Dargi čitatelju (bilo muškog, bilo ženskog roda), ako si već pročitavši ovaj ne baš tako atraktivan naslov nastavio s čitanjem, te se upravo nalaziš baš “ovdje” među prvim retcima, onda sam ti kao pisac ove hrpe slova, dužan skinuti kapu (moju, ne tvoju) u znak poštovanja. Nikad nije bilo lako čitati, nije ni sad! (Toliko o evoluciji… mala-šala!)

Da budem iskren, početni naslov bio je nešto tipa “Nova definicija Uskrsa”, ali i samog me je previše obeshrabrio iz nekoliko razloga: prvo Uskrs (kao nešto Crkveno, kršćansko, duhovno) nije nešto popularno (kao praznik, odnosno neradni dan da, ali kao ovo prvotno baš i ne!); drugo: sama riječ “definicija”… iako u sebi krije ljepotu jedne bajke, na prvi tren primora te da se “smrzneš” i da ti se vene slede. Prepuni smo svakakvih “ograničenja”, a danas je u modi, htjeli mi to priznati ili ne, sloboda, freedom, libertas itd. dok se svako o-graničavanje (lat. de-fini-re) smatra nečim nazadnim, ili barem ne popularnim. Treće: sama riječ “nova” kao da je u samoj sebi osuđena na protuslovlje samoj sebi, s jedne strane predlaže “nešto novo”, svježe, dobro, ali u ovom kontekstu njen odraz biva potpuno suprotan: već vidim sliku učenika u školi koji se hvata za glavu i gotovo očajan već u 5. osnove kaže: “ooo ne… opet “novo” poglavlje za naučit, opet “nove” definicije”… a sve to mu se u srcu i mislima poravnava s onim “to znači nema slobodnog vremena, nema druženja s “frendovima”, nema zabave, igre, nogometa, računala i sl.”

Još draži čitatelju! Ako si došao dovde, moram te upravo obavijestit, da si baš u ovom trenutku samim time postao mi još draži! Možeš to doživjet kao “promaknuće” u Čitatelj v2.0. A budući da si upravo postao promoviran, na meni je dužnost da ti nešto i priznam. Naime, želio bih podijeliti s tobom nekoliko riječi baš o tome ograničenom, gore na brzaka spomenutom Uskrsu! Želio bih podijeliti s tobom kako Ga ja doživljavam i kako mi se pokazuje.

Za početak nekoliko podsjetnika. Ako si imao prilike ići na kakav-takav vjeronauk u OŠ xyz u Lijepoj Croatiji Našoj, tamo si vjerojatno čuo otprilike nešto ovakvo: Uskrs je glavni kršćanski blagdan, temelj kršćanske vjere, Isusova pobjeda nad smrću, a u samom sebi označava posmrtni ponovni spoj duše i tijela! Možda si čuo, možda nisi, ali ja sam bio te sreće… i još od tad mi je bila čudna jedna stvar u cijeloj toj priči, ali nisam znao kako bih formulirao taj problem, pitanje: kako to da je nešto što je “temelj” nečega, tj. nešto što samim time mora biti posve prisutno, glavno, donekle i pristupačno, zapravo zvuči kao nešto potpuno suprotno tome. Drugim riječima, kako to da je temelj moje vjere danas nešto čemu se nadam kad umrem, kada, kako veli sv. Pavao, vjere više biti neće? Osim toga nisam doživljavao Uskrs kao temelj ičega, a kamoli moje vjere, koja je u to vrijeme bila obavljanje, doduše meni lijepih, vjersko-obiteljskih dužnosti. Tako da sam ove godine “za korizmu” (umjesto nekihv većih odricanja) Gospodinu postavio pitanje: “Što je to Uskrs?”, a Gospodin mi je na to odgovorio i pokazao mi da je u biti i samo to moje pitanje zapravo ono što si je On sam ove godine “za korizmu” želio.

Naravno, Gospodin me je uputio na davno napisane i “zaboravljene” odgovore, koji su nekad bili dovoljno snažni da obnove i preobraze svijet, a danas ih se stidimo kao da su smeće! Kao da smo u međuvremenu otkrili nešto bolje i lijepše, kreativnije, mobilnije, pristupačnije… “ništa osim vlastite gluposti” (ovo govorim o sebi).

A tamo piše... da su neki ljudi aka apostoli, poznavali nekog tipa zvanog Jhošua’, koji je znao dobro govorit, činio i neka čudesa, ali kako nije imao dlake na jeziku, nego srce puno ljubavi za istinom, te tvrdio da je sam Bog i da to može dokazati, odlučiše Ga ukloniti, prije nego bi uspio dovršiti svoje “lude” namjere, ta htio je navodno srušiti hram (a s njim očito i sve one strukture povezane s njime), a btw od hrama su mnogi dobro živjeli! Uglavnom ubiše Ga, a svi mu se pristaše razbježaše “kud koji mili moji”. Ali kad je sve napokon splasnulo i utihnulo, ispalo je da je sve to i bio dio Njegovog plana, jer su ga nakon nekoliko dana i vidjeli. Imali su doduše problema s prepoznavanjem, ali rupe na rukama i među rebrima nekima od njih otvoriše oči, a onda i srca! Pitanje se postavilo: “Što je to?

Što se to zapravo dogodilo?” I na to pitanje stigli su i odgovori, a jedan od njih je i Uskrs. Drugim riječima “Uskrs” nije ništa drugo, nego jedno “obično” objašnjenje, interpretacija događaja koji su se dogodili, a nisu baš tako “obični”. Matej piše kako su i židovski stariješine imali svoju “verziju”: “došli su njegovi učenici i ukrali njegovo tijelo”. Na taj način se pred svakoga postavlja i izbor: svako ima pravo izabrati verziju koja mu zvuči “logičnija”, ispravnija, tj. onu koja bolje argumentirana objašnjava više toga (barem se danas tako ocijenjuje kvaliteta neke teorije).

Dragi čitko! (ovo sad nije promaknuće, nego samo onako… “od milja”) Jedno malo upozorenje: čak i dok ovo čitaš Uskrs ti je sve bliži!

 Nastavljam…

Znači Uskrs nije ništa drugo nego obično “objašnjenje”. Ako je to tako, sigurno ćeš me zapitati, kao moja mlađa sestra npr. “Helou, pa kakve to onda ima veze s ičim? Gdje je tu čudo, gdje je tu temelj vjere itd.?” (Ah… šta da ti kažem, ipak ona ide tek u osnovnu, a još nije ni krizmana… ;) )

Gle stvarno, moglo bi se učiniti dvije stvari sad: s jedne strane upravo sam ti banalizirao cijeli Uskrs, te se pitaš “ako je to samo još jedno “viđenje događaja” što to ima sa mnom?” Ili da svatko može objašnjavat sve kako želi, ili da na taj način objašnjenje i stvarnost iza njega nemaju veze jedno s drugim… možda! Ali ima i “druga strana” medalje ili priče. Ovo je dobra primjedba, ali po mom mišljenju “prekukavična”, jer mislim da se od Uskrsa nečemu možemo i naučit: to da je svaki čovjek u sebi samom, ništa drugo nego samo jedno “obično objašnjenje” (događaja). Možda mi Uskrs želi otkriti istinu o meni samome! Možda je Uskrs još jedno bezvezno objašnjenje, ali što sam onda ja? Evo 2 primjera: na bilo kojem satu povijesti, koje sam do sad imao pravo pohađati, a imao sam do sad 10-ak profesora, naglašavali su isto: “pitanja “tko, što, kada i gdje” su za ocjene 1-3, a pitanja “kako i zašto” za 4-5”. Drugim riječima, najvažnije je objašnjenje. Ili još bolje, svaki put kad učimo o nekom “važnom” čovjeku, učimo upravo o njegovoj važnosti, tj. tumačimo samim time zašto i kako je on to učinio, tako npr. Karlo veliki nije samo čovjek koji jede, pije, spava i hoda, nego čovjek koji je dao temelje današnjoj Europi i Zapadnome svijetu. To je povijest. Primje br 2: Tko ili što su “tata i mama”? U čemu je razlika između moga “tate” i svih ostalih muškaraca njegove dobi i izgleda u današnjem svijetu ili mojoj okolini. To da mi taj čovjek daje život! Kao i majka! To znači da je i pojam “tata” samo još jedno “tumačenje/objašnjenje” određene osobe i događaja vezanih uz nju. A objasniti nešto znači pokazati mu svrhu, tj. kao što rekoh malo prije, odgovoriti na pitanja “kako i zašto”! To znači da sam i ja sam određeno objašnjenje u ovom svijetu i povijesti, ja sam isto “povijest”, jer i ja imam svrhu i značenje. Ako je to tako, onda je Uskrs nešto što je “na mome nivou”, nešto što mi može pasati, tj. nismo kruške i banane, psi i mačke, nego dvoje sličnih, koji se možemo dopunjavati.

Sada postaje jasnije i kako to Uskrs označava pobjedu nad smrću, jer ako sam ja “objašnjenje”, tj. to je moj život, tj. živim kada imam cilj, kada nečemu težim, tome idem i tome se radujem, kada moj život ima smisla, onda kada mi netko upravo da jedno objašnjenje, upravo me oživljava. I tu dolazimo do velike drame, jer kao što znamo, danas se nude svakakve objašnjenja, i Bogu hvala, svako može izabrat svoj put, sve je dozvoljeno (osim biti i živjeti kao kršćanin, jer je to zaostalo, sve drugo je OK). Na taj način, dajući mi određeni cilj, koje već sad polako ostvarujem, Uskrs može biti i jest, temelj moje sadašnje stvarnosti. Naravno da nije isto nešto samo “prihvatiti” i po tome živjeti, ali to je već drugi par rukava.

Dragi brate, pred tobom je izbor! Želim samo da znaš da možeš izabrati i put Uskrsa, na kojem možeš susresti i Uskrsloga! Ali taj dio (barem za sad) prepuštam tebi…

 NASTAVLJA SE…

U slijedećoj epizodi: zašto je izbor puta Uskrsa bolji od svega drugoga?

(ps. nemojte mi zamjerit, ali ja sam jedno od one djece odgajanih popodnevnim sapunicama na HRT1, pa je to ostavilo i na mene traga… pa zato sve ovo o “nastavljanju i epizodama”)

Zamoljen…

sam od strane urednice ovog lijepog internetskog portala, da podijelim svoj dojam te iskustvo susreta s novim papom Franjom. Ipak, dužan sam priznat, mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa (lat. moj grijeh, moj grijeh, moj najveći grijeh), da nisam pročitao još ni jednu biografiju ni o Franji Asiškom, a još manje o ovom Buenosaireškom ili Rimskom. Postavlja se logično pitanje: “Pa zašto onda pišem ovaj članak o njima?” Odgovor: se nalazi u prvoj rečenici!

Iako nisam franjevac jedna me je stvar uvijek fascinirala kod sv. Franje: njemu nije bilo ni na kraj pameti osnovati neki red ili družbu, niti biti poznat po ko zna čemu ili biti proglašen svecem zaštitnikom mnogih zemalja, nego doslovno i radikalno (koliko mu to prilike dopuštaju) živjeti kao Isus. I to je tako dobro činio (tj. živio) da su mnogi kretali za njim, a i danas taj ponizni svetac iz Asiza pokreće mnoge ljude. Nevjerojatno, nešto tako jednostavno, a opet tako snažno… ali i “staro”. Ovo zadnje pišem, bijući se ponovno (već drugi put u ovom članku) u prsa, jer već su prvi apostoli upravo tako živjeli i o tome govorili. Sv. Pavao u poslanici Filipljanima piše svojoj subraći u vjeri ovako: “Nasljedovatelji moji budite...”

Možda nam to već zvuči odveć poznato i ofucano, ali ako postavimo ovaj Pavlov poziv u današnji kontekst, dolazimo do, usudio bih se reći, poražavajućih činjenica (počevši od sebe samog). Drugim riječima: koliko to ljudi danas, ili ljudi oko nas, ili još bolje - koliko puta smo mi sami u situaciji reći onima oko sebe: “ponašajte se kao ja”, svjesni da se stvarno uzorno ponašamo i živimo. Ne želim upirati prst u nikoga, ali zbog zornosti primjera želio bih zapitati: koji to od današnjih naših vođa, poglavara, šefova, nadređenih (i sl.) može reći: “Poštovane dame i gospodo, nasljedovatelji moji budite!” ili “Ponašajte se kao ja… i izići ćemo iz krize!”

Priznajem da ne čitam novine već nekoliko godina, niti gledam vijesti ili dnevnik, tako da se možda netko takav i pojavio i rekao nešto tome slično. Ipak, mislim da nije! Zašto? Upravo zato što bi se na taj način mnogi današnji problemi riješili, dok vidimo da se stvari ne mijenjaju (li barem ne na bolje). Mislim da je stvar vrlo jednostavna. Npr. ako sam ja na nekoj odgovornoj “poziciji” i dajem drugima upute što učiniti, a sam ni prstom ne mičem, svi ti moji, iako dobri prijedlozi, osuđeni su na propast! (Čast iznimkama) Ako pak sam tako već živim, onda ja to već i provodim u djelo i problemi se već rješavaju, a ljudi oko mene nemaju više tako težak zadatak, jer ne moraju sad toliko sebe mijenjat, nego slijediti moj primjer! Pavao nastavlja svoj poziv: “nasljedovatelji moji budite… kao što sam ja Kristov!” Time, ne samo da čini ono što i sam propovijeda (NB: prvo čini, a onda propovijeda!), nego istovremeno gradi most između svoje braće i Gospodina, ljudi i Boga, jer svi oni kojima je Bog možda daleko, sada im se u njegovom primjeru pokazao blizu!

Upravo to, ništa drugo, ništa deseto, ništa posebno i vanredno, nego baš to i tako je živio sv. Franjo, a u tom smjeru želi ići i naš novi Franjo, ovaj kojeg su “kardinali našli na kraju svijeta”.

U prvih nekoliko dana svoga pontifikata, taj ponizni kardinal iz grada “dobrog zraka” (Španj. buenos aires), uspio je učiniti toliko poniznih gesti da su mnogi ostali zatečeni, ali i ohrabreni njegovim primjerom. Priznajem (ovaj članak mi sve više zvuči kao da se ispovijedam… ) i sam sam svećenik, jedan od onih čangrizavih popova, koji ništa ne rade, sve imaju i svima još sole pamet.

