim

Ako je vrijeme suho, dimi se nekoliko sati, ponajviše radi dobivanja arome.

Ukoliko su loši vremenski uvjeti i nije izgledno da će se popraviti, tada treba dimiti nekoliko dana za redom, svaki dan po nekoliko sati. U tom slučaju, tek se u posljednjim satima dimljenja dodaju grančice ružmarina i lovora. Prije toga treba koristiti piljevinu koja polako tinja i poprilično dimi. Nakon toga se riba suši. Kad je osušena (bilo bi zgodno da se osuši do Badnjaka), pripremiti se može na razne načine, isto kao i bakalar.

"Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao." Luka 15,1-3.11-32

U posljednje vrijeme sve češće primjećujem ljude koji žive u nevjerojatnom siromaštvu. I nisu to slike iz Afrike! To je nažalost, slika današnje Hrvatske.

Masa je ljudi koji žive u neimaštini i bijedi i koji nemaju za najosnovne stvari. Siromaštvo je stvarnost Hrvatske. I duhovno i materijalno.

Navest ću ovdje samo dva primjera te naše siromašne stvarnosti. Dva primjera koja doživih ovih dana.

1. Vozim se u autobusu. Do mene sjeda jedan dječak kojega znam iz crkve. "Kako ste gospon?" - priupita me ljubazno. "Dobro.", odgovorih. I tako, malo po malo, uz razgovor sa tim dječakom saznajem. Otac, baka, on i brat žive u zajedničkom domu. Baka prima mirovinu od 2000 kn, otac, star oko 40 je nezaposlen, a njih dvojica braće su srednjoškolci (1. i 2. srednje). Baka je bolesna i skoro nepokretna. I čitava ta obitelj uz plaćanje režija živi od 2000 kn. Dječaci idu pješice na autobus oko sat vremena, u autobusu se voze bez karte jer nemaju novac za pokaz. Za vlak koji im staje u blizini nemaju novac. Zimi kad idu u jutarnju smjenu u školu, dječaci idu na autobus koji polazi u 6:15 h. Ako im treba sat vremena hoda do autobusa, polaze od kuće u 5:15 h. Zbrojite tome vrijeme ustajanja i dobijete vrijeme ustajanja te djece oko 4:45 h. Kući dolaze oko 15:00 h. Nekad i kasnije! Čitavo vrijeme bez sendviča, bez kune u džepu, u lošim cipelama i tankoj jakni, bez adekvatne opreme za tjelesni. Ma, bilo mi je žao tog djeteta. To je dijete tuge, prerano sazrelo, a sa velikom voljom da završi školu.

Prenio sam saznanja o toj obitelji u mjesni Karitas. Karitasovi djelatnici su ih posjetitili i kupili dječacima tenisice (je li moram napisati - najjeftinije, jer za skuplje i kvalitetnije nisu ni oni imali novca), donijeli su im nešto polovne odjeće i paket hrane.

Susretnem ponovno dječaka iz ove istinite priče, pitam ga kako je, je li mu odgovara odjeća koju su mu uručili Karitasovi djelatnici. Veli mi on da je zadovoljan, da je jakna koja je na njemu, upravo ta donirana i da je dobra osim što na rukavu ima neku grešku - i pokazuje mi kako je na rukavu s nečim polivena, a što se ne da oprati.

Ma, bilo mi ga baš žao. Onako ljudski. Osjećao sam veliku potrebu da ga kao ono sv. Franjo gubavca, zagrlim i utješim.

2. Vozim se danas autom prema obližnjem gradu. Na jednoj čistini, pješači dvoje mladih ljudi i stopiraju uz cestu. Mislim, vjerojatno neki izletnici. I stanem im. "Gdje idete?" - upitam. "Ako nas možete povesti do tog grada." - rekoše. "Može, upravo tamo idem.", odgovorih. Upitam ih koliko dugo pješače i otkuda su. Njihov odgovor me zapanjio. Pješače 20 km. Razlog: nemaju novca za autobus. Iz priče saznajem: radi se o mladom paru koji nema novca za vjenčanje. Negdje oko 25 godina su. On je dignuo kredit da bi dogradio obiteljsku kuću i da bi se oženio. Nastupila kriza. Plaća se smanjila, rata narasla, došlo dijete. Rata 3 400 kn. Dijete 5 godina. Oni nevjenčani u kući njegovih roditelja. Životare životom krajnje siromašnih ljudi. Njemu kad otplati ratu kredita ne ostaje skoro ništa. U gradu kojemu gravitiraju moraju nešto obaviti, a nemaju novca za autobus, pa pješače 20 km tamo i 20 km nazad. Stopiraju, ali im rijetko kad netko stane. Nevjerojatno!

To je nažalost stvarnost Hrvatske.

I pitam se, koliko je takve djece i mladih ljudi sa upropaštenim djetinjstvom i snovima. Postavljaju li sebi ta pitanja gđa. Kosor koja ovih dana sretno pleše po predizbornim skupovima i gosp. Milanović dok kukuriče uokolo. Dopire li bijeda tih ljudi i te djece do njihovih savjesti.

I da parafraziram gornji tekst iz sv. Pisma.

"Kad vlast sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te narod poče oskudijevati. Narod ode i po odredbi te vlasti, pribi se kod žitelja EU. Oni ga poslaše na svoja polja pasti svinje. Narod se želio nasititi rogačima što su ih jele njihove svinje, ali mu ih nitko nije davao."

Izlaz iz krize i siromaštva je vrlo jednostavan. On je u služenju svomu narodu. To je put koji pita narod i živi za narod. Put nesebičnosti, iskrenosti, otvorenosti, isprike.

I neće biti ljepše budućnosti dok se ne dogodi ovaj utopijski obrat iz sv. Pisma (parafraza istog odlomka sv. Pisma):

"Vlast došavši k sebi, reče: Ustat ću, poći svomu narodu i reći mu: Narode, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se vlašću tvojom. Primi me kao jednog od svojih slugu.'"

Gdje početi? Gdje je početak jednog životnog putovanja koji je po mom mišljenju jedna uporna konstanta koja samo prelazi iz jedne dimenzije u drugu, stalno se mijenja i uvijek je tu. Varijante su beskrajne i uporne i na nama je samima da spoznamo njihova obilježja... Da ih promatramo i vrednujemo sami, a u isto vrijeme i živimo, proživljavamo.

Kako uhvatiti sve to bogatstvo što nam se pruža svakodnevno? I možemo pokušavati secirati svaki najmanji trenutak, pokušavati shvatiti cijelu tu igru koja se odvija ispred naših očiju, kao najljepša muzika, kao igra,najljepši roman koji smo ikada pročitali ili putovanje koje smo poduzeli. Imamo sve preduvjete. Za bilo što. U nama samima. U svakom trenutku mi donosimo odluku i uvijek imamo izbor iako to više puta ne vidimo tako i na izgled nam se cini da nas je "život" natjerao da poduzmemo određenu akciju.

Učiniti ono što mislimo u određenom trenutku da bi bilo najbolje. To je jedino što možemo. Pa makar i ne učinili ništa. Makar ostali na istom mjestu. I to će imati određene odjeke koji će se prostrijeti našom dolinom i vinuti u visine do najviših planina i do samog beskraja našeg kozmosa. I prijeći kao slike ogledala u neke druge kozmose i utjecati na njih.

Da li smo svijesni kolika je naša snaga utjecaja? Mislim da nismo. Mislim da u principu promatramo sve to jako plitko. Hvatamo svoj dnevni ulov opstajanja u plitkim vodama vremena i pomislimo (možda) kako i nisamo baš tko zna što, kako i nismo važni, kako bez obzira na sve i nemamo baš tko zna što reći... Reći sebi... A tek drugima?
Što imamo reći? Tko će nas slušati? Tko će nas čitati? A u nama toliko blago... Toliki biseri života leže u dubinama naše duše, skriveni i tajanstveni, na dnu najdubljeg mora života i u najtamnijem kutku starog oronulog broda koji je nekad plovio punim jedrima, snažno i beskrajno, uporno i sa svim svojim žarom prolazio kroz sve moguće prepreke na svom putu; prkosio svim vjetrovima i morskim strujama koje su ga nosile i tjerale da uvijek ide dalje i dalje...

Taj stari jedrenjak sam ja. Nisam jedina, ima ih puno. Mislim da bi svi mi u sebi pronašli te stare jedrenjake kad bi samo krenuli na put otkrivanja, u jednu odiseju bez prestanka. Jer taj put bi bio nova odiseja o kojem bi opet mogli pisati. Iz koje bi ponovno mogli početi razmatrati, učiti, procjenjivati... I tako se sve vrti u krug, naizgled bezličan i ne toliko važan krug odjednom postaje mnoštvo ciklusa kao bljeskovi na vodi... Odrediti njihov put - odakle poćinju i gdje nestaju je nemoguće, a opet mi ih vidimo i divimo im se.

Uzmi me za ruku i kreni sa mnom na taj put... Vjerujem da svi možemo pronaći dio sebe u svačijim životima, da imamo puno više toga zajedničkog nego što se to čini na površini. Ovisi samo koliko se bojimo dubina.

Uzmi slobodan pad. Ja čekam da me otkriješ u mojim plavetnim dubinama. Neka tvoja vodilja bude zvijezda na nebu koja uporno sja i kreni. Ona te nikad neće napustiti.

Došao nam je listopad, a s njim, pa pogodite – nove zgode i nezgode!! Kako se bliži kraj godine, čini se da se moje nezgode samo povećavaju!

Ovaj mjesec su većinu nezgoda prouzročile moje dvije crne dlakave štetočine zvane Lino i Luna. Krećem s najnovijom. Baš kad pomislim „ah, drage moje mace, kako su dobre, lijepe, slatke..“ dogodi se nešto da mi se digne kosa na glavi. Zgoda počinje u 05:45, ponedjeljak, na dan mog ocjenskog predavanja u školi. Probudio me mjehur, pa sam usput svratila i u dnevni boravak da Luni otvorim vrata da može van. Vratila sam se natrag u krevet nadajući se da ću odspavat još pola sata do budilice. Uzalud mi trud svirači. Kako sma ostavila odškrinuta vrata balkona, ušao je Lino. I onda je počeo šou. Čula sam vrisku, dreku, tučnjavu, trčanje, skakanje, grebanje, mijaukanje. Došlo mi je da im zavrnem vratom. I onda se konačno smirilo. Rekoh, hvala nebesima. Ipak, do javljanja budilice ostala sam potpuno budna. Savršeno, s obzirom da sam zaspala tek nakon ponoći. I tako, zazvoni budilica, ja se dignem, operem zube, upalim svjetlo i imam što vidjeti. Cijela moja kolekcija papira, priprema, skripti, bilježnica – razbacana po podu i kauču!!! Oooooo, mrak mi je pao na oči!! Lino i Luna, gotovi ste!!! Mačketine lude!!! Marš van!!

Bilo bi dobro kad bi to bilo sve, no… Nisam ja te sreće. Ne ovaj mjesec. Luna je prestala donositi guštere doma, ali je zato Lino u punoj snazi! Nekoliko dana zaredom mi je donosio male ptičice na balkon. I uporan je, on bi htio unutra!! Ali ne dam ja! Neće me nadmudriti. Pa mi je zauzvrat napravio nered na balkonu. Onda sam imala curicu na instrukcijama koja je primijetila pticu na balkonu jedan dan i to mi napomenula. Drugi dan je vidjela i drugu pticu. Pa ja smišljam neke izlike zašto su ptice još tamo, bilo mi je neugodno reći da ne znam kako bih maknula te ptice i da mi se to gadi dirati. Pa sam uredno metlom ih nekako pomela do kante za bio otpad. Uzela škovaceru i na taj način rješila problem. Bravo ja.

Ostavila sam jednu noć Lunu u kući bez otvorenog balkona. Što mi je dala zauzvrat? Fleku na kauču i popišanu torbu. Da. Nevjerojatno derište čupavo. Ne samo da se popišala na kauč, nego se popišala baš na torbu koja je bila na kauču. Tako mi i treba.

Da spriječim ovakve incidente vratila sam natrag pijesak. Ooo, koje li greške. Bio je kišan dan pa su i mačketine bile doma. I pijesak, da se spriječi prethodni incident. Što da vam kažem….Nakon klopanja Lino je odlučio obaviti nuždu. U pijesku, naravno, ipak je naučen redu. Međutim…Upozoravam ljude sa slabijim želucem da ovo što slijedi preskoče, jer je gadljivo…meni se počinje gaditi kad se sjetim, a možete zamisliti kako mi je bilo tad. No dakle…obavio Lino nuždu, ali…i mačke imaju problema ponekad. Naime, govno nije htjelo do kraja van. Da još slikovitije opišem: govno je visilo van iz onog mjesta. Lino je izašao van, sjeo na pod i trljao se po mom parketu pokušavajući skinuti to govno. Moje oči su se širom otvorile. Šok je bio ogroman! Stajala sam širom otvorenih očiju, ukipljena i gledala kako Lino ostavlja smeđi trag u obliku polukruga. Napokon, govno je otpalo. A mene uhvatila neka slabost. Znala sam što me čeka. Znala sam i strepila sam od toga. Naime, ja sam izrazito gadljiva osoba, a govna i slične izlučevine ne podnosim!! Duboko sam uzdahnula, uzela brdo papira i pokupila to govno. Ostatak traga sam pošpricala Misterom Muscolom, bacila papir na pod i nogom to čistila. Bar sam se za to snašla da prođe čim bezbolnije. Gotovo je! Sad definitivno mačke ne ostavljam same doma!!

Sad neki manje zanimljivi događaji, naime, mačke nisu uključene. Nema ni govana. Ozljeda broj jedan dogodila se prije nekoliko dana. Naime, zatvarala sam vrata od wc-a i porezala se. Na što točno, ne znam. Ali bolilo je i bilo je krvi. I teško zarasta, vrag ga zel!! Danas se porezah opet – na vrata broj 2. nevjerojatno, ali istinito. Čak me kolegica pitala kako mi to uspjeva svaki put. Dragi se ponekad boji za moju sigurnost. Ne osuđujem ga.

Usušila mi se i moja biljčica draga. Ne cijela, ali jedan dio. Zaboravila zalijevati. Da napomenem, to nije biljka koja zahtijeva veliku brigu. Obećajem da ću se bolje brinuti o tebi Zvjezdice. Da, to joj je novo ime.

Eto, nadam se da ste uživali! 

Vidimo se sljedeći mjesec!

Pozdrav dragi čitatelji!

Ako ste čitali nezgode iz kolovoza onda znate da je Ninuška slomila nogu. U dnevnom boravku. Sreća u nesreći bi bila upravo to što je ljeto i što mogu biti bosa i u kratkim hlačama. Prvi dani nakon loma su bili teški i teško sam se snalazila sa štakama. Dokaz tome je bio taj što su mi često padale. Svakodnevno. Dok se jedna nije razbila prilikom pada. A nije čak ni moja. Posuđena od doktorice. Eeee Ninuška, Ninuška! Usput sam se i porezala na tu razbijenu štaku. Ostao mi je ožiljak. U to vrijeme su nam došli i gosti. Kao divna domaćica, uglavnom sam ležala na kauču, a gosti su mene posluživali kad je trebalo.

Mislim da su mačke bile najviše zbunjene od svih. Bile su navikle da ih hranim svako jutro, a sada se to nije događalo. Lino je valjda skužio da se nešto poremetilo pa mi je često pravio društvo i ležao meni na trbuhu. Luna kao da se odselila od nas i preselila kod moje mame. Stalno je išla za njom. I jedne večeri se pokakala kod mojih u kući. Krasno. Srećom nisam ja morala čistiti.

U mojim zgodama se ovaj mjesec mogu pridružiti i poštari. Jednostavan je razlog. Počela sam naručivati svega i svačega preko interneta i to većinu iz Kine, a paketi su samo počeli dolaziti, dan za danom. Jedne sunčane srijede zamolila sam brata da pogleda ima li pošte. Donio mi je bunt od najmanje 10 malih paketića. Mogu misliti što je poštar mislio. Čak mi se i mama požalila da se ovi u pošti smiju i da odmah znaju za koga je paket čim vide da je iz Hong Konga. Zato sam i dobila paket koji je bio namijenjen nekom čovjeku koji ne živi ni blizu mene. Poštar je pretpostavio da je paket za mene pa nije ni gledao adresu. Ok, moram prestati naručivati.

Nakon prvog pregleda kod doktora, točno 2 tjedna nakon loma, dobila sam gips. Na gips mi je čovjek iz gipsaone nakeljio neku peticu, kao za hodanje. Strašno. Ajde ti hodaj po tome. Baš. Samo mi je zagorčala život. Kad sam prvi put stala na štake s tim novim gipsom noga mi je skoro otpala. Kao da ima 100 kila!! Nekako sam se doklepesala do auta i zaprljala tati zadnje sjedište s gipsom. Nije ništa rekao. Penjanje po stepenicama s novim gipsom je bilo skoro nemoguće. Iako imam samo 3 stepenice do ulaznih vrata rađe bih prehodala cijelo dvorište u gipsu nego se penjala po stepenicama. Uz to, nisam imala povjerenja sama u sebe da neću opet pasti i razbit nos. Uz pomoć dragog i tate uspjela sam se popeti po stepenicama teškom mukom. Vikend nakon dobivanja gipsa moji su pripremili nedjeljni ručak za nas i susjede. Obično sam ručala kod sebe doma, ali ajde, potrudila sam se da dođem do mojih na ručak. Išlo mi je dobro. Došla sam do stepenica. I imala što vidjeti! Na dnu stepeništa stajao je tata. S kamerom!!!! I lijepo me odlučio snimati dok se mučim po stepenicama. No krasno! Ne znam gdje je sada ta snimka ali nadam se da je nikad neću morat pogledati. Ok, možda za 5 godina.

Ne bi bio mjesec bez mačjih zgoda. O da. Ovaj mjesec su me lijepo iznenadile. Mačketine su nam odlučile pokazati svoje lovačke sposobnosti u punom sjaju. Kao da mi nisu bili dovoljni gušteri koje su svakodnevno ubijali i nosili u kuću. I poneki skakavac. Ne, Lino je odlučio podići ljestvicu. Ulovio on kosa. I donio ga u kuhinju. Ja sam jela doručak i nisam vidjela da je donio kosa, ali sam vidjela da se odjednom igra s nečim u kutu. I odjednom sam primijetila nešto sivo po podu. Mislim si, a što si sad donio! Kad sam primijetila da je donio pticu i da je komada, već je bilo kasno. Kuhinja je bila puna perja. A ionako nisam ništa mogla tako u gipsu i na štakama. Mogla sam vikati do sutra. Kad je napunio kuhinju perjem, krenuo je u dnevni boravak. Ponovio je postupak. Pobrinuo se da svaki kutak prostorije bude obilježen perjem. Pticu je ostavio negdje na podu. I otišao van. Prasac crni dlakavi! Beštija jedna! Ubojica ptica!! Kako je samo mogao?? Eee, onda je došla Luna pa je morala i ona ostavit doprinos. Pa je malo i ona komadala jadnu pticu. I tako ju je ostavila u kuhinji i otišla. Ja sam sjela na kauč i brojala sate do povratka dragoga. Možete zamisliti mio prizor nakon povratka iz naporne smjene. Najbolji način da spriječite da vam mačke nose ptice i guštere je da zatvorite vrata. ili jednostavno nabavite mačku zimi. Ljeti je pošaljite u neki kamp na dresiranje. Ili u Guštergrad. Sigurno bi uživali.

Krajem rujna ponovo pregled kod doktora. Skidanje vražjeg gipsa. Odlazim u gipsaonu i nakon što su se neki ljudi ugurali prije mene, dolazim na red. Sjedam na krevetac i čekam da se čovik pripremi na skidanje gipsa. Pohvalio je slikara koji mi je ukrasio nogu. Dragi je na moj zahtjev nacrtao svašta. Ljudi su me gledali u bolnici. I onda je čovik izvadio motornu pilu i upalio je. Istog trena sam se skamenila. A čovik je rekao ovo: „Ovo je valjda jedino mjesto gdje sve žene odmah ušute“. Morala sam se nasmijati na to. Ah, tko bi imao volje mljet kad mu pili gips na nozi. Srećom, čovjek je ispilio samo gips, noga je ostala cijela. Bilo ju je čudno vidjeti nakon mjesec dana, posebno mali prstić koji nije mrdnuo.

Sad mi samo ostaje vježbanje hodanja. Možda u sljedećim nezgodama već budem hodala na dvije noge.  

Pozdrav svima i pazite na sebe!

Aloha dragi čitatelji!
Prvo moje iskrene isprike zbog dužeg čekanja! Kolovoz je pun raznih zgoda i nezgoda – uglavnom nezgoda. I počnimo s prvom nezgodom prvog dana kolovoza.

Volim lazanje. Možda je to čudno s obzirom da sam ih jela možda jednom ili čak dva puta u životu. Moja mama to nikad nije kuhala pa tako nisam niti jela. I onda, jednog dana upalila se lampica – zašto ne bih ja to napravila? Našla na internetu recept, kupila sastojke i hop – nekoliko sati kasnije gotove lazanje. Mmmm, bile su stvarno fine!! Za ručak nismo pojeli sve, nego smo lijepo ostavili za večeru. Došla večer, mi gladni. Stavila ja grijati fiine lazanje. Drrn, zvoni alarm na pećnici da je grijanje gotovo. Otvaram pećnicu, uzimam krpu i vadim lazanje. Opečem se. Puštam tepsiju s lazanjama. Pada na pod. Lazanje se rasprostranjuju po podu. Šok na mom licu. Srećom pa je većina lazanja pala zajedno s krpom i ostala na njoj. Ostatke mesa koji su se rasuli po kuhinji sam eto, čisto zbog lijenosti, ostavila na podu i pozvala mačke da se pogoste. Bolje su izglancali pod nego što bih to ja napravila.

Drugi je dan. miran, sunčan dan. uživam ja, uživaju mačke. Odjednom nekakvo komešanje. Eno ga Lino nosi guštera. O ne. Luna snima guštera i odlazi za Linom. Lino reži, ne da guštera. Ja pokušavam spasiti guštera i doći do njega, ali Lino bježi. Pušta guštera. Gušter bježi. Opet ga lovi. Jadan gušter gubi rep. Odustajem od bitke za guštera. Počivaj u miru mali gušterčiću.

Napominjem samo kratko da Luna dolazi doma, a rep joj svakim danom sve puniji i puniji raznih gluposti, smeća, lišća, čičaka. I ne da se to izvadit van.

Nakon nekoliko dana, ostavljamo otvorena vrata sobe prkeo noći. Usred noći mačke se ušuljaju. Lino je skočio na krevet. Točno meni na trbuh. Malo sam ga podragala i mislila da će se smiriti. Nije. Premjestio se bar 10 puta. Gurao se do moje glave. I preo. Htio je da ga dragam. Nezasitno derište crno. Neko vrijeme je mirovao. Pred jutro je otišao pojest doručak i vratio se da mi vadi mast. Došla je i Luna. Prvo su se malo tukli i igrali. Onda mi se Luna počela motat oko glave. Spustila sam je dolje. Opet se popela. I opet sam je spustila. Uporna beštija. Evo ti opet Linota! On se pak smjestio iza moje glave i čupao mi kosu!! Onda sam poludila i izbacila sam ih van i zatvorila vrata! Otada spavamo sa zatvorenim vratima.

I šećer na kraju, najvažniji događaj mjeseca, najsmješniji i najbolniji. Večer je, oko 11 i pol. Nalazim se u kuhinji s dragim. Nešto pričamo. Došlo je do neslaganja u mišljenjima i naravno tvrdoglavosti pa sam ubrzanim korakom krenula prema dnevnom boravku u nadi da ću tu informaciju naći na internetu i da ću ja, naravno, biti u pravu. Putem se dogodilo nekoliko stvari. Na ulazu u dnevni boravak zavrnula sam nogom. Čula sam krc. Pala sam na koljeno i rasula se po podu koliko sam duga i široka. Prvo je nastao šok. Onda sam se smijala. Dragi je došao do mene i pitao da li sam dobro. I on se smijao. Osjetila sam neku bol. Onda sam malo plakala. Nekako sam se dovukla do kauča i dragi mi je pomogao da legnem na kauč. Mislila sam, ma nema šanse da sam slomila nogu, ipak bi više bolilo. Ipak, zovem u inspekciju mamu. Noga natekla već. Mama kaže sve u redu. Drugo jutro se budim. Gledam nogu. Stopalo plavo i jako nateklo. Već me hvata polako panika. Pala odluka ipak za poć kod doktora. Slikanje noge, gledanje slike – ipak slomljeno. Onaj „krc“ koji sam čula kad sam padala probala sam zanemariti, ali sada kad je dijagnoza pala, shvatila sam da sam to ipak čula. Da skratim priču, slijedio je odlazak u Rijeku na traumatologiju. Putem umirem od smijeha, mama i tata me gledaju u čudu, a ja se ne mogu prestat smijat činjenici da sam slomila nogu u svom dnevnom boravku, dok sam hodala!! Dobila longetu i vratila se doma.

I ne, to nije sve. Pred kraj mjeseca, uspjela sam past još jednom. Dok sam imala longetu. Kraj kauča. Op! Sve je bilo u redu ovaj put, nije se ništa poremetilo.

Nadam se da je i vama kolovoz bio zabavan kao i meni!

Pozdrav od Ninuške!

Facebook je putem potvrdio kako u profile svojih korisnik uvode Subscribe, mogućnost da se “pretplatite” na javne statuse i sadržaje korisnika koji vam nisu prijatelji. Ako ste ikada isprobali ili barem posjetili konkurentsku društvenu mrežu Twitter, radi se o načinu praćenja korisnika koji vam nisu prijatelji odnosno ne poznajete ih što je bio temelj sistema prijatelja na Facebooku. Subscribe omogućava objavljivanje informacija u kojima korisnik postaje vlastiti medij bez davanja previše pristupa korisnicima koji mu ili njoj nisu prijatelji. Čudo jedno da ovu novu mogućnost nisu nazvali Follow…

Subscribe, Follow odnosno prati
…i razlog je očit: ne žele da izgleda kao da kopiraju Twitterove mogućnosti. Twitterov follow razlog je zbog kojega je ta društvena mreža uspjela okupiti velik broj američkih zvijezdi, novinara i uglednih osoba kojima njihovi Twitter profili postaju mikroblogovi. Subscribe će vam omogućiti praćenje javnih odnosno public objava korisnika, a moći ćete pratiti:

• Sve objave;
• Većinu objava;
• Samo najjbitnije objave.

Uvođenjem Subscribea određenim korisnicima koji žele promovirati svoje aktivnosti objavljivanje javnih informacija sad je itekako logičnije. Facebook zapravo ovim potezom s jedne strane izazive Twitterovu osnovu komunikacije te daljnje razrađuje sustav javnog objavljivanja inspiriran Google Plusom.

Kako objavljivati statuse na koje se drugi mogu “pretplatiti”?
Kako biste počeli objavljivati sadržaje koje će moći pratiti i korisnici koji nisu vaši prijatelji na Facebooku sve što ćete morati jest početi označavati statuse kao Public. S obzirom na Facebookove stalne probleme s privatnošću, Subscribe ćete morati prije toga uključiti na posebnoj stranici te ako želite omogućiti komentiranje i primanje objava o novim korisnicima.

Kad sam bio mali dječarac, balavac tada još ispred puberteta, odrasli su se znali služiti različitim odgojnim sredstvima. Bila su to takva, barbarska vremena, kada bi roditelj znao uloviti kuhaču i i dati lagano po stražnjici svom djetetu u slučaju nekoga delikta. Djeca tada, uključujući i mene, nisu bila emancipirana. Internet se tek razvijao i sukladno sa time - nitko ga nije imao. A mi, zločesta djeca, smo mislili da je dobiti kuhačom po guzici sasvim opravdana kazna. Zeznuli smo se, dakako.

No, kuhače nisu nosile sa sobom neki veći strah i trepet. Bila je to čista fizika, dobiješ malo po guzici, suze ti idu niz obraze više zbog nekog šoka (a i da se roditeljima nabije krivnja) i to je sve! Roditelji su tih dana, prije dječje emancipacije, imali jednog moćnog asa u rukavu. To je bilo promišljeno psihološko ratovanje, svirepo korištenje dječjih strahova. Služili su se (bubnjevi) Baba Rogom ili Babarogom! Evo, dok sam pisao ovo ruka mi je dvaput zadrhtala na spomen Babaroge. Sjetio sam se svega... Sjetio sam se mita o Babarogi.

Babarogom bi se roditelji koristili kada bi vam na teatralan način htjeli izreći neku ultimativnu zabranu, a ponekad i iz čiste zafrkancije, samo da se našale sa vama i kasnije u dvadesetima učine pomalo paranoičnim. (Ehm, zanemarite ovo od „kasnije“ pa nadalje.) Ako ste i vi iz tih „babaroga generacja“ valjda se možete prisjetiti vaših staraca kako viču „Nemoj odlutati u mrak jer će te tamo Babaroga, bu-u-u-u!“ ili „Ako ne pojedeš špinat... BABAROGA ĆE TE!!! BUUUU!“ I ništa nije nedostajalo toj, nazovimo je, babaroga retorici.

Evo, moja majka se više nego uspješno koristila tom babaroga retorikom da bi zauzdala moju sestru i mene. Mislim da je čak sa tom Babarogom na neki način potakla i razvijala našu maštu. Uzeti ću sebe kao primjer, ako dopuštate, a nije ni da baš imate izbora. Ja sam tu mitsku Babarogu zamišljao kao hihotavu korpulentnu bakicu naboranog lica, pogrbljenu, sa štapom. Babaroga je imala crvene neprirodne oči i stigmu na sred čela u obliku srpa i čekića. Ali daleko od toga da je „moja“ Babaroga bila neka, duboko u podsvijesti, predimenzionirana verzija nekih mrkih i meni mrskih bodulskih bakica iz +80 kluba. Ova moja Babaroga je bila velika i jaka. Garantiram vam, da nije izmišljeni lik, ova bi moja Babaroga najviše skupila PET ambalaže i njoj penzija nikad ne bi kasnila. Moja Babaroga bi totalno ownala! Hell, yeah!

Čudite se kako su to mogli raditi roditelji svojoj djeci, tako ih plašiti nekom „Babarogom“ i tu i tamo im kuhačom dati po stražnjici kada su bila zločesta. „Koja li primitivna doba!“, zaključiti ćete, „Manipuliranjem se koristiti da bi se djecu odgojilo! Pih!“

I znam, možda čak većina vas u znaku negodovanja vrti lijevo-desno glavom. Lijevo. Desno. Lijevo. Desno. I pitate se koja je poanta ovog teksta. Prošlo je već više od pola teksta, a autor priča samo o nekim tamo babarogama i valjda insinuira nešto o manipuliranju strahom ili? Da ne odobrava možda povratak prapovijesnim metodama odgoja?! Možda je i nekakav kapital u igri, ono, lobiranje za povratak Babaroge zbog poslovnog interesa?

Stavimo na stranu vaše sumnje i, moram to primijetiti, bome ste vrlo sumnjičavi. Iako je babaroga retorika, naizgled, arhaična metoda, njome se koristi i u moderna vremena. Svuda ćete danas naći ljude koji upravo na vas i na druge vam bližnje i daljnje, ajme koji šok, primijenjuju babaroga retoriku. Naravno, ne kažu nužno „Babaroga“, više ubace neki drugčiji začin, neku drugu babarogu, primjerice; da bi se Hrvatska mogla pocrveniti ili tu i tamo ubace riječ „komunisti“.

To su danas te moderne babaroge za modernog Hrvata, pogotovo u predizborna vremena. Može se reći da su političari digli tu babaroga retoriku na viši nivo, tako vas sada u mraku ili ako ne pojede špinat neće dočekati natprirodna hihotava starica, već povratak zločestih komunista. BUUUU!

Slušam gdje moja bistra kćerkica pita mamu: "Mama što to znači penzionirati? Što je to penzionir?" - "Penzionirati ti, srećo moja, znači, odmarati se i ništa ne raditi, a primati kune." - odgovori učeno mama. "A što je to penzionir?" - nastavi dijete. "Ne kaže se penzionir, već penzioner", ispravi je mama. Penzioner ti je stara osoba koja je dugo radila i više ne može raditi, pa prima kune da ima od čega živjeti." - pobjedonosno će mama. "A zbog čega je onda striček Mirko penzioner. On nije ni star i još radi i prima još puno kuna? - ko' iz topa će mala. "Eh, to ti je kćeri moja, nešto, što se ne da objasniti i na što ti ni Bog ne može dati odgovor." - umiješam se i ja u razgovor.

   U mom slučaju vam to izgleda ovako. Bio sam podstanar, friško oženjen. Ponosni klijent Zagrebačke banke, hahah. Podstanarstvo sam plaćao oko 2000 kn. Prilikom jednog dolaska u banku, bankarica me priupita: "Gospodine, vidim da nemate nikakvog kredita. Ukoliko želite kupiti nekretninu, imamo izuzetno povoljne uvjete. Ne trebate ni jamce, niti ušteđevinu, NIŠTA! Samo pronađite nekretninu i javite nam se!"

    Moram priznati da mi se činilo zgodno. Krenuo sam sa suprugom u potragu za nekretninom i pronašao jednu manju kućicu s okućnicom staru 30 godina. Cijena 48 000 eura. Dakle, jeftinija nekretnina!

    Došao u banku. Banka izvršila procjenu preko bančine agencije ZANE, a koju je naplatila 1500 kn. Kao osiguranje pri kupnji nekretnine mi postavljaju sljedeće uvjete:

a) hipoteka na nekretninu - IZVRŠENO

b) ulaganje u investicijske fondove banke u visini 4500 eura u korist banke - IZVRŠENO

c) polica života nešto preko 8000 eura u korist banke do potpune otplate - IZVRŠENO.