Priznajem tu svoju sramotu, taj križ Kristov, kojim se i ponosim! Iz te pozicije mogu reći da mnogi ljudi dobre volje, koje susrećem, žele činiti dobro, pomagati, ljubiti, ali negativan primjer nekih crkvenjaka ih toliko obeshrabruje, da preko toga ne mogu prijeći i odvažiti se činiti dobro, ali s ovakvim primjerom našeg Franje “nemaju izlaza!” Ili će se pridružiti tom Duhu, koji i njega pokreće, ili će se sami morati udarati u prsa priznajući da sami nisu u stanju učiniti nešto takvo! Stvarno je nezgodan taj Franjo, ne možeš ga kritizirat jer daje tako očit primjer, a opet i ja izgledam loše pokraj njega i njegovog srca i tako mi ruši moj dobar ugled! Bogu hvala!

Ipak, da ne bi ovaj kratki izvještaj ostao samo puka teorija, želio bih se podijeliti i jednim svjedočanstvom s jutrošnje Mise inauguracije novog nam pape. Na trgu sv. Petra bilo je mnogo ljudi, neki će reći više, neki manje u odnosu na neke prethodne događaje, ali to je sad manje bitno! Trg je bio pun! Za nas “domaće rimske svećenike” bilo je rezervirano mjesto vrlo blizu oltara, tako da sam imao dobar pregled tokom svetih obreda.

Prvo što me je zabolo u oči jest to da je toliko (oprostite na izrazu) nevjernika bilo uz samog papu! Ovdje mislim na brojna izaslanstva različitih država koja su predstavljala gotovo sve narode današnjeg svijeta. Papa Franjo je imao vrlo dirljivu propovijed, ali moglo se primijetiti nešto zanimljivo: papi su najviše pljeskali i klicali oni koji su bili najdalje, koji su bili daleko iza! Mislim da je to očit znak kakvim, ili još bolje “čijim”, jezikom naš novi papa govori. Istovremeno bilo mi je tužno vidjeti, kako su ti “zadnji” ljudi toliko ganuti, dok njihovi glavari naprijed mirno, nijemo i nepomično sjede!

I dalje pomalo ganut ovime što sam vidio, ne usuđujem se ništa drugo reći niti napisati, nego zamoliti Gospodina, da mu da snage i da ga poživi što duže, jer ako je ovo što sam vidio na trgu barem 10% istinito, itekako će mu trebati! U svojoj molitvi uključujem i zahvalu Gospodinu za njega, jer ipak, na kraju krajeva od Njega samog Franjo nam je…

...izmoljen!

Jedna maska puna boja,
ta je maska tvoja, moja.
Svi idemo na karneval,
slično to je kao bal.

Maskirani tu smo svi,
veliki i maleni.
Zauvijek neka ovo traje,
tu se sreća na lopate daje.

Cijeli grad pun pjesme bruji
a tada se nitko na galamu ne buni.
Smiješne maske nose svi
žamor, žubor i lica radosti.

Ima klaunova, balerina
ali i finih kolača i dobroga vina.

Karneval je vrijeme sreće
i tada mi srce postane još veće.
Zato pođi s nama ti
u zemlju karnevala da se zabavljamo svi!

On počne po Tri kraja a dura do Pepelnice.

Mesopusni običaji ostali su do denes. Za vrime Mesopusta seku nediju je maškarani tanec. Seki utorek i četrtek maškare redu po kućah. Zadnji mesopusni četrtek zove se Tusti.

Peče se žurenica, a za obed se kuhaju makaruni ze zvaceton. Na mesopusni četrtek dica potežu komoštra, a večer je maškarani tanec. Zadnju mesopusnu nediju tanca se na Placi pod sopeli a divojki se obelku va široke kamižoti.

Na mesopusni ponedijek mladići redu od divojki do divojki. Prije su parćivali na seden ur vjutrin, a dica bi za njimi tekli noseć njin košić i bocunić. Mlada kumpanija, ka re ke divojkah prvo leto obelčena je va belu.

Na mesopusni utorek kumpanije od mladić i muži redu jeden ke drugomu obelčeni va veštidih. Večer je zadnji mesopusni tanec. Na utorek se ne maškara, nego se re na tanec va lipoj robi.

Na sredu Pepelnicu, po maši se pali mesopust i čita tištament.

Meni se ovi mesopusni običaji jako pjažaju. Seku nediju se maškaran i ze kumpanijun od razreda tancan va sali. Kad budemo mladići i mi ćemo hodit va belu po divojkami. Jedva čekan!

Zvuči kao još jedno dosadno provokativno pitanje biblijskih nauka, na koje svi znamo odgovor koji znaju već i vrapci na granama ispred prozora školskih učiona!

Mi možda jesmo te sreće da znamo odgovor, ali Marko, Matej i Luka su morali dugo vremena razbijati glavu i srca da nađu kakav-takav suvisao odgovor.

U čemu je problem? U tome što Isusovo krštenje nije naše krštenje. Mi smo krštenjem postali kršćani, ili kako bi to Pavao rekao „postali drugi Krist“, ali očito je da Isus nije opet morao postati ono što je već bio – Krist (grčki) = Pomazanik (hrvatski) = Mesija (hebrejski). S druge pak strane glavni protagonist ovog obrednog pranja/uranjanja – Ivan Uronitelj – sam kaže kako je ovo neka vrsta pranja od grijeha i starih loših puteva... a Isus se isto dao krstiti. Nije li to možda protuslovno s našom vjerom da je On Bog, tj. nespojiv s grijehom? Upravo ovo pitanje je mučilo i naše braću i oce u vjeri. Pitali su se „zašto“, odnosno „što time želi poručiti?“ Lijepo je da u bogatoj tradiciji naše svete Majke Crkve nemamo samo jedan odgovor nego nekoliko. Budući da se danas čita Lukina Blagovijest promotrit ćemo što nam on želi poručiti.

Za razliku od ostalih Luka nam ne želi donijeti sam događaj, nego nam želi ispričati priču o tome. Kao da se prvo on sam osobno želi susresti s onim koji čita, te da ga osobno kao Evanđelist (budući da je primio takvo poslanje) uvede u ovaj misterij. Cijeli događaj majstorski donosi u jednoj jedinoj zavisno složenoj rečenici (barem u grčkoj verziji) u kojoj se sve vrti oko one „glavne“: „Ti sin si moj, onaj ljubljeni, u tebi se dobro osijećam!“ (doslovan prijevod). Ovom strukturom Luka predlaže svoj odgovor na naše pitanje. Naime on cijeli događaj krštenja ovako pišući stavlja u pozadinu glavne radnje. Ne odgovara izravno zašto se Isus dao Krsiti, ali govori kako je ta gesta izazavala Boga da se izjasni! Bog je izjasnio svoju ljubav koja je istovremeno ne samo jedno „dati nam do znanja da nas voli“, nego i poziv to dokazati. Isusa će jako skupo koštati to što mu je Otac u ovom trenutku rekao. Odmah nakon krštenja „razbacivač“ (grč. Diabolos) će mu u pustinji „skakati po nervima“ zapitkujući ga svako malo: jesi li sin Božji? Dokaži! Pokaži! Ako si Sin božji... de ovo... de ono! Jednako tako i na križu: ljudi i zlobni razbojnik: Dokaži!

Gledajući ovaj događaj iz Lukine perspetkive moemo zaključiti, da je Isusovo krštenje zapravo trenutak u kojem je jasno došao do izražaja Isusov poziv, nešto kao trenutak u kojem i mi sami prepoznamo na što smo pozvani, tj. na što nas to Božja ljubav provocira i potiče u našem životu! Na ovaj način Luka nam sugerira kako bi Kristov učenik trebao ispuniti svoj poziv. Svaki od nas je dužan izraziti kroz svoj život onu ljubav koju mu je Bog dao! Naravno da treba biti vrlo oprezan i dobro paziti na ono što nam je Bog rekao, a ne na ono što je rekao nekome drugome! Primjeri drugih ljudi nam mogu pomoći i biti poticaj ili utjeha, ali svatko treba izraziti kroz sebe, na sebi svojstven i vlastit način ono što nosi u svom srcu. Današnji svijet nas želi isprovocirati svakakvim tuđim problemima i nekim drugim dobrim stvarima koje bi „hitno“ trebalo promijeniti! Ništa od toga! Sve ima svoj red i vrijeme! Jer što nam vrijedi ako doslovno spasimo cijeli svijet od nepravde, gladi, ratova, mržnje i svih drugih napasti, a ono što nam je Bog povjerio, ostane duboko skriveno, zakopano i nikad ne obijelodanjeno u „tminama“ naših srdaca?

Isus je u trenutku svoga krštenja otkrio na što ga Otac poziva i tome se pozivu nije oglušio, a to Luka dodatno ističe spominjući (jedini od Evanđelista) kako se Isus u tome trenutku i molio. Molio se tako da njegova molitva nije razdrla nebesa da iz njih dođu vode potopa, nego da se ona golubica, koja se pobožnome Noi (Noa na hebrejskom znači „pobožan“) više nije vratila, sad na nas spusti!

Dragi brate, sestro, ne zaboravimo da i u današnjim progonima, ono što nas brani, što nam daje jamstvo sigurnosti i opstanka života, nije neki zakon ili vlast, nego Krist Isus, naš Bog i Spasitelj! On je svoje „vodeno“ krštenje na križu svojom krvlju izrazio govoreći: istinu tebi kažem, danas sa mnom bit ćeš u (edenskom) vrtu!

„Zaklinjem vas dakle ja, rob u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću i sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani!“ (Ef 4,1) 

Mir i Blagoslov!

- Ima šanse

- NEMOJTE jesti to voće! - rekao je Bog.

- Zašto? – upitaše djeca

- Zato jer sam ja vaš otac i jer ja tako kažem! - odgovori Bog, pitajući se zašto nije završio kreaciju nakon što je stvorio slonove

Nakon nekoliko minuta, Bog je ugledao svoju djecu kako grickaju jabuku i iznervirao se.
- Jesam li vam rekao da ne jedete voće? - upita Bog.

- Uh da - odgovori Adam.

- Zašto ste onda jeli? - upita Otac.

- Ne znam - reče Eva.

- Ona je prva počela! - reče Adam.

- Nisam!

- Jesi!

- NISAM!

Bogu ih je bilo dosta pa ih je kaznio tako da moraju imati vlastitu djecu. Tako je postavljen model i on se nikada nije promijenio.
Ako uporno i s ljubavlju nastojite pružiti djeci mudrost koju ne prihvaćaju, nemojte biti strogi prema sebi.
Ako je Bog imao problema prilikom podizanja djece, zašto mislite da će za vas to biti dječja igra ?

 

STVARI ZA RAZMIŠLJANJE!

1. Provedemo prve dvije godine njihovog života u nastojanju da ih naučimo hodati i govoriti. Nakon toga provedete slijedećih šesnaest godina govoreći im da sjednu i ušute.

2. Unuci su nagrada od Boga za to što niste ubili vlastitu djecu.

3. Majke tinejdžera sada znaju zašto neke životinje jedu svoje mlade.

4. Djeca vas rijetko pogrešno citiraju. U stvari, obično riječ po riječ ponove ono što vi ne biste rekli.

5. Glavni cilj održavanja dječjih zabava je da se podsjetite da postoje djeca koja su gora od vaše

6. Osigurali smo kuće od djece, ali oni svejedno ulaze.

 

SAVJET DANA:

Budite dobri prema svojoj djeci. Oni će vam jednog dana birati starački dom.

 

I NA KRAJU:

Ako ste jako napeti i dobili ste glavobolju, slijedite savjet koji piše na bočici s lijekovima:

„UZMITE DVA ASPIRINA“ i “DRŽATI PODALJE OD DJECE“

A sad me ispričajte, idem malo na klupčicu dok još ima sunca. Sutra mi počinje zimski san, ako bude istina ono što najavljuju meteorolozi. Vidim se kad prestanu nadolazeće zimske gadosti.

 od Miće rokerice!

voljela bih s vama podijeliti radost otkrivanja novih i lijepih stvari u životu, pozivajući vas pritom da ne propustite niti jednu priliku što vam je život nudi. Jer, da sam je ja propustila, ne bih vam sada o tome pričala. Bila sam pozvana kao majka curice Leone, curice pedškolske dobi, od strane njene odgojiteljice ujedno i predsjednice Udruge za terapijsko jahanje „Moj prijatelj“ sudjelovati u programima terapijskog jahanja što ih udruga provodi u Njivicama. Taj je poziv bio prilika za moju kćer, prilika koja uz mogućnost poboljšanja zdravlja nudi i boravak u prirodi, druženje s divnim ljudima – volonterima i ono najljepše i najhrabrije jahanje na konjima. Nije bilo lako odbaciti predrasude i strahove, odagnati sumnje i započeti terapije. Konji su velike i snažne životinje koje zahtjevaju čovjekovo povjerenje nudeći im zauzvrat svoja leđa i svoje noge. Ja kao roditelj, kao majka, najbolje znam što znači dati svoja leđa, svoje noge, ruke, oči, uši za svoje dijete. I onaj trenutak kada sam vidjela kako je i ova plemenita životinja bila spremna učiniti isto za moje dijete bio je presudan. Uvidjela sam da je to mjesto, ti ljudi, te životinje, ne jedini ali na svoj način jedinstven put do osmijeha i zdravlja moje kćeri. U terapijskom jahanju sudjelujemo 8 mjeseci, jednom tjedno po pola sata. Vedrina, strpljenje, snaga, želja te mnoge druge pozitivne promijene koje uočavam kod Leone moja su najveća radost i poticaj da joj i dalje budem put do koraka na leđima konja. Isto ovo želim i svima vama. Postanite prijatelji konjima, postanite dio tima Udruge za terapijsko jahanje „Moj prijatelj“. To je vaša životna prilika, da kao osoba s teškoćama otvorite nove prilike poboljšanja zdravlja ili da kao volonter budete prijatelji i pomoć drugima.

Petrica Bajčić, Leonina majka

Od instruktorice Ive Dorčić doznali smo da je Leona prohodala tjedan dana nakon što je njena mama napisala ovo pismo.

Religiji: Bolje moli Boga da ova fleka siđe sa tepiha!

Logici: Zato što sam ja tako rekao!
 

Ironiji: Samo nastavi plakati, pa kad ti opalim šamar imat ćeš još jedan razlog za plakanje!
 

Osmozi: Zatvori usta i počni jesti!
 

Strpljenju: Sjedit ćeš tu dok taj špinat ne nestane s tanjura!
 

Iščekivanju: Pričekaj samo dok dođemo doma, pa ćeš vidjeti!
 