   Osobna bankarica mi jamči da ću nakon 10 godina otplate kada ću moći raspolagati uloženim novcem iz investicijskih fondova imati minimalno 7000 eura. Ne moram niti spominjati da u ovih 6 godina otplate taj dobitak nije niti 500 eura, hahah! Također, osobna bankarica mi je obećala da ću po otplati kredita nakon 30 godina, u polici života imati 30 000 eura minimalno, te da će to biti moja životna ušteđevina. Nakon 6 godina otplate, dobitak po polici je 800 eura. Ako ovako nastavi za iduće vrijeme otplate, imat ću 12 000 eura nakon otplate (mojih 8000 koje vraćam u kreditu s debelom kamatom+prinos 4000 eura), a ne minimalno 30 000 eura, kako mi je ona obećala (8000 uloženo+prinos minimalno 22000 eura na 30 godina).

    Drugi dio priče: Nakon izvršene i plaćene procjene koja se u Zane agenciji namješta (moju nekretninu su procijenuili na točno onoliki iznos koji je kupac tražio! ), zove me moja vrla bankarica i veli mi da nisam kreditno sposoban za kupnju. Ali, ako nađem i jamca, da ću biti! Ja sam joj odbrusio da jamac ne dolazi u obzir i da me nije trebala varati kako ne trebaju jamci, sada kad sam procjenu kuće platio 1500 kn. "A onda ništa!"- kaže mi bankarica. "A onda ništa", - rezignirano ću ja.

    Nije prošlo niti desetak dana, zove me moja bankarica (koja je valjda očekivala da hodam okolo i tražim jamce na 30 godina!), koja mi samilosno javlja da će mi pomoći kupiti kuću i to tako što ću odjaviti uzdržavanu nezaposlenu suprugu sa porezne kartice, te dati ovjerenu izjavu kod javnog bilježnika da suprugu ne izdržavam i da nije ni na koji način ovisna o mojim primanjima. Pristao sam i ovjerio tu laž kod bilježnika! Poslije realizacije kredita sam ponovno prijavio nezaposlenu suprugu na poreznu karticu! Nakon što je i to prošlo, opet me zove moja za me zabrinuta bankarica, te mi preporuča podizanje još jednog manjeg kredita na desetak godina uz jamca kako bi mi bila manja rata. Odbrusio sam joj da ne želim postiti svoje najbolje godine. "Ali gospodine, bit će vam veći iznos za vratiti u konačnici." (Rata bi tada bila ne 2100 kn, već 3 700 kn, mislim da je toliko rekla!). Ponovio sam joj da mi u tom slučaju za život ne bi ostajalo skoro ništa i da bih svoje najljepše godine dao u kredit.

    I tek je tada moja bankarica "sredila" kredit. Čak sam joj i parfem od 200 kn poklonio. Iz njene reakcije se dalo naslutiti da je očekivala skuplji poklon i da nije sa njim bila zadovoljna.

   U početku sam i plaćao 2100 kn, a onda je Zagrebačka banka promijenila metodu obračuna kamate iz komfornog u proporcionalni model, ili obratno (ne kužim baš to!). Znam samo da se rata nakon tog “čejndžanja” popela na 2600 kn. A onda su uslijedile promjene kamatnih stopa na više. U 3-4 navrata! Rastao je i franak i sad sam tu gdje jesam. Rob Zagrebačke banke!

   Napomenut ću i to da me osobna bankarica za koju sam naivno vjerovao da radi u interesu mene kao klijenta (osjećao sam se posebno jer ja obični klijent imam osobnog bankara, idem direktno u ured i ne čekam na šalteru poput ostalih građana. Ne moram niti napominjati da me banka nakon svega 2-3 godine otpilila iz te usluge, jer nisam VIP klijent, hahah. Sada sam ponovo običan klijent bez osobnog bankara!), nagovarala na valutu franak. Mislio sam, žena je stručna, moja je bankarica i radi u mom interesu, te sam pristao. Do tada sam o valutama imao ispodprosječno znanje. Danas sam puno pametniji!

   Danas je rata mog kredita 3800 kn. Uz rast životnih troškova, režija, cijene vrtića, ne preostaje mi skoro ništa za život. Srećom se i supruga zaposlila, pa uz njenu pomoć još uvijek mogu otplaćivati kredit. Pomislim često na one jadnike koji su kupili nešto skuplju nekretninu od mene (cijene dvosobnih stanova su u to vrijeme iznosile oko 70-80000 eura. Čak i 100000 eura. Zavisno o lokaciji. Oni su danas najveće žrtve. Izgubili su stanove i još su i tada dužni banci i moraju vraćati kredit!

   Moja nekretnina će u trenutku otplate biti stara 60 godina, što je stara kuća. Mala kućica s dvorištem, vrijedna 48 000 eura (oko 350 000 kn u trenutku dizanja kredita), u konačnici će me koštati preko 2000000 (DVA MILJONA KUNA!). Zar to nije krađa? Zar to nije lihvarenje?

   Zatvorio sam sve kartice uz pomoć supruge u Zagrebačkoj banci. (MASTER, GO, VISA ) Imam samo osnovnu karticu bez ikakvih usluga! Smanjujem polako i dopušteni minus. (Na 15 000 kn dopuštenog minusa, banka tromjesečno obračunava 500 kn kamate. U godini dana 2000 kn! Za te novce se može naći sedmodnevno ljetovanje na Jadranu!). O tome, kako me Zagrebačka banka opljačkala po karticama ću pisati u drugoj priči! Supruga u svojoj banci nije htjela nikakvo odobrenje minusa! (Na moj nagovor se premjestila iz Zagrebačke banke! Mada su u principu sve banke kod nas lopovske. Samo što su to neke u većoj, a neke u manjoj mjeri!) Bankarica se čudom čudila što ne želi minus, jer to svi traže! Skoro ju je sažalno gledala. Ali, zato moja supruga mjesečno banci daje samo 7 kn za vođenje računa i uvijek je u plusu! To je i moj cilj!

   Jedino će me sa ovim kreditom banka pljačkati do kraja života.

   Rješenje koje je ponudila premijerka Kosor je đavolsko rješenje koje jadne ljude ukopava još dublje!

www.vecernji.hr/vijesti/vlada-bankama-dogovorila-fiksni-tecaj-franka-5-80-kuna-clanak-319155

   Ona ovim činom pokazuje totalnu nebrigu za one najjadnije koji su na jedvite jade kupili svoj krov nad glavom! Najprije ih je usosila i ponudila im da otplaćuju skupe kredite do 70.-e godine, praktički do smrti, a sada još i ovo! Kredit na kredit! Kamata na kamatu! Ona uz pomoć bivše bankarice Dalić ovim činom osobno pljuska te najjadnije i još se pobjedonosno smije. Koliko je "uspješan" njen potez govore i komentari ispod članka u "Večernjem", a koji su svi odreda negativno intonirani.

   Jadranka Kosor po drugi put U NIŠTA! Veselim se danu izbora, kada će, čvrsto se nadam i ufam i po treći i po konačni put pogoditi U NIŠTA!!! Jer... zbilja više nema smisla niti ovakva vlast, niti ovakvi potezi!

Već je nekoliko istraživanja pokazalo da su kućni ljubimci iznimno dobri za zdravlje jer pridonose stabilnijem krvnom tlaku te uravnoteženim razinama kolesterola, a sprečavaju i srčani udar. Najnovije istraživanje pokazuje da su upravo kućni ljubimci odgovorni i za bogatiji društveni život te za osjećaj sreće, ispunjenosti i samopouzdanja.

Znanstvenici s američkog Sveučilišta Miami kažu da kućni ljubimci itekako mogu pomoći onima koji su nesretni, nezadovoljni i tužni. Naime, istraživanje je pokazalo da vlasnici često svoje kućne ljubimce doživljavaju kao bića koja im daju osjećaj pripadnosti te osjećaj smisla postojanja.

Uza sve to, vlasnici pasa imaju i veće samopouzdanje, rjeđe su usamljeni, a i u dobroj su fizičkoj formi. Uočeno je da su psi sramežljive osobe učinili otvorenijima i hrabrijima. Također, utvrđeno je da se vlasnici ljubimaca manje opterećuju brigama i crnim mislima.

Istraživanje je trajalo čak 15 godina, a predvodio ga je psiholog Allen McConnell. 'Iznenadila su me mnoga otkrića. Primjerice, kućni ljubimci zbližavaju ljude. Uvijek se smatralo da se ljudi koji imaju ljubimce otuđuju od drugih ljudi, ali događa se baš suprotno. Osim toga, ljubimci mogu pružiti puno veću potporu i utjehu od ljudi. U svakom slučaju, imati kućnog ljubimca je velika prednost', zaključio je dr. McConnell.

1.       Zaključili smo da je to svakako naš Zlatni otok Krk (u daljnjem tekstu NZOK) s punim pravom NAŠ, jer smo u istoj izbornoj jedinici, a ionako gotovo 99 % svih zarađenih novaca na otoku završava u našoj najdražoj Metropoli.

2.       Stoga se u svakom gradu, mjestu i mjestašcu na NZOK-u ponašajte kao kod kuće. Slobodno uđite u prvu kuću koju vidite i iz hladnjaka uzmite žuju i okrijepite se. Ionako je sve to naše.

3.       Vaše skupocjene limene ljubimce nemojte parkirati na mjestima gdje se naplaćuje, jer postoji opravdana bojazan da sva ta sredstva ne bi slučajno završila u metropoli, već bi mogla zalutati u Varaždin, tako da bi za nas bila nepovratno izgubljena. Zato, ako su svi nogostupi i mjesta za invalide zauzeta, slobodno ostavite automobil na sred ulice, napose na križanjima, upravo kao jedan član naše udruge ovih dana u Malinskoj:

Bitno je da ako mislite ostati do pola sata, jednostavno ostavite upaljen motor. A ako ostajete cijeli dan, ugasite motor i ostavite upaljena sva 4 žmigavca.

4.       Kad skrećete na raskršću, ni za živu glavu nemojte uključivati žmigavce. Kaj briga one tamo domorodce i one čudne individue koje brbljaju nekim čudnim jezicima (a koje domorodci zovu turistima, ili tako nekako) kamo mi idemo. Stvarno su znatiželjne babe.

5.       Ako nemate dovoljno jaku glazbenu liniju na baterije, slobodno parkirajte automobil pod suncobran na plaži. Rasprostrite svoje ručnike od 6,25 kvadratnih metara na plažu, otvorite i sve ostale ogromne suncobrane, uključite CD u autu, odvrnite glasnoću do kraja i počnite puštati pjesmu „Beži Jankec, cug ti bu pobegel“ u svih 24 remiksa za redom. Oni članovi naše udruge, a koji su zaposleni u MUP-u neka puštaju najnovije Sekine, Cecine, Micine i Macine turbo-folk hitove. Vidjet ćete kojom će se brzinom isprazniti plaža i vi ćete imati dovoljno mjesta da napravite roštilj i pripremite domaće kranjske kobasice.

6.       Kad primijetite da se počinju približavati neke smrknute face sa motkama u rukama, na brzinu spremite ručnike suncobrane i sve ostalo u auto, ukrcajte se i na brzinu krenite, normalno bez žmigavaca, na skijanje u Kranjsku goru. Možda jednog dana i ona postane naša. Na Našoj plaži ostavite sve nepotrebne stvari kao vrećice, limenke žuje, ostatke gableca… možda će vam domorodci biti zahvalni na tim darovima. Bitno je da znaju da su od srca.

7.      Svoje djevojke i žene obavezno ostavite doma. Tamo puce čekaju samo na vas. Ako vam je od drugih jezika najdraži svinjski sušeni, radije se nemojte baćkati sa strankinjama, nego barite domorotkinje. One su jako romantične i zasigurno će se oduševiti kad ih pozdravite sa „Kak si puca, bumo se malo povaljali na plaži?“. Ako to ne upali, onda pređite na plan B. Sprijateljite se s njima, a onda im kažite da je prava prijateljica ona, koja kada vidi da si neraspoložen, deprimiran i tužan, priđe ti i bez riječi ti pokaže sise da te oraspoloži. A vi ste, normalno, trenutno u velikoj depri. To če sigurno upaliti. Sa mekim č.

8.      Ovo možete primijeniti i na svim ostalim Našim jadranskim otocima, kao i u turističkim mjestima na kopnu, ali na vlastitu odgovornost.

Aloha dragi čitatelji!

Nadam se da ste dobro i da uživate! Odmah za vas imam jedan koristan savjet. Ako imate kućne ljubimce, posebno mačke (jer poznato je da se mačke vole penjat svuda i grebat po namještaju), NIKAD, ali baš NIKAD nemojte na stoliću kraj kauča ostavljati šalice, svjećice, štapiće..ma zapravo, najbolje je ne ostavljati ništa! Da, govorim vam iz iskustva. I to ne jednog, nego se svaki dan ponavlja ista pjesma.

Nakon još jednog od mog čišćenja odlučila sam na stolić staviti jedan narančasti, nazovimo ga stolnjak (zapravo nije stolnjak nego podmetač, ali u daljnjem tekstu je stolnjak). I svidio mi se izgled. No, nešto je falilo pa sam dodala i jednu mirisnu lampu. Nije ni to bilo dosta pa sam stavila jednu malu šalicu sa štapićima od cimeta. I to je bilo to! Zadovoljna sam bila estetskim izgledom tog stolića. Međutim, stolić i ukrasi su se svidjeli i mačketinama. Sljedećeg jutra dočekao me nered. Šalica sa štapićima je bila na podu. Razbila joj se ručka. Mirisna lampa je bila na stolu, a eterično ulje je bilo proliveno po stolnjaku.

Lino je uredno ležao na stolu. Ok. Dragi mi je rekao ono poznato: „Rekao sam ti!“

Nije me ništa pokolebalo, popravila sam stolnjak, vratila šalicu, namjestila mirisnu lampu.

Sljedećeg jutra dočekalo me opet iznenađenje. Šalica i štapići opet na podu. Šalica razbijena. Štapići razbacani po cijelom dnevnom boravku. Lino se i dalje penjao po stoliću i u mojoj prisutnosti. Moja veličanstvena tvrdoglavost je odbila maknuti sve ukrase sa stolića, pa sam odlučila da ih malo promijenim. Ostavila sam mirisnu lampu samo, a tokom dana na stoliću su se našle i neke knjige. Lino i Luna skaču na stolić. Ruše stolnjak. Padaju knjige. Pada po prvi put i mirisna lampa. Ostaje čitava. Eterično ulje po podu.

Moja tvrdoglavost popravlja ukrase, vraća stolnjak, vraća mirisnu lampu, vraća knjige. Ujutro se dižem. Dolazim u dnevni boravak. Sve je na stoliću, ali stolnjak je pomaknut, mačke su se zabavljale preko noći. Popravljam stolnjak. Jedem doručak. Mačketine divljaju. Nešto pada na pod. Mirisna lampa razbijena. Stolnjak na podu. Knjige na podu. Mirisna lampa ide u smeće. Derem se na mačketine koje me ne doživljavaju nego se opet penju po stoliću. Razmišljam o ludnici.

Vraćam stolnjak na stolić. Uzimam novi ukras. Drveni čovječuljak s malom svjećicom. E pa, to ne mogu razbiti!!

Popodne istog dana. Čitam knjigu. Mačketine divljaju. Pada stolnjak. Pada čovječuljak. Ostaje čitav. Popravljam stolnjak, vraćam čovječuljka. Mačketine izbacujem van. Proklinjem samu sebe zbog tvrdoglavosti.

Nakon nekoliko dana stanje se smirilo. Čovječuljak nije letio po podu, iako stolnjak popravljam svaki dan, ali ne mičem ukrase ni stolnjak. Mačke su s vremenom našle novu zanimaciju. Kod mene ima toliko lijepih stolova i polica na koje se mogu popeti koje sadrže različite stvarčice. Dragi mi je donio 3 prekrasne crvene ruže koje sam odmah stavila u vazu i stavila na veliki stol u dnevnom boravku (ne onaj mali stolić kraj kauča). Nekoliko sati kasnije čujem buku. O NE! Luna na stolu! Vaza prevrnuta! Voda curi na sve strane! Vaza ostala čitava. Ruže također. Sve mokro.

Pola sata kasnije. Lino na stoliću za šivanje. Igra se sa starim osušenim buketom koji stoji u jednoj kriglici. Moram li napomenuti da je ta ista kriglica već nekoliko puta bila na podu? Kriglica opet pada na pod. Buket pada na pod. Kriglica razbijena. Buket ide u smeće. E, sad mi je dosta!!!! Vazu s ružama selim na frižider. Na stolu nema ničega.

Pustolovine s mačkama nisu gotove, ali se strasti smiruju. Zaključujem kako mi je potrebna nova frizura i osvježavanje boje kose. Posvijetlila je, a to mi se nije svidjelo. Zamolila sam svoju dragu frendicu da me ofarba, a ona se ponudila i da će me ošišat ako želim. Odlično!! Ne moram ni kod frizerke. Farbanje je prošlo odlično – da bilo je farbe posvuda, ali nema veze. I šišanje je prošlo super – osim šiški. Eh, kad sam se pogledala u ogledalo sam se smijala kao luda. Rekoh – srećom, šiške brzo rastu! Daleko od toga da su ispale grozno, dapače, sad izgledaju ok, samo su malo prekratke hehe. Idem i sljedeći put kod nje na šišanje, ali šiške ipak prepuštam frizerki.

Moja zadnja avantura što se tiče kose. Čisteći jednu ladicu (čovjek bi rekao da stalno čistim, ali da mi vidite kuću ne bi se reklo), našla sam bakinu staru peglu za kovrčanje kose. I ajde, ja bih to isprobala. Moram li navodit kako je završilo? Dakle, ručka se nakon 10 min kovrčanja 3 pramena kose malo previše ugrijala i počela me peći. Tada sam već držala jedan pramen u zraku i možda malo predugo jer sam osjetila miris paljevine. Međutim, pošto je ručka bila užarena nisam mogla pronaći klipić koji bi mi oslobodio kosu. Već sam razmišljala kako da se spasim, ne mogu do telefona, žica je kratka,  počela sam paničariti!! Izgorit ću!! Morala sam na silu povlačit peglu, počupala sam se, ali život je bio u pitanju! Uspjela sam izvući taj pramen, peglu sam bacila na pod i rekla – nikad više!!! Hvala, ali ne hvala! Jedan život je ipak bio spašen. Neka tako i ostane.

Za kraj srpnja jedan mokri doživljaj u gradu. Ej! Ne takav kakav se stvorio u vašoj mašti!

Pustolovina broj 715: Kišna kava.

Moja draga frendica i ja se dogovorile za kafe. Taj dan je padala kiša i bilo je upitno ćemo, nećemo, ja namolila i hajde, ipak idemo. Frendica me pokupila i krenusmo u grad tražit parking. Pa napravismo jedan krug. Pa drugi. Pa treći. Mjesta nema. Pa nazove moja mama da joj se raspala cipela, da li sam doma, jer ona nema ključ. Nisam doma, ali stižemo po tebe! I odosmo po nju, kupimo je na cesti, vozimo do mene doma. Stojimo pola minute na cesti dok ona mijenja cipele. Zaustavlja se policajac. „Kaj biste se mogle preparkirati? Može se dogoditi nesreća!“ „Evo, čekamo gospođu, odmah idemo!“

Mama se pojavljuje doslovno 5 sekundi nakon što je policajac krenuo. Nas tjera, a aute koji se parkiraju ISPRED policije ne. Mrš! Peljamo mamu na posao, vraćamo se prema gradu. Nakon pola sata potrage i benzina na rezervi parkiramo se u mom dvorištu i idemo pješke do grada. Sjedamo u Caffetteriu, naručujemo Nesscaffe i bijelu kavu. Nakon 20 minuta potop. Pljuščina. Mi mokre. Vjetar puše. Ljudi se skrivaju pod tendom. Konobari drže tendu da ne propadne od količine vode. Spašavam račun. Plaćam kavu. Konobar kaže da sljedeću kavu imamo na račun kuće. Jej! Grmi. Moram li napomenuti da se bojim grmljavine?

Nakon malog smirenja trk do tate po auto. Kradem mu auto i vozim nas doma. Pustolovina gotova. Kako mi je zabavno u životu!

Nadam se da je i vama ljeto upola zabavno kao meni! Sljedeće zgode i nezgode krajem kolovoza! A sad idem čistiti jer mi dolaze gosti!

Pozdrav od Ninuške!

Aloha dragi čitatelji!

Ja sam Ninuška, a ovo su moje ljetne zgode i nezgode! Ono što morate znati o meni je da sam sklona nezgodama, padovima, razbijanju stvari, bizarnim događajima. I uz to sam prava Bodulka! Škrta ipak ne!

Stigao je i taj dugoočekivani lipanj (makar nisam ljubiteljica ljeta, ljubiteljica sam praznika). Praznici i jesu, ali i nisu počeli za mene. S jednog posla šaltanje na drugi, ali hej, bar uživam na tom drugom poslu i nije težak.

Proteklih godina sam ljeti radila u jednoj galeriji sa suvenirima i obavezno bih nešto razbila svake godine. Prve godine sam razbila jednu amforu (ne pravu naravno) i vjerojatno jednu manju Bašćansku ploču. Druge godine sam razbila jednu ili dvije pločice od gipsa. Pa stižemo do treće godine....Mislim da je bila u pitanju još jedna Bašćanska ploča i nekoliko magneta.

A prošle godine....a što mislite – Bašćanska ploča! Baš imam neki pik na Bašćanske ploče...možda zato što su divan suvenir i divan spomenik hrvatske kulture. Zato ga i treba razbiti!

Ove godine sam izabrala posao koji mogu raditi kod kuće, bez opasnosti da ću razbiti proizvode od keramike ili gipsa. Čovjek bi rekao – nema sigurnijeg posla. Hmm da. Bilo je to, čini mi se prvog radnog tjedna. Htjedoh biti vrijedna i marljiva pa sam krenula u čišćenje prašine u dnevnom boravku. Primijetila sam da se jedna polica pomaknula, pa sam je uredno htjela vratiti na mjesto. E, tu nastaje cirkus. Gurnula sam tu policu lijepo „na mjesto“, a ona mi je zahvalila tako da se srušila, a s nje su se srušile i moje 3 najvrjednije i najposebnije šalice iz moje kolekcije. Jesam li spomenula da skupljam šalice? To je kao u filmovima bilo: gledam ih kako padaju u slowmotionu i ne mogu ništa poduzeti protiv sile teže. Šalice padaju na pod. Razbijaju se u komadiće. Osim jedne. Njoj se razbila samo ručka. Očaj. Odmah razmišljam koliko novaca moram potrošit da nabavim nove 3 šalice.

Međutim! Moja draga mala pomoćnica se ponudila da mi zalijepi te šalice. Ja, koja inače skupljam i što treba i ne treba, na svoje iznenađenje, sam ih htjela i baciti već jer..ne može se to zalijepit. Nakon kratkog nagovaranja dala sam ostatke šalica pomoćnici da uzme doma. Nakon tjedan dana pomoćnica mi donosi šalice. Ne mogu vjerovati da ih je uspjela zalijepiti!! Moje šalice su ipak spašene!

Dosta o šalicama! Nego, imate li kućnih ljubimaca? Ja imam. Dvije mice mace. Lino i Luna. Lino je crn kao ugljen i šašav kao klaun, a Luna je crno bijela, čupava, umiljata i puno mirnija od Lina. Lino je stigao prvi u moj dom, a Luna nakon mjesec dana, upravo zbog društva. Nisam sigurna koliko je to bila dobra odluka s obzirom da su mačke svakim danom sve gore i gore. Najviše od svega vole se penjati po stolovima. Vole i rušiti i razbijati. Najdraže im je žderanje mačje, a i ljudske hrane! Luna je inače plaha, ali za hranu će se izboriti režanjem i grebanjem. Tu tek počinju mačje avanture.

Polako se bliži srpanj, a s njim dolazi sve više turista. Nemam ništa protiv turista, ali ne volim gužve i svako ljeto jedva čekam da se turisti vrate u svoje domovine. Nemam apartmane, ali većina mojih susjeda ima. Prošle godine su kod susjede bili neki Česi. Pun bunker hrane su donijeli, ali i neki mini tv. Većinu vremena su bili kod kuće, gledali tv i jeli. Jednog lijepog dana sam provirila kroz prozor diveći se lijepom danu i cvrkutu ptica, kad ono – ugledah još jedan prizor. Čeh, gol kao od majke rođen, bez pardona se šetao dvorištem i nešto tražio u svom bunkeru. Još i danas se smijem kad se toga sjetim. Ove godine još nije bilo ovakvih scena, ali jedva čekam!

Krajem lipnja saznajem da ostajem i bez ljetnog posla kojem sam se nadala. Eh, kud me nađe! Dobro, što sad, bar imam duugi godišnji odmor kakav još nisam imala!

Uh, već je 19 sati, vrijeme je za kupanac!! Ooo, da! Moje vrijeme za odlazak na kupanje: od 18 pa na dalje! Idem se okupat, otplivat, uživat, pa se vratim pisanju!

Pozdrav dragi čitatelji i vidimo se u mjesecu srpnju!

Digla se velika halabuka na nekim našim portalima zbog „Ugly Americans“ relativno nam nepoznate crtane serije Comedy Centrala, kabelskog i satelitskog TV kanala koji je na neki način jedan od bastiona britke satire u SAD-u. Mali prekid u članku za relativno neupućene; Comedy Central je, izmeđuostalog, dom genijalnog South Parka i odlične emisije „The Daily Show with Jon Stewart“, ali pustimo sad to, vratimo se mi na sam izvor problema.

Problem se zove crtana serija „Ugly Americans“, koja je svoju premijeru na Comedy Centralu imala u ožujku 2010. godine, a nedavno se počela prikazivati i druga sezona. „Ugly Americanse“ su inače razvili scenarist David M. Stern i Devin Clark, ovaj potonji gospodin je ujedno i kreator ove crtane serije. Interesantan kuriozitet, za sve teoretičare zavjere, je taj što je scenarist David M. Stern radio i na projektima kao što su Simpsoni i Monk. Da, onaj zloglasni Monk, odnosno, istoimena tv serija koja je isto izazvala nedavno burne rasprave zbog pojave stilizirane zastave izmišljene države Male Zemenije koja je frapatno nalikovala zastavi RH uz, naravno, neke razlike. Odmah ću morati razočarati teoretičare zavjera (to najviše volim i raditi) i to odmah u startu jer su tu epizodu serije „Monk“ („Mr. Monk Falls in Love“) napisali scenaristi Andy Breckman, Josh Siegal i Dylan Morga, a sve to pod redateljskom palicom Arlene Sanford. No svjedno, taj nam simpatičan detektiv  s opsesivno-kompulzivnim poremećajem od te epizode baš i nije toliko simpatičan.

Pustimo mi tako detektiva Adriana Monka, vratimo se mi crtanoj seriji „Ugly Americans“.Što možemo sa sigurnošću konstatirati? Pa možemo konstatirati da ni ta serija baš nije pri vrhu svih razbješnjelih kvazi-patirota koji će i od ovoga napraviti velike rasprave... Ispričavam se, nisam vam rekao gdje je problem. Nisam, u ovim redcima, još napisao što je to točno razbjesnilo dežurne patriote i Rvatine. Da, ovaj puta je to crtić, drugi put tko zna što. Naime, u jednoj spornoj sceni u traileru serije „Ugly Americans“ pojavljuje se nekakvo demonsko biće koji jede, kako saznajemo iz clipa, svog prvog Hrvata i konstatira: „Mmm... Moj prvi Hrvat, ima okus kao Srbin“. Mmm... Nije vam jasno! Pa to je skandal! Pravi pravcati skandal! Kako u jednom satirčkom crtiću u kojem je glavni lik Mark Lilly, socijalni radnik koji radi u Uredu za integracije u alternativnoj i zamišljenoj verziji New Yorka koji je nastanjen čudovištima, mogu autori imati muda da stave repliku da Hrvat može imati okus kao Srbin?! Kako?! O tempora, o mores, ma što tempere, o klete bojice koje nacrtaste te likove!

Kako sam mogao pročitati na jednom internet portalu, Hrvat je epizodni lik, a zove se Croatian Man. Croatian Man stiže u Ured za integracije sa skupinom imigranata. Kako sam mogao saznati ili shvatiti, jer sam se trudio da ne puknem od smijeha, riječ je o posljednjem Hrvatu. Croatia Man iliti posljednji od naše vrste, zamislite, nema smisla za humor, a radi kao striper u bolnici te se skida za slatkiše. Naglasak da mu laganini baca na Borata, popularnog kazahstanskog novinara u interpretaciji britanskog komičara Sache Barona Cohena. Trebam li vas podsijetiti da nam je Borat bio smiješan i da se većina ljudi kidala od smijeha kada je vidjela zadrtog i neinformiranog Kazahstanca kako istražuje, a i otkriva ustvari svojom zadrtošću skrivenu zadrtost SAD-a. Nije nam bilo problem smijati se Kazahstancu, zašto se onda ne možemo smijati šali na vlastiti račun? Ups! Pardon! Moraliziranje u članku, nego, mogli bi možda potražiti nekog zombija da nam uistinu kaže pa i da ujedno demantira ovaj nezgodni navod u satiričnoj crtanoj seriji. Hrvati da imaju okus kao Srbi?! Ma dajte molim vas! Skandal, kažem vam ja! Skandal!*

*A skandal možete pogledati na you tube-u: http://www.youtube.com/watch?v=AEbfj0zXzg8

Zvonko (ime je za potrebe ovog teksta op.aut.) je član moderne gerile koja djeluje na Krku već više godina, od samog rođenja on je pripadnik te gerile. Zvonko se bori za svoja prava na slobodu, mjesto pod suncem i harmoničan suživot sa ostalim Krčanima, međutim Zvonka i one koje su slični njemu proganjaju, a to morate priznati, htjeli vi to ili ne, nije baš neka normalna atmosfera za prilagodbu.

Zastrašujuće djeluje naš Zvonko, ima negdje otprilike 250 kilograma, a i čini se neki hormonalni poremećaj jer je prekomjerno dlakav. Ovako na prvi pogled, promatrajući Zvonka, čini mi se kao da  Zvonko ustvari ima krzno smeđe boje i vrlo izdužene očnjake, kao da su mu donji očnjaci nesrazmjerno veći, te mi moram priznati pomalo prijeteći djeluje. Ali opet možda je to tako zbog rasvjete u prostoriji u kojoj vodimo ovaj ekskluzivni razgovor.

Zvonko je, da ne okolišamo više, ustvari Sus scrofa, bliski rođak domaće svinje, tj. Zvonko je divlja svinja ili kao što je to uvriježeno govoriti vepar. Iako je rođen na Krku, Zvonku ne priznaju da je krčki vepar, a time i Krčanin. Radije ga njegovi otočani etiketiraju zajedno sa onim šminkerima medvjedima i stavljaju pod egidom „alohtone životinje“. Zvonko smatra dan uspješnim kako i sam kaže „ako zaj*** gdjekojeg krčkog lovca“, oni mu najviše idu na živce. Pogledajte malo kako je razgovor tekao u ovom nevjerovatnom interviewu koji  ima elemente basne.

Pa dobro gospodine Zvonko, recite nešto o sebi u kratkim crtama.

Kako to mislite?

Ma ono, znate, rođenje i tako to, ono što se nalazi u svakom uvodu nekog interviewa, tako da se čitatelji ovog posta mogu upoznati malo bolje sa vama, da se kako se to kaže, personaliziraju sa Vama i Vašom pričom.

Ben dobro, tako ste mi i rabili prvo reć! Rojen san malo iznad Malinske kada rete prema Veji, mislin da se to zove Pučko, ma nisam vero šigur. Vrag me zel, sad san se domislil ima malo više Pučkih u općini Malinska – Dubašnica.

(Zvonko govori po čakavskom dijalektu specifičnom za taj kraj na otoku Krku, pa ćemo da svi vi razumijete što Zvonko govori automatski prevoditi na književni štokavski, i još samo da napomenem izraz „Pučko“ predstavlja istoznačnicu za prostor koji se dijeli, nije u ničem vlasništvu, te se sukladno sa time može pasti stoka na tom prostoru, op.aut.)

Recite mi koja ste vi generacija hmm... divljih svinja na otoku?

Ni sam ne znam više koje sam koljeno. Navodno smo uvezeni iz Karađorđeva za potrebe lovnog turizma. Prisutni smo ovdje već negdje otprilike desetljeće i nešto sitno, a da vam pravo kažem tko to može izbrojiti jer, gledajte, jedna ženka može dva puta godišnje donijeti od pet do osam mladunaca, uzmite u obzir da nama logistika lagano kaska,  ma znate kako je teško voditi birokraciju i vama ljudima, a kamo li da neće nama veprovima kad ni nemamo prste i razvijeni palac.

Vidim, nego, recite našim zainteresiranim čitateljima, smatrate li se vi alohtonom životinjom, tj. životinjom koja ne pripada ovom okolišu?

Slušajte, naravno da se ne smatram alohtonom životinjom, pobogu, rođen sam ovdje i priviknuo sam se na okoliš i ljude i njihove načine, pa valjda moja dobra volja u tom privikavanju nešto i znači. Iskreno, da Vam pravo kažem, prezirem kada me ljudi etiketiraju kao neki element koji tu ne pripada, koji se ističe, ali u negativnom smislu. Mislim, molim Vas...