Genetici: Isti si kao tvoja majka! (otac)
 

Savitljivosti: Pogledaj tu prljavštinu iza ušiju!
 

Termodinamici: Zagrij tu stolicu, školu završavaju samo uporni!
 

Flori i fauni: Sažvači to gradivo - kao krava sijeno!
 

Vjeri u nemoguće: Kad stignemo kući, vidjet ćeš ti svoga Boga!
 

Uskrsnuću: Prvo ću ubiti sebe, pa onda tebe!
 

Demokraciji: Da se dogovorimo: ovako će biti...!!!!
 

Znanstvenoj fantastici: Jel' ti misliš da novac raste na drveću?

Idem sad vidjet što rade moja dječica i dati im poneki savjet kojeg će se sjećati čitav život.

A slijedeći put ćemo se podsjetit čemu su nas sve roditelji učili i naučili.

Želim vam da uživate u poslu, a još više van njega!

2. Vidiš lijepu djevojku na tulumu. Zamoliš prijatelja da ode do nje i da joj kaže: “Moj prijatelj je fantastičan u krevetu”. To je oglašavanje.

3. Vidiš lijepu djevojku na tulumu. Saznaš njen broj telefona pa je zoveš sutradan i kažeš: “Ja sam fantastičan u krevetu”. To je telemarketing.

4. Vidiš lijepu djevojku na tulumu. Ona ti priđe i kaže: “Čujem da si fantastičan u krevetu”. To je prepoznavanje brenda.

5. Vidiš lijepu djevojku na tulumu. Priđeš joj i uvjeriš ju da ide kući sa tvojim prijateljem. To je trgovačko predstavništvo.

6. Tvoj prijatelj ne može zadovoljiti djevojku i zove tebe da dođeš i pomogneš. To je tehnička podrška.

7. Ideš na tulum i pomisliš da u kućama pored kojih prolaziš možda ima lijepih djevojka. Popneš se na telefonski stup i počneš se derati iz sveg glasa: “Ja sam fantastičan u krevetu”. To je spam.

Do slijedećeg viđenja, kada ću vas naučiti kako da postanete dobar radnik, šalje vam veliku pusu Vaša Mića rokerica.

2. Zakon radionice: Bilo koji alat, koji vam ispadne iz ruku, otkotrljat će se u najnedostupniji ugao.

3. Zakon vjerojatnosti: Vjerojatnost da vas netko promatra je proporcionalna gluposti vašeg čina.

4. Zakon telefona: Kad birate pogrešan broj, linija neće biti zauzeta.

5. Zakon alibija: Ako kažete šefu da kasnite na posao jer vam se ispraznila guma na autu, sljedećeg jutra će vam se isprazniti guma na autu.

6. Zakon varijacije: Kada na cesti pređete u drugu traku, ona u kojoj ste bili će se početi micati brže od one u kojoj se trenutno nalazite.

7. Kupaonski teorem: Kada je tijelo u potpunosti uronjeno u vodu, zazvonit će telefon koji nemate pored sebe.

8. Zakon bliskih susreta: Vjerojatnost da ćete susresti nekog koga poznajete se povećava kad ste u društvu s osobom s kojom ne želite biti viđeni.

9. Zakon rezultata: Kad želite majstoru pokazati kako neki kućanski aparat ne radi,aparat će proraditi.

10. Zakon kave: Onog trenutka kad sjednete popiti tek skuhanu toplu kavu, šef će vas zatražiti da napravite nešto što će trajati sve dok se kava ne ohladi.

11. Zakon tepiha: Vjerojatnost da kriška kruha premazana pekmezom padne na tepih namazanom stranom je direktno povezana s time koliko je tepih na podu nov, kao i s njegovom cijenom.

12. Zakon logičkog argumenta: Sve je moguće... ako ne znate o čemu pričate.

13. Zakon konzumacije: Kad pronađete neki proizvod koji vam se zaista sviđa, prestat će ga proizvoditi.

Idem sad pripremit klupčicu ako slučajno naleti Lutajući Bodul hehe

Prva baba vračara posjetila je Ninušku na njenom radnom mjestu, negdje u 7. mjesecu. Bila je to stara gospođa, sijede kose, preko koje je imala maramu i onu tipičnu "bapsku" haljinu, kakve je i moja baka nosila. Stala je na vrata i pitala bi li mi nešto gatala. Ja sam rekla - hvala, ali ne bih, ne zanima me to. Ali, dala sam joj mali novčani prilog. Svejedno, ona je rekla par činjenica o meni - točnih - pa sam je pustila malo. Pa mi je gledala dlan, rekla koliko ću djece imat, bla bla i da je netko na mene bacio urok.

Sunce ti tvoje babo! Rekla joj da ne vjerujem u uroke i odbila sam neku travu za skidanje uroka. Nakon što se uvjerila da je neću uzeti, otišla je. Čak se hvalila da ju je pohvalio i Ivo Josipović. Za ovu ženu vjerujem da ima vidovnjačke sposobnosti, ali u nikakve trave se ne upuštam.

Druga "baba vračara" zapravo i nije baba, nego žena srednjih godina, možda oko 40, +- 5 godina, Romkinja, došla u pratnji malog djeteta. Odmah sam je odbila na vratima, ali svejedno je ušla. I rekla ona meni, da kao, da bi mi pogledala u dlan, ali da će mi reći samo dobre stvari. Onda rekoh, ajde, dobro, nek ti bude. I onda kad je pogledala, naravno, ne može ona meni lagati i samo dobro reći. Pa goni se glupačo lažljiva!! Ja sam isto glupa što ih puštam da uđu.

I ni 5 ni 6 i onda mi rekla da imam neki urok. A ja joj lijepo objasnim da ne vjerujem u uroke i da nema tko meni bacit urok, da sam ja dobra osoba i nisam nikome ništa loše napravila.

Onda je izvela neku pizdariju sa špagom, koju sam trebala spremiti u novčanik i nositi. Čim je otišla sam je bacila u smeće i bila nervozna cijeli dan zbog svega toga!! Još je izmamila 20 kn i hvalila se kako njoj ljudi plaćaju i tisuće eura. Haha, da, moš' si mislit da bih ti toliko platila. Čak je rekla da će se vratiti poslije. Nije se vratila. A ja sam i dalje ok, unatoč tome što sam bacila špagu.

Treća babetina nas (mene i dvije cura na štandu) je zaskočila usred bijela sunčana dana, kraj štanda. Nju smo, pak, odmah otpravile, a ona nije bila napasna.

Moj savjet - ne slušajte vidovnjakinje i "vidovnjakinje". Budućnost će vam biti onakva kakvu je sami napravite! A i u čemu je ljepota budućnosti, ako već sve znaš?

(N.M.)

Ako ti se ustajanje iz kreveta čini kao dizanje utega, znači da si došao u zrelu dob.
 

Sagneš se da zavežeš cipelu, a onda se upitaš - što bih još mogao uraditi kad sam se već sagnuo?
 

Srednje godine su životno razdoblja kad kupite prozirnu spavaćicu, a onda vam padne na um da više ne poznajete nikoga tko bi kroz nju nešto vidio.
 

Ne jedite zdravu hranu – u vašim godinama organizmu su potrebni svi dostupni konzervansi.
 

U djetinjstvu pravite grimase pred ogledalom - u zrelim godinama vam se ogledalo osvećuje.
 

U visokim godinama materija odnosi pobjedu nad duhom. Duh bi još htio, ali višak kilograma ne da.
 

Ako vam se čini da je kriza srednjih godina nepodnošljiva, sjetite se da vas još čeka i starost.
 

Mladost gleda u budućnost, starost gleda u prošlost, srednja dob gleda u ogledalo i ne vjeruje svojim očima.
 

I to je to! Na zdravlje!
Najgore tek dolazi…

Zemljopis muškarca

- Između 15 i 70 godina, muškarac je poput Sjedinjenih Američkih Država: vođen penisom.

Idem se sad malo bavit kemijom. Čula sam da ima neke sitne razlike između etilnog i metilnog alkohola, pa da provjerim...

Uz dobra ića i pića
pozdravlja vas Rokerica Mića.

Onima mladima i lijepima, da nisi zbog njihove mladosti i ljepote.
 

Ako ih pogledaš kao muškarac, onda misle da si s njima zato što bi ih ševio.
Ako im pokažeš da ih možeš i ne ševiti, onda sigurno imaš drugu.
 

Ako po cijeli dan radiš da zaradiš, onda te nikad nema s njima.
Ako si s njima, onda si jebena ništarija od čovjeka, i samo smetaš umjesto da budeš koristan.
 

Ako ih držiš na dlanu, brineš oko svega, kuhaš, pereš, peglaš... onda si zadnji papučar, i samo si naizgled muško.
 

A one bi frajera od kojeg im gaćice padaju kad ih samo pogleda.

A ako ih pogledaš tako da im gaćice skliznu same od sebe, onda si onaj kojeg treba izbjegavati, jer si premazan svim mastima.
 

Ako ih voliš onda si im dosadan, jer kome treba frajer koji trči na svaki njen mig.
 

Ako ne trčiš na svaki njen mig, onda si sebično đubre koje gleda samo svoju guzicu i nije te briga za njene osjećaje i potrebe.
 

Ako im se obratiš razumom,onda pizde jer ne razumiješ da one jednostavno pizde. Jer moraju pizditi. Imaju hormone.
Ako im se ne obratiš razumom, onda podcjenjuješ njihov intelekt, njihove sposobnosti.
 

Ako im pokušaš objasniti najjednostavnije tehničke stvari, onda se okrenu, jer one su žene, nije to njihov posao da se zamaraju tehnikalijama, zašto nas uostalom imaju i trpe.
Ako ih zaobiđeš u tehničkim pitanjima, onda ne cijeniš njihovu emancipaciju i podcjenjuješ njihovu inteligenciju.
 

Ako im kažeš kako su lijepe, onda si jeftini, prozirni laskavac iza koga stoje skriveni motivi.
Ako im ne kažeš da su lijepe, onda se toga sjete u nekom trenutku, i rasplaču jer im nisi rekao.
 

Ako se lijepo obučeš, namirišeš, onda sigurno imaš ljubavnicu.
Ako se ne obučeš lijepo, ne namirišeš, onda je sramotiš pred svima.
 

Ako se sviđaš i drugim ženama, onda si prokleti kurvar kojem su njegove fufe i drolje važnije od vlastite žene i obitelji.
Ako se ne sviđaš drugim ženama, onda je ona, sirota, bila slijepa, mogla je imati onog koji se sviđa ženama, pa da joj sve zavide.
 

Ako štediš, onda si prokleta škrtica.
Ako potrošiš, onda si raspikuća.
 

Ako si nježan ljubavnik, onda si mlakonja, Hello Kitty.
Ako si žestok ljubavnik, onda si grubijan, koji ne shvaća da ženi treba nježnost.
 

Ako si vedar i veseo, onda si neozbiljan, ne razumiješ težinu života.
Ako nisi vedar i veseo, onda je samo utrpavaš u još veći bed, kad je situacija i bez tebe ozbiljna, a njoj treba neko vedar i veseo.
 

Ako joj pomažeš u kući, onda samo smetaš, kad i onako ništa ne napraviš kako treba, radije nađi sebi neki hobi.
Ako imaš nekakav hobi, onda ti je svaka glupost važnija od toga da njoj pomogneš u kući.
 

I moj savjet je, kao jedne od tih žena:

VIDITE DA NISMO PREVIŠE KOMPLICIRANE, ALI SVEJEDNO NAS NEMOJTE NI POKUŠAVATI RAZUMJETI, JER ĆETE ONDA DEFINITIVNO BITI NA PUTU ZA LUDNICU.

Pusa od vaše Miće rokerice.

Kažu, svatko ima nekog koga više nema...
A što da ja kažem?! Ja imam nekoga koga nemam, nekoga tko mi prejako nedostaje...
Nekoga, za koga sam znala da je moj i da sam ja isto toliko njegova, al...
Nekoga, koga većina vas ima, a meni su ga uzeli, prerano su mi ga uzeli...
Nekoga, koga mi je život „ukrao“, a taj netko mi je isti dao...
Nekoga, koga sam oslovljavala sa „tata“, a on mene sa „princezo“...

                      (Vilim Lisac)

Nekoga, tko me trebao naučiti da...
Pričam.
Hodam.
Čitam.
Smijem se.
Budem hrabra.
Idem kroz život.
Postanem svoj čovjek.
Budem jaka i onda kada me jači od mene slamaju.
Prkosim sudbini.
Radim ono što ja mislim da je ispravno, a ne sta mi drugi kažu...

Nekoga s kim nikada zajedno nisam:
Plakala.
Smijala se.
Vozila biciklo.
Grebala koljena.
Krila od mame.
Pričala o ljubomornim drugaricama.
O profesorima koji me nerviraju.
O nesretnim ljubavima.
O svojoj budućnosti...

Netko tko nikada nije:
Gledao moju maturu.
Čekao me iz grada.
Gledao me i sretnu i tužnu, i zaljubljenu i razočaranu.
Rekao, sine, ovo je pravi put… griješiš...
Upoznao mog sina, svog unuka...
Nekoga, tko nije bio tu u posebnim trenutcima mog života, al' ne zato što nije želio, već nije mogao...

I...? Što da ja kažem...
Svatko ima onog koga više nema. Samo rijetki imaju one što nikada više neće imati, a uvijek će biti dio njih...
Teško je živjeti, znajući da ti fali jedan dijelić tebe samog, UVIJEK I ZAUVIJEK.
Teško je odrastati znajući da nema jednih očiju koje bi te vodile, bodrile i voljele.
Teško je biti dio društva, a znati da nema tog sigurnog utočišta koje bi te zaštitilo od svega i svih...
A najteže od svega je sve ovo napisati, al' moralo je jednom u meni nešto pući… moralo.

(Anita Lisac)

Kada su kolovoško praskozorje 1995. razbudili prvi udari Hrvatske vojske, započeo je početak kraja suludog zločinačkog projekta rastakanja hrvatske države i stvaranja nekakvih paradržavnih tvorevina na našem tlu. Započela je Oluja - oslobodilačka operacija u kojoj je mlada vojska branitelja izrasla u pobjedničku silu, onu prevagu koja je znala očuvati i donijeti slobodu svojim građanima.

Dugo smo čekali te dane. Vidali rane, prkosni i ponosni, vjerujući kako ćemo dočekati dane u kojima će golema žrtva hrvatskog čovjeka dobiti svoj smisao u slobodnoj, prosperitetnoj, demokratskoj domovini. Vjerovali smo u izdržljivost hrvatskog čovjeka, odlučnost hrvatskog vojnika, snagu srca i razboritosti. Bilo je časno biti dijelom hrvatskog naraštaja kojemu je pripala golema čast i golema odgovornost ostvariti tisućljetne snove o svojoj državi.

Tih prvih dana kolovoza povijesne 1995. osluškivao je hrvatski čovjek vijesti s do tada otetih hrvatskih krajeva. Hrvatski vojnik vraćao je otetu hrvatsku zemlju natrag u domovinsko okrilje. Nestajala je kao kula od karata zločinačka tvorevina. Pokazala je Oluja kako se bori za svoju zemlju. Pokazala je u kakvu je silu izrasla Hrvatska vojska u nepune četiri godine. Iza pobjedničkih vitezova ostajale su stope slobode - rađao se golemi ushit običnog hrvatskog puka koji je dočekao dane ponosa i slave. Znali su kako bi se naši dečki i naše cure radovali da su dočekali povijesni peti kolovoza, da su mogli vidjeti hrvatsku trobojnicu kako vihori nad slobodnim hrvatskim Kninom. Barem na tren suze tuge pretvorile su se u radosnice. Hrvatska je bila slobodna. San generacija mogao se opipati, disati. A samo četiri godine prije doživljavali smo kalvariju, pokapali svoje sinove i kćeri, grčevito se boreći za opstanak, za pravo na postojanje, bez mnogo prijatelja, oslonjeni sami na sebe, svoju odlučnost, svoje viteštvo. I onu iskonsku ljudsku pravdu, koja bi svakom narodu trebala omogućiti da sam odlučuje o svojoj sudbini. Sve je to sadržano u oslobodilačkoj, pobjedničkoj Oluji. Braniti svoju zemlju, osloboditi je - sveta je zadaća. Bila je čast živjeti vrijeme kada je Hrvatska vojska, spremna i odlučna pokazala kako je dostojna zahtjeva vremena, kako zna da su u nju uprte oči napaćenog hrvatskog puka. Svoju je zadaću ispunila viteški, omogućivši svojoj domovini da se iz vremena stradavanja i razaranja okrene budućnosti, boljitku, slobodi koja se diše punim plućima.

Svake godine početkom kolovoza naviru slike radosti na ulicama hrvatskih gradova, beskrajne sreće dok su se naši dečki, naši susjedi, vraćali svojim kućama. Dočekivani su kao pobjednici, kako i priliči ljudima koji su ostvarili nešto golemo. Čovjek vrlo lako sklizne u patetiku i olako se nabacuje pridjevima - no za Oluju ono povijesno, veličanstveno, golemo nisu tek prazne fraze. Jer, sjećajući se tih dana imamo na što biti ponosni. Ostvarili smo svoju zadaću. Imamo svoju Hrvatsku, slobodnu, jedinu, koju ni za što ne bismo mijenjali, Hrvatsku koju smo znali braniti, koju smo znali osloboditi i očuvati.

I ovih dana spomena na ponos i slavu sjećamo se naših prijatelja koji nisu dočekali vihorenje hrvatskog barjaka nad svakim pedljem domovine. Znamo kako bi se s nama radovali i kako bi ponekad ispričali svojoj djeci poneku priču iz one naše Velike knjige slobode. Da se ne zaboravi. Svaka žrtva, svaki napor djeličak je velikog mozaika. Naši vitezovi žive u našim mislima, ma koliko izgledalo da ih se samo prigodničarski sjetimo. Pred nama je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja. Svim srcem vam ga čestitamo. Imamo zbog čega biti ponosni...

 /V.K./

Da ne pišem samo članke o utakmicama, odlučih bacit oko na nogometaše i izabrat one najljepše Meni, naravno. Iako, nogomet mi nije neki sport gdje mogu toliko past oči, ali u pojedinim reprezentacijama ima ponekih pojedinaca koji su ugodni oku mome. Pa krenimo naravno od naše reprezentacije:

Hrvatska:
Ovdje biram Stipu Pletikosu i Rakitića. Nema nikog ispred njih, pokosili su sve ostale i uvjerljivo drže 1. mjesto

Sljedeći redoslijed je nasumičan:

Španjolska:
Kakav Pique?? Nema kod mene mjesta za njega kad su tu Casillas i Torres! Dva fantastična momka Casillas mi je već dugo godina u srcu

Portugal:
Makar mi Roni nije nešto drag, biram njega i Velosa.

Njemačka:
Golman Neuer i Badstuber.

Irska:
Given i nemam drugog izbora

Engleska:
Od Engleza, na moju listu ušli su Carroll i Henderson (da me sad pitate kako izgledaju ne bih imala pojma).

Francuska:
Debuchy i Carasso. Ovdje je izbor bio velik

Nizozemska:
Van der Vaart i Van Persie. Ovi Vanovi su mljac!

Grčka:
Fetfatzidis (da, zaista mu je to prezime) i Fotakis.

Ukrajina:
Jedan i jedini Ševčenko i Konoplyanka.

Češka:
Izabrah 2 Milana, ali nisu vidoviti: Baroš i Petržela.

Danska:
Mikkelsen i Poulsen.

Švedska:
Olsson i Ibrahimović, ali samo kad ima zavezanu kosu, samo tada!! Kad mu je puštena mi je grozan!

Poljska:
Perquis i Wojtkowiak.

Rusija:
Shunin i Berezutski.

Za kraj sam ostavila Italiju i morma priznati nije neki izbor bio...nije to nekadašnja Italija...
Maggio i Balzaretti.

Uglavnom, moji favoriti svih ovih favorita su Ševčenko, Casillas, Torres, Stipe i Rakitić!

Koji je vaš izbor?

Dragi Bože, pišem Ti pismo… jer bih htio da mi se javiš…

Neki ljudi misle da ne postojiš. Zato, ako postojiš, bolje ti je da na brzinu nešto učiniš.

Molim Te, pošalji mi ponija. Do sada od tebe nisam ništa tražio – možeš provjeriti.

Molim Te, da mi odgovoriš koja je korist od toga što sam dobar, ako to niko ne zna?

Volio bih živjeti 900 godina kao onaj tip iz Biblije!

Ljudi iz susjednog stana se stalno svađaju.
Trebao bi dopustiti da se samo dobri prijatelji žene!

Želio bih znati kud to ljudi nestaju? Nadam se da ćeš mi to bolje objasniti od moga tate.

Želio bih da mi odgovoriš ko je bolji: dječaci ili djevojčice?
Znam da si ti dječak, ali budi pravedan.

Želio bih znati jesi li bogat ili samo poznat.

Da te pitam: Možeš li napisati još koju priču? Stalno čitamo iste.

Biblija je dobra knjiga, jesi li napisao još neku drugu?

Zašto uopšte moramo umrijeti kad ćemo živjeti i nakon smrti?

Znaš, nisam znao da narandžasta boja može postati purpurna sve dok to ti nisi učinio sa zalaskom sunca. Bilo je stvarno cool!

Izvor: http://www.mudremisli.com/

Nakon dugih neradnih mjeseci, stigao pomalo svibanj, Ninuška našla sezonski posao i treba početi u lipnju.
Novi šef daje priliku da se iskaže i ranije, te sredinom svibnja je Ninuška već na novom radnom mjestu: štandu sa suvenirima.

Ninuška je već radila sličan posao sa suvenirima i sa strancima pa se dobro snalazi, a brzo je naučila i otvarati štand. Ipak, ima jedna stvar koja joj malo otežava otvaranje. Dužina i visina Ninuške i njenih ruku nije dostatna da bi otvorila prednji prozor štanda, pa se naučila služiti barskom stolicom.

Nije to baš najspretnije rješenje, ali tako su Ninuški pokazali, ona je zapamtila i nastavila primijenjivati.
Sve do jednog dana kada se dogodilo nešto neočekivano.
NInuška je, kao i obično, krenula otvarati štand. Popela se koljenima na barsku stolicu i nagnula prema naprijed da otvori prednji prozor kadli joj propadoše koljena u stolicu. Naime, plastika na kojoj je Ninuška stajala je jednostavno propala. Ninuška se, uz pomoć, uspjela iskobeljati bez fizičkih ozljeda i bez razbijene keramike. Samo stolica.

Srećom, Ninuškin šef je dobar čovjek i razuman pa se nije naljutio, smijao se samo načinu otvaranja štanda. Unatoč tome koliko je dobar vaš šef, Ninuška preporučuje da ne razbijate inventar.

Piše: Tonči Žužić; Foto: T. Žužić

Konačno je pala kiša! Prava, obilna, spasonosna. Natopila je polja u posljedni čas. Prošla je godina protekla gotovo bez kiše, sušno razdoblje nastavilo se skoro cijelu zimu i rano proljeće. Kod nas se očito počinju osjećati klimatske promjene koje su u Africi i Australiji već poprimile kastrofalne razmjere. Bob kojega sam posijao još krajem prosinca prošle godine tek je sada počeo davati prve plodove, iako je uobičajeno da se bere već početkom travnja. Što se dagnja tiče, tu je stvar još gora jer na otoku i nema uzgajališta dagnji. Dobro, snalazim se s dagnjama koje rastu na krmenom konopu barke, ali vi morate u dućan po dagnje koje dolaze tko zna otkuda. To što su izdaleka ne mora biti loše, no pitam se zašto ih tu nema. Dok vadim zrna boba iz njihova kraljevskog ogrtača u kojem su rasli (ako niste vidjeli otvorenu mahunu boba onda vam nije jasno o kakvom je ogrtaču riječ), razmišljam o dagnjama koje rastu u moru, u krčkim uvalama boćate vode, s puno strujanja mora i miješanja slatke vode iz krških izvora i morske vode. Nalaze se ispod hridi koje to more oplakuje i odvlače me nekoliko tisućljeća unatrag…

Upravo na mjestu na kojem se 54. godine prije Krista zbila pomorska bitka između Cezarovih i Pompejevih legionara, o čemu je pisao sam Cezar u svojoj knjizi o građanskom ratu u Rimu (De Bello Civici), u poglavlju pod naslovom Ad Curictam (Kod Krka), gradit će se željeznički most. U blizini će biti skladište ruzinavih limenih kutija koje će uvelike pridonijeti izgledu našega otoka kao djela Mediterana kakav je nekad bio. To isto mjesto spominje se u svjetskoj literaturi i zbog prvog spomena bačve uopće! To su nam priznali Talijani i Francuzi, da se bačva prvi puta u povijesti  spominje upravo na Krku! Ako znate koliko oni drže do svoje vinarske tradicije i koliko im je ona važna u gospodarskom smislu, jasno vam je što to znači. Upravo ovaj podatak nosi u sebi golemi gospodarski potencijal prema kojem hrpa ružnih kontejnera izgleda kao igra s lego kockicama. Neki će se ovome narugati, ali nisu ni svjesni da se sami sebi rugaju.

Izgleda da su naši političari suglasni sa slaganjem lego kockica na našem otoku, ali mislim da su te kockice prevelikih dimenzija da bi oni sami mogli o tome odlučivati. Trebali bi pitati nas! Jeste li vi za to da nam dovuku željeznicu i stotine tisuća limenih kutija na otok? Ja nisam. Dovest će to hrpu problema, u ime tobožnjeg napretka, a kvaliteta života na otoku bit će puno manja. Osim toga, kako razvijati turizam koji se temelji na prirodi, čistoći i svježem zraku pored industrije?

Rijeka, koja sada postaje turistički grad, nakon što joj je sva industrija uništena, a ljudi bez posla, mogla bi eventualno razvijati takav turizam jer ona i jest (post)industrijski grad, pa turisti mogu razgledavati prazne hale i postrojenja koja više ne rade. Pa zašto onda ne bi tamo slagali te limene kocke kada je već postavljena infrastruktura? Otok bi se trebao razvijati na način da prestane rasprodaja i izgradnja stotine tisuća kvadrata koji ne pridonose razvoju, nego samo troše prirodne resurse za kratkotrajnu zabavu malog broja ljudi koji na tome profitiraju. Razvoj bi trebao ići putem zaustavljanja “razvoja”, procesa urbanizacije i industrijalizacije koji je u potpunosti izmijenio sliku našeg otoka. Sam otok time je uvelike izgubio svoje čari i draž jednog od tisuću hrvatskih otoka kojima se dičimo.

Kako na razini države, tako ni na otoku nema neke strategije razvoja turizma po kojoj bi se znalo u kojem smjeru idemo. Moglo bi se reći da je neka vodilja barem moto HTZ-a: “Mediteran kakav je nekad bio”. E pa to što je nekad bilo, ovdje više nije. Ovo više nije Mediteran, ovo više nije Primorje, ovo više nije otok. Meni se čini da uporno i sa sve jačom pilom režemo granu na kojoj sjedimo.

No dobro, bob sam očistio, dagnje treba malo isprati da ne budu jako slane. Neki ih ostave u slatkoj vodi, meni je jednostavnije malo ih očistiti pod vodom i staviti u zakuhanu bevandu od bijelog vina i vode podjednakog omjera. Kad se sve lijepo zapjeni tako da se dagnje više ne vide, malo ih se okrene, te izvadi kad se otvore. Žličicom se meso izvuče iz ljuski. Stavi se pirjati kapula pa zatim česan te se dodaju dagnje. Malo soli i papra. Sad im treba dodati crnoga vina, koje se čuvalo u drvenoj bačvi, pravoj krčkoj, napravljenoj od bodulskoga drva. Dva dobra decilitra vina. Ako se pitate gdje ćete naći pravo krčko crno vino iz drvene bačve bodulskih majstora, odgovor je sljedeći: na Mediteranu kojeg više nema i koji se neće vratiti namještanjem lažnog mediteranskog ugođaja na turističkim sajmovima i u sve brojnijim resortima stranih kompanija koje su ovdje našle svoj zlatni rudnik.

Sada treba dodati bob, miješati neko vrijeme te preliti sokom od pomidora. Pustiti da vrlo polagano vrije te kad je bob kuhan (izvaditi jedno zrno i prepoloviti ga ili zagristi), izvaditi i poslužiti. Izrezati peršin na sitno i posuti po tanjuru. Dok jedete nemojte misliti na ruzinave limene kutije kojima uskoro namjeravaju podignuti bedem na sjeveroistočnoj strani našeg škoja. Dobar tek.

Sutra je subota, dan od vjenčanja, a meni je slučajno na oči došla ova pjesma, pučkoga pjesnika Nika Pinčića. Želim je podijeliti s vama! Zamislite, prošlo je 69 godina i pitam se koliko je ljudi ovo vidjelo i pročitalo. A meni je dostavljena... Zašto baš meni? Naravno, osoba koja mi je to poslala zna da je neću zadržati za sebe...