Ali gospodine Zvonko, vi i pripadnici vaše vrste, radite ozbiljne štete. Budimo realni rušite gromače (suhozide), uništavate maslinike, kopate rupe po endemskim pašnjacima, a kao vaš glavni krimen možemo istaknuti i napadanje i hranjenje ovcama! Kako to objašnjavate?

Gledajte, stvar je jednostavna, mi bi, da to možemo naučiti, naradije išle u one vaše velike trgovačke centre po hranu, ali mi to ne možemo. Moramo se snalaziti kako znamo, na otoku Krku i nema previše hrane za jednu prosječnu divlju svinju pa smo primorani činiti ovakve stvari. Ne opravdavam to, ali mi smo divlje svinje i imamo malo drugačije poimanje morala od vas ljudi. Mislim, mi ovdje baš i nemamo neke optimalne uvjete za neki relativno normalan život na Krku, a to  je tako još otkako su nas doveli ovdje.

Aha! Tu smo dakle! Tko vas je doveo ovdje?

Ne bih o tome, nadam se da me razumijete...

Jesu li vas lovci doveli?

Ne bih o tome, sve sa svojim vremenom...

No dobro, objasnite mi ovo poimanje morala, po čemu se to razlikuje od ljudskog poimanja morala, s obzirom da su ljudi praktički izmislili moral?

Što da vam kažem? Vrijedni nas lovci nemilice love, na Krku su 2001. ustrijelili prve tri divlje svinje, od kojih je jedna bila moja prateta Eržika, a da vam ne govorim da je u 2009. ubijeno 1.200 divljih svinja i jelena lopatara na otoku Krku i Cresu.  Ali unatoč tome mi ne posustajemo i borimo se za naše mjesto pod krčkim suncem. A mogu vam reći da ne vidim ništa moralno ni etično kada na vas kreće jedinka naoružana puškom koja vas može ubiti, dok ste vi naoružani samo onim što vam je priroda dala.

Interesantno, što vi mislite u trenutku kada vidite lovca kako nišani puškom u vas?

U tom trenutku mislim da ima premali...

Nemojte ni dovršavati ovu rečenicu!

... da bi njime mahao pa mora mahati puškom!

E sada ste pomalo drski! Jeste li svjesni da osim što je ova vaša izjava omalavažavajuća prema lovcima i kulturi lova, ujedno i na neki način šovinistička jer, znate, danas lovac može biti i žena...

Vidiš, vidiš, nisam znao. Ispričavam se na toj izjavi bio sam ponesen emocijama. Iako Vam mogu reći da nisam još do sada naletio na ženskog krčkog lovca.

Ali gospodine Zvonko, nisu li u toj priči stočari kojima činite štetu - nedužni?

Hmm... Vidim, pokušavate me navući na tanki led. Mogu Vam reći da i oni znaju organizirati hajke na nas i izmišljaju svakakve klopke, kao da su povampirili...

Pa zar ih možete kriviti za to?

Nemam komentara.

Znate, gospodine Zvonko niste mi baš neki sugovornik u interviewu, vidi se da Vam je prvi put... Molim Vas udovoljite našoj nezasitnoj mašti. Recite kako ste došli na otok Krk? Jeste li preplivali kanal? Jesu li vas lovci doveli da bi mogli dobro zarađivati na lovnom turizmu mameći, recimo, Talijane, ali je vas nisu mogli kontrolirati pa ste pobjegli? Dajte, molim Vas recite.

Ah, dobro! Baš kad inzistirate... Istina je da smo namjerno dovedeni i da je to dio jedne mnogo veće urote...

D-d-da?

Doveli su nas...

Recite, recite...

D-doveli su nas...

No?

Doveli su nas ustvari ILLUMINATI, tajanstveni red koji kontrolira svijet, a da vi svi to i ne znate, sa ciljem koji Vam, zbog vašeg dobra, ne mogu otkriti.

I, eto, tako je protekao prvi povijesni interview sa elementima basne sa krčkom divljom svinjom. Zvonko je nakon razgovora ostao još par minuta, a onda je pobjegao u bistru krčku ljetnu noć, proganjan svojim dnevnim problemima.

Bog tamo gore na nebesima ne može vjerovati ironiji koju je sam sebi ostavio za kraj, a tiče se nas, Hrvata. Mi Hrvati! – i Bog smo uvijek bili u lijepim i dobrim odnosima. Ta nije li On u svoj svojoj nepogeršivosti prema legendi ostavio komadić zemlje koju je mislio ostaviti za sebe? Nije li On nama zbunjenim Hrvatima, a zbunjeni smo bili jer smo se družili sa onim, kako se zovu, Slavenima, dao taj lijepi dio zemlje sa kojim se toliko hvalimo kako je lijep i sunčan, mediteranski, a nipošto balkanski?

Slažu se i drugi narodi da smo dobili dobar Božji proizvod, svako ljeto nam na reportažama to govore, osim toga, haloooo, Gospod je, legenda reče, Hrvatsku planirao za sebe, smetnuvši tako sa uma, u svojoj nepogrešivosti, nas Hrvate. Bog je, međutim, ispravio grešku, ako je to uopće bila greška, jer je Bog po defaultu bezgrešan i ne može griješiti, dobro,  ne bi trebao biti ni sebičan i zadržavati pojedine djelove Zemlje za sebe, ali eto to je legenda, pa što vam ja tu mogu. I tako su vođe hrvatskih plemena sestre Tuga i Buga, a bome i braća Klukas, Lovelos, Kosenc, Muhlo i Hrvat dobili pravo na parcele od Gospoda još tamo od stoljeća sedmog. Dobili mi tako Hrvati parcelu od Boga preko veze i od tada nam je došlo u glavu da sve ide lako kada imaš vezu.

Elem, suvremena povijest kaže da se prvi puta ime „Hrvat“ spomenulo 852. godine na Trpimirovoj darovnici, čiji se original izgubio, a  u stranim izvorima prvi put se ime „Hrvat“ spomenulo u 10. stoljeću u djelu Konstantina VII. Porfirogeneta „De administrando imperio“. Ali to je samo povijest, teorija o hrvatskom podrijetlu ima mnogo od Egipta do Perzije preko Gota i Slavena, teorije se šire i obrazložavaju tako da više nitko ne zna tko tu koga, da prostite... 

No sav ovaj silni uvod u ovom tekstu, sve te teorije o podrijetlu i posebnoj vezi s Bogom nas superiornih Hrvata mogu se skloniti od 14. lipnja 2011. kada je na portalu Večernjeg lista izletio članak s pomalo bombastičnim naslovom „Preživjeli ledeno doba: Hrvati prastanovnici Europe“. Dokaz superiornosti, braćo i sestre, moderni Hrvati, i to nam znanost ide niz dlaku, a zamislite samo, mi se u 21. stoljeću usuđujemo brinuti o nekoj tamo socijalnoj pravdi i poštenju, mogućnosti za posao i sve te isfurane teme, a kad tamo mi, odnosno preci nas Hrvata, preživjeli ledeno doba. Znate li vi što znači preživjeti ledeno doba?! Naši preci su imali drugačije probleme, trebali su odoljeti svim problemima koje je nametalo zadnje ledeno doba od prije 13.000 do 20.000 godina, a da ne govorim kako je glavni prioritet bio i opstati tako da bi jednog dana „Večernjak“ mogao objaviti ovu vijest zasnovanu na znanstvenom istraživanju prof. Dragana Primorca i njegovih kolega koji rade na analizama gena.  

Autor teksta se zločesto pita, da li su ti naši preci uopće znali da su Hrvati, a kamo li da su preci Hrvata? Mislim, uzmite u obzir da se sve to događalo par stoljeća prije službenog dolaska Hrvata na ove prostore, prije krunidbe kralja Tomislava i prije Franje Tuđmana. Do bespuća povijesnih zbiljnosti i bestraga! Pa to se dogodilo mnogo prije mnogih povijesnih zbivanja u kojima smo mi bili direktno ili indirektno upleteni. Da ne govorim da bi bilo veliko otkriće da se slučajno otkrije da su naši preci iz ledenog doba bili nacionalno svjesni kada su lovili mamute po ledom okovanoj Europi. I da li su pjevali onu staru „Geni, geni ledeni...“?  Kako vrtimo tu priču o Hrvatima u ledenom dobu u Europi možemo na kraju zločesto konstatirati da je ona teorija o iranskom podrijetlu Hrvata (kao i neke druge) naglo pala u vodu zbog činjenice da među nama stoje građani koji nose gene prastanovnika Europe, a kako neki Hrvati nose gene prastanovnika Europe onda ispada da nismo ni mogli doći ako nismo ustvari ni otišli, zar ne?

Ustvari, možda je i tu glavna kvaka, raznolikost gena, o kojoj uostalom i sam članak priča, o miješanju gena što na ovim prostorima, što na prostorima cijele Europe. O svim tim seobama različitih nositelja haplogrupa koje, imam i ja jednu teoriju, nemaju domovnicu. Ili mislite da postoji genetska formula pravog za pravog, superiornog i čistog Hrvata? A Srbina? Analiza gena je zeznuta stvar, mogli bi na kraju otkriti da ne znamo tko je sve na ovim prostorima koga, da prostite... 

Učionica trećeg razreda jedne osnovne škole. Sat Vjeronauka.
Vjeroučitelj: Djeco, ovo je slika Uskrslog Isusa. Biste li ga mogli nacrtati?
Dijete: Ja neću crtati Isusa. Ja bih zeca!
Vjeroučitelj: Zec nema veze s Uskrsom! Nije zec uskrsnuo!
Dijete: Ali zec nosi darove. Crtat ću zeca, a ne Isusa!

I dijete nacrtalo zeca. Ovoga ovdje:



Drugo dijete veli: I ja ću nacrtati zeca. Zec donosi jaja.
Vjeroučitelj: Ja nisam čuo da zec nese jaja.
I drugo dijete nacrtalo zeca!

Te dogodovštine sa sata Vjeronauka ovih dana mi je ispričao prijatelj koji je vjeroučitelj i zamolio me da nešto napišem o tome. Opskrbio me i materijalima! I kad čovjek promisli, zbilja je tako! Veli čovjek da se u vrijeme Uskrsa u osnovnim školama sve vrti oko zeke. Odgojni predmeti su mahom zaokupljeni zečevima. Na Likovnom se crtaju zečevi i pisanice, oslikavaju jaja, na Glazbenom se pjeva o zečićima, u Prirodi, u Društvu se spominju zečevi. Dječji časopisi podjednako veličaju zečeve.



Istovjetna situacija je i za Božić. Odjekuju pjesmice tipa "Džingl bel, džingl bel...", jure sanjke s djedovima Božićnjakom i Mrazom. Pridružio im se i Nikola. A mali Isus kao neki sirotan se skutrio između svih njih u moru onih sobova, zvončića, jelki i kuglica.
Neprepoznatljiv, majušan, beznačajan!

Valentinovo nam također donosi hrpu sladunjavog kiča. Blagdan Svi Sveti pak donosi hrpu bundeva i tikvetina sa sobom!
Jedini blagdan koji nismo obezvrijedili je blagdan Velike Gospe! Ostalo je sve profanirano, relativizirano, sladunjavo-kičasto i beznačajno. Najveći kršćanski blagdan Uskrs u kojemu slavimo nešto što se nikada u povijesti ljudskog roda ni prije ni poslije nije dogodilo - nečiji proslavljeni povratak iz mrtvih, Božje Uskrsnuće - mi smo pretvorili u uskrsnuće zeke koji donosi jaja!

I sam sam prije godinu-dvije dobio e-mail uskršnju čestitku. Pisalo je: "Sretan Uskrs" a uz to je bila priložena fotka velikog jajeta na Manduševcu. Ma ne bih se toliko ni začudio, da mi taj e-mail nije poslala osoba koja slovi za veliku vjernicu. Odvratio sam joj protupitanjem: "Kakve veze ima to veliko jaje sa uskrslim Gospodinom?".

Zbilja čovjek kod tih velikih kršanskih blagdana mora sebi i drugima postaviti nekoliko važnih pitanja. U koga i u što mi vjerujemo? Kakva je to naša vjera? Ima li ovakvo slavljenje kršćanskih blagdana ikakvoga smisla? Bilo bi bolje i ukinuti Božić i Uskrs, nego ih slaviti u ovakvom nakaradnom obliku u kojemu su sada. Ovakvo slavlje duboko kompromitira samu istinu o Bogočovjeku, ali i o čovjeku samome.

Pa i oni koji su najpozvaniji o tome nešto reći, rijetko o tome govore. I oni su ponekad više zaokupljeni ovozemaljskim stvarima, a o čemu se ovih dana naveliko piše. Suvremeni čovjek ne trpi kritiku. On ima prava i dostojanstvo. Treba mu ići na ruku! Treba ga razumjeti!

I onda su neke protestantske denominacije krenule na ruku suvremenom čovjeku. Pa imamo kršćanske crkve koje dopuštaju istospolne brakove, svećenike i svećenice i biskupe koji su se u crkvama oženili istospolnim partnerom. Imamo eutanaziju, pobačaje .... svega i svačega. I za sve postoji teološko tumačenje. Iza svega stoji Isus! On sve to blagoslivlje, sa svime se slaže. Pa sve to lijepo direktno i indirektno piše u Svetom Pismu! Ondje je opravdanje za sve naše postupke!

Za nas kršćane nije nikakav problem kada jedan portal (Index.hr op. a.) donese i ovakvu sliku:


 

Izvor:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/kako-bi-se-deklarirao-isus/545463.aspx

S druge strane, jedna religija, stroža od naše u životu, bilježi masovan rast. U svijetu i u Europi. No kod njih postoje pravila. Ne ide se na ruku čovjeku. Svijet se ne usuđuje učiniti nikakvu svetogrdnu stvar sa njihovim svetinjama, a da se zbog toga taj isti svijet ne digne ko' jedan na noge. Ali, u nas se smije izrugivati i pljuvati po svemu.

Ovih dana su u novinama bila dva članka o promjeni života uslijed vjere: Slavena Bilića i Tončija Huljića.
 

Slaven Bilić: Izvor:

http://www.jutarnji.hr/slaven-bilic--sto-se-dogodilo-s-izbornikom-hrvatske-nogometne-reprezentacije/936114/

Iako je velike simpatije stekao s imidžem mladog cool urbanog alternativca, ljevičara s rinčicom na uhu, rockera i intelektualca, diplomiranog pravnika iz građanske obitelji koji odlično govori četiri strana jezika, potpuno neočekivano počeo je otvoreno koketirati s Crkvom - smatra njegov dugogodišnji prijatelj.

Bilić je, naime, javno govorio o svojim čestim kontaktima s velečasnim Zlatkom Sudcem koji je reprezentaciju posjetio na Europskom prvenstvu u Austriji u lipnju 2008. godine. Zatim je u kolovozu 2010. reprezentaciju odveo kardinalu Bozaniću kojemu je darovao dres Darija Srne. Na utakmice je počeo nositi medaljon svetog Ante, križ koji je kupio u svetištu Lourdes u Francuskoj, i dva medaljona pape Ivana Pavla II., a na desnom zapešću nosi narukvicu od desetak malih pločica s likom Majke Božje, koju je kupio u Međugorju.
 

Tonči Huljić: Izvor:

http://www.jutarnji.hr/tonci-huljic--preuzet-cu-svjetsku-glazbenu-scenu/936117/

- Na mise u crkvu redovito idem tri, četiri godine, otkako sam počeo razmišljati o razlozima postojanja i postao svjestan vlastite prolaznosti. Kroz ta razmišljanja osjetio sam potrebu da se koncentriram samo na glazbu, da se sa svojim bandom vratim na pozornicu, da opet idem na turneje...

Ima podosta primjera iz svakidašnjeg života u kojima ljudi osjećaju potrebu za izvornim, za vjerom, za Isusom.... Crkva se treba vratiti svojim korjenima danas više nego ikada. Ona mora osjećati potrebu da utaži tu ljudsku glad za duhovnim. Ona je ljudima danas potrebnija više nego ikada prije. Ima li Crkva snage za veliki come back, ili ćemo za desetak godina imati isključivo i samo zekiće i sobove umjesto novorođenog i Uskrslog Gospodina?

Već kada sam pomislio da je sa shitom zvanim BIG BROTHER doista gotovo, RTL VTizija (pišem obratno TV, jer to i jest vizija teleta VT!) nas je odlučila počastiti s još jednom dozom shita. I to ne samo nas, već i svu našu bivšu braću iz omražene nam države.

Ovih dana su prosvjednici pred zgradom medijske grupacije EPH (Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Gloria, Moja sudbina, Globus i slične žutokrečine) skandirali: "NAROD STE ZAGLUPILI!" Žao mi je što neki checkpointi nisu obuhvatili i NOVU TV i RTL.

RTL ovih dana pompozno najavljuje prikazivanje stote big brotherusine! Kao da nam i oni od prije nisu bili dosta! I ne samo to. Prikazivat će ga pod motom:

LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA!

Po meni je naziv te dosadne i razvratne emisijetine vrlo uvredljiv za Katolike, te se ruga sa njihovim najsvetijim osjećajima i Isusovim riječima.

ĐAVAO ZAOGRNUT BIG SHITOM

Zna se što "Ispovjednik" priželjkuje u toj prizemnoj emisijici. Vidjeli smo to prethodnih godina! Na prvom mjestu je svakako seks. To podiže reklamu! I to po mogućnosti što vulgarniji seks, da se sve vidi, da ništa ne ostane skriveno. Po mogućnosti istospolni seks! To podiže gledanost! Nadalje, svakako treba istaknuti natjecanje u vulgarizmima svake vrste u vidu sočnih psovki i izraza. Tako se tu moglo vidjeti i golišave mode, i vrijeđanja, i tračanja, i niskosti i gadarija svake vrste. I prenemaganja, i lijenosti, i opijanja… Nemojte odmah pomisliti da sam i sam konzument tih sadržaja kad ih ovako točno opisujem. Ne, nipošto! Sve što znam o toj emisijetini je ono što sam pročitao putem štampe. Nemoguće je pročitati dnevne novine, a da neki naslov na nekoj stranici ne vrišti: ta neka spavala s tim nekim, taj to, ta to.

Često se pitamo: Gdje je Sotona? Je li postoji Sotona? Razmišljajući o toj emisijetini, mislim da Sotona postoji. Ne može se o tom fenomenu razmišljati, a da se na mjesto razloga i uzroka te emisijetine, te svega što se u njoj događa, ne stavi Đavao ili Sotona. On je jedino logično objašnjenje svega toga! Jedini on može pod parolom "Ljubi bližnjega svoga" staviti gadarije svake vrste. Jedini je on u stanju nešto tako pakosno smisliti. Omalovažiti značaj Isusovih riječi na takav način! Narugati se na takav način.

Mislim da sam jedini u Hrvatskoj koji o tome ovoga trenutka razmišlja i piše! Otupili su i oni koji bi trebali biti budni! Nažalost! Glasovi ljudi kojima smeta to đavolsko propagiranje su sve usamljeniji. Duboko vjerujem da će nas sa ovakvom đavolskom politikom naših medija u budućnosti i odnijeti Đavao.

Apeliram na sve koji čitaju ovaj članak: Nemojte gledati to sranje! Preokrenite kanal! Ne dajte djeci da to gledaju! Kontrolirajte im impulse, telefone! Ne dajte im da zovu i šalju SMS-ove u vezi toga, da skidaju te melodije! Izrugujte se s time u vašim razgovorima! Omalovažavajte naviku gledanja te emisijetine! Prošli put je RTL imao neuspjeh i gubitke sa tim. Vašom odlukom opet mogu doživjeti fijasko! Treba samo čvrsto htjeti! Ne dopustite djeci da to gledaju, preklinjem vas! To nije dobro za njihov razvoj! Nije dobro ni za koga, a kamoli za njih.

I za kraj, pozivam sve prosvjednike da kao checkpoint uzmu i RTL. Jer nam je đavla preko glave i ne treba nam još jedan u vidu BIG SHITA!

Na krnjen domaćen ki tanca zi satiron na tipkovnici piše: Ivan Dermiček - revolucijonar, jedan od tri dubašjanskih mudraci, te sin od Marice Paronke

- Ni nan dobro...

- Niiiii! – rekli smo svi mi okupjeni u jednoj baraki, jedne lipe zimske noći u Veljači, jedinon ženskon misecu u letu. Vražji je taj misec i to ne samo zato aš je jedini ženski, vražji je i zbog tog aš se noći i noći spod naših puneštri, na voltami čuje mjaukanje. Da to je misec kad se mačke tutaforca frajaju, a to znači da nan i osobni život pati zbog tog fraja, zbog toga smo svi jadni, a kad smo jadni, mi u Sveton Ivanu, postajemo revolucijonarni.

Zač revolucijonarni, šiguro se pitate? Zato aš je to danaska trend. Judi moji, ma ča vi ne pratite danaska medije?! Ovo je šiguro za reć, mi van u Sveton Ivanu u Općini Malinska-Dubašnica, na otoku Krku (skužajte, ma vero nikad nisan razumil zač moramo pisati vavik to „na otoku Krku“, mi se para da baš i ni previše Općin Malinska-Dubašnica po Lipoj našoj, a najke ni takovog imena, da mi dragi Bog grišnu dušu škapula, ni u Regionu. Ča je još najbolje u susednoj nan Bosni i Hercegovini postoji nič ča isto dili ime zi našin škojem, još nisan točno dešifriral ča je to točno Krk ki se nalazi malo daje od Sarajeva, ma zasad ni ni bitno. Ali uglavnon sad je jasnije zač moramo pisati „otok“ sprid Krka, a i postoji i grad Krk, pa... ma ni bitno! – ovo je bila jako duga opaska autora, bila bi još duža ali škare cenzure su je skratile). Skužajte mi na satu geografije, inače se ne volin činit pametan, to mi više pride kako i, moremo reć, medincinsko stanje.

Kade san ono stal? Aha! Trend. Dosad ste naučili da je moje rodno selo Sveti Ivan, selo zi najviše poduzetnici po glavi stanovnika u ciloj Općini Malinska-Dubašnica, ehm, na otoku Krku. Mi Svetoivančari smo, i to ste naučili, poduzetnici i svaki dan nič poduzimamo. E, tako smo se domislili kako promovirati ovo naše selo na malo globalnijoj bazi aš od ovog maćehinskog odnosa Općine Malinska-Dubašnice prema nami u vezi promocije sela jednostavno ni kruha. Kako to mislin? E, pa lipo! Nami se ovdi čini da su našim vrlin općinarima  draži ovi zi susednjeg sela Svetog Antona, mi to jednostavno ne moremo razumit i u prilog tome redu i broji, aš prema statističkin podacima nezavid... tj. nezavisne i nepristrane grupe „Sveti Ivan rulz, Sveti Anton drulz“ selo Sveti Anton je jedno od najnepopularnijih sela u ciloj Općini Malinska-Dubašnica, ehm, na otoku Krku. Tamo postoji čak i mogućnost da vas opjačkaju u nekin manje elitnin četvrtima tog sela.

I ča nami iz Svetog Ivana, ko je udajeno cilih 3,5 kilometri od najbliže plaže - tako da moremo zabiti na turizam, onda ostaje? Ostaje nam jedino, aš smo svi poduzetnici, da razmišjamo revolucijonarno i tako promoviramo naše selo u Hrvatskoj, regiji i svitu! Promocija=lova=šoldi – tu formulu smo u Sveton Ivanu jako dobro apsolivrali Kako i ono kad smo jimili par miseci onu prvorazrednu turističku atrakciju, da pogodili ste, onaj kosi stup od elektrike. Taj naš projekt „Kosi stup u Sveton Ivanu“ je neslavno finil, aš ga je niki iznenada i bez pitanja judi iz sela popravil priko noći. Šal je kvragu sav onaj silni mrčendajzing i majice zi slikon kosog stupa, ma, samo zato aš smo nevjerojatni poduzetnici uspili smo vrnut 70 posto od uloženog kapitala u mrčendajzing i majice. Kako? Vrlo jednostavno, prodali smo sve to jednon seks-šopu u inozemstvo. Smo mi poduzetnici ili nismo? Ma moren van reć da smo svejedno bili žalosni ča smo ostali samo tako bez turističke atrakcije, turizam rabi i grmarskim selima. Ben, dosta emocij, remo na prvo.

Kad smo ostali na ovako dramatičan način bez isplativog turističkog projekta, u nas se pojavila nikakova depresija, tuga i žalost, opet je bilo sve po staron u Sveton Ivanu. Krave muču, ovce bleje, a auti kroz naše selo pasivaju i pasivaju. Još je mnogo auta pasivalo tako kroz čestu Svetog Ivana, sve dok mi ni prišla na pamet jedna sjajna i drska zamisal. Sada, zi nikakove distance, mi je žal ča mi i prvo ni pala na pamet ova zamisal, prvo nego ča smo ponudili naše selo na Internetu kao set za snimanje turske sapunice, one su isto u trendu, znate. Smišno, ča ne? Kakova mi je to revolucijonarna ideja prišla na pamet pitate se šiguro i vrlo verovatno se i jadite malo aš okolišan.

 – Čega se pametnog ovaj balavac od Svetog Ivana mogal domislit?! – pitate se vi i naš Načelnik ki čitate ovi redki, a odgovor na vaše pitanje cilo je vrime bilo oko vas i nas. Znate ono ča govore svi veliki biznismeni da su najisplativije ideje često i najjednostavnije. Tako mi je prišlo nič nečuveno na pamet, a sve to zato aš sam tutaforca, ovih zadnjih šetemanu-dvi, pratil izvještanje naših medija o revoluciji u Zagrebu – i tako mi je palo napamet da i mi dignemo revoluciju, ali lažnu, protiv našeg seoskog poglavara, a sve to u svrhi samopromocije našega sela. Kako mi je to prišlo na pamet? Jednostavno, jedne večeri san van ja bil na Internetu gjedal slike od protesti u Zagrebu, pa san onda vidil veliki natpis na jednon transparentu nič u vezi kapitalizma. Kad san vidil KAPITALIZAM, osjetil san nikakovo uzbuđenje ravno kad van... dok sviraju sopele u pozadini... ma ni bitno, sad ča, ali je bilo impulzivno.

Nakon pol ure san sabral i misli i sebe i šal san nazvat na mobitel Franixa. Franix je zval Jurixa, Jurix Milixa, Milix Andrixa, Andrix Ivanixa, Ivanix Matixa, Matix Osipixa, a Osipix je, bez znanja našeg seoskog poglavice Poglavicixa, zval ovin redon i predstavnike nacionalnih manjina, i to: Jozu Bosanca, Enza Talijana i Vjenčeslava Zagrepčana. Cijelo pobrano društvo iz galskog sel... Skužajte, mislil sam na izabrani puk iz dubašjanskog sela Sveti Ivan ki se bez znanja seoskog poglavice Poglavicixa našal u baraki od Franixa.

- Mir, mir! Otvaran prvu sjednicu revolucionarnog zbora Svetog Ivana! – rekal san in mirno i autoritativno.

- Cbor? Cbor? Ma ke e „Cbor“? Ca mi svi pjevali sada?! – bunil se Enzo Talijan.

- Ne, Enzo! – izderal san se pomirljivo na njega. – Zbor je jedna lipa rič, naziv, ka more označavati i skup judi.

-  A! Adeso te io kapisko.

- Drago mi je. Ben. Judi moji, drago mi je ča smo se okupili ovdi, u našega Franixa, u velikon broju.

- Kad ćeš više finit?! Zadnji su nan nastavci Onura i Šeherezade? – upital me je niki glas skriven u masi.

- Čekajte judi, čekajte. Ste vi ča još primjetili osin Onura i Šeherezade na televiziji?

- Ča? – zapitali su se svi.

- Pa mislin na televiziji, u novinami, na Internetu se veliko govori o tome. Čak ima i nikakov natpis o tome na zidu muškog veceja na benzinskoj.

- Ma ča?! Ćeš ti više reć o čemu prodičeš ovdika ili misli celu večer ovako palamudit i nas? – složna je bila kritički masa.

- Revolucija judi, revolucija. Ste čuli za Pernara, Lesara, branitelj, fejsbukovci i više ne znan ki... – otkril san harte i odustal od dramatičnog uvoda.

- A-a-a-a-a-a to-o-o-o-o! – zakričali su svi i u jedan glas zapitali – Da i ča sad zi tin?

- To nan je izvrsna prilika da promoviramo selo kao selo sa razvijenon političkom svijesti, a da ne govorin o potencijalnon publicitetu stranih i naših medija. Znate onu: „Svaka propaganda je dobra propaganda!“.

- Dobro. Ča više misliš reć zi time? Ča bi ti sada da samo tako dignemo revoluciju?! – istupil je bil Osipix iz mase.

- A-a-ava, ma ne! Škapulaj me Bože, ne. – rekal san to zi pomirljivin ali teatralnin tonom. – Ne, ja nisan za nasilje ko se veže za revolucije...

- Zač? Je to zato aš si pacifist? – pital me Matix osobno pitanje.

- Ne, to je zato aš san oportunist i kukavica. Nego... Judi, plan je jednostavan da jednostavniji ne more bit! Glumit ćemo revoluciju.

- A-a-a-a , a ne znamo. Morda da prvo pitamo Poglavicixa.

- Ne! Nećemo njega niš pitati, aš nan on rabi za revoluciju, mora to sve izgledati kako rabi. A Poglavicix jigra ovdi glavnu ulogu, aš se protiv i njega „bunimo“.

- A-a-a-ava ma ča ti to govoriš?!

- Ma samo ćemo se pretvarati, nećemo sad stvarno se buniti protiv njega.

- Dobro, ali reci ti nami, zač bi se mi ovdi bunili? Zbog čega?

Naslonil san se zi obje ruke na improviziranu govornicu ka je ustvari bila jedna lata okrenuta naopak, nabacil san svoj pametni smiješak br. 5. i pogjedal zi svojin blagin pogledon sve okupjene potencijalne revolucijonare. I rekal san in povijesne riječi.

- Zato aš su danaska revolucije IN u svitu. Biste vi otili biti IN?

- Beeeeeee! Ovaj... Biiiiiiii! Otili bi bit IN!

- E onda neka bude revolucija!

- Neka bude! – svi u jedan glas su rekli.

- Ni nan dobro...

- Niiiiiii! – rekli smo svi mi okupjeni u jednoj baraki, jedne lipe zimske noći u Veljači, jedinon ženskon misecu u letu.

I tako smo, za razliku od nikih drugih revolucijonari, počeli kovati plan o našoj revoluciji. Prvo ćemo napraviti transparenti, onda ćemo, sukladno zi vrimenon ki ima na raspolaganju, po selu pratiti našeg seoskog poglavicu zi glasnin negodovanjen, a sam vrhunac ove revolucije će se dogoditi ovih dani kada našen Poglavicixu budemo ukrali gaće na sušilu zi namjeron da ih zapalimo. Aš, dragi moji, u revoluciji van je bitnija promocija nego poruka. 

         Toliko informacija ovih dana! Toliko različitih izjava! Toliko nudećih spasitelja! Toliko proroka! Teško se oteti dojmu da mnogi od njih govore iz guzice, ako znate na što mislim. Govor iz guzice je govor kojemu je cilj skrasiti svoju guzičicu u što udobniju i što plaćeniju foteljicu. Govor je to kojemu je "kruh bez motike" krajnji cilj.

NEŠTO O KRČKOM MOSTU

Something about Krk bridge - Etwas über Krk-Brücke - Qualcosa di Ponte di Krk

Piše and write und schreibe e scrive: Ivan Dermiček 

Krčki most, osim što je nezaobilazan i čini glavnu prometnu sponu sa kopnom, ujedno je i jedan od poznatijih uresa otoka Krka.

Smješten je od kopnene strane između uvale Črišnjevo i Scott  pa se zatim prostire na otok Sveti Marko i područje Općine Omišalj.

Krčki most se počeo graditi u srpnju 1976. godine, a svečano je bio otvoren  19. srpnja 1980. godine pod imenom „Titov most“, po maršalu Josipu Brozu Titu, tadašnjem predsjedniku bivše SFRJ-a.

Most je dug oko 1.430m, visina mosta iznosi 67m, širina mosta iznosi 7,5m, a u prvih 20 godina preko mosta je prešlo oko 27 milijuna vozila.

Krčki most se isticao po duljini svoga luka od 390m, od otočića Sveti Marko do kopna, te je neko vrijeme nosio epitet mosta sa najvećim takvim lukom na svijetu.

Prošle godine Krčki most je proslavio 30 godina od otvorenja.

I da, još samo jedna stvar, kada dolazite na otok mostarina se plaća samo u jednom smjeru i to kada idete sa kopna na otok.

Krk Bridge, except it is inevitable and makes a major transport link with the mainland, it is one of the most famous adornment of the island.

Situated between the mainland side of the bay Črišnjevo and Scott and then spread to the island of Sveti Marko and the area of Municipilty of Omišalj.

Krk Bridge was started building in july of 1976. year, a opening ceremony was on 19 July 1980. under the name "Tito's bridge", by Marshal Josip Broz Tito, then the President of the former  SFRJ.

The bridge is about 1.430m long, height of the bridge is 67m, the width of the bridge is 7.5 m and in the first 20 years the bridge crossed about 27 million vehicles.

Krk bridge is stressed by the length of its arc of 390m from the island of St. Mark to the mainland, and for a time bore the title of the bridge with the largest such port in the world.

Last year the Krk Bridge celebrated 30 years since its opening.

And, just one thing,  when you come to the island bridge is to be paid only in one direction that is when you go from the mainland to the island.

Krk-BrückeKrk-Brücke, ausser es ist unvermeidlich, und leistet einen wichtigen Verkehrsverbindung mit dem Festland, einer der berühmtesten Zierde der Insel ist.