SPOMEN PJESMA

SRETNIM MLADENCIMA

KIRINČIĆ PETRU I DUJMOVIĆ KATICI

VJENČANIMA 24.11.1943.

............................

Radi rata i bolesti majke svoje zlate

Odlučil je Pere i njegova Kate

U Sušaku na Trsatu da se pozakone

Bez da ovdje maloj djeci bacaju bombone

Jer vremena sad su teška a bolesna mati

Pa zaista nije vrijedno ovdje pirovati...

Danas dakle putuju nam put Sušaka grada

U srcu im to se znade mnogo lijepih nada

Hijacinto pater vrli nalazi se š njima

Praćeni su još također i sa kumovima

Nema svata već nekoji od bliže rodbine

Što već plove vrh te morske plavetne pučine...

Putujte mi dakle sretno mladoženci dragi

Bog vas dragi usrećio, držao u snagi

Bili sretni, zadovoljni uvijek obadvoje

To su želje sveg naroda a posebno moje

A kad se povratite vjenčani vi dva

U gnijezdašcu savijenom nek vam sunce sja.

Pinčić Niko, invalid, pučki pjesnik

Bogović

Nedjelja je, vrijeme je za još jednu priču Darija Džamonje na Lupigi. Ovaj majstor kratke priče, rođen i umro u Sarajevu (1955 - 2001), bio je kolumnist u časopisima Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Komunist, Valter i Valter ekspres te urednik u časopisu Lica. Dobitnik je nagrade Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, Fund Free Expression Award 1993., Writes Club Madison II nagrada za Non-fiction 1994. i otkupne nagrade za poeziju Madison 1996. godine. Ove nagrade, dakako, o Džamonji ne govore ništa. O njemu govore njegove priče.

Ne bojte se! Ovo nije još jedna od onih ispraznih priča da li smo mi bili Evropa i prije Evrope, da li ćemo zauvijek ostati Balkanci i da li se na to može, čak, biti i ponosan, jer me je oduvijek odbijalo “listanje” crvotočnih knjiga u kojima se nalazi sav gad koji se desio na ovim prostorima. Doduše, i Evropa u svojim riznicama posjeduje slične knjige, ali one sada služe samo zaljubljenicima istorije ili povijesti, a ne kao opravdanje za svakolike zločine. Ovo je samo jedna banalna, ljubavna priča – doduše malo neobična, ali i dalje, u svojoj biti – ljubavna.

Te godine sam radio kao urednik za prozu u Licima. Baš kao i danas, kuburilo se s parama, s papirom, sa štamparijama, znalo se desiti da časopis izađe u decembru, ali s “nekim datumima jula”. Lova je bila tanka (ako ju je uopšte i bilo), a jedina prednost je bio bife u kojem je piće bilo skoro po granapskim cijenama, a ni klopa nije bila loša. Moj posao se sastojao da ujutro mlatnem duplu kafu, potom dupli konjak i pobacam prispjele rukopise u smeće. Već sam se bio toliko izvještio da mi je bilo dovoljno da pročitam samo prvu rečenicu, pa da znam o kojem se “piscu” radi. Ali, jednog dana sam primio pismo adresirano na mene, a u njemu je samo stajalo:”Gospodine (Hej, to je bila osamdeseta godina!) Dario. Ja sam veliki ljubitelj Vaših priča i bilo bi mi neobično milo da ih pročitate i da date svoj sud, pa ma kakav on bio. S poštovanjem, Mirjana. Tel. 35-992.”

Malo sam se kolebao da li da nazovem, jer, pod svim pretpostavkama, to je bila neka ženska “s kondorom – a ne ticom – u glavi”, ali, kako ionako nisam imao šta raditi, nazvao sam i javio mi se prijatan glas. Predstavio sam se i rekao: “Znate, Mirjana, ovo je pomalo neobično pismo, jer mi niste poslali ama baš nijedan Vaš rad na osnovu kojeg bih mogao izreći svoj sud.” “Vidio” sam kako se zacrvenjela u licu i rekla: “Znate, nemojte me krivo shvatiti, ali sam pomalo paranoična u ovakvim stvarima – mislim da urednici primljenu poštu bacaju u korpu za otpatke i ne otvorivši je, pa sam htjela da Vam lično predam.”

“Gdje stanujete?”

“Ah, tu blizu – u Skerlićevoj.”

“Hoćete li da se sad nađemo?”

“Znate, ima još jedan mali problem. Ja se, naime, moram brinuti o svojoj baki, dok mi roditelji ne dođu s posla.”

“Pa, kako ćemo onda?”

“Da Vas popodne sačekam u prvoj ‘kifli’ u Parkuši?”

“A, šta ako bude zauzeta?”

“O tome nisam razmišljala – sačekaću Vas na početku ‘hipi klupe’ ispred…”

“Ali, hladno je…”

“Nije važno – znači dogovoreno?”

“Dogovoreno.”

Namjerno sam kasnio i spuštao se niz Veliki park, da bih se u slučaju nekog gariba mogao okrenuti i zbrisati, ali, koliko sam iz daljine mogao vidjeti, po ustruk krojenom kaputu, po laganom koraku – bila je mlada. Lice joj nisam mogao vidjeti jer je bilo skoro potpuno sakriveno podignutim okovratnikom i ruskom šubarom…

Ušli smo u Parkušu, ja sam joj pridržao kaput, a ona je zatresla riđu kosu i pokretom ruke zabacila na leđa, a ja sam istog trenutka znao da ću joj objaviti priče, pa makar pisala kao Milan Čakar. Imala je zelene oči i pomalo pjegav nos, a iz kratke konverzacije koju smo započeli, saznao sam da je četvrti razred gimnazije, da namjerava upisati biohemiju; pri sebi je imala potanku kožnu mapu (s pričama pretpostavljam).

“Pa, možete li mi sad dati Vaše radove?”

Ona je stidljivo oborila oči: “Ja bih da ih redigujete u mom prisustvu.”

“E, jebi ga, ovo je već previše”, pomislio sam. “Kako to mislite?”

“Znate, kao što sam Vam već rekla, moram paziti na svoju baku – ona ima, kako da se izrazim, izvjesnu naviku. Pa sam mislila, ako Vam ne bi bilo teško, da prije podne, u bilo koje doba, dođete kod mene kući…”

Prije nego sam uspio odgovoriti, ona je podigla pogled i zabrzala: “Naravno, sve to utrošeno vrijeme bilo bi Vam plaćeno – baš kao da mi dajete časove iz matematike”, nasmijala se.  Dala mi je adresu i ja sam sljedećeg dana prepoznao jednu od onih vila sa ogradom i kapijom od livenog gvožđa, u čijem je dvorištu rasla raskošna kruška, a u proljeće i ljeto, teško se moglo išta vidjeti od gusto zasađenih ruža uz ogradu: nazirali su se samo stoljetni zidovi obrasli bršljanom; parketi su bili uglancani kao ogledala i osjećao se miris Četiri asa (sredstva za čišćenje podova), zidovi prekriveni goblenima (ali ne onim prostačkim, na kojima, ispod zelenih borova i obaveznog jezera u pozadini, riču jeleni, više nalik na mršave krave), takođe su bila i original ulja i grafike M. Berbera, A. Kučukalića… – pokazala mi je jedan portret s potpisom V. Dimitrijevića: “Ovo je moj otac.”

Gospodin je imao potpuno sijedu, ali gustu kosu, plave oči i pomalo kukast nos. U kutu, pored prozora, prekrivenog teškim draperijama, stajao je Steinway klavir, a sto je bio nesumnjivo od orahovine, a ne neko Šipadovo govno. Ponudila me je kafom, a ja sam odbio, jer sam i od samog mirisa kafe dobijao sraćku, a nije bilo baš red da prvi dan započnem sranjem.

“Ah, ne upitah Vas jeste li doručkovali.”

Jučer sam, u podne, pojeo par viršli u Grilu, ali sam se, jedno pola sekunde, nećkao: “Pa, može…”

Vratila se s dva sendviča s puterom i presovanom šunkom i s bakicom, koja me nije udostojila ni pogleda. Čitao sam njene priče (koje su bile, ruku na srce, galimatijas Hesea, Kastanede, Lotreamona), ali me je oduševila svojim poznavanjem književnosti: otkrila mi je Rablea i Gargantuu i Pantagruela, Jean Jenea i Roberta Penžea, Emila Ažara…

Jedno jutro nisam imao ni dinara, čak ni za “popravni” i tresao sam se ko đerđef; zamolio sam je da mi napravi čaj, jer, izgleda, imam upalu grla (što nije bilo teško isfolirati, jer sam prethodnu noć popušio bar pet kutija niške morave bez filtera): “I, ako imaš malo ruma”, dodao sam. Izvadila je Bacardi iz bifea i stavila ga na sto i otišla da spremi čaj, a ja sam iz boce povukao dobar, dobar gutljaj, a čaj sam napravio “pola-pola”, pa sam već nekako mogao funkcionisati. U to je u sobu ušla bakica, i kad je vidjela bocu na stolu, rekla: “Osjećam da bi i meni čaj pomogao.” Mirjana je prijekorno rekla: “Ali samo jedan.” Baka je nešto progunđala, a ja sam shvatio u čemu je bila svrha Mirjaninog čuvanja bake i šta je njena “ne znam kako da se izrazim – navika”; bakutaner je napravio smjesu 90 naprema 10 posto (naravno, u korist ruma).

 * * *

Mirjanin zimski raspust je prošao, baka se, valjda, privalila nekoj drugoj rodbini. Sastajali smo se u mom stanu svakog jutra kad bi ona imala popodnevnu nastavu i prcali se kao mršave svinje, a na priče i redigovanje smo sasvim zaboravili. Na Mirjani mi se sve sviđalo, sve je bilo idealno između nas, ali, koliko god da sam se trudio svih ovih proteklih mjeseci, koliko god sam gvožđem lupao po kremen-kamenu, iz njega nisam mogao izbiti ni jednu jedinu iskru – po imenu Ljubav: svaki dio mog tijela (osim jednog) osjećao je da smo ona i ja potpuno dva različita svijeta, dvije planete što kruže u različitim orbitama…

Bila je majska nedjelja; upalio sam televizor i slušali smo (podvlačim slušali, jer je televizor bio pokvaren – bilo je tona i “snijega”; ni gramofon nije radio, jer sam ga ja pokušao popraviti, a, za ono što smo namjeravali raditi, nikako nisu odgovarali imbecilni glasovi sportskih komentatora s radija). Istina je da se svaki sredovječni (i mlađi) Amerikanac sjeća šta je radio i gdje je bio kad je Kenedi upucan u Dalasu, tako ni ja neću nikad zaboraviti kad se te majske nedjelje naglo prekinuo glas Zdravka Ćolića, a onda je slijedilo saopštenje… Mirjana se nije obazirala (ili nije čula) o čemu je riječ: umro je Tito! Navlačila me je na sebe, a ja sam buljio u prazan ekran, slušao “bla, bla…” i napamet mi je prvo pala radio emisija u kojoj je Orson Vels “najavio” iskrcavanje Marsovaca na Zemlju i izazvao pravi haos na njujorškim ulicama, ali ovo je bilo “zaprave”, pa sam Mirjani rekao, vrisnuo, prourlao: “Ma, nosi se u pizdu materinu!!! I ti i tvoja smrdljiva pička.”

Ona je pokrila lice rukama i istrčala iz mog stana. Nikad je više nisam nazvao. Ne kažem da mi nije bilo krivo zbog tog naglog prekida, ali mi je, u neku ruku, pomogao da shvatim da je njeno ime Evropa, a moje Balkan.

Dario Džamonja

Izvor: http://www.lupiga.com/

Čačić je u stvari ljuti desničar, samo šta toga nije svjestan. Čovik pazi da ulaskom u Europu ne izgubimo naš hrvatski identitet, razumiš? Zbog toga je napravija kompromis, ka i svaki diplomata. Ok, prihvatit ćemo da nam cijene budu europske, ali ćemo zato zadržat naše hrvatske plaće i penzije.

Rodica mi je prala suđe u kužini i pivala na sav glas "Nevrmajnd ajl faaajnd samvan lajk juuuuuuuuuuu uuuuuu".
I tako cili dan.

Dabogda ti ona štraca sifilis prenila

- Oš ti prestat više tulit, a?
Nisam više mogla čut tu pismu. Ima godinu dana, di god se okrenem, svi nariču. A pogotovo mi je smetalo da se takvu tužnu pismu piva ovih dana. Rodica se naljutila.
- Šta tebi smeta ova pisma, a?
- Smeta mi, prvo zato šta je ovo vrime od fešte Svetoga Duje. Znači, bilo bi normalno da pivaš lipe vesele pisme kojima slavimo našega splitskog zaštitnika. Ka drugo, ako već moraš tulit, tuli na našem jeziku kojim ćeš veličat naš dalmatinski izričaj i običaje i sve to. Na primjer "Maslina je neobrana". Ka treće, ja mislin da ta Adela laže.
- Kako laže?
- Pa laže da to ne bi pas s maslon. "Aaaj viš noting bat d beeest foor juuuu tuuuu". Je, je, momak je ostavija i naša drugu a ona mu želi sve najbolje u životu? A stoposto u sebi misli "Dabogda ti ona štraca sifilis prenila".

Uimeissovo! Zašto njemu?!                                        

Rodica je zavrnila očima.
- Aj ne grintaj. To je lipa pisma.
- Pa štaš ti pivat ljubavne pisme, ti si udata žena? Ili pivaš nekome drugom muškom?
- Pivan.
- Znala san! A kome?
- Našem gradonačelniku.
- Uimeissovo! Zašto njemu?!
- Pa lipo. Vidiš da je počeja prodavat sve šta ima. Te hotel "Marjan", te "Joker"...Još malo, mogli bi ostat i bez njega. Zato mu pivan tu pismu, jer kod nas ta pisma nije ljubavna.
- Nego kakva?
- Izborna.
- Kako izborna?
- Eto tako. Izborna je i osim toga slavi naše lipe običaje. Kad kod nas neka takva faca izgubi izbore ili mu istekne mandat, mi poslin njega nađemo nekoga ko će bit isti ka on. Osim toga, ta pisma slavi običaje cile naše zemlje, a ne samo dalmatinske. A to je dobro, jer s tim našim lokal-patriotizmon samo produbljujemo oni animozitet između nas i Zagreba.
- Dobro, to za animozitet se slažen s tobom. Ali i dalje ne razumin kako ta Adelina pisma slavi običaje cile Hrvatske?
- Pa, jesmo li imali vladu koja nije bila baš ono što bi se reklo, socijalno osjetljiva?
- Jesmo.
- A jesmo li onda izabrali novu vladu koja po socijalnoj osjetljivosti liči na onu bivšu?
- Jesmo.
- Eto. Zato nijedan naš političar i stranka ne moraju tugovat kad izgubu izbore, jer će narod ionako poslin njih nać nekoga ko će bit isti. Jel' se smanjila nezaposlenost? Nije. Jel' ljudima išta lakše? Nije. Evo i struja ide gori.
- Je, al' Čačić je reka da je vrime da nam cijena struje bude europska.
- Ma je bistar, bogati? A šta nam onda i plaće i penzije nisu europske, a?