Gelegen zwischen dem Festland Seite der Bucht Črišnjevo und Scott und dann auf die Insel Sveti Marko und der Bereich der Municipilty Omišalj verbreiten.

Krk-Brücke wurde Gebäuen im Juli 1976. Jahr begonnen, eine Eröffnungsfeier wurde am 19. Juli 1980. unter dem Namen "Tito's Brücke", die von Marschall Josip Broz Tito, der damalige Präsident der ehemaligen SFRJ.

Die Brücke ist etwa 1.430m lang, Höhe der Brücke ist 67m, ist die Breite der Brücke 7,5 m und in den ersten 20 Jahren die Brücke überquert etwa 27 Millionen Fahrzeuge.

Krk-Brücke wird durch die Länge seines Bogens von 390m von der Insel San Marco mit dem Festland betonte, und eine Zeit lang trug den Titel der Brücke mit der größten solche Hafen der Welt.

Im vergangenen Jahr feierte die Krk-Brücke 30 Jahren seit seiner Eröffnung.

Und es ist gerade eine Sache, wenn man auf die Insel gekommen, um Brücke nur in eine Richtung, wenn man vom Festland zur Insel ist zu zahlen.

Ponte di Krk, tranne che è inevitabile e fa un collegamento di trasporto di rilievo con la terraferma, è uno degli ornamenti più famosi dell'isola.

Situato tra il lato continentale della baia Črišnjevo e Scott e poi diffusa per l'isola di Sveti Marko e la zona di Municipilty di Omisalj.

Ponte di Krk è stato iniziato a costruire nel luglio del 1976. anno, una cerimonia di apertura è stata il 19 luglio 1980. sotto il nome di "ponte di Tito", dal maresciallo Josip Broz Tito, il presidente della ex SFRJ.

Il ponte è lungo circa 1.430m, altezza del ponte è di 67m, la larghezza del ponte è di 7,5 m e nei primi 20 anni del ponte attraversato circa 27 milioni di veicoli.

Ponte di Krk è sottolineato dalla lunghezza del suo arco di 390m dall'isola di San Marco con la terraferma, e per un tempo portava il titolo di ponte con il porto più grande del genere al mondo.

L'anno scorso il ponte di Krk festeggiato 30 anni dalla sua apertura.

E, solo una cosa, quando si arriva al ponte dell'isola deve essere pagata solo in una direzione che è quando si va dal continente all'isola. 

CROATIA - OTOK KRK

       Došli prosvjednici bllizu Markovog Trga, ali ga nisu vidjeli.  A prije mase došlo njih troje! I to na sam Markov Trg. Htjeli proćakulati s premijerkom o katastrofalnoj gospodarskoj situaciji u Hrvatskoj. I primila ih Kosor na kavicu. Nakon razgovora s premijerkom, ovi neočekivani uzvanici Banskih dvora izbrbljali se novinarima Večernjeg lista. Pripovjedili sve što su ondje doživjeli i čuli. A čuli su zbilja svašta.

Donosim nekoliko izvadaka:

--- Predsjednici Vlade rekli smo da su joj suradnici nekulturni i nekompetentni, odvratila je da to zna.

--- Rekli smo joj da nitko u državi ne vjeruje da nije znala što je Sanader radio. Notornom laži nazvali smo izjavu ministra Popijača kako ljudi ne žele raditi i tražili smo popis tih poduzeća koja dugoročno ne mogu popuniti radno mjesto. Kazali smo joj da treba kompletno izmijeniti garnituru koja je nekompetentna. Kosor je kazala je da potpisuje sve i da na tome radi.

--- Priznala je da je situacija i gora nego što mediji iznose te da više nema novca za mirovine. Bila je pokunjena, iznenađujuće otvorena, kao da razgovaramo sa susjedom, a ne premijerkom.

    Moram priznati da nas je premijerka ovim skrušenim priznanjem prizemljila kao nitko do sada i pokazala nam kao nikad nitko do sada gdje smo. A nigdje smo, nigdje ne idemo, nikakvu nadu nakon ovoga, ne gajimo! I da je situacija kod nas normalna, a nije!, premijerka bi već dala ostavku. Ona je ovim izjavama  indirektno priznala da ne zna, da nema viziju, da ne zna što će i kuda će. Time pokazuje i veliku neodgovornost prema ovomu narodu i ovoj zemlji. Svaki dan duže s ovakvom vlasti donijet će još veće nevolje. A one se već sada množe eksponencijalno. Čitava vojska nezaposlenih! Siromaštvo i bijeda na svakom koraku! Milijarde dugovanja i neplaćenih računa! Kašnjenja s plaćama! Rast cijena hrane, benzina, režija! Gramzivost za vlašću! Lažni moral i lažne veličine! Krađa i grabež neslućenih razmjera na svim razinama! Otklon od stvarnih vrijednosti.

    U početku mi je gospođa Kosor izgledala kao netko tko može i ima snage srediti situaciju u društvu. Kao netko tko ima prave ključeve! Danas, nakon ovoga, mišljenja sam da gospođa Kosor nije više u stanju voditi zemlju! Nije dovoljno samo vijarati metlom i mesti, što gospođi ide dosta dobro. Danas je već ljudima voda došla do grla i glavna pitanja za većinu ljudi ove zemlje su: Kako preživjeti danas i s čim dočekati sutra? Što sutra jesti? Kako sutra poslati djecu u školu i vrtić?  S čim i kako doći do posla? Kako otići liječniku?

    Razmišljajući o ovim pitanjima, sjetio sam se priče za djecu ČAROBNJAK IZ OZA. Priča je to koja pripovijeda o malenoj Dorothy koju je nesmiljeni tornado učinio beskućnicom. U trenu je ostala bez doma, roditelja, tople peći, hrane. Bez nade i utjehe! Svi su je ohrabrivali da ode velikom i nadaleko poznatom Čarobnjaku iz Oza, jer joj jedino on može pomoći. S njom su, velikom Ozu na put, krenuli i strašilo kojemu je trebala pamet, i limeni čovjek kojemu je trebalo srce za ljubav i lav kojemu je trebala hrabrost. Došavši u palaču velikog čarobnjaka, družina uviđa da joj Oz neće biti od pomoći, te ga raskrinkavaju kao običnog varalicu koji umjesto čuda prodaje maglu i obmane. Limenom čovjeku Oz ugrađuje papirnato srce, strašilu u slamnatu glavu sipa sol, lavu je isto nešto zmuljao (ne sjećam se više što), a kukavnu Dorothy otpravio da ide dalje tražiti pomoć kod drugih, jer joj on ne može pomoći.

Ovo priznanje gospođe Kosor neodoljivo podsjeća na lik Oza. Oboje su neznalice i obmanjivači. Oboje ne znaju kako, a ne žele otići i svoje mjesto prepustiti drugima. A mi sami smo kao ova družina koja očekuje pomoć. Školstvo (pamet) nam nije bilo nikad gore! Izmišljaju se školski standardi (HNOS-ovi i NOK-ovi), a djeca nisu bila nikad veće neznalice. Po pamet trčimo kod europskih vladara.  Pitamo njih što nam je činiti. EU veličamo, a nitko nam primjerice, od domaćih poslušnika neće ništa reći o ovome:

europskaunija.yolasite.com/eu-katastrofa.php

Pa da je i samo 5 % od ovoga o čemu se ovdje piše istina, dovoljno je da se zamislimo i razmislimo. Nadalje, otupjeli smo za istinske vrednote, te nam je srce prazno, prepuno Lambaša, Pokosica, Ciganovića... i ostalih ispraznosti i promašaja. Srce nam odavno nije ljudsko, već nam je ugrađeno ono papirnato koje se dade oblikovati, savijati, lomiti... Hrabrosti također nemamo, jer eto, pišu novine,  troje nezadovoljnika protestira pod Kosoričinim prozorom. Izgubio sam nadu da će nam naš Ozzzz  s Markova trga riješiti išta od onoga što nam u ovom trenutku treba i što nam je ovoga trenutka životno važno.

     A opet s druge strane, idemo pogledati alternativu. Što nam nude "Kukurikavci"? Ništa. Velikog pijetla Milanovića nigdje ni za vidjet ni za čut! Kao da je u zemlju propao. Nije vrag da ga opet bole prepone! Zbilja, gdje je taj čovjek? Odavno ništa u medijima nisam od njega pročitao. Niti jedne izjave, a nikad gore! Ali zato nam kukurikavac Čačić daje nadu za bolji život! On, čija žena radnicima ne daje plaću od desetog mjeseca. On zna kako će nam biti bolje. Svaka mu čast!

     Kuda uopće pogledati? Ima li u ovoj zemlji itko tko zna? Ne znam...., bojim se da takvog nemamo, i da ćemo još dugo živjeti od sjajnih umotvorina velikog ČAROBNJAKA IZ OZA.

AMERIKA U ZEMLJI OZA

     Varate se, ako mislite da smo mi jedini kojima vlada Ozzzz. Taj isti Ozzzz vlada i u Americi. Dovoljno je pogledati najnovija priopćenja s one strane bare u vezi ovih sukoba u arapskom svijetu. Jedna totalno nedosljedna i neprepoznatljiva politika! Bezvezno da bezveznije ne može biti! Glavinjanja od podrške narodu, do uskraćivanja podrške. Malo podrške narodu, malo podrške kralju, malo podrške diktatoru, već prema događanjima  na terenu. Jednu stranu Ozzzz zauzima ujutro, drugu popodne! Kao mijenjanje čarapa! Pogledajmo onda ove objave sa Wikileaksa! Sve to je razotkrilo bijedu nekada moćne Amerike. I dok Ozzzz ima osjećaj privida da vlada, kosooki brat se slatko smije i vreba iz prikrajka. Jedini pravi gazda današnjega svijeta!

     I to nije još sve! Ozzzz je ustoličen u još mnogim zemljama. I to ne nekakvim banana državicama, već državama malo jačeg kalibra. Da nabrojim samo neke:

RUSIJA U ZEMLJI OZA

FRANCUSKA U ZEMLJI OZA

ITALIJA U ZEMLJI OZA

ŠPANJOLSKA U ZEMLJI OZA

PORTUGAL U ZEMLJI OZA

IRSKA U ZEMLJI OZA

BELGIJA U ZEMLJI OZA

GRČKA U ZEMLJI OZA..............................

Dakle, Ozzzz vlada svijetom! Super! Ako ništa drugo, bit će pameti, ljubavi i hrabrosti u obilju. To nam je najpotrebnije, a Ozzzz zna kako to ostvariti i kako nas učiniti zadovoljnima i sretnima! Stoga neka ga! I na Markovom trgu i u Bijeloj kući. I sad vi recite da mi nismo ko' Amerika!  

Ups! Umalo zaboravih spomenuti! Ozzzz ima ružičaste naočale!

Bila je deseto od trinaestero djece. Rodila se 1922. godine pokraj Milana u Italiji kao Gianna Beretta. Voljela je medicinu, te je postala liječnica pedijatrica. Bila je i gorljiva katolkinja, zaljubljena u skijanje i Krista, te je čvrsto odlučila postati časnom sestrom. No, kako to obično biva u životu , životno-skijaška putanja ju je skrenula prema jednom čovjeku koji joj je osvojio srce - Pietru Molli. Postavši gospođa Molla, rodila je troje djece. Obitelj je odisala vjerskim ozračjem. Redovito se molila krunica i čitalo se Bibliju. Gianna je u 39. godini zatrudnjela s četvrtim djetetom. Tijekom trudnoće liječnici su joj pronašli cistu na jajniku i predlagali da pobaci, što je Gianna vođena svojim katoličkim uvjerenjem i savješću odlučno odbacivala. Čak je i liječnicima naložila da u slučaju biranja izaberu život djeteta. U travnju 1962, u četrdesetoj godini života, nakon poroda zdrave djevojčice, Gianna umire. Ostalo je svjedočanstvo da je umirala u neizrecivim bolima i da su joj posljednje riječi bile: Isuse, ljubim te, Isuse, ljubim te! Ostalo je i svjedočanstvo da je njen pogreb bio događaj duboke boli, vjere i molitve. Papa Ivan Pavao II. je 16. svibnja 2004. godine proglašava svetom, uz prisustvo njenog tada 92-godišnjeg supruga i djece.

Dijete rođeno darom majke s ocem Pietrom

Otac i kći s papom Ivanom Pavlom II


Prelijepa mlada žena našega vremena! Rođena 1974. godine kao Silvija. Žena naših krajeva! Ludbreg. Po zanimanju diplomirana pravnica. Po vjerskom opredjeljenju - katolkinja. Udana Novak.



U 16. - om tjednu trudnoće saznaje da boluje od iste zlokobne bolesti kao i maestro Vjekoslav Šutej - akutne mijeloične leukemije. Liječnici predlažu hitno prekidanje trudnoće. Majka ne pristaje. Trudnoća je još više iscrpljuje. Rodila je zdravog sinčića Lea. U vrijeme kad je maleni Leo imao oko 19 mjeseci, na samom početku prosinca 2009. godine, ova mlada majka umire u komi, priključena na respirator. Čitavu Hrvatsku su potresle riječi njenog supruga: "Umrla je moja Silvija!"



Danas se njen suprug prisjeća: "Ma kad se samo sjetim kako je bilo u Petrovoj bolnici kad su joj liječnici rekli da će sve napraviti da ne izgubi dijete. Vrisnula je, skočila, liječniku se objesila oko vrata. Čovjek me gledao u čudu, ja sam samo slijegao ramenima. Kao: što mogu, takva je. Ma znao sam koliko je željela dijete, koliko je plakala kad su joj rekli da bi najbolje bilo pobaciti, no tada mi je postalo jasno kolika je to želja bila."


Dva života! Dvije mlade žene! Slične sudbine! Isti odabir! Isti kraj! Predivno svjedočanstvo i života i vjere! Predivno svjedočenje majčinske ljubavi! Predivno svjedočenje i očeva koji su podržali odluke svojih supruga. Nevjerojatna hrabrost je za takvo nešto potrebno! I nevjerovatna ljudskost i požrtvovnost! I malo nas bi postupilo po ovom obrascu. Jako, jako malo!

Malo nas je shvatilo i bit. I bit života i bit vjere, pa i bit domoljublja u konačnici. Često je plitko i vodnjikavo naše shvaćanje svega toga. I nevjerojatno površno! I uskogrudno! I sebično! I daleko od same biti!

Dva života! Dvije sudbine! Da nas potaknu da razmislimo gdje jesmo. Zašto smo tu? Kakva je naša ljubav? Kuda idemo i zašto živimo? Koliko smo ljudi? Koje i kakve su nam životne vrijednosti?...

Došao je Božić, tj. maleni Bog. Da li je ušao u naše srce na širom otvorena vrata, ili smo otvorili tek malena vratašca i pustili malenog Boga kao nekakvog ubogog Bogeka u neki sobičak naše duše, svatko za sebe najbolje zna.

Želim svima istinski dolazak novorođenog Isusa u srce i dušu! Dolazak koji mijenja i preporađa! Dolazak koji donosi ljubav i oslobađa!

Bliže nam se oni dani u mjesecu, već sada polako i najškrtiji od nas posustaju i kupuju sve što je nasušno potrebno (i nepotrebno) za predstojeće blagdane. Kako i neće kada svaki iole pošteni shopping centar  već odavno je ukrašen sa božićnim ukrasima koji u kombinaciji sa onim „happychristmas“ melodijama mame, manirom sirena iz Homerove Odiseje, potrošače da daju svoju zadnju kunu iz svog radničkog džepa. Zvon, zvon jinglebellsa prati zvon, zvon kase koja naplaćuje.

Opijajuće djeluje ta simbioza božićnog ugođaja u trgovinama i vašeg nesretnog novčanika, a zamisli, išli ste si samo kupiti novine, a došli ste doma i sa novinama i sa norveškim bakalarem, i sa puricom i sa nekom novom vanjskom rasvijetom tako da vam kuća može lijepo izgledati izvana i sa novim božićnim drvcem.

Čitam ja tako,  u jednim dnevnim novinama, alarmantne podatke o tome koliko ćemo potrošiti tijekom ovih blagdana na razne trice i kučine. Nevjerovatno 10 milijardi kuna će Hrvati potrošiti za Božić. Deset milijardi slatkih malih sisavaca kojima nazivamo našu dijamantno čvrstu valutu će potrošiti nacija koja broji četiri milijuna građana, od kojih je više od 300.000 građano nezaposleno. Svaki Hrvat će potrošiti prema tom istraživanju 500 kuna na poklone, 50 milijuna SMS poruka će obletiti naš zračni prostor brže i djelotvornije od svih migova, 25 puta u sekundi će se provlačiti potrošačke kartice, 7.100 kuna će potrošiti 1,4 milijuna naših kućanstava, apokalipsa kažem vam! Ali ni to nije sve, pojesti će se 3.000 tona purica, 300.000 tona mlinaca i 44 milijarde kuna francuske salate (još nije utvrđeno je li to nužno loša ili dobra vijest za Francuze)! Nevjerojatno, zar ne? Kako tome doskočiti, kako se ne razbacivati sa mukom stečenom lovom? Treba nam neki novi koncept u borbi protiv rastrošnosti...

Novi koncept? E tu stvari u ovom članku postaju interesantne! Naime, MIT (Massachusetts Institute of Technology), vodeći svjetski institut za tehnologiju, koji je, ako vam to išta znači dao popriličan broj nobelovaca, je izmislio pravi lijek za ljude koji ne mogu stati vaditi svoj novčanik za svake gluposti. To je... (bubnjevi u tekstu) PAMETNI NOVČANIK - pravi revolucionarni izum za financijski nepromišljene gazde.

Daklem, taj novčanik će gristi, lajati i iskakati kada iz njega budete pokušali izvaditi ekstra lovu, uopće neće htjeti sudjelovati u dobrotvornim akcijama, a kamo li da udijeli neku kunu prosjaku. Pametni novčanik će biti nepobijediv, nesavladiv i nepokolebljiv kao, recimo Jadrankina borba protiv korupcije, eto to je prava mjerna jednica nepokolebljivosti pametnog novčanika, a jedina slabost će mu biti, znam da mislite da pametni novčanik nema nikakvu slabost, ali jedina slabost će mu bi ti KRIPTONIT!

Ustvari šalim se, pametni novčanik baš i neće djelovati na taj način, ali istina je da su učenjaci na MIT-u izmislili tri prototipa pametnih novčanika: Bumblebee (Bumbar), Mother Bear (Mama medo ili Brižna majka) i Peacock (Paun). Svaki ima drugačiju funkciju i svaki je ustvari pravo malo čudo tehnološke prirode, naime sa „bluetothom“ je spojen sa vašom bankom i na taj način djeluje, a svaki od ova tri navedena djeluje na svoj način. Bumblebee novčanik glasno vibrira-zuji kada se vrše isplate, smatra se da na taj način ovaj pametan novčanik vas može omesti kada ste, primjerice, omamljeni nekim proizvodom, a ujedno vam može imati ulogu i alarma kad netko drugi, bez vašeg znanja naravno, plaća nešto vašim novcem. Mother Bear novčanik vam otežava da ga otvorite ako nemate previše novaca, a može se čak i programirati prema planiranom mjesečnom novčanom budžetu.  Peacock novčanik je baš fora, on se kada imate novca napuhuje, a kad ga nemate, ovaj pametni novčanik se ispuhuje.

Možda vam se znalo učiniti da ste ove novčanike već vidjeli kod vaših prijatelja kada ste vi zvali rundu u kafiću, a oni nisu, ali uvjeravam se zalud vaš optimizam, zalud vaše radovanje da ste možda našli izlaz iz rastrošnosti, pa čak i iz novčane krize! I ne, nemojte još tražiti pametne novčanike po e-bayu, nećete ih tamo naći, nećete ih još neko vrijeme nigdje moći naći. Riječ je, nažalost, o prototipovima, a to znači da ih još nema na tržištu i ne nadzire se točno dan kada bi ti pametni novčanici mogli biti plasirani na tržište. Možda do slijedeće krize ili rastrošnih blagdana ugledaju svjetlo tržišta, ovisi, što nam dođe prije. Sigurno neće biti jeftini, a osim toga treba li vam baš neki tehnološki gadget govoriti da ste rasipni, ako to sami ne shvaćate?

Baš kad san se danas ka vozil, aš mi tada misli nikako najbrže redu, domislil san se one legendarne serije „Malo misto“, još legendarnijeg Miljenka Smoje. U toj seriji van je bila, ne znan više u ku točno epizodu jedna scena (ako mi ki more reć kako se po domaći reče „scena“) kada iz Merike dohaja oni čovik nazad svon bratu ki niš ni učinil zi šoldi ki mu je vridni brat zi Merike zaradil delajući na drugoj bandi Zemlje. U sjećanje mi je ostalo kako je zgledal taj Merikan iz „Malog mista“, bahato, naduto i umišjeno u onon odjelu krojenon po miri, onin šeširon i prstenon pečatnjakom. Samo se zi svojin izgledom istical od svih drugih, a tek kad je počel govorit... Ajme meni! Onaj merikanski govor mišan zi njihovin dijalektom, dalmatinskon čakavicom, za puknut od smiha! A znate ča je najboje, ni to bilo ni tako daleko od istine. Jimili smo mi takove situacije i ovdika, na našoj Boduliji, u našoj lipoj Dubašnici.

Činilo mi se kako da sam nedavno čul taj smišan govor starijih i ozbiljnijih judi ki su znali prit svako leto zi Merike. Moren van reć, neka mi niki ne zamiri (ma svejeno znan da ćete) da je moralo u tim govorima naših Merikana biti malo kurčenja. Domišljam se kad smo bili dičina i kad bi prišli Merikani zi svin tim svojin štorijama... Tako je Jive Merikan, od Tonice Tonove Jivićeve babe mnuk, nama dičini govoril da – „U Merike jimaju bildingz zi pedeset podi, a judi ne gredu po škalama već van u nikakove velike škatule u ti bildingz redu gori i doli. Redu kamo će!“ – a mi smo zi otvoreni usti slušali te napete štorije zi Zapada. Sve su nan govorili naši Merikani na svon bodulsko-merikanskom govoru, kako je lipo i dobro u Meriki, da ni rata tamo (mi dičina smo još bili i bez brigi kad je rat bil u našoj državi, činilo nan se kako su daleko te ratne linije kadi se judi ubijaju, a sve to vrime se dogajalo i blizu i daleko od naše Bodulije, gledali smo kako bi se reklo na književnom „naivno“ i sve to valjda zbog naših roditelja ki su se trudili sakriti svoju zabrinutost sprid nas).

Naši Merikani su tako zi svojin štorijama bili, moran in to priznati, najboji ambasadori Merike, a mi smo dičina kakovi smo već bili jedva čekali leto da oni pridu zi bonboni i nikakovi drugi dari, a da ne govorin kako su se naši stariji veselili kada bi prnesli dolare. Dolar je bil tada pojam i ni ga baš svaki duperal kako ga danaska svaki more duperat, me razumite?

Kako smo postajali stariji, mi vražja mularija, smo sve više i više naše Merikane počeli zajebavati zbog njihova govora. Pa smo ih imitirali kako govore smišno, pa smo počeli govoriti da i mi imamo „bildingz“ (ali smo se, povist će pokazati, malo zajebali na tu izjavu, aš su to samo bili budući apartmani i malo ča u Dubašnicu je veće od crikve ča valjda govori kako smo mi, kako se ono reče na književni, mislin da je – „religiji zahvalan puk“).

Merikani kako da su se zi leti ča su pasivale, i ča smo mi bili sve stariji i bahatiji i bahatiji, minjali zajeno zi nami. Tako je prišal i Euro (moj pokojni sused je greškom ga nazival „Neuro“, moren samo reći da ni falil, kako da je znal da će nam Euro brzo poć na „neuro“), a malo za euron je prišla i prva internet veza u Svetom Ivanu... Vrag ga zel! Više nan ni bilo interesantno ča nan ti naši stari Merikani govore na tom svom smišnom čakavskom, nas mladiće i divojke su počele zanimati nike druge stvari, a ne nikakove „de mode“ štorije o, kako se to govori, „Američkom snu“ i tako smo natiho odjebavali naše Merikane.

Nemojte sad mislit da se nismo družili zi njimi, nego jendostavno smo bili štufi tih štorija, za bonbone smo bili prestari, još majice su i nikako mogle pasat, ali sada nan je internet bil zaminil njihove štorije, tako da smo mogli znati kako je tamo bez da ih pitamo. Ma mogli smo znati ča je skoro na cilom svitu! Morem se domislit i moje prve barufe ili kako se to književno govori „rasprave sa visokim tonovima“ zi jednim našin Merikanom ki je nahvalil Boduliju, naše bodulsko more, sunce, te one već normalne besede da „kako je ovdi lipo živit aš je mirno i da nima onih gangsta pizdarija... A ja san ga na to pital – „Da, ako ti je, Frane (a Frane se zval) tako lipo ovdi kako ča govoriš, zač onda ne bi mogal zavavik kod nas ostat? Ča bi ti moglo falit, ko ti ovdika niš ne fali?“ – naravno da sam ga bil zajebaval i nisam šigur da mi to ni bil zamiril. Znan da se brzo proval zvlić i da je promucal nič u stilu – „Paaa... znaaaš jaaa... Merika... moj dom... ne znam... ne znam... Iman državljanstvo od Merike... Bilo bi slabo da propadne...“ – ni baš dobro prihvatil zajebanciju i namrgođen je šal na drugu bandu i pasal ća.

I tako su još jedanput pasivala leta i leta, brže nego kako su babe govorile da mi zi 'matici i ape-eni pasivamo Svetin Ivanom. Merikani više nisu bili onakovi kakvi su bili prvo petnajst-osamnajst let, prestali su govoriti svaku drugu na merikanskom, a mi kako da smo pomalo, ma šiguro sve manje i manje govorili po domaću. Više nas se ne more uloviti na meko „ć“, govorimo tako dobro onaj književni kako da smo pročitali cilu onu libru „Bespuća hrvatske povijesne zbiljnosti“ ili tako nikako. Nima, sve se minja, pa smo tako i mi postali sve otvoreniji zi „fureštima“, a moran van prvo reć da mi „fureštima“ smatramo sve ki su zadi mosta, samo da se to zna. Posebno smo delali na dobrim odnosima sa „fureštkinjama“, ča bi se reklo „jačali smo bilateralne odnose“, me razumite ča van govorin?

E ovdika sam vas čekal! Kako smo se mi tako počeli mišati zi drugi judi, a navodno putujemo do Čavoglava, ča ni moj pokojni ded ni mogal zamisliti kamo sve danaska Bodul more poć, vidici nan se šire od Slavonije do Dalmacije, a niki pogledi na gredu i sve do Ukrajine. Sada kada gremo u Merike retko da ostajemo aš tamo remo samo u turistički posjet. Dobro je još da jimamo naši stari ki govore po domaći, a ne moremo se pohvalit da nas ni vero previše ki moru pol ure poslušati one sopile, pari mi se da nisam jedini ki biži od njih kako vrag od tamjana. Ma nisu samo naši stari jedini ki još govore po domaću, sada su dobili dostojnu konkurenciju i to od onih ki su se najmanje nadali da će in i bit konkurentni, naši Merikani (isti oni ki su govorili „bildingz“) sada tutaforca govore pravi domaći i moran van reć vero mi je gušt ih poslušat.

Lejte na kako se stvari moru prominit i obrnut u evo ni dvajset let?! Merikani kimi smo se smijali zi oni njihov bodulsko-merikanski govor sada govore pravi domaći kako se nikada govoril. A ja? Još malo pa ću zabit domaći ili će mi niki od starijih Dubašljana na lipi način reć da više ne mučin naše domaće – ča, aš ga naši Merikani boje govore.

Ako ovo ča san napisal ni istinito neka me odmah SAJITA* sa onog susednog škoja Raba pogodi (ko već ni). )

Smatra se da je pjevanje počelo još prije više tisuća godina, kad je Ive Prabodul (koga su svi zvali Ivić) otišao u posjetu svom daljnjem rođaku Iveku Krapinskom. Kako je nalagao ondašnji običaj (koji se s vremenom nažalost izgubio, sačuvao se jedino kod „škrtih“ Bodula) da se pritom donesu darovi domaćinima. I tako je Ivić donio Iveku pršut, slane sardelice i maslinovo ulje. Ivek nije imao pojma što je to, pa je slane sardele dao mačkama, sa maslinovim uljem je namazao kamenu gromadu na ulazu u pećinu da bolje klizi kod otvaranja i zatvaranja. A pršut je zagrizao. Da li od veselja ili slanoće, počeo je skakati. Pritom je stao na nogu svom gostu Iviću, koji je počeo ispuštati neke čudne tonove „aaaaaaaaaauuuuuuuuuuu“, što je vrlo nalikovalo vokalnom izražavanju nekih naših vokalnih interpretatora, to jest pjevača i pjevačica, kako sami sebe nazivaju. Tako da se to smatra prvim pjevanjem u povijesti. I prvim plesom, doduše ne sa zvijezdama kao danas na HRT-u, nego sa pršutom.

Obitelj i prijatelji koji su se tada zatekli u pećini bili su toliko oduševljeni ovime, da su isto tako počeli skakutati (danas bi rekli plesati), pljeskati rukama i ispuštati raznorazne zvukove kao „aaaaaeeeeee“, „uuuuuuiiiiiiiii“, „uuuuuuuuaaaaaaaaa“, „mijauuuuuuuu“, „muuuuuuuuuuuuu“… I tako je nastala pop-glazba, jednoglasno i višeglasno pjevanje. Ukratko muzika raspoloženja.

I ostale vrste glazbe nastale su otprilike u to vrijeme, koju tisućicu godina prije ili kasnije.

Takozvana ozbiljna glazba nastala je kad je Ivić stao mački na rep.

Metal je nastao kad se Ivićev sin Ivić Jr. vratio na ručak sav umoran i gladan iz kreveta u 2 popodne i htio uzeti palente iz metalnog kotla…

Ali za te tvrdnje još nema konkretnih dokaza, pa neću sad o tome.

Dakle, Boduli, odnosno općenito Hrvati nisu izumili samo padobran, nalivpero, torpedo, mito i korupciju… nego i pjevanje, kako jednoglasno, tako i višeglasno. A isto tako i ples.

Nepobitno je dokazano sa su Hrvati, konkretno Boduli izumili i glazbene instrumente. Prvi glazbeni instrument, ručno izrađen, bila je truba, odnosno trumba kako je još i danas zovu na nekim dijelovima otoka Krka, prvenstveno na Dobrinjštini. Izrađivala se od kore jasena, graba ili nekog drugog sličnog drva. Ona se smotala u lijevak. Na vrh se stavljao pisak ili pisok, također napravljen od jasenove kore. Imao je na sebi dvije rupice. Kad se u njega puhalo, dobivala sa se čak tri različita milozvuka, ovisi koliko je rupica bilo otvoreno. I koliko je bevande popijeno.

Poslije su marljivi Boduli izradili prvi pravi glazbeni instrument – sopele (ili kako ih danas pogrešno zovu sopile). Iz njih su se razvila sva danas poznata puhačka glazbala. Najprije su se proširile na susjednu državu Istru, pa sve do daleke Južne Afrike. Tamo su ih nazvali „Ivu-su-zele“ (ili u prijevodu: „Iviću-su-ukrali“) , ali do danas se naziv kroz usmenu predaju iskrivio, pa ih potpuno pogrešno zovu „vuvuzele“.

Svakako da su na Krku nastali i svi ostali glazbeni instrumenti, žičani, udaraljke… Sad nemam vremena o tome pisati, ali hoću. Ako me prije toga ne zatvore u kakvu (ne)prikladnu ustanovu.

Zbog svega toga smatram da bi trebali dostaviti jednu peticiju UN-u, USKOK-u, UEFA-i ili već kome treba, da nam se plaćaju tantijeme iliti autorska prava na svu glazbu koja se u svijetu izvodila od kamenog doba do danas, a i ubuduće, razumije se. Isto tako moramo tražiti postotak od svih glazbenih instrumenata koji se u svijetu naprave. A o plesovima da i ne govorim.

Hrvatska demokratska zajednica nikada u svim godinama svoga postojanja nije bila izložena tolikoj sramoti i poruzi kao proteklih mjeseci, a posebice ovih dana. Svjedoci smo kako ta stranka upravo ispisuje svoje najružnije stranice - stranice koje će dugo, dugo nositi kao neizlječivo ružni ožiljak. Uvijek u budućnosti, u sastavima svih budućih hrvatskih parlamenata će joj biti nabijano na nos ovo crno razdoblje. Ide se dotle da se čitavu stranku proglašava jednom zločinačkom oganizacijom koju treba staviti van zakona.
 

Šteta učinjena toj stranci je nemjerljiva. Razmjere takve i toliko silne destruktivnosti pojedinaca koji su je vodili, s jednom rukom na hrvatskom srcu, a s drugom u vlastitom džepu, je teško shvatiti. Još veća šteta je učinjena običnim malim članovima, koji su za tu stranku ustrajno glasovali i vjerovali joj. I sam sam svjedok nevjerice, ogorčenosti i nezadovoljstva koje je zavladalo među običnim članovima. Teško je gledati te ljude kojima se urušio cijeli jedan vrijednosni životni sustav koji su godinama nosili u srcu, u kojega su slijepo vjerovali i za kojega su neki i život bili spremni dati. Prije nekoliko godina, kritika HDZ-a se doživljavala kao kritika od onih koji ne vole Hrvatsku, koji su "Jugoslavenčine", Srbi, masoni i koješta drugo. Danas se otišlo u tu skrajnost da se cjelokupno članstvo HDZ-a tretira kao glupu telad, lopovsku stranku, primitivnu čeljad i sve u tom smislu. I neshvatljivo mi je da nitko iz vrha HDZ-a nema niti riječi za obične članove, da im pojasni ovo što se trenutno događa, da ih utješi, da im kaže kuda stranka smjera...