Čačić je ljuti desničar

- Zato šta je Čačić u stvari ljuti desničar, samo šta toga nije svjestan. Čovik pazi da ulaskom u Europu ne izgubimo naš hrvatski identitet, razumiš? Zbog toga je napravija kompromis, ka i svaki diplomata. Ok, prihvatit ćemo da nam cijene budu europske, ali ćemo zato zadržat naše hrvatske plaće i penzije.
Opet je zavrnila očima, nastavila prat suđe i pivat "Nevrmajnd ajl faaajnd samvan lajk juuuuuuuuuuu uuuuuu".
- Slušaj, aj molin te prikini pivat tu pismu, Bog će ti platit.
- Ne triba meni niko plaćat da ne pivan, nisan ja Thompson!
- Ma pusti sad njega. Govorin ti da prikineš jer ta pisma za našega Keruma više nije prigodna.
- Kako nije?
- Pa nema šanse da kad on ode nađemo nekoga ka šta je on. Takve majka dvaput ne rađa.
- E, dobro. Onda ću kad on ode pivat pisme koje slavu Svetoga Duju.
- Zašto tek onda?
- Jer će tek tad dokazat da je stvarno zaštitnik grada Splita!

Izvor: http://danas.net.hr/

Pred vama je još jedno nedjeljno izdanje Darija DŽamonje, još jedna dirljiva priča iz života najpoznatijeg sarajevskog boema i pisca kratkih priča, koji nažalost više nije među nama. Pretpostavljamo da je našim čitateljima sad već poznato o kakvom majstoru se radi, budući da Džamonjine priče objavljujemo iz nedjelje u nedjelju. Za one koji su se tek priključili Lupigi, recimo tek toliko da je Dario Džamonja dobri duh sarajeva, vrsni pisac kratkih priča čiji je rad - kako to već često biva - prepoznat tek nakon njegove smrti. Cijenjeni i precijenjeni čitatelji, uživajte!

“Nemoj…” “Šta?”

“Nemoj”, ponovila je, “molim te”.

“Šta: nemoj?”

Pokazala je glavom na flašu piva koju sam izvadio iz frižidera i iz visine nasuo u duboku čašu tako da se, mada je pivo bilo hladno, stvorila pjena. Provukao sam hladnu i vlažnu ruku preko čela i kroz kosu. To mi je godilo. Ono što mi nije godilo bio je njen ton. Više bih volio da je bio zapovjednički, a ne molećiv: dvanaest godina nakon što mi je zasrala život, ta molba je zvučala kao da je ona meni nešto oprostila. Da mi je naredila, značilo bi to da joj još uvijek nešto značim, a tad bih je poslao u kurac i sve bi bilo kao prije.

“Rekao si mi da si prestao piti.”

“Jesam. Ovo sam tebi nasuo. Znaš da ja pijem ‘bez pene’, a sviđa mi se kad se tebi iznad usne naprave ‘brkovi’ – dobro idu uz tvoj firaunski ten.”

To je bilo istina. Kupio sam pivo za nju i zamišljao kako će ona otpiti, a ja ću joj nadlanicom lagano, nježno obrisati nausnice, a onda… onda će biti šta bude. Prinijela je čašu ustima i, kao da mi je pročitala misli, vratila je na sto, ustala i prišla pisaćoj mašini. Papir je bio uvučen i pomalo naboran od kapi kiše koju je vjetar jutros nanio kroz otvoren prozor…

“Može li se znati šta će biti slijedeće ili je to tajna? Pročitala sam sve što si pisao, bar ono što mi je dolazilo do ruku. Reci mi…”

Prekinuo sam je: “Jedini čovjek koji čita moje priče i kojeg razumijem što to radi je moj urednik. Ostale, koji to ne moraju čitati, gledam, najblaže rečeno, sa čuđenjem.”

Rukom je poravnala nepostojeće nabore na suknji i nagnula se nad sto, vjerovatno da mi pokaže šupak, koji je, mora se priznati, još uvijek izgledao fenomenalno. Pokazala je slike na stolu: “Jesu li ti ovo kćerke?” Odmahnuo sam glavom: “Nisu”. Začuđeno me je pogledala, a ja sam samo htio preduhitriti pitanja koja bi slijedila: “Ovo je… Vesna? A, ova, starija… Nevena? Je li tako?” Ono obavezno: “Slatke su”. I još obaveznije: “Na koga liče?”

 Jebiga, sad više nije bilo povratka, pa sam nastavio: “Nisu. Znaš, ja sam perverzan, lud, mahnit, otkačen, bolesni alkoholičar kojem se mozak pretvorio u gnjecavu pihtiju, pa na stolu držim uramljene slike tuđe, nepoznate djece…”

“Izvini. Nisam ništa loše mislila.” “Izvini ti. Znaš, teško mi je o njima pričati…”

Sad nisam mogao propustiti priliku da ne budem zao, jer sam znao da je ostala neudata i da nema djece: “To ti ne razumiješ.” Pravila se da je prečula što sam rekao i sjela i pripalila. Ja sam ustao s ležaja, popeo se na stolicu i preko prozora razapeo čaršaf. Kao i prije dvanaest godina, na prozorima nisam imao ni roletni ni zavjesa.

To nam je prije bila “predigra”, jedini način da se sakrijemo od komšijskih zirkanja. Opet je rekla: “Nemoj”. Ovaj put to nije bila ni molba ni naređenje, nego strah. “Šta?”

“Nemoj to raditi”. “Moram. Sunce udara u ekran televizora, pa se ništa ne vidi.” “Zar ćeš…” “Trebao bih premjestiti televizor na drugo mjesto, ali nemam produžnog kabla. Stalno zaboravljam da ga kupim”. Strpala je cigarete i upaljač u tašnu. “Je li tačan onaj sat na zidu?” “Pojma nemam. Gledam samo sekundaricu kad mjerim puls. Ako padne ispod normale, moram uzeti neke hapove. Ako skoči – neke druge. Živa jebada, kažem ti.”

Nije znala šta bi još rekla, kako bi se pozdravila, oprostila se… Pomogao sam joj: “Izvini, moram u klozet. Uzimam i neke lijekove za ispišavanje. Stalno moram trčati u klozet. Zato sam i prestao ići u kino i pozorište.”

Bešumno sam pišao u lavabo, pa sam čuo kako su se vrata otvorila i zatvorila. Otišla je bez pozdrava. Kao i prije dvanaest godina. Ali ovaj put nije ostavila nikakvog traga u meni. Na stolu je ostala samo pivska čaša u kojoj se slegla pjena. Prinio sam je nosu. Tuknula je na ugrijano i ustajalo pivo. Tuknula je na hladne i ustajale uspomene. Prosuo sam je u lavabo, a flašu bacio u kantu za smeće. Skinuo sam čaršaf s prozora, a sunce je obasjalo slike moje djece.

Dario Džamonja

Izvor: http://www.lupiga.com/

ritn by: Ivan Kegelj; Foto: http://lupiga.com/

Prema drevnoj predaji, na današnji dan osnovan je Rim. Legenda kaže da ga je osnovao Romul, sin Reje Silvije i boga Marsa, po kojem je grad i dobio ime. Rim danas broji oko 2.7 milijuna stanovnika, a poznat je kao Caput mundi ("Prijestolnica svijeta"), la Citta Eterna ("Vječni grad"), Limen Apostolorum ("Apostolski prag"), la citta dei sette colli ("Grad na sedam brežuljaka") ili jednostavno l'Urbe ("Grad"). Na ovom mjestu pročitajte legendu o nastanku Rima te pogledajte nekoliko fotografija Vječnog grada.

rimski koloseum

Najpoznatija legenda o nastanku vezana je uz Romula i Rema. Prema legendi, trojanski junak Eneja nakon pada i razaranja Troje dugo je lutao po svijetu, da bi napokon došao u Lacij gdje je osnovao grad Albu Longu. Ovim gradom dugo su vladali njegovi potomci. Kada je kraljevao Enejev potomak Numitor, s prijestolja ga je svrgnuo brat Amulije. Dao je pogubiti njegovog sina, a kćer Rea Silviju učini svećenicom Veste, boginjom kućnog ognjišta. To je učinio jer je znao da se svećenice vestalke ne smiju udavati, pa je vjerovao da će tako Numitor ostati bez potomstva koje bi jednom moglo zatražiti pravo na prijestolje.

Anđeoska tvrđava i Anđeoski most

Međutim, u Silviju se zaljubi Bog rata Mars, i ona mu uskoro rodi blizance Romula i Rema. Amulije se bojao da će mu blizanci kada odrastu oduzeti vlast te je naredio robu da ih baci u rijeku Tiber. Rob to učini, pusti korito u rijeku, ali val izbaci korito na obalu i Romul i Rem se spase. U podnožju Palatina, jednog od sedam rimskih brežuljaka, čuvši plač djece došla je vučica Martia (Marsova vučica), koja je i danas simbol Rima. Ona je blizance nahranila svojim mlijekom.

Nakon nekoga vremena Romula i Rema našao je pastir Faustul i odnio ih kući. Kako on i njegova žena Aka Larencija nisu imali djece, odluče ih posvojiti. Tako su Romul i Rem odrastali među pastirima sve do svoje punoljetnosti. Kada su djeca odrasla, čuvši za svoju sudbinu, otišla su Amuliju i svrgnula ga s vlasti. Romul je ubio Amulija i vlast vratio djedu Numitoru. No, Alba Longa učini im se premalenom te oni odluče osnovati novi grad. Dogovorili su se da tko ugleda više ptica, osnovat će grad. Tako su odluku prepustili bogovima. Romul se uspne na Palatin, a Rem na Aventin.

Fontana di Trevi

Bogovi su bili skloniji Romulu te on tako ugleda 12, a Rem 6 ptica. Tako je Romulu pripala čast da osnuje grad. On uze plug i zaore brazdu oko Palatina. Izbačena je zemlja predstavljala zidine. Rem se zavidan bratu narugao i preskočio zid. Kako Romul nije mogao podnijeti da bilo tko nepozvan uđe u još nesagrađen grad napadne brata i ubije ga govoreći mu: Tako ubuduće propao svatko tko prijeđe moje zidove.

Romul je grad sam dovršio 21. travnja 753. pr. Kr. i dao mu ime Roma. U to naselje primao je pastire iz okoline, lutalice i izbjeglice iz Lacija. Tako je Romul bio prvi kralj. Od te godine Rimljani računaju vrijeme.

Izvor: Lupiga.Com via Wikipedia

Sjede tako Thompson, Gibonni i Rozga u poreznoj i šute. Jedino se čuje tihi britki zvuk tkanine na čeliku dok Thompson kao jedini pjevač u povijesti koji je plaćen da ne pjeva, polira svoj najdraži mač. Ulazi inspektor, baci debeli fajl na stol, pruži cd Thompsonu na potpis – za sina, nije za njega, i pita - odakle vam pare?

Koliko zapravo traje taj prvi april? Piše li to negdje? Ako netko točno zna neka javno kaže koliko i je li prošao, da vidimo koje su to vijesti zapravo bile gegovi. Nekoć je već prvoga popodne svima bilo dosta usiljenih fora i nasilnog  utjeravanja smijeha, svojevrsne šaljive inkvizicije. No čini se da smo to zaboravili na vrijeme okončati jer je očigledno lakše živjeti u vicu. Prvi april se tako prelio sve do petog, pa dalje do slavnog ''dana nezavisnosti'' i sada izgleda na neodređeno.

U redu. To puno toga objašnjava. Već je skoro prošla vijest da si međusobno u Zagrebu neonacisti svih susjednih zemalja izjavljuju čvrstu mušku bratsku ljubav, ili da u Sarajevu slažu beogradske stolice ili da srpski policajci proučavaju Paula Cezannea. Ova zadnja je naročito zanimljiva, da je to kojim slučajem bila istina taj lopov bi prvo dobio po tamburi jer koji je vrag krao sliku a ne pare, što će policiji slika, a drugo tu sliku bi već pokisli drot odnio ženi kao dezen za goblen. Nije kao bitka na Kosovu polju ili neka mlada guščarica u magli ali proći će.

Užas tog prvog aprila traje nam i dalje. Jučer je zagrebačka Porezna uprava objavila da češlja imovinu raznih estradnjaka kojima budimo iskreni baš i nije do češljanja. Kažu da su pozvali Thompsona, Gibonnija i Rozgu da objasne ''odaklen' ti pare frajeru''? Dvije kuće, tri stana i pet auta ne dolaze sa statusom umjetnika i par tisuća kuna od prava. Zaista netko tko s tim prihodima uspije doći do takve imovine po sebi zaslužuje status umjetnika, ali to je već na nivou biblijskih priča o dvije ribice i malo vina. Navodno da će po ovoj estradnoj uzanci od ove godine uvesti Porina za najveću gažu na crno.

Sjede tako njih troje nespojivih u poreznoj i šute. Jedino se čuje tihi britki zvuk tkanine na čeliku dok Thompson kao jedini pjevač u povijesti koji je plaćen da ne pjeva, polira svoj najdraži mač. Ulazi inspektor, baci debeli fajl na stol, pruži cd Thompsonu na potpis – za sina, nije za njega, i pita - odakle vam pare?

Ustane se Marko Perković on će prvi, nema se on što skrivati u svojoj Hrvatskoj, ta on je slobodan a ne kao nekad, i veli – čujte, gospodine inspektor, ja se nemam što sramiti i skrivati u svojoj Hrvatskoj, ja sam slobodan čovjek a ne kao nekad, hvala dragom bogu i našem predsjedniku, ja sam svoj kruv pošteno zaradio, eto naslijedio sam starinu od oca na Svilaji i nešto svete škrte zemlje u Čavoglavama. Razumijete krvav je 'vo poso, svira se po cijele noći, a porezna radi do 4 popodne pa ne stigne čovjek, evo od sada ću sa sobom uz mač nositi i jednu kasu da mogu izdavati račune samo da mi moja Hrvatska bude dobro. – Pošteno, nema što, pošteno, kaže inspektor.