Veliki dio biračkog tijela gaji izrazito jake nacionalne osjećaje. Veliki dio toga biračkog tijela odlazi u Crkvu i izjašnjava se Katolicima. Veliki dio toga biračkog tijela je izrazito konzervativan i gaji u političkom smislu opredjeljenja od centra prema desno, te mu je nezamislivo glasanje za stranke sa lijevim predznakom. To biračko tijelo u ovim trenucima izgleda potpuno obezglavljeno. Sa političke scene su skoro pa nestale mnoge umjerene i desne stranke. Je li se itko više sjeća DC- a blogerice Škare-Ožbolt? Je li postoji taj HSP ili se ugasio? Od njih mjesecima ni traga ni glasa! Kao da su u zemlju propali? Je li itko zna prepričati išta što je u posljednje vrijeme izrekao ostarjeli i bljedunjavi Friščić? Pa taj se od početka naslanjao na Sanaderovo rame, a sada siše mlijeko iz neću reći čijih grudiju, da ne ispadnem nepristojan. Je li se itko vidi u ekstremnoj retorici Glavaševog HDSB-a? Ta opcija odiše ekstremizmom, jeftinim nacionalnim nabojem i prožvakanom demagogijom. A to danas više ne pali! Sve ovo vrijeme, jedini prepoznatljivi predstavnik tog konzervativnog biračkog tijela je bio HDZ. Naprosto nije bilo druge jake stranke u Hrvatskoj koja bi imala prepoznatljiv nacionalni rukopis.

Za vid tog biračkog tijela, bila bi prava šteta da se HDZ kao stranka raspline i nestane s političke scene. Ono što bi HDZ-ovo vodstvo, tj. Jadranka Kosor kao v.d. predsjednika trebala napraviti je pomesti preostale ministre koji su umiješani u afere, a dovesti ili nestranačke ili stranačke stručne i nekompromitirane osobe u vladu. Slažem se sa većinom analitičara da bi glavnina ministara koji su se ogriješili o zakone, bilo legitimne, bilo etičke, trebali odstupiti ili bi ih trebalo smijeniti. Jadranka Kosor će morati iz svoje blizine odstraniti cijeli niz osoba ukoliko želi biti vjerodostojna. Jadranka Kosor treba što skorije sazvati unutarstranačke izbore i dati priliku najsposobnijima. To bi trebali biti ljudi solidne naobrazbe, umjerene retorike, tolerantni i pošteni, ljudi vizije i ideje, ljudi koji poštuju manjine i njihova prava, ljudi spremni na suradnju i timski rad, ljudi koji njeguju dijalog i kulturu uvažavanja. Takav budući HDZ bi trebao imati nultu toleranciju na korupciju u vlastitim redovima.

Ne jednom sam bio svjedok gdje se pojedini članovi HDZ-a pozdravljaju riječima: "Gdje si Ustašo! Pozdravljam vas ustaše!" i sl. Za takvu retoriku u novom HDZ-u ne smije biti mjesta i takvo ponašanje bi trebalo biti podložno sankcijama. Današnji ljudi (birači) su umorni od ekstremne retorike, od podjela na komuniste, ustaše, partizane. Svima nam je stalo do boljega života u ekonomskom smislu. Treba jasno reći da su i lijeve i desne stranke u Hrvatskoj hrvatske i kao takve jednako vrijedne. I u jednima i u drugima su isti ljudi - hrvatski građani! I jedni i drugi zaslužuju prosperitet. I mala zemlja poput Hrvatske bi svoju demokraciju trebala temeljiti na onomu što je spaja, a ne onomu što je razjedinjuje i rastače. A mi nažalost svjedočimo nikad većim podjelama!

Možda ovo padanje HDZ-a u blato i glib i nije loše. Možda iz ovog umirućeg HDZ-a uskrsne neki novi i jači HDZ. HDZ je imao snage uskrsnuti jednom, pa bi trebao smoći snage i za još jedno uskrsnuće. Pitanje je samo ima li u Jadranki Kosor dovoljno mudrosti da to uskrsnuće sprovede. Hoćemo li je pamtiti kao grobara HDZ-a ili njenog preporoditelja, vidjet ćemo. Ja joj od srca želim da uspije i da stranku preporodi, te da je učini zbilja jednom pravom modernom konzervativnom i poštenom strankom na zadovoljstvo nas njenih birača.

Tekst je označen bijelo s razlogom. Kad se nešto ne vidi, onda ni ne postoji. Bar tako mnogi vjeruju.

Već je pokojni predsjednik Franjo Tuđman o pojedinim "dijelovima" hrvatskog naroda govorio kao o stoci krupnog i sitnog zuba, o žutim i zelenim i crvenim vragovima. Ne znam na koje "dijelove" hrvatskog tkiva je pokojni predsjednik točno mislio, ali bio je prilično u pravu, glede nenormalnosti određenih dijelova "mesa". Neki "sastojci" tog hrvatskog "mesa" su zbilja bolesni. Jesu li to glava, ruke, tijelo, noge ili sve pomalo? Prije će biti ovo posljednje. Sve pomalo zaudara na trulež pokvarenog mesa. Mi smo bolesna nacija.
 

Na primjeru uspostavljanja države neki Hrvati su se ponijeli kao stoka, bilo krupnog, bilo sitnog zuba. Tko je koja stoka bio, za nas su odlučili drugi. Drugima smo prepustili to pravo, jer za to nismo sami bili sposobni. Po nekima, najvećeg heroja domovinskog rata, Antu Gotovinu, su nam drugi, tj. "stoka domaćeg i stranog finog zuba", prikazali kao "stoku krupnog zuba". I krenuo je lov na čovjeka - čovjeka kojemu je prije "lova" - cijela nacija pljeskala i slavila ga. Taj nečasni lov su prvenstveno poticali neki mediji poput Jutarnjeg lista i Globusa (EPH izdanja - koje između ostalog kupuje i velik dio braniteljske populacije). Lov je uz taj medijski blagoslov uspješno priveden, a dijelovi nacije su bili u deliriumu. Danas, ti isti mediji, kad naslućuju oslobođenje Gotovine, njeguju pomirljiviji put, i traže časni izlaz iz nečasne uloge. Hrvatski puk se sprema za još jedan veliki delirium, jedan veliki pljesak koji se sprema izlaskom Ante Gotovine iz zatvora. Da sam na Gotovininom mjestu, nikad se ne bih ovamo vratio.

Pokojni predsjednik Tuđman je bio veličina dok je bio živ. Zahvaljujući njemu, veliki broj "stoke sitnog zuba" je tu gdje je: na ministarskim položajima, u raznim udobnim foteljama. Oni koji su bili obični "miševi", dok je pokojni predsjednik bio živ, su se pretvorili u "štakore" novije hrvatske povijesti i bacili u glib i Tuđmana, i mlade živote iz domovinskog rata, i Domovinu i sve što bi jednom narodu trebalo biti sveto. Proigrali su najveći AS kojega su imali u rukama, DOMOVINU! Okrali i popljačkali, osiromašili, a sve to pod svjetlima pozornice, javno bez srama. Pljesak nije izostao. Još jednom smo bili u deliriumu, jer nam je svima bilo dobro.
Samo rijetki se nisu dali "detuđmanizirati". I opet su EPH izdanja najglasnije poticali "detuđmanizaciju", a njegovali "sanaderizaciju", i to zdušno, punom parom!
 

Tuđmana bi tada, da je bio živ, bez po muke izručili u Hag. I pljeskalo bi se i tome. Na žalost! Ostali narodi na takvim osobama grade mitove nepobjedivosti, časnosti, svetosti. A mi smo se na pokojnog predsjednika nabacivali svime što smo imali pri ruci. Mnogi su se ponijeli kao stoka i krupnog i sitnog zuba. U novije vrijeme, neki strani autori pokušavaju o Tuđmanu pisati na način da cijeli kontekst Tuđmanova djelovanja gledaju sa više aspekata, uzimajući u obzir i okolnosti toga povijesnog razdoblja (o tome je pisao Večernji list). Gledajući tako, čovjek izgleda izrazito pozitivna povijesna ličnost hrvatskog naroda. Zašto nam to moraju drugi reći? Kakav smo mi to narod? Imamo li mi kao narod imalo samopoštovanja, vjere u sebe i svoju povijest? Gdje nam je moralnost? Koji su nam ciljevi? Kakva smo mi točka na karti svijeta? Kuda idemo, u što vjerujemo?
Ne znamo. Mnogi ne znaju. Jer smo mnogi stoka, i to ne sa zubima, već bez zubiju, i očiju i ušiju, i srca i čega god hoćete.

I mogli bi nabrajati iz naše bliže i daljnje hrvatske povijesti još takvih primjera i heroja, osim Gotovine i Tuđmana. I ovo ispod što ću dopisati, nije u svrhu miješanja krušaka i jabuka, već podcrtavanja činjenice o istom obrascu postupanja, istom rukopisu, koji potpisuje hrvatska "stoka".

Jučer je krenuo lov. Lov na Sanadera, čovjeka koji je mnogima omogućio bolji život. U toj eri su se gradile ceste, Hrvatska je primljena u NATO, a obični puk je imao najveći standard. Mladi bračni parovi su uzeli do tada nemoguće kredite i kupili na tisuće stanova i skućili se (između ostalog i autor ovih redaka). Tako veliki kreditni bum u Hrvatskoj nije viđen još od vremena Savkinih kredita sedamdesetih godina. Kupovali su se auti, gradile šoping destinacije, išlo se na ljetovanja.... Sanader je na vrhuncu. Slave ga i lijevi i desni. EPH izdanja ga dižu u nebesa. Za Jutarnji je on kralj bez premca, do te mjere da se izmišljaju i intervjui sa njim. Narod je u deliriumu. Pljesak ne prestaje.
 

I opla! Eto krize. EPH trese groznica. Gasi se Arena. Iz Jutarnjeg odlaze dojučerašnje zvijezde novinarstva. Počinje lov za krivcem. KRIV JE SANADER! UHVATITE LOPOVA! Vika, navijanje, unisonija divljaštva! Jednom sam na TV-u gledao kako neki primitivni narod iz Afrike lovi neke zvijeri bukom: lupaju u lonce, flaše, urliču, krevelje se. Eto, to je slika današnje Hrvatske. Oni koji su krali su najglasniji i viču "DRŽ'TE LOPOVA!". Skoro sva stoka se dere "DRŽ'TE LOPOVA".

Pa, jebem mu, kakav je to način? Ne branim Sanadera, niti ga želim staviti uz bok Tuđmanu i Gotovini. On je svojim postupcima iznevjerio sve ono u što su njih dvojica vjerovala i za što su se borili. Također smatram da se neke stvari trebaju riješiti na sudu. Ali, na neki ljudskiji način, uzimajući u obzir funkciju koju je Sanader obnašao.

Je li način ovo što se radi Sanaderu? Je li ljudski na takav način loviti čovjeka? Je li se moglo drugačije? Zašto u svemu moramo biti primitivci? Pa i u Americi, koja nam je često uzor, imaju nešto drugačiji pristup prema nekomu tko je u nekim područjima imao neki značaj za državu (bilo kulturni ili neki drugi). Što mislite kako bi u Americi prošla primjerice Oprah Winfrey da počini recimo, zločin ubojstva? Mislim da je sudovi sigurno ne bi ovako tretirali, niti policija lovila na ovakav način.

Sanader je postao krivac za sve naše bolesti, za kostobolju i poispadale zube, za rastavu, za sinovo drogiranje, za pljusku od supružnika, za ostanak bez posla, za snježurinu što ne prestaje padati, za sudar automobila... Treba mu kožu oderati. Ne treba niti napominjati da je u huškanju EPH najglasniji!

U tom neljudskom lovu, mi obični ljudi, izmanipulirani od medija, ponovno postajemo nemisleća stoka krupnih i sitnih zubi, stoka kojoj mediji serviraju stav o svemu, stoka koju treba voditi na lancu. Tužno mi je i pretužno to. Toliko sam zbog toga žalostan. Pa zar zbilja kao narod, mi Hrvati imamo tako malo samopoštovanja i tako malo ljudskosti? Jednako smo postupili kod heroja (Tuđmana i Gotovine), jednako kod Sanadera. Pa, zašto kupovati smeće od novina, kako se jednom izrazio predsjednik Mesić. Zar nam nije dosta da nas se tretira kao stoku. Zar mi kao narod možemo biti jedinstveni samo kad nas drugi napadnu, kad smo u ratu?

Kako ćemo mi kao narod ići ovako naprijed? Kako s tolikom mržnjom? Mrzimo sve živo, koljemo se između sebe, zatvaramo heroje, veličamo zločince, gramzamo se za novac... Kakva smo mi to stoka postali. Nekad me je sram zbog svega toga. A onda vidim neke časne ljude poput Danice Ramljak, Ruže Tomašić, Bernardice Juretić, Marina Soljačića, Dragutina Lesara... Ima li nade za nas ? Valjda ima... valjda će jednom i nama svanuti sunce, kada nećemo svjedočiti samo divljaštvu, već i dobroti srca. I kad će nam dobrota i plemenitost združena sa sposobnošću i stručnošću biti jedino mjerilo vrijednosti.

I da prije nego zaključim članak, bacim još jednom pogled na mišljenja "stoke" pretpostavljam sitnog zuba:

drug40:

gle majmun je uhicen (kaj si sad misli onih 720.000) majmuna kaj je glasalo za njega ,a nis sute ko zaliveni ...aj idem u teretanu pa cemo navecer nastaviti ...!!!!

el_condor

stvarno je ovaj 10. prosinac jeben za HDZ-ovce, najprije Tuđman, danas ovaj debil.. uh, jedva čekam 10. prosinac 2011

2010. - Početak 3. svjetskog rata. Rat će početi u studenome 2010. i završit će u listopadu 2014. Počet će kao običan rat, zatim će biti upotrjebljeno prvo nuklearno, a zatim i kemijsko oružje.
2011. - Kao rezultat radioaktivnih padalina, na sjevernoj polutci neće ostati ni životinja ni biljaka. Muslimani tada počinju kemijski rat protiv preostalih Europljana.
2014. - Većina ljudi patit će od čireva, raka kože i drugih kožnih bolesti (kao posljedica kemijskog rata)
2016. - Europa je skoro bez ljudi
2018. - Kina postaje nova svjetska sila. Zemlje u razvoju prestaju biti eksploatirane i postaju eksploatatori

Tako je, kažu, buduće događaje prorekla svjetski poznata vidovnjakinja, slijepa Vangelia Gushterova, u svijetu poznatija po nadimku Baba Vanga (31. siječnja 1911. – 11. kolovoza 1996.).



Danas, kad je Sjeverna Koreja zapuškarala prema Južnoj, a Južna joj uzvratila istom mjerom, mnogi su se prisjetili Guštereve i njenih proročanstava (RTL televizija primjerice, na teletextu donosi naslov: Počeo treći svjetski rat!). Ako se uzme u obzir da je Baba Vanga predvidjela mnoge važne događaje iz povijesti, nelagoda biva još veća.

Je li svijet pred vratima trećeg svjetskog rata? Je li nam prijeti ovakva kataklizma kakvom je najavljuje ova umrla vidovnjakinja? Iako sam vrlo skeptičan prema proročanstvima svake vrste, ne mogu ne vidjeti neke zaista neobične fakte u svijetu.

Sve je nekako počelo sa onim 11. rujna i rušenjem "blizanaca". Taj strašni događaj na pozornici svijeta je uistinu djelovao apokaliptično. (Osobno sam na TV-u vidio neki par kako se držeći za ruke bacaju u ponor.) Događaj je to koji je nepovratno izmijenio sliku Amerike i današnjega svijeta. Bio je to povod izglasavanja čitavog niza rigidnih zakona, koji ozbiljno narušavaju slobodu ljudi kojom se Amerika dičila.
 

Zapravo, ako je Vangelia Guštereva u pravu što se tiče 3. svjetskog rata, onda su mu počeci svakako u rušenju američkih "blizanaca". Amerika je tog dana nepovratno krenula nizbrdo. A s njom i svijet. U ljude se uvukao nemir. Nemir se najbolje liječi konzumerizmom. A onda je i tom konzumerizmu došao kraj. Financijska kriza se zakoturala svijetom. Mnogi teoretičari, ne samo zavjere, smatraju da je na djelu zapravo bila nikad viđena financijska malverzacija svjetskih mogućnika, pljačka neslućenih razmjera. Na tom valu financijske krize, poput nekog jahača apokalipse, je ustoličen i prvi američki predsjednik crnac. Čovjek je to kojega prate mnoge kontroverze, a teoretičari zavjere nikada nisu imali više posla.

Mnogi financijski stručnjaci, govore o još dubljoj financijskoj krizi koja slijedi nakon ove. Koliko sam shvatio iz različitih članaka koje sam pročitao, oni ovu krizu vide kao nekakav efekt tsunamija. U prvom dijelu, financijski val krize zapljusne svijet. Slijedi povlačenje. Nema ništa! A onda nenadano dođe tsunami koji potopi sve živo.
 

Da ne govorim bezveze, krenimo sa činjenicama! Prvo Grčka! Činjenica je da i ono što joj se pomoglo nije dovoljno i da su razmjeri krize u toj zemlji puno, puno veći. Irska! Svi se pribojavaju tog scenarija. Što ako pukne u Irskoj? Lančano je vezana i Španjolska. Španjolska nije mačji kašalj. Toga se svi i pribojavaju. Pukne li u Španjolskoj, puknut će i u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji. U cijelom svijetu!

U nas je skoro nezapaženo prošao članak u kojem se govori o jednom bivšem nogometašu, koji poziva Francuze da povuku novac iz banaka 7. prosinca.

http://www.jutarnji.hr/revolucija-erica-cantone--povucite-svoj-novac-iz-banke/905964/

Lagana nervoza postoji. Mjerodavni su već reagirali. Psihologiji mase je poznat efekt stampeda! Dovoljno je nekih 4-5000 ljudi, i evo ga na! Domino efekt! I u nas je na početku krize bila primjetna nervoza među političarima, kad su ljudi počeli podizati novac sa banaka.

Financije svijeta su u ovome trenutku vrlo, vrlo krhke. Nikad krhkije. I nitko točno ne zna što će se dogoditi.

I kao da nije bilo dosta svega - ova burna vremena su na vidjelo dana naplavila i vrlo ružne događaje iz Crkve, koji su toj instituciji Boga i Čovjeka napravili nemjerljivu štetu. Crkva je za mnoge prestala biti uzor, apostazija je svakodnevno prisutna, posebice kod mladih ljudi, a ogorčenje spram Crkve nikad veće. Nikad u povijesti nije viđeno da se papa vozio papamobilom okružen muškarcima koji se međusobno ljube, ženama koje viču "mi smo lude, kurve smo i abortiramo!". Događaj je to, toliko apokaliptičan, toliko proročanski izrečen u Svetom Pismu, da zbilja trebaš biti slijep i ne vidjeti to. Korizmena su ovo vremena za Crkvu! I potrebna joj je Božja zaštita i pomoć više nego ikada.

Spomenimo i događaj od prošle godine, kada nas je vijest o opasnom virusu svinjske gripe šibala sa svih strana, a pozivi na cijepljenje unosili strah u kosti. Sam događaj je također, izgledao vrlo apokaliptično.
 

Živimo u posebnim vremenima. Tehnika je strašno uznapredovala. Na jednoj strani LHC-sudarači, svakodnevna medicinska otkrića, brdo tehnike... na drugoj strani glad, oskudica, bijeda, zaraza, Haiti...

Na jednoj strani Amerika, Europa..... Južna Koreja, a na drugoj Rusija, Kina.... Sjeverna Koreja.

Vrlo lako se može dogoditi (i bez da se bude Baba Vanga), da ovaj sukob između dvije Koreje izmakne kontroli. Okolnosti u svijetu su tako posložene da ništa nije nemoguće. Stanje je vrlo ozbiljno. Za Sjevernu Koreju se pretpostavlja da posjeduje nekoliko nuklearnih bojevih glava, a ovih dana je jedan američki znanstvenik izišao u javnost s pričom da je ondje kao inspektor UN-a vidio na stotine centrifuga kojima se obogaćuje uran, a što je potrebno za dobivanje atomskih bombi.

Ukoliko se dogodi najgore, bit će to sukob Zapada i Istoka; Kršćanstva i Islama; Vjernika i nevjernika; Gladnih i sitih; Bogatih i siromašnih; Naroda i naroda; Brata i brata; Susjeda i susjeda; Svakoga protiv svakoga. A najviše će ispaštati djeca! I toga me najviše strah. I često se pitam, je li moćnici ovoga svijeta ikada zastanu i gledaju u djecu kad započinju ratove? Je li na njih misle?

Pozivam sve ljude dobre volje, da na e-mail adresu preuzetu s ove stranice:

http://www.korea-dpr.com/

pošalju slijedeću poruku sa slikom djeteta:

I want to live! I do not want a war! Please, do not do it!

e-mail adresa: korea@korea-dpr.com

Neka to bude naš doprinos borbi protiv zla rata, borbi za najmlađe i za svijet bez rata!

Tražim odgovore na slijedeća pitanja:

1. Zašto se u jeku izbora za čelnika HNS-a podnosi krivična prijava protiv jednog kandidata zbog klevete, a a protiv drugog (ustvari prvog i jedinog) ništa, makar je taj drugi klevetao, davao homofobne izjave, totalno uništio hrvatski nogomet…

2. Zašto se u Hrvatskoj favorizira na državnoj i HRT razini samo jedan klub, a ostali postoje samo da bi se ispunio prostor u cirkuskoj areni?

3. Zašto se jedan drugi klub, koji nije prvi i koji nije iz metropole, kažnjava što se drznuo tražiti izuzeće jednog suca zbog očite pristranosti na utakmici, tako da se, ne samo ne uvaži taj njihov zahtjev, nego se upravo taj sudac postavi da opet sudi utakmicu protiv jedinog i pravog hrvatskog kluba (u kojem doduše ima manje Hrvata nego u Tottenhamu, ali to je manje bitno)?

4. Zašto se čelnik tog „najhrvatskijeg“ kluba u Hrvatskoj ne prijavi zbog nesportskog ponašanja, vrijeđanja…Kao čelnik gostujućeg kluba, na subotnjoj utakmici u Rijeci, u svečanoj loži, okružen specijalcima (ne znam da li su čuvali njega od drugih ili sve druge od njega), psovao je, vrijeđao, prijetio sportskom direktoru domaćeg kluba, pokazivao „bosanski grb“…

Da li i on podliježe sankcijama Zakona o navijačima? Ili disciplinskom pravilniku HNS-a? Mamić se na Kantridi ogriješio u članak 51. i članak 87. disciplinskog pravilnika HNS-a kojega primjenjuje i Udruga prvoligaša. Članak 51. kaže: Tko se nesportski ponaša prema gledateljima riječima, pokretima, gestama ili na drugi način kaznit će se: novčanom kaznom ili zabranom obavljanja funkcija od jednog do šest mjeseci. Članak 87. se pak oslanja na Kodeks o ponašanju nogometnih djelatnika o koji se Mamić nedvojbeno ogriješio ako ne neprimjerenim ponašanjem prema publici, onda zbog prijetnji direktoru suparničkog kluba. I tu su kao u prethodno navedenom članku predviđene istovjetne kazne.

5. Zašto je Hrvatska policija na toj istoj utakmici tražila od navijača Hrvatskog nogometnog kluba Rijeka tražila da već na prilazima stadionu maknu zastavice svog kluba, a pri ulasku na stadion tražila da sklone sva navijačka obilježja kao što su kape i šalovi? Da li su to ubojita oružja ili… I da li će to isto tražiti od BBB-ovaca na Maksimiru?

6. Zašto… mislim da nema smisla više pitati, jer ni na ova pitanja neću dobiti odgovore, vjerojatno zbog „viših nacionalnih interesa“.

Potpis: Zagriženi ljubitelj hrvatskog nogometa, koji vjerojatno to više neće biti v.r.

Atmosfera je pred usijanjem. Prigušena muzika u offu dovodi dramu do granica izdržljivosti, baš kao u horor filmu. Krupne graške samrtnog znoja vlaže lica preostalih natjecatelja, kamera zumira jednog za drugim, ruke drhte, flomasteri nesigurno plešu po tablicama plave, stranačke boje. Vrijeme je odluke.

Voditeljica crne, ispeglane kose i britka jezika - nazovimo ju Daniela - pogledom strijelja sudionike:

- Vrijeme je isteklo, banku ne prihvaćam! U ovome krugu mogli ste drpi ..., pardon, bankirati deset milijardi, a vi ste bankirali bijednih milijardu i pol. Razmislite malo; tko misli da je HDZ Hrvatsko društvo zatucanih? Tko se je najeo kalija pa cinka? Izbacite najslabiju kariku!

Ivo: Jadranka !

Vlado: Ivo !

Jadranka: Ivo !

Luka: Jadranka !

Daniela: Nakon petog kruga imamo i prvo izjednačenje večeras. Jadranka, vaša priča, odakle dolazite, što radite ?

Jadranka: Dolazim iz Pakraca. Radim na mjestu predsjednice Vlade.

Daniela: Predsjednica Vlade ? Ovog našeg Vlade ili baš prave ?

Jadranka: Baš prave! Hrvatske !

Daniela: To je u Hrvatskoj kao da ste razrednica djeci s poremećajem u ponašanju, jel' tako ?

Jadranka: Pa, čujte ..., mislim ...

Daniela: Gdje živite ?

Jadranka: Živim u Zagrebu !

Ivo: U stanu prognane srpske obitelji !

Jadranka: Molim vas, ja ću napustit stud...

Daniela: Ivo, nisam vas ništa pitala. Zašto baš Ivo ?

Jadranka: Ivo je već duže vrijeme najslabija karika, pa sam se odlučila napisati njegovo ime na pločici.

Daniela: Ivo, što vi radite ?

Ivo: A, ništa, uživam, jahtarim, hodam uokolo, kartam trešetu. Ja sam svoje napravio, sad su drugi na redu.

Daniela: ...

Ivo: Što me tako gledate ?

Daniela: S kime kartate ?

Ivo: S prijateljima !

Daniela: Ma, nemojte ! Vi još imate prijatelja u Hrvatskoj ?

Ivo: Dakako ! Friends will be friends ! Freunde bleiben freunde! Znate, ja sam pogli ... polgit ...

Daniela: Mislite poliglot ?

Ivo: E to !

Daniela: Što Jadranka nije znala ?

Ivo: Imala je puno krivih odgovora.

Daniela: Jeste li zapamtili štogod ?

Ivo: Pa evo, recimo, nije znala tko u Hrvatskoj postavlja sijedu skvo na čelo partije i Vlade.

Daniela: Što je ona odgovorila ?

Ivo: Glasači !

Daniela: Koji je točan odgovor ?

Ivo: Ivo Sanader !

Daniela: Vlado, vaša priča.

Vlado: Ja sam iz Osijeka. Pravnik ! Bio sam šef Kriznog štaba u ratnom Osijeku, predsjednik Sabora, svašta sam radio. Stvarno sam svašta radio.

Daniela: Imate li neki hobi ?

Vlado: Nogomet !

Daniela: Nemojte ! Pa to je kao da se Ante Đapić bavi gimnastikom !

Vlado: Čujte, to je sad tipična zamjena teza ...

Daniela: Zašto Ivo ?

Vlado: Mnogo štošta je krivo napravio.

Daniela: Što vi niste znali ?

Vlado: Ja sve znam ! Tko je gdje bio i što je radio.

Daniela: Rekli ste da Branimir Glavaš nije bio gospodar života i smrti u Osijeku početkom devedesetih. To je točan odgovor ?

Vlado: Tako je ! To je bila Peta kolona !

Daniela: Luka, odakle ste vi ?

Luka: Ja san van iz Metkovića. Malo pokraj. Donijo mandarina i maslinov...

Daniela: Nakon emisije. Što radite ?

Luka: A minjan kapute, bogati ...

Daniela: Čekajte, kako to mislite ?

Luka: Bijo komunista cili život, a sa' san u Adza.

Daniela: Zašto baš Jadranka ?

Luka: Ja mislin da san ja bijo najslabija karika, a kako sebe ne mogu, eto nje. Ivo je najviše bankira.

Daniela: Što je bankirao ?

Luka: A navodno u Brodosplita, Veroni, Hypo banki, banci, je li, HPB-u, HAC-u, nisan ni sve zapamtijo.

Daniela: Dobro ! Vlado, vi ste jedini barakaš i najjača karika. Izbacit ćete Ivu ili ćete promijeniti mišljenje ?

Vlado: Ostajem pri svome. Izbacio sam i Franju, i Stipu, i Ivića, pa ću i Ivu.

Daniela: Ivo, vi ste i statistički najslabija karika. Odlazite kući samo s vilom, mercedesom, satovima i podebljim računom. Zbogom!

Nisam još u životu susreo čistačicu koja je zadovoljna svojim poslom. Nisam susreo ni ljude koji su zadovoljni čistačicom. Kao ni one koji pokazuju da cijene taj posao.

Eh, pa vremena se mijenjaju. Čišćenje postaje ozbiljan i cijenjen posao, a zanimanje čistačice sve više dobiva na cijeni. A kako je krenulo, zanimanje čistačice će postati najcjenjenije zanimanje u našem društvu. Trenutno najpoznatija hrvatska čistačica je gospođa Jadranka Kosor, koja je zahvaljujući najgledanijem reality show-u kod nas: IZBACITE NAJGOREG MINISTRA - najzaslužnija za pretvaranje te profesije u jednu od najprestižnijih i najčasnijih.

A sada u malo ozbiljnijem tonu! Ta, u javnosti smo. Činjenica je da je naše mlado društvo godinama vapilo za jednom dobrom metlom, koja će temeljito počistiti sav kukolj i korov koji se s godinama taložio i nataložio u političkom "žitu" Hrvatske. Korov i kukolj zbog kojega smo svi postali bolesni i alergični, i zbog kojega ni disati više nismo mogli kako spada.

Znamo da su se nakon rata mnogi "maheri za stvori novac" s parolom "dokopaj se novca i bježi" upravo gadljivo dodvoravali tadašnjoj mladoj hrvatskoj vlasti. Bili smo svjedoci slikavanja za novine, dodvoravanja pok. Tuđmanu, busanja u prsa o velikom hrvatstvu.... Mnogi... mnogi su pred običnim ljudima stekli aureole i lovorike koje nisu zaslužili, samo zato što su dobro glumili. Što je najgore, postavili su nas u poziciju da ne smijemo sumnjati u njihovu domoljubnost. I dok su jednu ruku imali na srcu, drugom su grabili i od Hrvatske i od naroda u vlastiti džep. Nažalost, takvo ponašanje je najviše prožimalo vladajuću stranku, a čemu kroz medije svjedočimo posljednjih mjeseci. Račun je došao na naplatu! A ispaštat će mali ljudi! Kao i uvijek!

I sad, kada je jedna gospođa odlučno zamahnula metlom, u namjeri da počisti sve to smeće koje je kralo od vlastitog naroda, opet se javljaju pojedinci sa tezama: ugrožena je stranka i prijeti joj raskol i raspad, ugrožena je država Hrvatska i njeni temelji. Kao da je pojedinac stranka!? Kao da je pojedinac Hrvatska!? Kosor se i s desna i s lijeva pokušava prikazati kao nesposobna, neodlučna, mlakušasta političarka. A samo zato što je pokazala zube više nego su pojedinci očekivali. Samo zato što pokušava pomesti i lijevu i desnu stranu gumna do kraja. Izgleda da nikome više nije u interesu da se pomete to gumno. Gumno sa kojega su svi krali žito. I na lijevo i na desno.

Spadam među one koji premijerki daju punu podršku na planu čišćenja. Ima HDZ dovoljno pametnog, sposobnog i poštenog "svita" u članstvu, kojima može zamijeniti te ugojene "mrcine", koji su debelo omastili brke i popunili vlastite džepove.

Ono što zabrinjava je da ni lijeva strana političkog spektra Hrvatske ne odobrava Jadrankino "vijaranje" gumnom. Oni bi htjeli da Jadranka pomete samo jednu stranu gumna i to desnu, a ne žele da zalazi na njihovu lijevu stranu. Ali kako počistiti jednu stranu kad će vjetar pljevu i prljavštinu raznijeti ponovno po čitavom gumnu. Mišljenja sam da gumno treba temeljito do izbora počistiti i pljevu i smeće odstraniti. Jer oni su rak rana našega društva i kočnica svakom prosperitetu i boljitku Hrvatske.

Eh, sad, je li Jadranka Kosor vještica s metlom koju treba spaliti na lomači?

Ili je ipak jedna odlučna i hrabra žena koja želi počistiti nečist i nečast sa hrvatskog gumna?

Odlučite sami.

Ah, da! Umalo zaboravih! Ovo je gumno za one koji nisu shvatili!

Vjerojatno se pitate: "Kakvi vragovi? O čemu ovaj trabunja?" Pa, hajde, da odmah kažem o čemu ću danas "povedati". O medijskom žutilu! Žuto je u modi "dragi moji", "žuti vragovi" nas napadaju sa svih strana! Žuta groznica hara!

Naše tiskovine, novine, televizija, portali... zapravo čitav medijski prostor, sve je zatrovano i zagađeno žutilom. Nekad se žutež koncentrirala u samo određenim tiskovinama. Ne znam je li se još tko sjeća Slobodnog tjednika (ST), Marinka Božića, nad čijim tekstovima se ondašnja javnost zgražala, a poskrivećki ga kupovala i čitala. Poslije se taj diskurs "novinarstva" preslikao u drugu sličnu tiskovinu Imperijal. I po onoj narodskoj: "Vidjela žaba gdje se konj potkiva, pa i ona digla nogu!", krenuše i izdavači ozbiljnih tiskovina u svijet žutila, prvo sramežljivo, a danas bez ikakvog srama, punom parom, jače nego ikad...

Pa se u žuto obojaše i Globus, i Nacional, i Večernjak, i Sportske.... i kralj medijskog žutila u svijetu tiskovina kod nas (sa nesumnjivo velikim utjecajem), Jutarnji list.

Dolaskom stranih televizijskih kuća, žutilo i "žuta oluja" su poharali i TV-ekrane. Pa smo se brinuli "je li Marku Grubniću hladno u bundici od nerca i strahovali da se ne bi prehladio", živo nas je zanimalo "je li Indiru Narcis možda mlatio i tko je koga prvi prevario?" Nije bez našeg sažaljenja ostao ni "bidni Ante, kojega je Simonica ostavila, te ovaj jadan uslijed nevolje koja ga snašla pretura po kontejnerima da bi našao nešto za jesti". Zanimalo nas je i "je li Sevka Slavku slomila nogu uslijed ljubavnih vratolomija ili ju je slomio on sam kad je bježao da ga Seve ne uhvati u krevetu s drugom". Dali smo podršku i Lambašici koja je utočište pronašla pod salom ostarjelog Dikana, te osudili Pokosicu zbog miješanja u sreću istih.....

Potom nas je počelo zanimati i što naša "žuta braća" preko Drine rade. Pa smo kukulelali sa ucviljenom udovicom Cecom. Virkali smo putem satelita na njihovu "Pink televiziju". I nije nam bilo dosta, već smo žuticu počeli i uvoziti iz susjednih nam država.

Tako se ovamo dokoturala i nekad "lepa" Brena, pa čak i "otpevala" što je imala u Areni, pa nam svako malo dolaze razne "Seke" i "Bracići". I polijevaju nas žutokrečinom sve u šesnaest.

Ne treba zaboraviti činjenicu, da je Siniša Svilan, nekadašnji škverski radnik "svračjeg glasa", puno prije dolaska stranih TV-kuća, "žutio" javnom televizijom u sitne sate, kroz emisiju Glamour Caffe, a njegovu tradiciju je nastavio žuti novinar njegove emisijice, izvjesni Despot. Zapravo, kada se sve sagleda, pravi istinski kralj TV-žutila kod nas je upravo škverski radnik "svračjeg glasa" Siniša Svileni, a njegova "televizijica" neokrunjena kraljica beznačajnosti i žutila. Upravo mi je nevjerojatno da je taj trač-čovjek postao to što jest danas - direktor, makar i jedne bezveznjikave, trivijalne televizijice koja po dužini reklama vjerojatno drži neslavni rekord u "vascelom" žutom svijetu. Želim čvrsto vjerovati da je utjecaj toga čovjeka i njegove "televizijice" velik u našem narodu, kao i ova njegova sličica koju donosim ovdje:

Glavni lik te nazovi-televizijice, je danas Danijel Delale, dostojni nasljednik Svilenog (koji baj d vej i izgleda kao da ga je ovaj napravio!).

Mali "metar i žilet" Delale je školu žutila ispekao ili ispekla (sasvim svejedno!) kod "ćaće" Svilana, i eto ga iz tjedna u tjedan, sa novim žutim avanturicama naših lokalnih "lera" koje on "učeno" naziva zvijezdama. I da ne bi bilo zabune, donosim ovdje značenje riječi "lero". Lero je zgubidan, munjara, budala, besposličar, netko tko je "zakinut u glavi" i s kim se svi sprdaju. Žao mi je što se Bratoljub Klaić nije prilikom pisanja svoga "Rječnika stranih riječi", konzultirao sa narodom, da čuje što on pod tim "lero" misli, već je brzopleto zaključio da to znači "deran". A što je "deran", to valjda ni on sam ne zna, jer toga nema nigdje u njegovu rječniku.

Te beznačajne i žute stvari ne moraju biti nužno loše ukoliko su dozirane u mjeri koju zaslužuju i ukoliko imaju mjesto i tretman koje zaslužuju. Problem je što žutilo prevladava, što se trivijalne stvari i loši uzori i primjeri iz svijeta žuteža-muteža nameću kao jedini ispravni. Problem je što ti žuti likovi (namjerno pišem bez navodnika!) postaju uzori našoj djeci, što njihovi žuti primjeri postaju imperativ ispravnog življenja. Sjetimo se samo žutih tikvetina iz raznih Big Brothera, Farmi i koječega ne. Što ti žutljikavci imaju za ponuditi? Normalnom čovjeku je prvo pitanje koje mu se nameće kad ih vidi: "Pa, gdje ih nađoše?".

A oni, za malo vremena, mlate lovu bez motike, naša djeca vrište za njima, troše na njih mobitelske impulse, čupaju kosu... A žutljikavci poručuju: prvi put sam pušio travu..., počeo sam se drogirati kad mi je bilo...., nevinost sam izgubio sa 12..., u troje je slađe..., predstavio sam roditeljima dečka...., ljubila sam se sa curom i lijepo je..., spavam do podne..., za moj stajling se brine..., neću se ni ustati ispod 1000 eura...., i mogli bi tako unedogled.

Kako se obraniti od svega toga? Od sve te žuteži, tupeži i ludeži koja nas sa svih strana zaglupljuje? Dozirati "dragi moji", dozirati! Sasjeći, bojkotirati, ne gledati, ugasiti, promijeniti program, ignorirati, zabranjivati, ismijavati, ne plaćati, ne kupovati, ne slijediti!... Može se, ako se hoće. Već danas. Samo treba htjeti!

Totalno izživciran stanjem koji vlada na našem najljepšem i za čitavih 1 mm² najvećem otoku, ali i sistemom u Hrvatskoj i svijetu došao sam do zaključka da postanem Kralj…

Pravom i plavom otočkom Frankopansko-žlahtinastom aristokratskom krvi, bodulskim sposobnostima, šparnošću & hrabrošću odgovorno ovo tipkam da ću svoju buduću Kraljevinu čuvati kao zjenicu oka svoga!

Nakon puno premišljanja, zahvaljujući žujinom poticaju došao sam do zaključka da je vrijeme da Otok Krk, zajedno sa pripojenom mu Hrvatskom, konačno postane Kraljevina, a ja njen Kralj!

Ovime će se spojit dvije isto-nabijene strane u jednu osobu.

Iako nisam prvi koji je došao na tu ideju, zasigurno sam prvi koji će je ostvariti.

Dakle, od danas Ja sam Kralj otoka Krka i cijele Hrvatske.

Zovem se Luka Barber. Zovu me Brico, ali ja više volim da me zovu Barba Luka. Rođen sam 01. travnja 1919. godine. Neoženjen sam, još. Mama kaže da imam vremena da nađem curu. A za ženu da sam još premlad.

Sad kad sam postao Kralj svih Bodula i Hrvata, vjerujem da će mi mama dozvolit da upoznam neku curu, koja će postati Kraljica.

Od škole nemam puno, jednu pločicu i dvije krede, ali ako mi je to mana, neka bude jedina.

Ali sam zato jako velik i jak. Na slikama pokraj djece. Napominjem da ne jedem malu djecu za doručak. Lažu! A za ono što kažu da mi od pive raste trbuh, a od kave rep, notorna je neistina i laž. Ne pušim marihuanu, to su isto samo insinuacije pokvarenih individua. Pušim samo cigarete od 13 kuna i to isključivo vani na čistom zraku, tako da s punim pravom mogu reći da je samo nebo iznad mene. Isto to vrijedi i za poremećaj ličnosti. To je samo benigni poremećaj ludosti.

Moje Njegovo Veličanstvo Barba Luka Prvi, Kralj otoka Krka i cijele Hrvatske, potpuno pri zdravoj pameti (ponosni sam vlasnik potvrde Mamićevog psihijatra), donosim

Kraljevski Dekret Vol. 1.

1. Današnjim danom 07. rujna 0001. godine mog mandata, obznanjujem svekolikom pučanstvu ove napaćene Zemlje da joj je konačno stigao dugoočekivani kraj. Pardon, mala tiskarska greška, trebalo je pisati dugoočekivani kralj. Taj sam.

2. Proglašavam da od danas otok Krk i pripojena mu Republika Hrvatska mijenjaju ime u Demokratska Kraljevina Bodula i Hrvata, skraćeno DKBH. Na čelu ću biti, normalno, Ja. Budući da je ovo ipak Demokratska Kraljevina, zajedno samnom državom će upravljati Dom Lordova. Lordove ću demokratski određivati Ja, a mandat će im trajati dok mi se ne zamjere. Imat ću i savjetodavno tijelo u kojem će se nalaziti svi oni koji su uspješno proveli privatizaciju u vrijeme domovinskog rata. Ipak oni imaju najveće iskustvu u „pravednoj“ raspodjeli dobara, poštujući onu narodnu izreku: „najprije je Bog sebi stvorio bradu“.

U savjetodavno tijelo za početak od bivših političara, imenujem:

- Ivu Salamandera, zvanog Urar, bit će mi savjetnik za urarstvo, banke, nilske konje i maslinarstvo.

- Vladimira Seksa, zvanog Trezvenjak, savjetnik za vino, rakiju i ostala ne-bezalkoholna pića.

- Milana Banditića, zvanog ONE-MAN-HOLDING, za centralizaciju vlasti, ovaca i novaca, kao i za kajkavski jezik (jer je u rodnim Grudama tako govorio još prije rođenja).

- Jadranku Kusur, potpuno neprilično zvanu Jaca, za maglu i ostale vremenske prilike i neprilike.

Svi oni ovime dobivaju titule Okrugli Vitezovi od Stola.

3. Suočen sa ekonomskim, gospodarskim i raznoraznim problemima u koje za zapala moja Kraljevina, naređujem da se provede industrijska i agrarna reforma, na taj način da se svim vlasnicima tvornica, hotela i trgovačkih lanaca oduzme cjelokupna imovina. Budući da je dokazano da mi nismo lopovska nacija, ni njima se neće sve to oduzeti bez naknade. U zamjenu će im se dati neobrađena zemlja u Slavoniji, Lici i na Treskavcu, a koju će sami obrađivati uz pomoć volova, rođaka i bliskih prijatelja političara. Traktore zakonom zabranjujem, jer troše puno dragocjenog zelenog dizela (koji će mi trebati za jahtu koju će mi darovati zemljoradnik Kerum) i lamborghini (kojeg će mi darovati sin od zemljoradnika Keruma), a njima će to svakako koristit, jer je dokazano da je najzdravije živjeti i raditi fizički na čistom zraku, a ne u zasmogljenim gradovima.

4. Kako bih rasteretio napaćeno pučanstvo, velikodušni smanjujem harač sa 22 % na 21,99 %. Pola od toga će ići u moju Kraljevsku blagajnu, 25 % će ići u državnu blagajnu, a 25 % proizvođačima piva.

5. Proglašavam nacionalizaciju svih kladionica i kockarnica u DKBH. Neće meni onih tamo nekoliko mulaca naštimavati utakmice i zarađivati grdnu lovu. Mi ćemo lijepo kraljevsko-demokratski namještati utakmice tako da svi imaju od toga koristi. Kako ne bi došlo do sveopćeg kaosa, to ćemo provesti demokratski, tako da će svaki mjesec rezultate naštimavati jedna otočka općina. Pola dobitka će ići meni, a pola kladioničarima općine koja je na redu taj tjedan. Redoslijed općina odredit će se abecednim redom. Ovdje će mi pomoći moj jezični savjetnik, s titulom Jezičar. Jer kad sam ja išao u školu abeceda je imala 24 slova, a rečeno mi je da ih danas ima više. Nisam znao da se i slova razmnožavaju. Napominjem da sam već iz Kine naručio specijalna zaštitna sredstva da se još više ne bi namnožili, te time mom Jezičaru i Meni zadali dodatne probleme.

6. Zabranjujem proizvodnju, prodaju i nošenje svih vrsta toplih i hladnih oružja. Svi oni vlasnici tenkova moraju skinuti cijevi kako bi ih mogli voziti po gradovima Lijepe Kraljevine Naše. Naročito se zabranjuju hladna oružja, kao što su noževi i viljuške (jesti se može tako lijepo prstima), žileti i raznorazni aparati za brijanje i depiliranje. Dokazano je da su opasni jer se s njima mogu nanijeti ozljede ne samo drugima, nego i sebi. Ovime se zabranjuje šišanje, brijanje i depiliranje. Nema ljepše stvari od prirodnog izgleda muškog i ženskog tijela.

7. Zabranjujem pripadnicama ljepšeg spola s nedepiliranim nogama da se u našem moru kupaju u toplesima, tangama i raznoraznim kupaćim kostimima, već se smiju kupati isključivo u ronilačkim ili skijaškim kombinezonima.

8. Budući da je europsko prvenstvo u vaterpolu još traje, a mi smo već prije nego je započelo bili 100 % sigurni da je besprijekorno organizirano, kao ni jedno prošlo ni buduće europsko prvenstvo organizirano ne samo u Europi, nego ni na američkom, a Boga mi ni na afričkom kontinentu, naređujem da se slijedeće svjetsko prvenstvo u košarci također održi u mojoj državi. Poučeni iskustvom sa vaterpola, također ćemo svijetu objaviti da će se održati u novoj športskoj dvorani u Malinskoj, a onda ću se u zadnji čas predomisliti i preseliti košarkaše u jezero Ponikve.

Srećom da na svijetu postoje žene kao Tia Hellebaut, vrsna lukavica i manipulatorica, a koja se u slobodno vrijeme pokušava baviti skakanjem samoj sebi u usta i u vis. Kad ona može uvjetovati svoje nastupe zabranjivanjem Blanke Vlašić, tako ćemo i mi nastupiti na Svjetskom prvenstvu u košarci Ponikve 0004. samo ako tamo ne bude Amerikanaca, Slovenaca, Brazilaca i Srbijanaca, zasad. Popis zabranjenih reprezentacija ćemo naknadno proširiti. Tako sam siguran da onda neće naši košarkaši popušiti kao na ovom svjetskom prvenstvu.

9. Naređujem da se od danas Bodulice i Boduli, ali i svi Hrvatice i Hrvati hrane isključivo zdravom hranom. Prekršitelji će biti strogo kažnjeni, tako mi pšenične žuje.

Sad moram prestati, jer mi je stigla zdrava pizza. Samo da kušač hrane ne zakasni. I da ne zaboravi žuju.

I nadam se da moja Kraljevska stolica neće biti ni pretvrda ni premekana.

Najjednostavnije i najkraće rečeno: Ide k vragu! I koliko god pesimistična izgledala moja tvrdnja, mislim da je odveć bolno istinita. I da se ne treba biti neki veliki vizionar da bi se to vidjelo.

Ako današnji svijet sagledamo kroz bilo koju važniju prizmu, primijetit ćemo drastično nazadovanje, nikako napredak. Prva važnija prizma je gledano očima većine, ona gospodarsko-financijska.

Svjedoci smo unatrag godinu dana, kako su se na burzama diljem svijeta dogodili neviđeni tektonski poremećaji, koji su stanje svijeta i "duha zemaljskog", vratili desetine godina unatrag. I kad izgleda da su se burze stabilizirale i da se nazire kraj krizi, iz svijeta nas neugodno zapljusnu informacije o novim naznakama krize.

Priznati američki (ponajprije financijski) futurolog Gerald Celente, čiji institut predviđa buduće fakte, na osnovi ozbiljnih analiza, je počesto bio u pravu (pad burze 1987., raspad Sovjetskog saveza 1990., azijska financijska kriza 1997., pad ruskog gospodarstva 1998., eksplodiranje dot-com kompanija 2000., panika 2008...) U intervjuu iz 12.-og mjeseca 2008. godine, Celente predviđa neke vrlo moguće scenarije u bliskoj budućnosti: čeka nas veća depresija od one iz 1929. godine, kolaps privrede, masovna nezaposlenost i socijalni nemiri koji će kulminirati oko 2012. godine, slom eura, gospodarski pad Kine.... i mnoštvo drugih uistinu "blistavih" stvari.

I naši domaći ekonomski analitičari: Zdeslav Šantić, Damir Novotny, Sandra Švaljek, Goran Šaravanja..., poput svojih kolega u svijetu, svoja predviđanja crpe iz jednako crne vreće beznađa. Nitko od njih neće jasno reći, da se u svijetu dogodila neviđena pljačka globalnih razmjera, da su moćnici svijeta: bankari i financijeri koji imaju bogatstvo veliko koliko i cjelokupno bogatstvo nekih država, pokazali neviđenu pohlepu. Po mom mišljenju, ova kriza je umjetno generirana. Moćnici su htjeli napraviti takav scenarij, generirati takvu krizu u kojoj će opljačkati i malog čovjeka i čitave narode, i zemlje.... uzeti im sve što se da, sve do posljednjeg penija. Kako objasniti bogaćenje banaka i povećavanje njihove dobiti u vremenu neviđene krize?! Mediji su i kod nas i u svijetu zabilježili vrlo veliku dobit banaka u krizi. Kako protumačiti da u Americi ogromna banka Goldman Sachs, koju spašava država od propasti, ta ista banka nanovo isplaćuje ogromne bonuse svojoj vladajućoj garnituri, bonuse od kojih običnim smrtnicima zastaje dah i koji su dostatni za življenje stotina naših života.

Po meni nije normalno da netko zgrne milijarde dolara osobnog bogatstva, te da iste gomila i uvećava na sve načine (uključujući i nepoštene) na svom računu. Na djelu je neviđena pokeraška igra svjetskih moćnika u kojoj se natječu tko će biti proglašen najbogatijim čovjekom na planeti. Osobno mislim da bi bogatstvo nekog čovjeka, bez obzira na način kako ga zgrnuo, trebalo globalnim konsenzusom ograničiti na određenu cifru. Što će nekomu milijardu dolara? Hej! Pa to je 1000 milijuna dolara! Npr. uzmimo da neka osoba živi 90 godina. 90 puta 365 dana je 32 850 dana. 1000 000 000:32850=30 441 dolara dnevno!!! Ili 174 124 kune dnevno! Zašto bi netko tražio više od toga, ako nije bolesno pohlepan?! Kako netko može tražiti više od toga, ako zna da netko nema ni za kruh?! Gdje je tu ljudskost i prostor za divljenje toj osobi?! Zar to nije zločin?! Zar ne bi takvoj praksi trebalo reći dosta?

Pohlepa za profitom i težnja niskoj cijeni rada je skoro svu proizvodnju zapadnog svijeta povukla u Kinu. Poznato je i da je vlasnik Magme, Goranko Fižulić, svoju proizvodnju (modne marke Coconut, Urban Republic), preusmjerio u Kinu. Poznato je i da je tamošnji komunistički režim u težnji za profitom, dopustio pod krinkom komunizma najbesramnije izrabljivanje radnika. Smatram da bi na globalnoj razini trebalo odrediti cijenu čovječjeg rada za sve jednaku, te bi i konkurencija bila zdravija i ne bi se dogodilo da se praktički cjelokupna svjetska proizvodnja nagomila u jednoj državi. Osim toga, narodna je izreka, da nije dobro sve novce držati u istoj čarapi, a u ovom slučaju to jest. Ogromna, zapravo nezamisliva materijalna i financijska sredstva su u težnji za profitom ugurana u Kinu. Pritom ni kršenje ljudskih prava i besramno izrabljivanje radnika, toj krupnoj kapitalističkoj zvijeri nisu bila prepreka da ondje ulaže i zgrće novac. A što kad se taj ogromni mjehur od sapunice, zvani "Mejd in Čajna" raspline, a analize ozbiljnih financijskih analitičara govore u prilog tome? Tada smo, "dragi moji", na...bali "ko žuti."

Ukoliko svijet promatramo kroz geopolitičku prizmu, primijetit ćemo da ni tu situacija nije ništa bolja. Danas u svijetu primjećujemo neviđenu konfuziju. Svjetski moćnici su na vlast instalirali (novcem naravno! Kroz izborne kampanje, po onoj: tko ponudi više, djevojka njegova!) čitav niz smušenjaka i po mom mišljenju pravih hohštaplera, kakvih se ne bi posramio niti jedan malo bolji show "Big Brothera". Nažalost, danas predsjednici "karikature", nisu odlika samo banana država, već i ozbiljnih država (Italija - Berlusconi, Francuska - Sarcozy...) koji kroje stvarnost svjetskog poretka. Primjećujemo da utjecaj zapadnih država slabi (SAD, Francuska, Italija, Španjolska... zapravo čitava EU), a da se iza brda valja novi, vrlo nepredvidivi i opasni moćnik svijeta - KINA.

U svijetu je mnoštvo kriznih žarišta, i svako malo netko zvecka oružjem. Svijet je danas postao vrlo nesigurno mjesto za život. NATO je pod svoje okrilje uzeo mnoštvo država koje bi po logici stvari trebale njegovati prijateljsko ozračje. Ali kako će to njegovati kad unutar tog istog saveza postoje države koje su civilizacijski suprostavljene i koje se neviđeno mrze (npr. Turska - Izrael). Komu se prikloniti ukoliko te dvije države zarate, komu će NATO priteći u pomoć?

Svijetu danas kronično nedostaje političkih vizionara i ljudi mira, tolerancije, pozitivne stvaralačke energije. "Dragi moji", negativci vladaju svijetom. Negativci bez vizije. I svijet se pretvorio u jedan veliki "Big brother" show, jedan veliki reality show za kojega je potpuno svejedno tko je na vlasti. Na žalost.

Ukoliko svijet promatramo kroz treću, po meni najvažniju prizmu moralno - duhovnu, tek ćemo tada primijetiti pravu pustoš. Ljudi kao da su se duhovno ispraznili, ogolili, otupili... Ne samo kod nas, već i drugdje. Sve smo probali, sve je dopušteno, nema ništa više što se ne smije... ništa novog. Postoji li u današnjem svijetu išta više nad čim ćemo se zamisliti? Nad čim zastati? Nad čim se začuditi ili zadiviti? Može li nas išta izbaciti iz naslonjača dok gledamo primjerice omiljenu nogometnu momčad ili seriju, svejedno? Kakva će u svemu tome ispasti naša djeca? Kakve mi to plodove sijemo? Što ćemo žeti?

Gdje su tu religije? Gdje je Crkva? Zaustavimo se na Katoličkoj Crkvi, mada se pod istom prizmom mogu promatrati i druge religije. Crkvu snažno potresaju afere. Tome smo svjedoci. Crkvu masovno napuštaju mladi ljudi. Navest ću jedan očigledan primjer. Dakle, mediji donesu neku vijest (najčešće negativnu) o Crkvi i objave je na portalima. Poznato je da je internet u rukama pretežito mladih ljudi. Dovoljno je pogledati komentare ispod tih članaka da se vidi kako Crkva kotira kod mladog svijeta. Ispod tih članaka dominiraju osuda, mržnja, gorčina.... Zašto je tome tako?

Kako današnjem svijetu pretočiti poruku nade? Jesmo li pomalo svi obljutavili? Je li živimo u vremenu za kojega Isus veli:"Ako sol obljutavi, čime će se ona posoliti?". Je li ekonomska kriza doprinijela duhovno-moralnoj krizi? Po mom mišljenju nije (Afrika je primjer). Mislim da svi dobro znamo, svaki za sebe, zašto smo moralno - duhovno prazni i ogoljeni, pa neću niti pokušavati odgovoriti na to pitanje. Također mislim da današnji čovjek treba jednu radikalnu poruku nade, jedan radikalan osobni zaokret. Svijet bi bio puno ljepše mjesto za život kad bi gospodari svijeta i svjetski moćnici novac uložili u stvaranje pravednijeg i ljepšeg svijeta. No dok su oni moralno - duhovno prazni, ne treba očekivati ni pravedniji svijet.

Možemo svijet promatrati kroz još mnoge prizme: ekološku, klimatološku, prizmu umjetnosti i duhovnog stvaralaštva itd. I ostat ćemo zapanjeni nad količinom dekadencije. Da ne pišem, donosim nekoliko slika koje govore više od riječi:

Dio iz knjige "100 najvećih rupa" poznatog dječjeg pisca Ivana Kušana:

“U Vronskoga je, posve nalik na njegovo onisko ali zbijeno tijelo, i ud bio kratak ali širok i silno čvrst. Ma koliko da je vlažna Anina školjka bila spremna da ga primi, on ju je, krčeći sebi put, svejedno grubo širio, pripremajući strašan udarac batom, koji je bio tvrđi od najbolje hrastovine. (...) Opruge na divanu ječale su poput jelova granja na kavkaskom sjeveru...”

I da ponovim pitanje s početka: "Kuda ide ovaj svijet?" I da dam odmah i odgovor. Ide k vragu, bez imalo sumnje. Zapravo, on je već u rukama đavla. Što da učinimo? Ništa. Pričekajmo da drugi nešto učine. Ili još bolje, pričekajmo da nas vrag sve skupa odnese, ili u najboljem slučaju da od nas digne ruke.

Eto dragi moji nakon malo vremena vaš Jura vas vodi u nove čarobne predjele, prekrasnu prirodu i mjesta na kojima se još čuje topot konjskih nogu na kojima drevni vitezovi jašu u svoje pustolovine. Naime, vaš Jura rođen je u malom mjestu kraj Karlovca, gdje se križaju povijesne ceste Karolina, Luizijana i Jozefina. Mjesta, gdje žubore i četiri bisera, Korana, Mrežnica, Kupa i Dobra. Ovaj tekst vam vjerojatno i ne bi bio previše zanimljiv da između mog mjesta i našeg nam dragog otoka Krka ne postoji neka veza još u davnoj prošlosti. Otkrio sam neke nevjerojatne povijesne činjenice koje su i mene samog ostavile bez daha. Puštam vas da pogledate moj prilog i možda saznate pokoju tajnu koju je vaš Jura otkrio za vas…

Dio teksta uzet je sa slijedećeg izvora: www.udruga-kameleon.hr/tekst/1400/

UTVRDA KOJOM SU VLADALI KNEZOVI KRČKO-FRANKOPANSKI

„Stari grad Novigrad sagrađen je navodno 1193., a najkasnije u 15. stoljeću je došao u posjed krčkih knezova Frankopana. U njihovom je vlasništvu do urote Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. protiv Habsburške monarhije. Novigrad na Dobri bio je i jedno od sjedišta urote. Nakon neuspjeha urote i smaknuća njezinih začetnika, grad zauzima i pljačka general Josip Herberstein, zapovjednik Karlovca. U njegovom vlasništvu grad ostaje do 1689., potom Novigradom upravlja Malteški red (kojem je pripadao i J. Herberstein). Od 1746. gradina je u posjedu baruna Patačića. Za francuske vladavine hrvatskim Ilirskim pokrajinama, 1809. ga kupuje major Haraminčić. Potom je promijenio nekoliko vlasnika, a 1939. postaje dobro Banovine Hrvatske. Tijekom 2. svjetskog rata, u siječnju 1944., gradinu spaljuju partizani. Od tada je prepuštena propadanju sve do početka obnove 1999.“

„Kameni most na Dobri sagrađen je između 1726. i 1728., istodobno kada i tamošnji dio ceste Karoline koja prolazi pored starog grada Novigrada, a koja je spajala Karlovac s Bakrom i Rijekom. Karolina je bila prva suvremena cesta (nakon rimskog doba!) koja je povezala unutrašnjost Hrvatske s Hrvatskim primorjem. Putujući Karolinom ka jugu Hrvatske, u gradu je 1783. boravio i austrijski car Josip II, o čemu je nekad svjedočio napis na ploči iznad ulaznih vrata.“

Most je sagrađen na mjestu ranijeg drvenog mosta koji je, prema nekim izvorima, tu stajao već u 16. stoljeću (za pretpostaviti je da prije tu bila neka vrsta skele za prijelaz rijeke).  Složen je od klesanih kamenih blokova, ima 10 otvora i zidanu ogradu. Duljina mu iznosi 122 metra. U stručnoj literaturi se ocjenjuje kao "remek-djelo graditeljskog umijeća". Ima izvora koji ga zovu Patačićev.".

Ne zna se kada je grad dobio današnje ime, niti kada je sagrađen. Nastajao je brojnim dogradnjama kroz stoljeća, od obrambenog burga do raskošnog dvorca. Najznačajnije razdoblje Novigrada vezano je uz knezove Krčke Frankopane, za koje se misli da su došli u posjed grada u 14. stoljeću.

Eto dragi moji, nadam se da će vam se svidjeti što vam je Jura ovaj puta pripremio. Ima još puno tajni oko nas koje valja otkriti, a ja ću to rado učiniti za vas…

Voli vas vaš Jura !!!

Pa ovako, gledajući iz prve ruke, na to pitanje nema nekog racionalnog odgovora. Neki površni promatrač sa strane bi vjerojatno zaključio da su Hrvati ionako iracionalan narod, te da u njihovim postupcima i ne treba sagledavati neku logiku.

Pa je, stvarno je to čudno, da smo mi od svih naroda u Europi, u svijetu, najprivrženiji upravo Njemcima, oprostite...Njemicama i Njemcima. Usudio bih se reći, da bi eventualno postavljeno referendumsko pitanje u Lijepoj Našoj: Da li ste za pripojenje Republike Hrvatske SR Njemačkoj, te da Hrvatska bude jedna od autonomnih pokrajina Njemačke?, dalo više nego zanimljive rezultate.

Otkuda tolika naša ljubav prema Njemcima, oprostite.... Njemicama i Njemcima? Samo nekoliko činjenica:

- mercedesi, audiji, opeli su najcjenjeniji auti na našem tržištu,
- Njemačka je država koju je za rad izabralo najviše Hrvata koji ondje provode sudbinu "gastarbajtera",
- njemačka nogometna reprezentacija kod nas ima podosta obožavatelja,
- njemački proizvodi: odjeća, tehnika... su kod nas najtraženiji,
- njemački turisti su svugdje u nas dobrodošli i imaju skoro kraljevski status među gostima...

mogao bih tako nabrajati do sutra. A Njemačka je samo jedna velika i bogata država na zapadu, treća po redu od nas, iza Slovenije i Austrije, ako me sjećanje iz Geografije dobro služi. Od nje ima bogatijih država u Europi: Norveška, Finska, Švedska... , pa ipak ne gajimo neku pretjeranu ljubav prema tim državama. Njemačka nas je pokorila u drugom svjetskom ratu, te i dan - danas naša država zna biti pribijena na stup srama zbog svrstavanja uz Njemačku u drugom svjetskom ratu. Ni ta činjenica nas ne ometa u našoj ljubavi prema Njemcima, oprostite... Njemicama i Njemcima.

Zašto tako nismo skloni Austrijancima i Švicarcima? Talijanima?

Premlad sam da bih pravio neku dubinsku analizu od cara Franje Josipa. Radije ću se zadržati u vremenu poratne i bliže prošlosti.

Njemačka je u drugom svjetskom ratu bila u početku u našem narodu percipirana kao dobrodošla pobjednička sila, ali i kao moguća braniteljica od najezde komunista i utjecaja Rusa. Praksa iz svjetske povijesti pokazuje da su se mali narodi skoro u pravilu svrstavali uz velike, (ne nužno i pobjedničke) sile.

U vremenu poraća, kad je komunizam kod nas pokazao svoju najsuroviju stranu, mnogi naši ljudi su pobjegli na zapad, a prvenstveno u Njemačku. Njemačka je u to vrijeme bila podosta razrušena od savezničkih sila, te je s obzirom na tada deklariranu politiku pacifizma i politiku neulaganja u vojnu industriju (što joj je bilo izvana nametnuto!), sve svoje potencijale ulagala u gospodarski oporavak zemlje, a posebice u graditeljstvo i industriju. Pritom je prihvaćala radnu snagu pridošlu sa istoka, kao i sa prostora SFRJ. Naši ljudi su pak ondje mogli zaraditi više nego pristojnu plaću, te su se redovito u nas o Božiću pokazivali kao mali tajkuni. Napravili bi ovdje kućerine u malo vremena, dolazili bi u svojim mercedesima, odijelima, šprehali iskrivljeni njemački, te odavali dojam bogatih ljudi. Nije ni čudo da su tom svojom pojavnošću privukli zadivljene poglede mladih koji u Jugi nisu vidjeli života i koji su htjeli krenuti istim tim stopama - put Njemačke.

U Njemačkoj su se naši ljudi susreli sa redom, radom i disciplinom, a taj red, rad i disciplina im je donosio novac i za ondašnje jugoslavenske pojmove, pravo blagostanje. Susret naših ljudi sa njemačkim turistima, našim ljudima je pokazao svu ljepotu ondašnje marke, valute koja je u našoj hrvatskoj povijesti vjerojatno bila cjenjenija od zlatnika iz doba hrvatskih kraljeva.

Sve se u to vrijeme tražilo iz Njemačke. Sjećam se kako je moj otac bio ponosan na svoj tranzistor iz Njemačke koji mu je donio susjed. Kako se moja sestra šepirila u nekoj njemačkoj haljinici.

Njemačka marka je po meni najviše doprinijela prijateljstvu naših dvaju naroda. Njemačka marka je učinila da zaboravimo epizodu iz okupacijske prošlosti Njemačke u II svjetskom ratu u kojoj smo joj bili "saveznici".