Iza njega će Gibonni da podastre račune i opravda svoju punu kesu. – Znate barba inspektor, ja suosjećan sa vama, jer ovdije se i radi o tome da su osijećaji povrijeđeni a mene kao ambasadora dice to najviše boli. Ja san van ovdije ka' pčela u žlici čaja dok drži dah, ka' dvi sestre rođene u ponoć jedna malo prije a druga kasnije, ka' kad je u javnon wc-u flomasteron ispisan zid. Razumijete? Te šolde koje mi sporite to se pomalo nakupilo godinama, kuna po kunu, e. – Hm, dobro vidjet ćemo – promrmlja inspektor.

- A Vi, koja je vaša isprika? – okrene se poreznjak Rozgi. – Čujte ja zaista ne znam što ja radim ovdje, ja sam vam litos išla po špežu kad me na Rivi uhvatio jedan gospodin ka' šesna i lipa mala oš nan otpivat malo tu u mikrofon i evo sad sidin tu prid vama. Ja stvarno neznan u čemu je problem… - završi ona sa blagim čuđenjem. – A znam da je bilo tako, ali imate tri stana i dva auta. Vidite ovakvim životom samo činite sebi problem – kaže ruka poreza - morate se osloboditi želje za posjedovanjem brojnih materijalnih bogatstava, trebali bi čitati onog Fromma i posvetiti se više ''biti'' nego ''imati'', vidite kako Bare, on nema problema jer sve što zaradi stavi u sebe …     

Zvoni telefon, glas s druge strane galami i prosipa gnjev i kletve. Inspektor molećivo gleda u prazno.  – Što ti je palo na pamet? Imaš li ti pojma kamo si krenuo? Što si želio dokazati? Što misliš tko će nama sada pjevati na izborima? Onaj Žak? – bruji s druge strane. – Ali gospodine što da im sad  kažem? – sa strahom će inspektor. – Pa reci im što god hoćeš samo ih pusti na miru, reci im da je došlo do greške, ili da je fora, evo prvi april!

Izvor: http://www.e-novine.com/

„Još davno je moj prijatelj Branko Čučak imao ideju da svojoj knjizi da naslov Na Drini ćuprija, pa kad neko dođe u biblioteku da traži istoimenu knjigu, pitaju ga: "Od koga? Andrića ili Čučka?“, napisat će u svojoj priči „Bife Titanik, Dario Džamonja. Već i sami znate, nedjelja je dan kada s vama otkrivamo legendarnog sarajevskog majstora kratke priče. Na ovom mjestu donosimo sjetnu priču o ljudima koji su živi, ali zapravo ih više nema, a započet će, gdje drugdje nego u bifeu sarajevskog Pozorišta mladih. Neki od nas doživjeli su ispričano ili to još uvijek proživljavaju, ali samo Daco priču zna ovako ispričati

Još davno je moj prijatelj Branko Čučak imao ideju da svojoj knjizi da naslov Na Drini ćuprija, pa kad neko dođe u biblioteku da traži istoimenu knjigu, pitaju ga: "Od koga? Andrića ili Čučka?"

Naslov ovog teksta nije iz nimalo sličnog razloga, nego zato što sam se, nakon sedam godina, ušavši u bife Pozorišta mladih, osjećao kao da sam zaronio u hladne morske dubine i kao da plutam u olupini jednog broda, koji je nekad davno bio simbol svega onoga pozitivnog što je simbolizovalo Sarajevo: duha i duhovitosti, onoga što se sada tako popularno zove multietnička kultura, a to je, u stvari, jednostavno bilo jaranstvo, tolerancija, podnošljivi javašluk i dobrodošlica, ležernost i širina duše...

Bife, zapravo, nikad nije bolje izgledao, s novim aparatima i frižiderima, šankom i namještajem, ali previše je bio opsjednut dugovima prošlosti i ljudi da bih se osjećao lagodno. (Da ne govorim o televizoru u uglu, koji bi u bivšem bifeu bio sasvim nepotreban, da ne kažem i nepristojan, jer odvlači pažnju i ne da da se sagovornik sasluša do kraja.)

Teško je bilo sjesti i opustiti se, popiti piće, a da ti pred oči ne izađu lica ljudi koja više nikad nećeš vidjeti: eno, tamo u uglu je Srđan, sa svojim blistavim osmijehom, Đeđuka, s izgledom tipičnog sarajevskog "jalijaša", nosi mu hladno pivo; za drugim stolom je Vučko, dobroćudnog lica, kao u plišanog mede, cijedi lozu, a mene direktor, Đoko, kojem su ljekari zabranili piće, pita kako sam se ja osjećao kad sam prestao piti, a ja mu odgovaram da nikad u životu nisam bio bolji, on tužno klima glavom: "I ja se osjećam super. Ali, brate, dosadno."

Poslije par ispijenih loza Durmo, najmirniji čovjek na svijetu, počinje "lovačke" priče o svojim ljubavnim avanturama, a žena mu, Refa, prilazi patkastim hodom i kaže: "E, sad je već vrijeme da ideš kući."

Iako su živi, mala je šansa da će se na vratima pojaviti Mujo (koji sad utovara kola negdje na Floridi i kad prepozna registarsku tablicu iz Wisconsina, sav ozaren kaže vozaču: "Ja tamo imam jarana" - misleći pri tome na mene - a on mu suho odgovara: "Baš me briga.")...

...ili da će ludi Zoran Jolić "potegnuti" čak iz Australije da bi napravio neki od svojih legendarnih folova, kao, na primjer, onaj kad je, poslije lutkarske predstave u nedjelju prijepodne, cijelo Pozorište bilo puno frke, majki i očeva, koji se trude da ne izgube svoju djecu ili da ne odvedu tuđu kući (što se jednom desilo Paji), kad se uspostavio kakav-takav red, izašao na stepenište i obznanio: "Djeco, eno Lepa Brena dijeli ploče u sali." Naravno, nastao je haos i vriska - što oduševljene djece, što očajnih roditelja.

Zlaja Pegla (koji je dobio taj nadimak po tome što vam, poslije pola sata provedena s njim, nije trebao ključ da biste ušli u kuću, nego ste se jednostavno mogli provući ispod vrata - toliko bi vas znao "ispeglati") je u Londonu, gdje je nesretno oženjen jednom prelijepom Irkinjom; tamo je i Muha, kojeg još grize savjest što je napustio Sarajevo i strah ga je da se vrati da se ne bi morao suočiti s rajom (mada mu ja, u čestim telefonskim razgovorima, kažem da ne budali, da je ovaj grad raširenih ruku vazda dočekivao i "tuđe", a kamoli "svoje").

U jednom drugom Londonu, u Kanadi, na obali jezera Michigan, Tiho sam sebi, na uho, pjevuši Svilen konac, a u Australiji su i Blaža i Tule. Dubravko Marjanović se u Louisiani pravi da mu je dobro, a Meho-drot na Floridi vozi autobus i mada često dođe u Sarajevo (i svrati do Pozorišta), iako je još deblji nego što je bio, to nije ni pola onog čovjeka kojeg pamtim...

Nema više ni Boletove knjižare u ćošku, iz koje se svakog dana moja kćerka Nevena vraćala sa naramkom slikovnica, koje je dobila na poklon, jer njenom šarmu ne može niko odoljeti. (Tata Daco kasnije nastoji šarmirati prelijepu prodavačicu kupujući - doduše na kredit - komplete knjiga koje nikad neće otvoriti, a onda se sjeti da je to potpuno besmisleno, jer je oženjen, a on je na to potpuno zaboravio.)

* * *

Sada sjedim sa svojim rahmetli prijateljima Hamićem i Kilom, pijem pivo, a ono pije mene, jer se više nikad nećemo vidjeti u ovom životu.

Kao i svi mrtvi, tiho i s tugom se prisjećamo naših bivših života, u koje nam nema povratka, jer karta za Titanik se kupuje samo u jednom smjeru.

Dario Džamonja

Izvor: http://www.lupiga.com/

Kad sebe obožajen i kako van kupus

E da, znan, totalno i bezobrazno narcisoidni naslov, već vas vidin kako se krstite sobadvi ruke pitajuć' se šta li mi je sad i čime li se pucan. Ali virujte mi, nascisoidna nisan, osim u svima dopuštenim dnevnin dozama čisto preživljavanja radi.

U principu se uopće na obožajen, iman mišljenje o sebi koje rađe ne bi podilila sa vama, iako inače s vama u zadnje vrime dilin i ono bez čega biste mogli, hehe. Nego, da se vratin na temu.

Vako to kod mene ide. 90% mog obitavanja na majčici Zemlji ja proveden mozgajući o potpuno nepotrebnin, svima jasnim stvarima. Npr. još uvik san opsjednuta dvama, trima krucijalnim filozofsko-prometno-tehnološkim pitanjima:

1. Kako avijoni mogu letit a da ne padnu

a i kad padnu, pali su iz sasvim drugačijih razloga, ali ne iz ONIH razloga zbog kojih san ja uvjerena da bi morali past. Padnu isto ka da ne lete, a ti razlozi me ne zanimaju. Npr. padnu jer neko kokne pilota pa se avijon sunovrati. Neš ti, pa to se more desit i vozaču autobusa. Ili jer mu se zapali krilo. Paz' ovo, avijoni ne padaju zbog jednostavne činjenice da je u biti nemoguće da onolika količina čelika leti, ne, nego padnu jer im se... zapalilo krilo?! Yeah, right. Ko da san ja Mujo iz Siska.

2. Kako brodovi mogu plovit a da ne potonu

Ovo pitanje nije se izrodilo iz mog nesuvislog toka misli, kako ste, sigurna san, odma pomislili. Naime, na javno objavljivanje ove moje dileme odlučila san se nakon nebrojenih znanstveno utemeljenih pokusa i eksperimenata jednostavnon dalmatinskon metodon „Kamena s ramena pa u more“.

Staneš uz more, izabereš najmanji, pazi, najmanji mogući kamenčić na plaži, i itneš ga u more.

Šta se dešava? On...TONE. Da, dragi moji, kad se montirate na plažu umisto šta buljite u izgorene Čehinje/oli galebove bilo bi van pametnije radit nešto za dobrobit čovječanstva jerbo će nan inače mazat oči ko vi Čehinjama leđa sve dok ne umremo. U zabludi. Da ona (opet) nepregledna količina čelika, opremljena krmon i provon može plovit! Rezultat testa je uvik isti: koliko god kamenčić itnut u more bija težak, ili lak, on tone. Pa se vi sad vozajte trajektiman. Ja ću se držat kraja. A, taj kraj nije Sisak, da se razumimo.

I opet, kad se brod potopi, zamisli, to nije zato šta to NE MOŽE plovit, nego zato šta ga je privrnila orkanska bura ili jugo ili štatijaznan šta sve nisu izmislili ne bi li nas i dalje mantali!! Yeah, right.

3. Kako ja mogu čut glas čovika s druge strane žice

Ako naprimjer živite u Splitu i virujete da stvarno morete sidit na kauču u svom dnevnom boravku usrid Varoša i, ekšjueli, čut glas strine koja živi u Zagrebu, onda ste nepovratno zavedeni i moj trud je uzaludan. Aj, još nekako, dok je postojala samo fiksna telefonija. Tu san na trenutke mogla vizualizirat neku žicu koja je provučena od Splita do Zagreba. I onda tu žicu razvukuju ispo zemlje neki mali ljudi zaposleni od strane telekomunikacija da vuku žicu u pravcu u kojem je izvršen poziv.

Ipak, kako mi je i to bilo malo sumnjivo, radila san pokuse i nakon šta bi završila razgovor sa strinom u Zabregu odma bi isti čas okrenila broj tetke u nekoj pripizdini do koje se NE MOŽE provuć žica, naprimjer na Visu, ili na Jabuci, i sad bi ja ka tribala virovat da ti mali judi mogu od Zagreba do Visa dotrčat za jenu minutu, i to skupa sa svin onin kolutovima žice na leđima? Hellooou?!? Kako van kupus.

Mislin da nakon ovoga ne moran objašnjavat i crtat van kako onda morete čut nekoga bežičnon telefonijon. Pa, pametni ste judi, bogamu. Da niste, oli bi uopće čitali moj blog, jel' te.

Zašto san van navela sve ove moje, u biti, poprilično intimne dileme? Zato šta eto zbog tih dilema sebe ponekad obožajen.

A najviše se obožajen kad stojin za sudoperon i peren suđe, a u tom trenu na radiju počne svirat „I'm walking on sunshine, jeee jeeee“, pa bacin spužvu, i pijate, protresen glavušon da mi se kosa iz pristojne i čedne i dosadne punđa-kućanica frizure pritvori u Tina-Turner-raskuštrana-dobra-koka-u-godinama frizuru, nakeljin se na livi bok a desnin mrdan, amo tamo tamo amo i drečin se sa žlicon od juve isprid usta namisto mikrofonon.

Onda se sa livog pribacin na desni bok a livin mrdan, ali sad još ukjučin u performans ono mrdanje glavon ka iz one pisme Wok lajk en Eđipšn. E, tad se stvarno volin.

Štagod vi mislili o tomen.