Bio sam u Njemačkoj. Čitavi mjesec. Prošao sam kroz čitavu Njemačku i radio u Njemačkoj. U svakom trenutku sam se susretao sa tim prijateljstvom Njemaca, oprostite... Njemica i Njemaca, kad bih rekao da dolazim iz Hrvatske. Natrpao sam pune torbe svega i svačega kad sam se vraćao nazad. I bio dočekan kod kuće kao Bog.

I sam spadam u skupinu obožavatelja Njemaca, oprostite Njemica i Njemaca. I meni se kod njih svidio smisao za red i rad. I meni se kod njih svidjela kvaliteta njihovih proizvoda. I činjenica da uz rad možeš pristojno zaraditi, i sama činjenica da ako želiš možeš raditi.

Ono što stvarno nisam volio, to je njihov jezik, jezik kojega da živim u Njemačkoj ne bih govorio ništa bolje od prosječnog našeg gastarbajtera. I klima mi donekle nije pasala. U sedmom mjesecu sam nosio dugi rukav. Ali nije ni važno. Našim ljudima su ondje ionako eurići najvažniji. Zlatna poveznica nas Hrvata i Njemaca, oprostite... Njemica i Njemaca! 

p.s. Iz svega gore napisanog, lako se dade zaključiti za koga sam navijao na netom završenom svjetskom prvenstvu u nogometu

Toga jutra probudila me neka bjelina i čarobno svjetlo. Protrljam oči jer čini mi se da još sanjam, tek je pet sati, ujutro, a vani bijeli dan.

Najbolje od svega, probudila me grmljavina i sve me skupa zbunilo još više. Grmljavina i vedro nebo, nešto tu ne štima.

Pogledam van kroz prozor, a tamo dvadesetak centimetara bijelog pokrivača. Totalna čarolija,kao da je neka dobra vila mahnula štapićem

I sve obukla u bijelo.

Kad sam se pribrao od šoka,otisnem se do mora, a tamo prizor za dušu odmoriti.

Kristalno plavo more nježno dodiruje obalu prekrivenu savršenom bjelinom.

Znam, nije baš vrijeme za ovakve slike, ali u vruće dane, sam pogled na ovakvo čarobno jutro, donosi osvježenje.

Priroda je htjela, svima koji nam dolaze ljeti, poručiti da na otoku i zima ima svoju ljepotu, na sebi svojstven način, pozvala ih da to i dožive sami.

Eto dragi moji, možda vam se čini malo ali ovo je tek prva priča. Vaš će se Jura i dalje truditi za vas pronaći nove, skrivene čarolije našeg dragog nam Krka.

Poklanjati ih vama da opijate dušu...

Do idućeg puta sve vas voli

                                                                                                                                                                              vaš Jura !!!

Mrski socijalizam, odnosno njegova najgora varijanta komunizam je za nama debelih dvadeset godina. Mrzili smo redove za šećer, ulje i kavu, proklinjali bonove, u mislima mitraljezirali komunističke vlastodršce, a istovremeno priželjkivali njihov dokoni način života kroz kapitalistički poredak. Sanjali smo kapitalizam, ljudi moji. I gledali na sat kad će doći.

Gastarbajteri su nas redovito prilikom dolaska ovamo kljukali pričama o tom bogatom zapadu, mamili čokoladicama "Milka" i gumenim bombonima... Uzdisali smo za njihovim mercedesima, "bemveima", kućerinama... Televizijska slika u boji nam je kroz razne "Dinastije" i "Dallase" mamila uzdahe ushita. Svakodnevno smo se u intimi dnevnog boravka šetali prostranim salonima prebogatog Blakea Carringtona i žene mu Kristle. A roditelji su nas hrabrili kako će vrag odnijeti i Tita i partiju, i mrsku nam Jugoslaviju, te ćemo jednom i mi doživjeti da postanemo dio toga prebogatog zapadnog svijeta, u kojemu će nam teći "med i mlijeko".

I dočekasmo i taj prevažni dan, u kojemu su nas naši političari uveli u taj dugosanjani svijet kapitalizma. 46 godina smo nestrpljivo iščekivali taj datum. A mnogi i pomriješe, ali ga ne dočekaše! I u krvi izvojevasmo taj svijet! I počeše se nizati godine naše pod kapitalističkom kapom, a mi promatrasmo kako džepovi postaju deblji samo onima koji su nas u taj svijet uveli. Zapravo, primijetismo da je istim onim ljudima koje smo mrzili 46 godina, sada još bolje, da izvrsno plivaju u tom kapitalističkom svijetu, te postaju sve deblji i masniji, zapravo prave neumjerene kapitalističke svinje.

Kad razmišljam o našoj povijesti, primjećujem upravo jednu frapantnu činjenicu, a ta je da mi na neki cilj uvijek stignemo sa zakašnjenjem, upravo u vrijeme kad je "gozba" završila, a na stolu ostale samo "mrvice".  Zbog toga što vječito kasnimo, smo i vječiti luzeri. Neću sada potkrepljujući izrečenu tvrdnju protresati hrvatsku povijest i navoditi primjere od "stoljeća sedmog", ali ću navesti jedan friški primjer kašnjenja, koji nam, duboko sam u to uvjeren, ništa dobrog ne donosi, a to je prekasni ulazak naše zemlje u EU. Zapravo donosi dobro samo ovim našim novokomponiranim i dobro ugojenim kapitalističkim svinjama!

Da malo razložim ovo što napisah. Znamo i ekonomski analitičari nas uče da kapitalistički svijet danas prožima najgora varijanta kapitalizma (ona neoliberalna kojoj smo se i mi priklonili), koja vidi samo profit (povucimo tu paralelu sa najgorom izvedenicom socijalizma tj. komunizmom koji smo prošli!). Taj neoliberalni kapitalizam danas preziru obični ljudi diljem svijeta, od Amerike do Europe. Ta vrsta kapitalističke svinje je u jad i bijedu bacila mnoštvo obitelji. Ona je kupila vodeće političare svih stranaka diljem svijeta, ta "svinja" hrani korupciju, potplaćuje, potkupljuje, cijedi, izrabljuje, ubija... Ništa joj nije sveto, od ničega ne preza. I nezasitna je. Gledajući našu bližu hrvatsku prošlost, čitajući o tolikim aferama u kojima se nađoše naši političari, razuman čovjek ne može, a da ne posumnja da ih ista ta "svinja" hrani svojim "salom i mašću". Jadni su takvi vođe svoga naroda koji su za malo "špeka i čvaraka" u stanju potpisati bilo što, učiniti bilo što! Na štetu vlastitog naroda i vlastitih ljudi!

I danas kad je EU- zajednica "mrsa od te svinje sita", kad joj prijeti raspad uslijed kapitalističkog neoliberalizma, kad euro puca po svim šavovima, mi dolazimo na gozbu, noseći darove "misirske". Noseći sve vrijedno što još imamo i što nam je preostalo. Noseći glavu naroda svoga, svoje povijesti, prolivene krvi, nacionalnog ponosa, na pladnju... Nemojte mi reći da ovo nije istina! Nemojte me vrijeđati! Nemojte mi o domoljublju ovoga puta! Jer ja jesam domoljub i dičim se time! I zato me i boli! ISTINA JE TO, SVAKODNEVNA NAŠA ISTINA! Ali nitko o tome ne piše! Istina kakvu nam serviraju mediji, je istina plaćena masno od te iste kapitalističke svinje, narode moj! Istina je to jedne nezasitne svinje u čijem se koritu nađosmo, a da toga ni svjesni nismo!

Debelo smo zakasnili sa samostalnošću, debelo smo zakasnili s EU projektom! Sad je kasno! Drugi su pojeli pečenje i omastili brke. Preostale su samo mrvice! Je li se vi nadate čemu boljemu? Kakav je vaš san danas? Kako danas živite? Je li to ono što su naši starci 46 godina sanjali?

Prijatelji moji dragi, postoji rješenje. KAPITALISTIČKE SVINJE NA DIJETU! ŠTO PRIJE TO BOLJE! Postoji li itko u ovoj Lijepoj Našoj da rečeno sprovede? Da kaže: BILO JE DOSTA PRASANJA!

ZADATAK br. 1:

x + 25= 31 Koliki je x?

ZADATAK br. 2:

Harmonijski val je opisan izrazom:
y(x,t)=325*10^-5  ( m ) * sin [2.72 (s^-1)+t-72 (m^-1)+x]
Odredi amplitudu, valnu dužinu, frekvenciju, period i brzinu vala!

Prošlo je preko 15 godina otkada sam pogledao film Being There, u nas preveden kao Dobro došli gospodine Chance. Već mi je tada neobičnost ovoga filma upala u oči. Ovih dana sam ponovo pokušao prodrijeti u svu neobičnu stvarnost ovoga filma.

Mr. Chance (Peter Sellers) je lik osobe kreiran od dragog Boga i režisera Hal Ashby-ja za samo jednu životnu/filmsku ulogu: ulogu vrtlara. I Mr. Chance taj svoj zadatak obavlja izvrsno. Cijeli svoj život živi u velikoj kući s vrtom od svoga gazde. Ima svoj maleni svijet s kojim je zadovoljan (jer boljega ne poznaje), sadi i uređuje svoje ruže i svoj vrt i živi svoj mali život u svom malom svijetu. Intelektualno se nije razvio. Zar je trebao za ulogu koja mu je namijenjena? I sve bi bilo dobro da se naš Mr. Chance zbog smrti gazde ne nađe u vanjskom svijetu kojega on doživljava kao ulazak u nestvarni televizijski prostor. Mr. Chance u glavnoj epizodi filma, serije, show-a. Međutim, događa se čudo. Tu neiskvarenu neprijetvornost, tu neposrednost u kontaktu, tu neobičnost u ponašanju, tu hladnokrvnost pred postavljenim problemima uključujući i smrt, ljudi iz tog svijeta, ovog našeg svijeta dočekuju sa odobravanjem i neskrivenim divljenjem. I vrtlar bez škole za njih postaje osoba sa završenim fakultetima iz prava i ekonomije, sa znanjem osam svjetskih jezika. Dospijeva u visoku politiku kao potencijalni budući predsjednik.

A on je samo jedan vrtlar koji zna samo kako se uzgaja bilje u vrtu. I koji od uha do uha ima samo zrnca riže umjesto mozga, i koji je glup kao jarac, kako reče sluškinja koja je sa njim živjela u istoj kući. Problem je u tome što je ona to jedina vidjela.

Film je malo remek djelo. Petica bez ijedne kritike. Petica za razmišljanje.

Nisam mogao a da ne uočim fascinirajuću sličnost Mr. Chance-a sa nekim osobama naših političkih elita. Neovisno kojoj stranci pripadaju. Pojedini pripadnici visoke političke elite kod nas su upravo poput Mr. Chance-a, ljudi koji su se igrom sudbine tu našli i ponašaju se upravo poput Mr. Chance-a. Bog im je namijenio drugu ulogu, a oni se nađoše spletom okolnosti u visokoj politici. Oni ne znaju da ne znaju. Kao ni Mr. Chance. Imaju rižu od uha do uha umjesto mozga. Kao i Mr. Chance. Hladnokrvni su i ravnodušni na zbivanja oko sebe, u zemlji u kojoj dnevno na stotine ostaju bez posla, u zemlji u kojoj mnoštvo mladih životari bez posla i nemaju šanse zasnovati obitelj i osamostaliti se, u zemlji u kojoj caruje mito i lopovluk....sve kao i Mr. Chance. Oni se smiju na stvarnost beznađa, oni ne vide problem...kao ni Mr. Chance. Oni su zaokupljeni sobom i svojim procvatom poput Mr. Chance-ove zaokupljenosti svojim ružama. Oni znaju riješiti jednostavni zadatak:

ZADATAK br. 1:

x + 25= 31 Koliki je x?

x=31-25

x=6

Ali ne znaju kako riješiti malo teži zadatak:

ZADATAK br. 2:

Harmonijski val je opisan izrazom:
y(x,t)=325*10^-5 ( m ) * sin [2.72 (s^-1)+t-72 (m^-1)+x]
Odredi amplitudu, valnu dužinu, frekvenciju, period i brzinu vala!

Kao ni Mr. Chance.

Mr. Chance se u Lijepoj našoj uhljebio u sve pore društva, u sve političke strukture. Našao je mjesto u svim strankama, u svim nadzornim odborima... On je premijer, on je potpredsjednik, on je ministar, on je šef stranke, on je ambasador, on je gradonačelnik, on je direktor, šef, poslovođa... On je kod nas na vlasti valjda od vremena poslije hrvatskih kraljeva.

Gospodin CHANCE vlada Lijepom Našom. I neka! Neka mu bude! Čovjek ionako uzgaja prekrasno cvijeće.

Ah, da. I da se vratim na naš drugi zadatak:  

Harmonijski val je opisan izrazom:
y(x,t)=325*10^-5 ( m ) * sin [2.72 (s^-1)+t-72 (m^-1)+x]
Odredi amplitudu, valnu dužinu, frekvenciju, period i brzinu vala!

"Znaš. Sinovi se prave ujutro rano, a kćeri navečer", - zapanjio me svojom konstatacijom jedan moj oženjeni prijatelj. Odmah sam se sjetio kraja srednje škole kad smo mi dečki "učeno" razglabali o onim stvarima. Sjećam se kako je jedan moj školski kolega tada rekao: "Ako sa njim budeš ubadao više desno, dobit ćeš sina, a ako ga daš malo ulijevo, dobit ćeš kćer!".

Prije dvije-tri godine, od jednog dobrog poznanika čujem vic o ženama: Znaš, žena se sastoji od rupe i onog oko nje!"

Ova zadnja konstatacija, za žene vrlo uvredljiva, koliko ja primjećujem, je nažalost u stvarnom životu vrlo prisutna. Primjećujem to svugdje: u tramvaju, na ulici, u parku... Na žalost, jedan veliki broj nas dečkiju razmišlja u ovim okvirima. Žensko čeljade služi utaživanju naših muških potreba. Govorim o jednom velikom broju slučajeva, a ne o svima! Pritom ne razmišljamo o tome da  je na drugoj strani ljudsko biće, nečije dijete koje možemo povrijediti, i u čiji odgoj su roditelji uložili jako puno ljubavi i pažnje.

Kako sam se profesionalno bavio i bavim  i bračnim i obiteljskim savjetovanjem, te radom s mladima, ovdje doneseno moje razmišljanje ima stvarno životno uporište.

Prije dosta godina, još sam bio student, jedna mi je djevojka rekla otprilike ovo: " Znaš, kad sam ja bila u srednjoj, sve su cure u mom razredu izgubile djevičanstvo i meni je to bila velika sramota što ja nisam, pa sam se i ja htjela toga riješiti. I učinila sam to. Nisam sa tim tipom ništa posebno htjela, osim toga da se toga riješim. Bilo mi je vrlo bolno, jako me boljelo. Ali, drago mi je da sam to obavila".

Zašto navodim ovaj primjer? Iz njega se vidi da djevojka svoje prirodno stanje smatra sramotom. Da razdjevičenje izabire obaviti s osobom koja joj ništa ne znači.

Neću ovdje moralizirati, jesu li seksualni odnosi u toj dobi srednje škole u redu ili nisu. Ono što ću reći je da bi prvi spolni odnos trebalo obaviti s osobom kojoj se vjeruje i koju se voli. Nikako sa nekim koga ne poznajete dovoljno i s kime niste osjećajno vezani. To podjednako važi i za dečke i cure. Spolni akt obavljen prvi put s nepoznatom osobom može donijeti i neugodna iskustva, kao ovoj gore djevojci. Isto tako i dečku. Što ako dečko ne bude na visini zadatka prvi put? Ženska osoba ga svojim komentarima itekako može iznerediti. O tome su napisane knjige, pa neću trošiti riječi na to.

Poznato je iz psihologije da curama treba neka osjećajna žica da se upuste u spolni čin. Mada kad gledam ponašanje tih srednjoškolki na ulici i kad pričam sa kolegama, ne znam koliko su psiholozi u pravu. Imam osjećaj da današnje cure gore prostače od dečkiju.

Gdje sam ono stao? A, da. Moje skromno mišljenje je, da bi u ovom vrlo promiskuitetnom vremenu, i dečki trebali živjeti po ovim postulatima. Nije normalno da jedan dečko prije braka ima odnose sa tolikim brojem ženskih osoba! I može mi govoriti što tko hoće o tome. Današnji srednjoškolci već imaju odnose sa preko 2-3 osobe!!

Postavljam vrlo ozbiljnu tezu da muška osoba koja je imala seksualne odnose sa dosta partnerica ima ozbiljnih psihičkih teškoća i da u biti ne voli i ne poštuje ženske osobe.

Živimo u takvom svijetu da se nekomu tko je spavao sa na desetke žena plješće, a nekomu tko je primjerice imao jednu, ismijava ga se. Onaj tko je imao više, veliki je zavodnik i ljubitelj žena! :  A onaj koji nije, je šonjo! Držim da tomu nije tako. Kako netko može voljeti žene, kad mu od desetaka tih žena s kojima je spavao niti jedna nije dobra da bi se trajno za nju afektivno vezao. Držim da takva osoba zapravo mrzi žene, a rezultat takvog ponašanja vrlo često se može naći u najranijem odgoju i odnosu majke prema sinu (ali o tome ne bih sada... to bi bila tema za sebe). Takva osoba ženu shvaća samo kao "rupu i ono oko te rupe". Nažalost.

Takva osoba nikada neće biti sposobna za jednu zdravu bračnu vezu, niti će svoju ženu poštovati i voljeti kako bi trebao.

Poznato mi je kako se dečki odgajaju u patrijarhalnim sredinama kod nas. Dečke se potiče da imaju cure, plješće se njihovim odnosima, otac će ako je potrebno sve ukućane istjerati vani kako bi mali doveo curu. Za cure važi obratno. U tome je skriveno to naše licemjerje. Kćer baš ne bi dali olako nekom mulcu, ali ćemo rado potaknuti sina da nagazi onu tamo (koja je također nečija kćer). Razmislimo malo o tome.

Postavljam tezu:  Seksualni čin mora poštivati osobu cjelovito.

Ne djelomično. Mislim da ovo pravilo treba važiti za oba spola podjednako i da tomu treba težiti. Poznavanje osobe dovodi i do veće odgovornosti, a nepoznavanje vrlo često do neodgovornosti, odbacivanja začeća, osobe i sl.

Dobro, to smo apsolvirali. Idemo malo na starije dečke. Uvijek me iznenadi kako moji prijatelji, kolege, poznanici, kada se priča o "onim stvarima", slabo znaju o tome. Svi znaju tehniku zadovoljavanja žene, kako to obaviti, kako ta "stvar" izgleda na vani... Ali, o načinu funkcioniranja te "stvari" nemaju blage veze. Niti ih zanima, što je najgore. Njima je važno da oni to znaju "delati" i da je ona zadovoljna.

Postavljam tezu: Vrlo je važno da dečko dublje poznaje način funkcioniranja "te ženske stvari". Da poznaje menstrualni ciklus žene, način na koji dolazi do oplodnje (ne površno!!!), plodne i neplodne dane. Većina mojih prijatelja o tome nema blage veze. Ne bih imao ni ja, da me nije zanimalo. Ja sam se prvo dao na literaturu, a onda na praksu. A oni su prvo svladali tehniku, a od literature su odustali :lol:

Smiješno mi je kad neki od njih vele da koriste kondome tijekom spolnih čina uvijek. Kad bi znali za plodne i neplodne dane, kondom im uopće ne bi trebao. I uštedjeli bi novce.

Primijetio sam da duge veze često pucaju.

Postavljam tezu da duge veze nisu dobre.

Zašto je tomu tako? Zato što čovjek treba uvijek nove podražaje u životu. Dakle, našao si curu. Lijepo ti je sa njom. To je novi podražaj. Svaka veza nakon nekoga vremena, ako se oko nje ne trudi, dođe u zasićenje. Mislim da je danas idealna dobna granica za ženidbu dečkiju između 25. - e i 30.- e godine. Sve poslije 30 je skoro, pa piši propalo. Takvim osobama nedostaje volje za kompromise, kompliciraniji su, samodostatni... Kad pričate sa takvim osobama i pitate ih kako to da se nisu oženili, iznalaze sto razloga. Jednom je moj otac rekao da bi on to sve po sili zakona oženio :lol:

Dakle, nakon kvalitetnog hodanja i veze treba novi podražaj, ukoliko ne želite da se veza raspadne. Takav podražaj je ženidba, potom novi podražaj u vidu djece, pa onda unuci... S dolaskom djece u bračnu zajednicu, prebacuje se težište sa partnera na dijete. Partneri nisu više zaokupljeni sobom koliko s djetetom i dijete svojim ponašanjem neprekidno stvara te nove podražaje i čini život partnera dinamičnijim. No to je tema za jedno drugo promišljanje, koje ću također napraviti, jer sam se bavio bračnim savjetovanjem.

Pravilo za sva vremena: Ženska osoba je također nečije dijete. Dijete u koje je uloženo puno ljubavi, truda i pažnje. Ako ne mislite ozbiljno, nemojte se ni petljati u to. Radio sam i ja te greške i povrijedio nekoliko osoba. Danas, kad sam imam kćerkicu, često mi to prođe kroz glavu. Ima jedna rečenica u knjizi "Mali Princ": Čovjek je zauvijek odgovoran za ono što je pripitomio. Samo što nas malo o tome razmišlja.

Nesumnjivo volim pse. Ne volim mačke. Ajmo ovo drugo. Zašto ne volim mačke? Ne volim ih zbog sebičnosti. Zbog indiferentnosti. Kad su male vrlo su slatke mice - mace. Ali gdje sa njima kad odrastu? Niti su mi više simpatične, niti mile. :lol: Jedna od najogavnijih slika iz životinjskog svijeta mi je ona u kojoj mi se debela olinjala mačka uzdignuta repa približava da se očeše o moje noge. Najgore mi je ako se tada zateknem u tuđoj kući u kojoj se moram ponašati po protokolu bontona. Moram se ljubazno smiješiti, umilno izgovarati kako mi je to najljepša maca koju sam u životu vidio. A najradije bih je uhvatio za rep, pa je odnio van svoga vidokruga, van svoga vremena, van svoga postojanja. A kad mi ljubazna gazdarica nudeći mi je, stavi takvu macu u krilo, a potom mi ponudi, komadić kolača i kavu , mome beznađu i očaju nema kraja. Dlake, ono mačje predenje, uski mačji pogled i njeno zadovoljstvo što sam ja njena svojina, mi je naprosto nepodnošljivo. Čast svim mačkoljupcima, ali ja definitivno nisam ljubitelj mačaka.

Kod pasa me uvijek fascinirala njihova privrženost gospodaru. Često glupa privrženost koju su pojedini peseki platili glavom. Pse bih podijelio na opasne i neopasne, ružne i lijepe, male i velike.

Opasne nije dobro imati. Velika je to odgovornost. Ružni psi mi također nisu pri srcu. Jedan od ružnijih pasa mi je, Bog neka mi prosti, upravo Hrvatski ovčar. Nesumnjivo je opasan i grize, ima vučji hod i onu neku ružnu crnu boju. Kad ga vidim, mrak mi padne na oči. Kao da vidim samog nečastivog pred sobom!  :lol: Od svih onih žutih retrivera, šarenih pudlica, bernardinaca, vučjaka i sl. mi imamo tog crnog, opasnog nečastivog psa. Uvijek sam se pitao: što smo mi pobogu skrivili dragom Bogu da nas je dopao tako ružan pas?

Ali nije naš pas najružniji. Ima ih i ružnijih. Ali se svi narodi nekako izvuku i imaju više pasmina, a mi eto, koliko je meni poznato, imamo samo tu jednu, Bože mi prosti, vražju pasminu.

Teško je u ovim recesijskim vremenima imati opasnog psa. Em, morate biti karakterno snažan gospodar, fizički snažan i jak i pokazati mu pokatkad tko je gazda. S obzirom da na skoro sve postavljene zahtjeve mogu odgovoriti niječno, za mene takav pas definitivno nije. A ne bih ga s obzirom na krizu mogao ni hraniti.

Dakle, ostaje mi neka manja, simpatična, neopasna pasmina. Sve sam te pasmine s predznakom mini istražio i došao do zaključka da je u mom slučaju idealan pas yorkshire terrier:

Psi yorkiji su nesumnjivo lijepi psići. Narastu do dvije kile. Ono što ih razlikuje od drugih pasa je svojstvo dlake koja je slična ljudskoj. Dakle nema dlaka po stanu. Lako ih je hraniti. Svojim lavežom jasno upozoravaju da je nepoznata osoba blizu ulaznih vrata. Mana im je, kažu oni koji ih imaju, da su neurotični.

A meni svojstvo neurotičnosti kod ljudi nikada nije izgledalo kao neka posebna mana. S jedne strane imate mirne drage ljude, koji ponekad znadu biti vrlo dosadni. A s druge strane imate pomalo neurotične ljude koji se znadu na vama iskaliti, što ne mora biti po sebi nešto loše. U tom slučaju i vi na njima iskalite svoju neurotičnost! Pa ste jedan-jedan. Ne treba vam nikakav psihijatar. Izliječeni oni, izliječeni vi! I zahvaljujete Bogu da postoje takvi neurotični ljudi.

E tako je i sa psima. Imate npr. nekog labradora koji je nesumnjivo lijep pas. Ali, brate mili, taj samo spava i jede. A zalaje svake prijestupne godine. Lijep, a dosadan.

A naš yorki je razmažen, skače, vrti se, nasmijava vas, laje dok nešto ne dobije, razbija tišinu koju ponekad mrzite. Imate brigu. Sličan je djetetu. Razvijete ljubav.

Imam dijete. Eh, i dijete bi, sunce tatino, htjelo yorkija. Mama bi htjela retrivera. Ali ne, sunce tatino je često sjedilo u tatinu krilu i putem "jubita" gledalo male slatke yorkije. Tatino zlato voli što i tata.

Yorki je mali pas. Ne morate ga nikomu povjeravati kada idete na godišnji. Stavite ga u auto i to je to. Možete ga voditi u shopping centre, u grad, jednom riječju: svugdje.

Ako želite izložbenog psa, onda ćete mu puštati dlaku, a ako ne (što je kod mene slučaj), onda će izgledati kao pas, a ne kao neka naperlitana pudla. Inače, yorkiji ne spadaju u porodicu pudli, već terriera.

Dosta sam čitao o yorkijima i svi koji ih imaju su veliki zaljubljenici te pasmine i nisu ostali na jednom psu. Internet je prepun foruma u kojima se može čitati o tim preslatkim stvorenjima.Jedina mana im je što su skupi i spadaju u skuplje pasmine pasa.

Na kraju, vele oni koji ga imaju da je yorkshire terrier pas vrlo lojalan svomu gospodaru i da u obitelji nepogrešivo prepoznaje tko je gazda, te da je tom članu najodaniji. S obzirom da ja više nisam siguran tko u mom domu drži uzde: je li ja, ili žena ili kćerkica, odlučio sam to na lukav način provjeriti. I to je jedan od glavnih razloga zašto želim nabaviti malog yorkshire terriera.

Da se odmah na početku razumijemo. Nogomet nije u vrhu mojih afiniteta. Niti od nekog posebnog značenja u mom životu. Nogomet ću ovdje promatrati kao netko neupućen sa strane. Je li može?

U što se pretvorio današnji nogomet? Kuda sve to vodi? Nogomet možemo promatrati kao predstavu i kao učinak te iste predstave.

Za samu predstavu je bitno troje: igrači-nogometaši, gledatelji-navijači i lopta.

Učinak te predstave predstavljaju svi oni efekti koji idu kao posljedica utakmice bilo prije, bilo za vrijeme ili poslije predstave - utakmice.

Sad kad smo to raščlanili, idemo redom. Promotrimo prvo samu predstavu.

Predstava - nogometna utakmica

U što se pretvorila sama predstava-nogometna utakmica? Tko stoji iza klubova? Mr. Money. Promotrimo domaće klubove. To je prije svega jedan klub nekulture. Žalosno je to sve gledati. Jedan čovjek mrači i oblači klubom s dugom tradicijom. Govorim o Dinamu i vječnom Mamiću. Gadljivo je gledati tu trakavicu. Skandali su prisutni i u drugim klubovima. U Hajduku, naprimjer. U tolikoj mjeri je sve to pregadljivo, da mi je potpuno svejedno je li prvi Dinamo, ili Hajduk ili Inker iz Zaprešića ili klub iz nekog sela u okolici Imotskog. U nogometu, danas je jedini interes zaraditi što više novca i pritom se ne biraju sredstva. A ona bit, duša nogometa, se pritom zagubila.

Igrači - nogometaši

Tko su današnji igrači? Npr. na sinjskoj Alci, koliko je meni poznato,  se kao uvjet postavlja da su ljudi koji trče Alku, časni i pošteni ljudi. Takvog uvjeta u nogometu nema. Bitno je imati talent ili dobro svladati tehniku. Bitno je, ali ponekad niti to nije najbitnije. Ponekad je u današnjem nogometu bitnije da dotični nogometaš svojim privatnim životom i ponašanjem na travi stvara show. Show koji se može dobro unovčiti. Za nogomet bi slobodno mogli reći, da je to sport koji ne da uzdiže ljude, nego ih kvari. Pa tako ti isti sportaši-nogometaši  koji bi mladima trebali biti uzor, kvare te iste mlade negativnim primjerima iz vlastitog života. Pa tako imamo velike sportaše - nogometaše koji puše kao turčini, drogiraju se, rade reklame za pornografske časopise, banče, slušaju cajke….Nije to ništa nepoznato. Mediji su o tome izvještavali. Ti isti igrači postaju metroseksualni... (čitaj: pederasti).

Degutantno mi je čitati o ponašanju tih istih nogometaša u novinama. Jednom sam kao student stopirao. Povezla me supruga jednog Dinamovog igrača, vrlo poznatog. Tada sam čuo toliko toga što mi je te iste nogometaše učinilo potpuno negledljivim. Držim da je biti nogometaš postalo manekensko zanimanje. Nije u rangu Grubnića i Ciganovića, ali na tragu toga svakako jest.

Još jedna stvar koja mi je malo nelogična su strani igrači u klubovima. Nekim klubovima vani, a počelo je i kod nas, glavninu nogometnog sastava čine stranci. Opet novac! Pitam se: zar to nije prvoklasna prevara? Vele: pobijedio je taj i taj francuski klub. A u njemu sve sami stranci. Ja bih to zabranio. Predstavi se s onim što imaš, a ne s onim što nemaš.

Ugovori s igračima su još jedan problem. Igra se za novac. Trči se za novac. Kad se dovoljno nagrabi, postaje se razmaženi manekenčić, obasut reklamnim ugovorima od kojih se može izvrsno živjeti i na kraju dotični nogometaš postane jedan nemotivirani ljenivac, koji se po terenu vuče kao krepana mačka.

Ugovore u današnjem obliku bi također, trebalo redefinirati, a iznose drastično smanjiti. Za nogometaše bi trebalo birati časne i poštene ljude, a oni koji to nisu ili prekrše kodeks časti, ne bi trebali biti igrači, niti Dinama, niti Hajduka niti bilo kojega kluba.

Gdje je onaj nogomet iz inserata „Velog mista“? Onaj sa Hajdukovih i Dinamovih početaka? Onaj u kojemu su igrači srcem izgarali za klub za koji su igrali? Praktički bez ikakve naknade. Najveća naknada je pritom bila čast. Čast što igraš za voljeni klub. Takav nogomet i takve igrače priželjkujem.

Gledatelji

Naši gledatelji su danas postali ili postaju prvorazredni kavgadžije, razbijači, neodgovorni ljudi. Nogometna utakmica je provod u kojem ćeš nekoga isprovocirati, izvrijeđati, razbiti mu nos. To je provod u kojemu ćeš se nadrogirati, ušlagirati, napiti, izrazbijati par tramvaja i auta, išarati zidove i tramvaje. Čast izuzecima. Ali zbog šake ovih huligana ja više sa ženom ne smijem na utakmicu. A kamoli sa djetetom. Riskiram da dobijem neki predmet u glavu. Često se to sve pretvori u divljanje, psovanje, vrijeđanje i primitivizam svake vrste. Tome je uvelike doprinijela i klupska politika pojedinih klubova.

Smeta me i to rivalstvo sjevera i juga, Hajduka i Dinama. Bezveze. Umjetno napuhano i potpuno nepotrebno. Umjesto da se navijači na jednoj takvoj utakmici zezaju i provesele jedni s drugima, spavaju jedni kod drugih kad dolaze na utakmice u gradove gdje su njihovi igrači gosti, razviju prijateljstva, a na tribinama isprdaju i jedni i drugi podjednako i svoje i tuđe igrače, oni se međusobno dohvate. Pa se tuku, mrze, šaraju aute jedni drugima. Tako je meni ovo ljeto u Splitu netko retrovizor otkinuo, zato što sam imao Zg - registraciju. A Dalmatinac sam. To je prešlo u neizlječivu bolest i navijački tumor koji će biti vrlo teško iskorijeniti.

Najinteresantnije utakmice su mi postale one koje igra naša svećenička reprezentacija protiv nekoga. Nema psovki, nema udaraca ispod pojasa, sve fer i pošteno.

Lopta

Lopta je najnevinija u čitavoj ovoj priči. Lopta bi trebala biti centar svega. Utakmica bi trebala biti klicanje umijeću ophođenja s loptom. Da u toj igri s loptom ne vrijeđaš igrača nasuprot sebi, ne vrijeđaš gledatelje koji su platili kartu i ne vrijeđaš sebe kao igrača i kao čovjeka. Kada bi se stvari u nogometu sagledavale u tom smislu, nogomet bi bio i bolji i interesantniji i humaniji.

Efekti oko predstave

O samim efektima nogometa ne treba puno govoriti. Prije utakmice ima podosta divljaštva, na samoj utakmici isto, a također i poslije utakmice. O svemu se više govori, osim o nogometu. Postaje važnije i više se prati što pojedini nogometaš radi privatno, gdje je izišao, koju curu (čitaj: manekenku!) je izveo i oženio, koji auto vozi… nego kako igra, kakav je nogometaš, kakav čovjek. Pa i u štampi, kada primjerice prelistavate sportske stranice, ne znam jeste li to zapazili, skoro uvijek se donose fotografije u kojima su nogometaši uhvaćeni kako npr. jedan drugog hvata za stražnjicu, ili genitalije, ili…čime se, čini mi se, implicira stvarna stvarnost nogometa današnjice.

Da imam sina nikada ga ne bih usmjeravao u nogomet. Prije dvije-tri godine u novinama sam čitao reportažu o jednom našem mladiću koji je završio vrlo mlad Medicinski fakultet u Zagrebu (mislim sa 23-24 godine). Otisnuo se u svijet i završio dva postdiplomska studija, radi kao znanstvenik. Bio je donesen i razgovor sa njim i slika. Dečko pristojnog izgleda, a riječi fenomenalne. Uživao sam to čitati. Ja koji mu nisam otac sam se ponosio njime. Poželio sam imati takvog sina i u sebi rekao: Blago njegovim roditeljima!

Zašto ovo spominjem. Zato, što su i roditelji izgubili mjerilo. Žele ostvariti svoje snove preko leđa djece. Pa tatini i mamini sinovi idu u škole nogometa, na treninge zato što roditelji to žele. Često se pritom ne biraju sredstva. Na štetu vlastite djece.

I da se vratim na sina. Da imam sina ne bih u domu gledao nogometne utakmice. Da imam sina ne bih ga vodio na iste, niti bih mu pričao o istima. Da imam sina, usmjerio bih ga u nešto humano i plemenito, poput ovoga gore mladića, kojega sam spomenuo kao primjer.

Otkada su mi misaone vijuge počele povezivati izrečene riječi sa njihovim stvarnim značenjem, slušam, kako za one, tako i za ove države slijedeće fraze:

- Na mladima svijet ostaje!

- U mladima je naša snaga!

- Mladi su naša budućnost!

- Mladi pokreću svijet!

- Mladi mijenjaju svijet! ....

Pitam se: Pa dobro, pobogu.... tko je ovdje lud? ... Pa, gdje su ti mladi? Ja ih ne vidim nigdje!? Da odmah definiram na koju kategoriju ljudi mislim kad govorim o mladima: to su oni ljudi od 16.- godine do negdje 27. - e ili 28. -e. I da se odmah razumijemo: nemam ništa ni protiv mladih, ni protiv "starih", samo donosim svoja neposredna zapažanja.

I dok su za prošle države, vlasti mlade putem partije novačili u svoje redove, u vrijeme mlade nam države, mladih nema ni za lijek, i to prije svega mladih, sposobnih i školovanih ljudi.

Zašto je to tako i zašto nam od početaka Lijepe Naše, u vrhu vlasti sjede vazda isti ljudi, koji su osijedili čekajući mirovinu ondje? A neki na tim istim stolcima sjede još od vremena prošle države!?

Poznato mi je da ti "stari" ne žele uzde pripustiti mladima (osim svojim sinovima i kćerima), jer im je vlast odveć mila, jer su sa njom previše srasli, i ne mogu se tek tako počupati žile i korijenje koje su pustili. Ali, pitam se, jesu li samo oni krivi zbog neangažiranosti mladih?

Ono što me istinski brine, to je potpuna apatija mladih, njihova nezainteresiranost, nepoznavanje tijekova i tokova društva u kojemu žive... neimanje svijesti o pripadnosti jednoj zajednici, jednom narodu... neimanje svijesti odgovornosti za tu zajednicu, za taj narod...

I sam sam angažiran za dobrobit zajednice u kojoj živim. Ali, kad treba nešto napraviti, nešto pokrenuti, osmisliti... mladih nema nigdje na vidiku. Sve čekaju da netko drugi napravi.

O politici blage veze nemaju! O mehanizmima s kojima nešto mogu promijeniti, također! A kad pričaš sa njima, puni su kritike: ne valja ovo, ne valja ono, treba ovo, treba ono... kriv je ovaj, kriv je onaj... "U redu idemo onda to...", velim ja. "Ne, ne mogu danas, danas imam ovo, sutra ono, imam obaveze...."

Idemo malo činjenice. Koliko je mladih danas nezaposleno? Previše. Koliko ih obnaša vlast? Premalo. Je li žele u stranke kako bi iznijeli svoje ideje? Ne žele. Je li žele osnovati svoju stranku? Ne žele. Koliko ih želi promjene? Skoro svi. Je li žele nešto učiniti u tom smislu? Ne žele. Drugi će.

Eh, pa kad će drugi, neka im tako i bude! Mene zapravo jako zabrinjavaju fraze tipa: U mladima je naša budućnost! Već sad se bojim te budućnosti. Mada nisu ni oni za sve krivi. Kriv je i odgoj u velikoj mjeri. Već sam negdje napisao: "Kako sijemo, tako ćemo i žeti!" Umijeće je danas odgojiti mladog čovjeka, prava umjetnost!

Gledam ovih dana portal otoka Krka i s koliko je entuzijazma napravljen. Ali vidim na puno mjesta nulu, pored različitih rubrika. Niti jednog posta! Krk samo navodim kao primjer. Vjerojatno nije ni u drugim mjestima drugačije. Pitam se: Imaju li ta mjesta mladih ljudi i koliko oni vole ta svoja mjesta kad nisu u stanju jedan post napisati za nešto u što je uloženo jako puno truda i ljubavi. Truda i ljubavi i za njih - mlade?

Kad se ukuca pojam mladi u "gugli", "gugla" uglavnom izbacuje rezultate i slike vezano uz mlade koji su vezani uz župne zajednice. Tako je i kod mene na župi. Malobrojna skupina predivnih mladih ljudi koja svojim trudom i zalaganjem obogaćuje čitavu širu zajednicu. Trebali bi biti uzor svim mladim osobama.

Ispričavam se zbog napisanih riječi svim mladim ljudima koji se ne prepoznaju u ovom tekstu. Kapa do poda i moje iskreno poštovanje im!

Eh, toliko sam se iznervirao pišući ovaj tekst o mladima, da idem skupa sa njima u čuveni disko klub - Lampaši. Tko pjeva večeras? Nije važno, bitno se proveseliti! Ma... hajde ljudi... idemo, jednom se živi! Pustite brigu na veselje, nek' se drugi brinu... :lol:

Ovih dana su skoro svi relevantniji medijski magovi napravili osvrt na vladavinu Ive Sanadera i razloge zbog kojih je otišao. S obzirom da sebe ubrajam u tu medijski relevantniju skupinu, bio bi red da se i ja osvrnem na istu temu.

Za potpuniju sliku premijerovog iznenadnog odlaska potrebno je život Ive Sanadera sagledati u cjelovitom kontekstu. Često nas naš životni kontekst (sredina u kojoj smo se rodili, odgoj i odrastanje.... društvo u kojemu se krećemo, šefovanje nadređenih...) predodredi za korake koje kasnije činimo u životu.

Ivo Sanader rodio se u Splitu u radničkoj obitelji u kojoj je dominirao odgoj matere. Tri brata i sestra, vječito siromaštvo. Skoro se mogu poistovjetiti sa takvim kontekstom odrastanja.

Valjalo se dokazati u takvom životnom kontekstu, što je mladi Sanader putem škole i sporta i činio. I uspinjao se stepenicu po stepenicu u životu. Trebalo je od takvog životnog konteksta što prije pobjeći, što prije napraviti iskorak ne osvrćući se unatrag. Pritom se trebalo i klanjati i podilaziti ljudima koji su intelektualno inferiorniji, a koji su na društvenoj ljestvici bogatstva i moći težili više.

Takvi koraci, takav "sitz im leben" u životu Sanadera i svakoga čovjeka ostavi trag - trag frustracije, kompleksa manje vrijednosti, prkosa... Po mom uvjerenju Ivo Sanader je bio čovjek u političkom kontekstu više lijevo, ali u našem društvenom kontekstu koji je "više desno", Ivo Sanader jednostavno nije vidio manevarski prostor za uspinjanje po društvenoj ljestvici bogatstva i moći. A valjalo se popeti po toj ljestvici zbog matere i oca, zbog braće i sestre, zbog vječitog siromaštva.

Istina je da je lijevi politički spektar u Hrvatskoj popunjeniji intelektualcima nego desni spektar. Istina je da desnom političkom spektru kronično nedostaje vrsnih intelektualaca, kao i školovanih ljudi. To se najbolje može vidjeti po izbornim listama koje sastavljaju stranke koje su desno.

Ivo Sanader po mom mišljenju, u HDZ nije ušao zato što je po "optio fundamentalis" pripadao desno, već zato što je kao intelektualac tu vidio svoju šansu. Šansu koju je valjalo iskoristiti i koja će mu donijeti toliko priželjkivane škare kojima će prerezati vezu sirotinjskog i Sanadera koji se popeo visoko po društvenoj ljestvici.

Međutim, sliku svoga djetinjstva i odrastanja nosimo sa sobom kao vječiti biljeg na duši. Sa tim Sanader sigurno nije računao. I kad je bio najmoćniji, i kad je samouvjereno stajao za govornicom Ivo Sanader je bio vjerojatno dječačić iz sirotinjske četvrti Splita, dječačić više gladan nego sit, dječačić koji je imao samo jedan cilj: DOKAZATI SVIMA DA VRIJEDI, DA JE NETKO I NEŠTO, DA JE OSOBA VRIJEDNA DIVLJENJA I POŠTOVANJA. OSOBA KOJOJ SE KLANJAJU.

Prvi ozbiljniji problemi za Sanadera su se vjerojatno pojavili kada se našao u sjeni moćnog i autoritativnog pokojnog predsjednika Tuđmana. Tuđman nije trpio intelektualce mekušce, samodopadne tipove, ali ni bilo koga tko bi ga mogao ugroziti. Stoga se oko pokojnog predsjednika okupilo podosta muteži i ljudi bez kičme, koji su se prikazivali drugačijim nego što jesu, a sve sa ciljem da postignu koji bod (čitaj:kunu!) više. Naklonost pokojnog Tuđmana prema nekoj osobi je toj osobi donosilo i moć i novac.

Koliko je pokojni Tuđman bio naklonjen Ivi Sanaderu pokazuje i činjenica da je na internetu skoro nemoguće naći zajedničku sliku njih dvojice. Pokojni Tuđman jednostavno nije bio sklon ambicioznom Sanaderu. Ne samo što je predsjednik osobno tako mislio, već su takvu "netrpeljivu" sliku o Sanaderu širili i ljudi iz neposredne predsjednikove blizine, a ponajprije Ivić Pašalić koji je u školovanom i ambicioznom Sanaderu vidio za sebe neposrednu prijetnju nakon Tuđmana.

Mislim da je Ivi Sanaderu u takvom okružju zbilja bilo mučno. Osjećao se intelektualno superiorniji i moderniji od većine ljudi u okruženju Tuđmana, a gledajući onemoćalog Tuđmana koji ga nije baš trpio, vjerojatno je imao i određeni animozitet prema njemu. U tom kontekstu treba sagledati i znameniti Sanaderov govor na rivi! On je naprosto želio nakon Tuđmana postati prvi, te cipelom udariti sve koji su ga "tlačili". Čista psihologija! Koliko nas ne bi tako postupilo?

Prkos onog dječaka iz sirotinjskog Splita, onog dječaka u kojega je majka polagala svu nadu, ga je vjerojatno tjerao dalje: da trpi, da šuti gdje je potrebno, da govori ondje gdje je i što potrebno da bi napredovao. Ivo Sanader je tijekom cijele svoje karijere govorio ono što se od njega želi čuti, a ne ono što je stvarno mislio. On je u tom pogledu bio meštar nad meštrima! Još kad se tome pridoda onaj dojam samouvjerenosti i gotovo božanske nadmoći, na kojoj je Ivo Sanader brižno radio u dogovoru sa svim onim PR- stručnjacima, slika je bila potpuna.

Ivo Sanader je bio čovjek kojemu smo se divili i koji se lukavstvom i inteligencijom vinuo do visina. O tome sada ovdje neću, tj. o onom poznatom saboru na kojemu je Glavaševom zaslugom postao to što jest - predsjednik HDZ-a. Ivo je jednostavno imao nos za važne ljude koji mu mogu nešto donijeti, slutio je kraj konzervativne struje u HDZ-u, jer se prema takvoj struji i u narodu počela javljati netrpeljivost (afere pretvorbe, 200 bogatih obitelji, oholost i odmak od naroda...). Trebalo je umiti takav HDZ, pročistiti ga i unijeti nešto "lijevog duha" u stranku da bi se pošlo naprijed, da bi se svidjeli Europi, da bi dobili izbore...

Ivo Sanader je bio idealna osoba za to. Ljudi koji su o tome odlučivali su povjerovali u tu sliku koju im je prezentirao Sanader svojom pojavnošću. Neki poput Šeksa nisu vjerovali, ali su u tome vidjeli svoju šansu. Politika je naprosto takva: šansa koja može otvoriti sva vrata, šansa koja donosi moć, ugled, novac, uspjeh.

Ivo Sanader bio je osoba kojoj smo se divili: naočit, obrazovan, poliglot, samouvjeren - jednom riječju izvanredan političar. Političar za kojega se nismo sramili u inozemstvu. Bio je političar kojemu je lijeva elita pljeskala. Osobno sam se u tom periodu divio Ivi Sanaderu.

Ivo Sanader je u periodu svoga vladanja ukinuo mnoge mrske odredbe i propuste koje je počinio SDP. Prvenstveno tu mislim na braniteljsku populaciju i na socijalu (braniteljske povlastice i invalidnine, rodiljne naknade....). Onaj dječačić iz sirotinjskog Splita je dijelio i šakom i kapom. Dijelio je i sebi i svojim "prijateljima" koji su mu se divili. Koji su mu poput nas samih pljeskali. I bilo je sve dobro do krize!

Kriza je ponovno našega Sanadera vratila u okružje u kojemu je samo jedan izgubljeni siromašni dječačić iz sirotinjskog dijela Splita. Kriza je za njega zapravo nepodnošljivo ozračje, jednostavno neprihvatljiv "sitz im leben". Kako od uspješne, školovane osobe koja je redovito u anketama prednjačila po popularnosti postati osoba koju svi mrze zbog nepopularnih poteza? Osoba kojoj se dive i lijevo i desno, koju vodeći kolumnisti u nas poput Butkovića (kojega je Sanader iznimno cijenio i kojemu se dodvoravao!) proglašavaju političarem bez premca, kako im sada prezentirati stvarnu zbilju, zbilju jedne neuspješne vladavine. Trebalo je naprosto vrući krumpir uvaliti nekomu drugomu. Bila je to Jadranka Kosor, odana "zapisničarka", preko koje je Sanader mislio idealno vladati iz sjene: sve dobro da se pripiše njemu, a sve loše Jadranki Kosor. Kosor je zapravo bila idealna žrtva za Sanaderov naum. Vjerovao je da će Kosor zbog njene sklonosti običnom čovjeku (rodiljama naprimjer), i braniteljskoj populaciji biti prihvaćena, što se u početku i ostvarilo.

I tako se Ivo Sanader, koji je mrzio siromaštvo, nemoć, degradaciju i omalovažavanje, neuspjeh i što god hoćete u tom smislu, zaputio na put ostavke, da taj teret neuspjeha iznese netko drugi, a on da se vrati kao heroj. Odgovornu zadaću je povjerio "najodanijoj" među svima, ženi koja se istakla izrekom: "Kud Sanader, tud i ja!", misleći kako se sve savršeno poklopilo.

Ali, na njegovu žalost, nije bilo tako. Grešku je počinio pokušavši se ponovo vratiti, zanemarivši činjenicu da je politika kurva u kojoj ne postoje prijatelji i da se naklonost poklanja onomu koji ponudi više. Uvijek se pitam kako je to Sanader previdio. On koji je u politici stekao toliko iskustva!  Da je kontaktirao PR struku, vjerojatno nikada ne bi počinio neoprostivi gaf sa pučem.

Po meni je ključna pogreška Sanaderove vladavine ta što je htio pobjeći od svoje prošlosti, svoga siromašnog djetinjstva, svoje sirotinjske četvrti, tj. od sebe samoga. Za njega je bila upravo nepodnošljiva činjenica da se vrati u to okružje iz kojega je potekao. A kriza ga je upravo u to vraćala. U taj neuspjeh i siromaštvo! I po mom skromnom mišljenju, upravo tu treba tražiti ključeve Sanaderove ostavke.

Ivo Sanader bio je političar kojemu sam se neizmjerno divio. Ivo Sanader ima politički talent kao malo koji naš političar, bez obzira što rekli njegovi oponenti. Ivo Sanader bio bi naš najuspješniji političar da je ostao dosljedan sebi i svojim korijenima, svojoj prošlosti. Šteta što je od svega toga htio pobjeći. Šteta što je dopustio PR - agencijama da od njega rade ono što nije i što taj njihov utjecaj nije znao dozirati.

Politička realnost je da Sanader više neće dobiti šansu. I s pravom! Ali, kad bih bio siguran da je na pogreškama naučio nešto, kad bih bio siguran da je Ivo dosljedan stvarnom Ivi sa svojom prošlošću dječačića iz sirotinjskog Splita, oprostio bih mu i zaokružio bez imalo sumnje na izbornoj listi samo jedno ime: IVO SANADER!

Na web stranicu Turističke zajednice Australije pristižu zbilja svakakva pitanja. Na kraju im je dozlogrdilo i evo nekih pitanja i odgovora:

Pitanje iz Velike Britanije: Puše li ikad vjetar u Australiji? Nikad nisam na televiziji vidio da tamo pada kiša, pa me zanima kako biljke uopće uspijevaju...

Odgovor: Mi sve biljke uvozimo potpuno izrasle i onda sjedimo i gledamo ih kako umiru.

Pitanje iz SAD-a: Hoću li moći vidjeti klokane na ulici?

Odgovor: Ovisi o tome koliko ste popili.

Pitanje iz Švedske: Želim pješice prijeći razdaljinu od Pertha do Sydneyja. Mogu li pritom pratiti željezničku prugu?

Odgovor: Svakako, to je samo 3000 milja, ponesite si malo više vode.

Pitanje iz Švedske: Je li u Australiji sigurno trčati po grmlju?

Odgovor: Znači, točno je ono što se priča o vama Šveđanima? ...

Pitanje iz Italije: Od vitalne je važnosti da doznam imena i adrese koje mogu kontaktirati u svezi prepariranog dikobraza.

Odgovor: Nećemo dirati u ovo.

Pitanje iz Velike Britanije: Ima li u Australiji bankomata? Možete li mi poslati popis svih bankomata, ako ih ima, u Brisbaneu, Cairnsu, Townsvilleu i Hervey Bayu?

Odgovor: Od čega je vaš zadnji rob umro?

Pitanje iz SAD-a: Možete li mi dati neke informacije o utrkama nilskih konja u Australiji?

Odgovor: A-fri-ka je veliki trokutasti kontinent južno od Europe. Au-stra-li-ja je onaj veliki otok usred Pacifika na kojem nema... ma, nije bitno. Svakako, utrke nilskih konja održavaju se svakog utorka navečer u King Crossu. Nudistima ulaz besplatan, dođite goli.

Pitanje iz SAD-a: U kojem smjeru je sjever u Australiji?

Odgovor: Okrenite se prema jugu i onda skrenite za 90 stupnjeva. Kontaktirajte nas kad stignete ovamo i poslat ćemo vam ostatak uputa.

Pitanje iz Velike Britanije: Smijem li unijeti beštek u Australiju?

Odgovor: Zašto? Samo jedite prstima, kao i mi.

Pitanje iz SAD-a: Možete li mi poslati raspored koncerata Bečkih dječaka?

Odgovor: Au-stri-ja je ona simpatična državica koja graniči s Njemačkom, koja je... ma, nije bitno. Svakako, zbor Bečkih dječaka pjeva svakog utorka navečer u King Crossu, odmah poslije utrki nilskih konja. Dođite goli, za nudiste je besplatno.

Pitanje iz Francuske: Imate li vi u Australiji parfeme?

Odgovor: Ne, MI ne smrdimo.

Pitanje iz Amerike: Razvio sam novi proizvod, izvor mladosti. Možete li mi reći gdje bih ga u Australiji mogao dobro prodati?

Odgovor: Svugdje gdje su se Amerikanci okupili u većem broju.

Pitanje iz Velike Britanije: Mogu li u Australiji nositi cipele s visokom petom?

Odgovor: Vi ste britanski političar, je li tako?

Pitanje iz Italije: Možete li mi reći na kojim mjestima u Tasmaniji ima mnogo manje žena nego muškaraca?

Odgovor: Da, u gay-clubovima.

Pitanje iz Francuske: Slavite li vi u Australiji Božić?

Odgovor: Da, ali nažalost samo na Božić.

Pitanje iz Njemačke: Ima li u Australiji samoposluživanja i može li se mlijeko kupiti tijekom cijele godine?

Odgovor: Ne, mi smo miroljubiva civilizacija veganskih lovaca i skupljača. Mlijeko je kod nas protuzakonito.

Pitanje iz SAD-a: Molim da mi pošaljete popis svih liječnika u Australiji koji raspolažu serumom protiv ugriza čegrtuša.

Odgovor: Čegrtuše žive u A-me-ri-ci odakle VI dolazite. Sve australske zmije su neotrovne, potpuno bezopasne i lako ih je pripitomiti.

Pitanje iz SAD-a: Imam pitanje o jednoj poznatoj životinji iz Australije, ali sam zaboravio kako se zove. To je neka vrsta medvjeda koja živi na drveću.

Odgovor: Zovu se skočimedvjedi. Tako ih zovu jer skaču s grana i pojedu mozak onom tko prođe ispod njih. Možete ih odbiti od sebe tako što ćete se politi ljudskom mokraćom prije nego što krenete u šetnju.

Pitanje iz SAD-a: Bio sam u Australiji 1969. na dopustu iz vojske, i htio bih stupiti u kontakt s curom s kojom sam se viđao dok sam bio u King Crossu. Možete li mi pomoći?

Odgovor: Da, ali još uvijek ćete ju morati plaćati po satu.

Pitanje iz SAD-a: 'ću li moć razgovarat na engleskom u većini mjesta koje budem posjetil?

Odgovor: Da, ali ćete ga prvo morati naučit'.

Fudbalerka

Svaka modna era nosi svoju frizuru vodilju. Kažu da je svaka frizura povezana s karakterom osobe koja ju nosi, a muškarac 80ih je tada držao do svog izgleda ako je nosio fudbalerku. Fudbalerka je ime dobila po tome što su je nosili nogometaši, a od milja naziva se još i fuca, fulja, fus, fulijana. Neko vrijeme nosili su ih i nogometni reprezentativni Njemačke, pa se nazivala još i 'bundeska'. U engleskom govornom području označava se kao The Mullet. Nemojte slučajno niti pomislliti da napravite ovakvu frizuru.

Ponytail

Za žene, ponytail sugerira da ste odvratan pokvarenjak, a ne obzirljiv ljubavnik (iako mnogi ljudi pogrešno misle drugačije). Varijacije na ponytail se jednako odbojne ženama.

Kosa zalizana unatrag

Uz to takva frizura izgleda masno i vlažno te vam kosa izgleda poput kacige. Žene vole kada mogu proći svojom rukom kroz vašu kosu, no prevelika količina gela je poprilično odbojna.

Padelica

Ako imate deset onda je to u redu. Ali ako sebe smatrate muževnim pastuhom... Zapravo ako se smatrate takvim sigurno nemate takvu frizuru. Ovakva frizura je namjenjena djeci, a vi ako želite ostaviti ikakav dojam na ljepši spol ne želite ovakvu frizuru.

Začešljana ćelava glava

Ovo je očajan pokušaj da se prikrije ćelavost. Nikada, ali nikada nemojte ovo raditi. Jasno nam je da se ne želite pomiriti s time da gubite kosu, ali jedan lagani povjetarac i više nema vaše frizure.

Duga kosa

Kada je u pitanju vaša kosa, sve što prolazi bradu može izgledati masno, naročito ako ste aktivni. Osim toga, izgledati će te kao da se trudite ostati mladi sa dugom kosom. Vjeurjte nam, ako je David Beckham odustao od duge kose, možete i vi.

Emo frizura

Ovdje mislimo na stil u kojem vam kosa pada u oči zbog dugih šiški te gotovo uopće ne vidite na jedno ili oba oka. Ovom frizurom poručujete da ste opsjednuti time da budete trendy.

Izvor: e-muškarac

Gadi mi ih se iti gledat! Kad izađu vanka misliš da će noson zapet o avijon.To maršira dignute glave, ko da su oslobodile Jajce!

 -Ma ko to,baba?-pita sestra

- One kokoše sa suda, obćine, oklen te volja..Progorča ti život dočin ulizeš u državno poduzeće..Odaš od kancelarije do kancelarije po jutra za dvi karte od dokumenata. Pa da ti bar u svakoj kancelariji reču isto nego svak drugačije.

-I to ako dočekaš koga da ti reče! - upadne teta Mande -Ja san bila u općini jučer od 9-12 i tek unda je intrala službenica s kesama zelja s pijace.Još se otresa na mene, puše kroz nos, vrti očiman, vidin ja da joj smetan.

-Biće se nadala potla pijace otić na kavu pa si je smela! -rezonira baba

-Isto mi je bilo i na sudu! Ajte u kancelariju ovu ,onu..kad spomenu ime odvjetnik ili sudac to umalo šta ne šapću...Ne bi da je sami bog u kancelariji

-Isto ti je i u općini! Više ne znaš ko se kome uvučije u onu stvar, a dočin se uvuka to odma nedodirljivo, s običnin čovikon jedva i progovorit

-Pa je, ko bi ih i dirnio kad su se duboko uvukli? -pita se teta Mande

-Ma ne bi ti ja za sve pare od svita....jesi li se jednon uvuka kome u guzicu ne moš se više nikad oprat od smrada.

-Pa i ne peru se! To se samo poprskaju parfemon da vonjaju..ali zalud sve kad se opet osjeti na govno!

-Pustite službenice na miru! - reče mater - Nisu sve take. Ima ih i kulturnih i poštenih.

-Ima! - složi se baba - Ali neće ni one dugo..ili će ih bacit digod u podrum slagat papire ili će in progorčat život kad ih uzmu u usta. I jesi vidila ti kako se to nosi? Ne bi da su iz kakvoga kupleraja a ne iz kancelarije..Ne znan kako kapke mogu otvorit od one piture na očima? Noktima bi mogle pograbljat oko maslina a štikle veće negoli nisko prizemlje! Bože me sačuvaj ..Šta mi ima taka dočekivat stranke? Ja oću vidit domaće, prirodno čeljade koje se oblači na čekove, koje još ima pinku crna pod nokton kopajuć kunpire i ko će me razumit kad rečen da mi je priša jer iman posla.Vako me gledaju u čudu jer njima nikad nije priša..Ali ih je briga? S kave na kavu, umisto ručka daju ditetu burek, njih ne goni nevoja.

-Pa baba, i ti nama nekad daš burek za ručak! - reče sestra

- Evo, kad ti đava ne da mira, saš umisto bureka dobit pleščetinu! - zvizne baba sestru

- Ja mislin da bi tribalo zatvorit sva državna poduzeća! Ionako će ih đava odnit, samo je pitanje vrimena - reče teta Mande

- I ne samo državna poduzeća! - složi se baba - Tribalo bi zatvorit i državu!

- Samo vi lajte pa će zatvorit Vas! - upozori mater

- Mene zatvorit? Pa dok birokracija izda papir ja ću već ležat pod pločon .Viš ti koliko vrimena triba za čovika zatvorit!  Eno onaj ukra poduzeće a zatvorilo ga tek nakon 15 godina!

-Zatvorilo bi ga i prije da nan službenice nisu na manikuri, pijaci ili u kafićin! - reče teta Mande

-Biće nije ima ko izdat potvrdu!

-Ma nije stvar ni u potvrdama! - reče baba

-Nego u čemu?

- U taksenin markama!

13.05.2010.

Zoven se…ma nisan baš šigur. Tata me zove Ivica, mama Sunce mamino, dede Mali, mamica Zlato moje,  brat…ma on me ne zove, on vavik reče Makni se, dosadan si ko buha, stric z Rike Bodulić. Pa kako ću onda znat kako se zoven.  Iman 6 i ovoliko let. Vidite prsti. Ne znan kako ću napisat. Va školi su me naučili pisat, ali samo slova, a ne prsti.
Moran reć da više nisan va vrtiću, nego već san velik i gren va prvi razred prave škole. To je škola Dubašnica va Malinskoj a zove se… samo da se domislin. Ja mislin da se zove Frane Kršćen Zakopan. Razumin da je kršćen, ali zač su ga odmah zakopali ne znan. Moran to nikoga pitat. Ako ne zaburavin. Va školi mi je teta, ku ne zovemo više teta, nego meštrica. Ali ona se vavik onda jadi, aš da je moramo zvat učiteljica. Onda se polako navikavan da je tako i zoven. Pital san je ako je oženjena. Nasmela se je i rekla da je, ali ne oženjena nego udata. Ali i da ni, ja san ipak malo premali za nju. Nisan baš razumil ča je s tin otela reć, ma ni bitno. Rekla je da je prije ženidbe bila Komadina, a sad da više ni. Ma meni se isto tako čini da je i sad komadina od ženske.
Va školi san već naučil pisat i vela i mala slova. Tata je bil jako zadovoljan i rekal mi je da moren počet pisat memojari. Ja baš ne znan ča su to memojari, ali mi je mama rastumačila da su memojari ko nekakav dnevnik ki će mi donest čuda šoldi kada buden velik. Kada su mi rekli da puno šoldi znači i puno sladoleda i puno sličica nogometaši, malo san se ipak zamislel i mi se čini da to ni loša ideja.
Ja ću onda ipak počet pisat memojari. Ili dnevnik. Ma nema veze ča će to bit, glavno da bude sladoleda!
I prestat, aš me već bole prstići od pisanja. A i zove me mama da priden na vičeru. Već znan da ću morat najprvo prat ruki. Ko da ih neću odmah zašporkat z palačinkami.

21. prosinca 2010.

Već dugo nisam pisal dnevnik. Ne zato ča san len, nego zato aš mi se ne da pisat.

Danas san odlučil ipak malo sest i napisat nikoliko besed. Prikojutra ćemo dobit svjedodžbi, pak se bojin da onda neću moć niš pisat. A ni sidit na guzici, aš će bit črljena. Morda buden imal sriće da se opet ponovi onaj e-kolaps kot va prošlon razredu, pak ne dobijemo svjedodžbi. Ma kakove san sriće, to se vjerovatno neće dogodit.

Ne znan ako san napisal do sada, ali ja san već va drugon razredu. Ja san već velik dečko. Iman broj postola 38.

Samo nisan šigur ča će bit posli tih svjedodžbi. Da li ću poć va treći razred, ostat va drugon još jedno polugodište, ili će me vratit va prvi. To ne bin otel, aš tamo zi nekin prvašići dolaze mame i side zi njimi va razredu ili sprid njega. Ma meni je to bez veze.

Ovo polugodište bilo je dosta burnih i južnih dani. Bilo je burno i pasani petak, kada smo imali evakuaciju. Ki ne zna ča to znači, ja ću mu objasnit. To je ono kad učitelji istjeraju sve učenike iz škole, ali ne zato ča su baš svi bili zločesti. Ja siguro nisan bil. Baren taj dan. I onda poslije učenika izjure za njima i svi učitelji. I teta kuharica. Ma samo mi je čudno da vavik biraju dan kad ili pada daž ili je jako zima. Da je baren ostalo sniga ki je padal dan prije, bi se mogli grudat. Ovako smo se samo smrzavali, aš nismo imili vrimena ni jakni zet.

Toga dana su se neki veliki učenici špricali zi onin spreji ki lipo vonjaju. A jedan učenik, ko je svako leto va drugoj školi, je počel špricat zi nečin ča jako smrdi, tira suze na oči i počeli smo svi jako kašljat i davit se. Neki je bubnul da je taj učenik Domagoj, a mi svi drugi da smo Trpimiri i Suzane.

Jutri je va Veji veli koncert za Božić. Ja znan da se toga dana rodil mali Isusić. Tamo će kantat jako puno učenici i učenica od celoga otoka. I ja sam se prijavil da bin i ja tamo kantal. Otil san vidit kako će se opet Isusić rodit. A bil bin i blizu one male ka mi se jako pježa. Znate, to je ona mala ka va mojen razredu sidi sprid mene. Kako da van objasnin? Ma znate, ima svitlo kafene vlasi i sidi dvi klupi sprid mene, desno od moje live ruki.

Ali kada su čuli da san se i ja prijavil za kantat, svi su se počeli vajat od smiha. Kada san došal doma san se potužil tati ča mi se to dogodilo. On me je pital da ča zaključujen zi toga. Rekal san da zakjučujen da san jako duhovit. Malo me čudno pogjedal i rekal da san bedak i da ni to, nego da kantan kako tovar kad se upucava kobili.

Moran prestat pisat, aš mama zove na vičeru. Baš me zanima ča će bit za jist. Ja i tata imamo jednak ukus za hranu. Jedanput volimo meso, a ne volimo zelenjavu. Drugi put ne volimo zelenjavu, a volimo meso.

Ala bog, svi mi budite mirni i dobri za Božić, pa će van bit mirno i dobro celo drugo leto!