DODATAK: Komentatorica "a" mi je puno pomogla jer evo i ona je radila eksperimente i došla do skoro potpuno istih saznanja, tako da sad vidite da san očito u pravu i da nisan munjena ka šta bi se na prvi pogled dalo pomislit:

"ajme, to sve i mene muci.

sta se aviona tice, pokuse san i sama radila. dosla u neku radnju i trazila celik, da mi bude sve, znas, po propisu. pita me barba, 'a sta ce ti, cerce, celik?'. pa san ja najnormalnije rekla da za avion. pa mi je on da mali komad i pita da jel mi dosta za avion. pa san ja rekla da je. onda me vise nista nije pita.

uglavnom, kolko god ja taj celik bacala u zrak, on je meni svaki put nepogresivo pada na pod. e, pa, ja u avion necu.

a sta se mali ljudi tice, i tu teoriju san imala. znaci, ti nesto kazes, onaj prvi do tvoje slusalice to upanti i prinosi onom sljedecem u zici pa taj sljedeci onom sljedecem sve tako dok ne dodje do covika kojin zapravo pricas. ka stafeta, razumis, samo od rici. zato glas osobe s kojon pricas drugacije zvuci priko telefona, jer se izgubi u tin silnin patuljcima, a i niko ne more oponasat neciji glas bas sto posto tocno, jel. i zato se ljudi nekad i krivo svate priko telefona, jer patuljci digod ne upante tocno. sta's, nije ni njima lako.

a vlada prisluskiva razgovore tako da potplati par patuljaka, najnormalnija stvar.

e, al onda san se spetljala s ovin momkon i on ima dvi godine govori te nece avion past te ne valja ti pokus te ma kakvi mali ljudi jesi ti normalna zeno bozja odakle tebi te pizdarije u glavu.

sta ce jadan, kad ne konta.

nije sve za svakoga.

srica njegova pa je mene nasa, ne znan ko bi ga inace tako nedokaznoga i trpio"

Izvor: http://www.lupiga.com/

ritn by: Ivor Car; Foto: http://lupiga.com/

Već godinama postoji teorija da kada petak pada na trinaesti dan u mjesecu, ne miriše na dobro. Po nekom pravilniku, ukoliko se uopće može reći da postoji pravilnik za ovakve stvari, ovaj dan bi trebao biti nesretan za sve osim onih koji su rođeni upravo na petak 13. Razlog zbog kojeg petak 13. mora biti tako crn, pronalazi se u mnogim ključnim pričama iz povijesti čovječanstva. Jedni tvrde kako je upravo na takav jedan petak Eva ponudila Adamu onu nesretnu jabuku.

Drugi pak smatraju kako je Veliki potop započeo na petak, treći kako je Isus razapet na petak prije kojeg je uslijedila poznata večera, ona posljednja, naravno, na kojoj je prisustvovalo, gle simbolike, 13 ljudi. I tako dalje i tako dalje. Pravi uzrok ovoga fenomena vjerojatno nikada neće biti poznat, ali ukoliko postoji neki razlog zbog kojeg se sjetimo toga dana onda je to zasigurno legendarni horor "Petak 13." iliti "Friday the 13th" u kojem strašni Jason ubija sve redom.

Nekada u Starom vijeku petak je bio dan sličan današnjoj nedjelji, dan posvećen molitvama i odmoru, a svi koji su radili na taj dan smatrani su prokletnicima. Postoji i stručni termin ovoga iracionalnoga straha - triskedekafobija što se može opisati kao bolestan strah od broja trinaest, a što se svodi na izbjegavanje svega i svačega što ima bilo kakve veze sa spomenutim brojem. Paraskevdekatrifobija bi pak bila strah od petka trinaestog, jednako bolestan ukoliko ne i bolesniji od onog prethodnog.

Petak trinaesti je zadnjih godina i termin kojeg hackeri koriste kako bi s lanca pustili svoja čudovišta, nazvana virusima. Za kraj tu je i jedan vic u vezi s petkom trinaestim, kojeg ste sigurno već čuli

Razgovaraju dvije plavuše o dočeku Nove godine, pa prva kaže:
- Baš super što je petak!
A druga će na to:
- Samo da ne bude petak trinaesti!

Izvor: http://lupiga.com/

Na današnji dan - 11. travanj - 1976. godine napravljen je prvi Apple kompjuter. Bio je to prvi osobni kompjuter tvrtke koja se u to vrijeme zvala Apple Computer Company, a danas je diljem svijeta poznata kao Apple Inc. Dizajnirao ga je i vlastitim rukama sklapao Steve Wozniak. Njegov prijatelj Steve Jobs došao je na ideju da prodaju kompjutere, a Apple-1 bio je njihov prvi proizvod. Da bi financirali njegovu izradu, Steve Jobs prodao je svoj VW kombi, a Wozniak svoj HP-65 kalkulator. Pogledajte kako je izgledao i koliko je koštao prvi Appleov proizvod.

Apple-1

Apple-1 u prodaju je pušten u srpnju 1976. godine, za cijenu od 666,66 dolara. Steve Wozniak, naime, volio je brojeve koji se ponavljaju. Apple je proizveo 200 komada i davao ih lokalnim trgovinama za 500 dolara, koje su ih kupcima nudile pribrajajući osnovnoj cijeni maržu od jedne trećine tog iznosa.

                                                                                                                                                                                   Steve Jobs i Steve Wozniak

Na originalnom pakovanju Apple-1 kompjutera kao adresa gdje ste mogli vratiti proizvod ukoliko ste bili nezadovoljni bila je navedena ona koja je pripadala roditeljima Steva Jobsa. Dakako, poznato vam je da je prvo sjedište Applea bilo u Jobsovoj garaži.  

Reklama za Apple-1 - Byte into an Apple :)

Godine 2008. procijenjeno je da na svijetu postoji još 40 do 50 Apple-1 kompjutera, što prvi Wozniakov i Jobsov proizvod čini vrlo traženim kolekcionarskim primjerkom. Ukoliko kojim slučajem imate jedan Apple-1 kod kuće, za njega biste danas mogli dobiti oko 200 tisuća dolara. Koncem 2010. godine, naime, aukcijska kuća Christies prodala je Apple-1 sa serijskim broj 82 za iznos od 213 tisuća dolara.

Za kraj, valja spomenuti da je tvrtka koju su osnovali Wozniak i Jobs na jučerašnji dan vrijedila 600 milijardi dolara. Njezine dionice po komadu koštaju 644 dolara, a samo ove godine vrijednost im je skočila za 60 posto. Tko je bio pametan ili sretan, mogao ih je 1997. godine kupiti za 3,19 dolara po komadu. Te godine, naime, Apple je bio pred bankrotom. Danas je Apple najvrijednija firma Sjedinjenih Američkih Država.  

Lupiga.Com via www.en.wikipedia.org

Pirika(Agropyrum repens)

Većina ljudi koja obrađuje vlastiti vrt piriku smatra najomraženijom biljkom i najtvrdokornijim korovom. Nakon tolikih desetljeća pokušaja njenog uništenja herbicidima, pljevljenjem i kojim-sve-ne načinima izmišljenim od čovjeka, možda bi se trebalo zapitati: postoji li neki razlog zbog kojega se pirika ne da iskorijeniti? Razlog postaje jasan ukoliko se piriku pojede, umjesto da ju se uništi!

A može ju se jesti na razne načine. Pirika je rođak pšenice. Naraste preko metar visine, ima vrlo tanke dugačke listove, cvijet se formira na vrhu stabljike i nalikuje pšenici. Širi se podzemnim rizomima, tankim bijelim nitima slatkastoga okusa, a na površini izbijaju nove stabljike. Ukoliko se kopanjem ti rizomi prekinu, iz svakog naraste nova biljka. Upravo su oni jestivi. Ti podzemni podanci mogu poslužiti kao čaj, kava, pecivo ili kaša. Skupljaju se u proljeće kada se vrt priprema za sadnju povrća. Pirika uvelike crpi dušik iz zraka, pa zapravo priprema zemlju za druge kulture. No da bi druge kulture mogle rasti, potrebno je piriku izvaditi iz zemlje. Ako je promatrate samo kao korov, to postaje naporan i dosadan posao. No ukoliko gledate na to kao da ste u berbi jednog povrća, čime ujedno pripremate teren za sjetvu ili presađivanje drugog, onda sve izgleda drugačije.

Mladi se izdanci prilikom kopanja vade i stavljaju na hrpu. Operu se u vodi, usitne se škarama, ujedno se odreže bočno korijenje. Suši se na zraku dok izdanci ne postanu lomljivi. Kada se osuši, sprema se u posudu na suhom i tamnom mjestu. Koristi se prema potrebi. Može se i pržiti, nakon toga se izmelje u mlincu za kavu pa se dobije prah koji može biti zamjena za kavu. Također, osušenu se može samljeti u mlincu te koristiti kao brašno za izradu finih peciva ili za kuhanje kaša koje mogu sadržavati još različite grahorice ili žitarice (ječam, heljda). Osušeni izdanci kuhaju se u vodi, procijede i piju kao čaj.

Ljekovita svojstva pirike iznimna su. Blagotvorno djeluje na cijeli organizam, u proljeće je izuzetno važno koristiti je za čišćenje organizma. Pirika nije ljekovita samo za ljude. Najbolje gnojivo i zaštita od raznih nametnika kod biljaka jest kombinacija vode, pirike i koprive. Ta se mješavina drži na suncu dok se voda ne zapjeni, pa se u omjeru 1:10 miješa s kišnicom te polijeva biljke po listovima i po korijenu. Oni koji imaju pse ili mačke sigurno su već primijetili da ti stopostotni mesožderi ponekad jedu travu. Ne bilo koju, nego baš piriku i to kad imaju zdravstvenih problema. Instinktivno je prepoznaju i žvaču. Kad su ljudi u pitanju, poznato je i dokazano da pirika čisti krv, liječi jetru, žuč, bubrege, želudac, blagotvorno utječe na količinu folne kiseline u želucu, itd.

Maneštra od Kimpa

Sastojci: mljeveni izdanci pirike

Ječam ili mladi biž (grašak)

Mrkva

Češnjak

Mladi luk

Lovor, vrijesak, timijan

U maslinovo ulje nasjeckati češnjak, pirjati neko vrijeme na laganoj vatri, dodati komadiće mrkve. Kad mrkva malo omekša staviti biž. Pirjati neko vrijeme na slaboj vatri, pokriveno. Dodati bijelog vina i pirike u prahu. Dodati vode, začiniti solju, paprom, s nekoliko grančica timijana i vrijeska, te jednim listom lovora.

Napitak proljetne vedrine

Ovo je napitak koji može u potpunosti zamijeniti svu ostalu hranu, barem jednom tjedno tijekom proljeća, prilikom čišćenja organizma (bilo bi dobro koristiti ga i inače). Priprema se na sljedeći način: u blenderu se smiješa oko dvadeset dekagrama mlade zelene salate, jedna banana, desetak listova matičnjaka. Matičnjak se naziva još i melisa ili limun-trava jer miriše po limunu. Odlično uspijeva u našim krajevima, brzo se širi, dostigne visinu od 80 cm. Pri kraju miksanja dodaje se jedna jušna žlica praha od pirike. Iscijedi se jedan cijeli limun. Ovo su sastojci za jednu litru napitka kojeg treba popiti u nekoliko navrata tijekom dana. Napitak može stajati u hladnjaku do 3 dana, ali najbolje je napraviti količinu koja će se potrošiti u jednom danu što je barem 1 litra napitka.

Korizmeni post nije samo religijsko pitanje. Nije slučajno da se događa baš u vrijeme kada sve nanovo oživljava. Cijela priroda, pa tako i čovjek koji je njen dio, svake godine proživljava dva ciklusa. Moglo bi se jednostavno reći da se sve diže, zatim spušta i tako svake godine. Biljke rastu, donose plod i onda umiru ili se smiruju. Tako je i s ljudskim organizmom, koji prilikom dizanja traži čišćenje. To je post, koji sjajno djeluje na duh i tijelo. Pirika je prava stvar za to. Gazimo je, čupamo, trujemo, a ona se ne da, raste još više pitajući se kada ćemo je konačno pokušati pojesti!

Mnogi se pitaju na koji to način društvena mreža poput Facebooka ili Twittera može zaraditi milijarde dolara a svoje usluge korisnicima pruža potpuno besplatno?! Odgovor ne leži u tome što vaša društvena mreža može ponuditi vama već što vi nudite njoj. Možda ste prije nekoliko godina rekli svom @prijatelju da gledate neki odličan #film.
E, pa uskoro bi marketinške kompanije mogle analizom takvih podataka doći do vrijednih informacija koje bi se mogle iskoristiti za ciljanu promociju ili prodaju. Twitter je tako objavio kako želi prodati marketinškim kompanijama dvije godine stare twittove svojih korisnika a procjenjuje se kako prava za kupnju toga rudnika vrijednih (a ponekad i tajnih) informacija navodno potražuje više od 1000 marketinških tvrtki diljem svijeta.

No,Twitter nije prvi koji se odlučio na prodaju podataka kompanijama koje se bave marketingom, i neke druge društvene mreže, uključujući i Facebook, učinile su već davno istu stvar.

Rasprava o zaštiti prava korisnika već se vodi na mnogim blogovima i forumima. Neki su stali u zaštitu Twittera navodeći da je prodaje Tweets potpuno u redu jer korisnici ne plaćaju za korištenje Twittera pa stoga i nemaju prava na te twittove.

Facebook također svoje korisnike ništa ne pita već mešetari njihovim porukama, objavama i ostalim informacijama onako kako smatra da će mu biti najprofitabilnije. Iako su svi ti sustavi koje koristimo potpuno besplatni vjerujem da ćete već danas dobro razmisliti kakav će sadržaj imati vaš slijedeći twitt ili komentar na faceu, bez obzira, puštali ga u javnost ili slali kao privatnu poruku prijatelju.

Izvor: http://svijetkulture.com/

Foto: http://www.poslovni.hr/

Apple je zasigurno jedna od najuspješnijih i najbogatijih svjetskih kompanija, poznata po brojnim tehnološkim inovacijama i legendarnom, nedavnom preminulom, genijalcu Steve Jobsu. No može li Apple i bez Jobsa zadržati reputaciju inovativne kompanije koja je spremna razmišljati izvan kutije te opravdati svoj kultni slogan "think different", pita se Adam Penenberg u svojoj kolumni na portalu fastcompany.com.

Apple je planetarno poznata kompanija, a nakon Jobsove smrti popularnost je dodatno porasla, no Penenberg smatra kako bi Apple morao napraviti mnogo više nego isplatiti dividende dioničarima, ukoliko žele zadržati svoj status i iskoristiti priliku da redefiniraju pojam i vrijednosti korporacije.

Teško je zamisliti iznos od milijardu dolara, je li? E pa koliko li je onda tek 97,6 milijardi dolara? To je iznos novca koji je Apple uspio nagomilati kroz godine svog poslovanja. Ilustracije radi, s novčanicama u iznosu od milijardu dolara moguće je izgraditi toranj visok 6,8 kilometara, što je dovoljno visoko da ometa zračni promet. Nije loše za kompaniju koju je Steve Jobs prije 36 godina pokrenuo u garaži. Apple ima dovoljno gotovine za otplatu ukupnih dugova osam zemalja EU ili za izravnu kupnju Facebooka.

No ti se podaci odnose samo na gotovinu kojom Apple raspolaže. Appleova tržišna kapitalizacija vrijedna je 566 milijardi dolara, što je više od kompanija cijelog američkog maloprodajnog sektora, a neki previđaju i kako bi Apple mogao postati prva bilijunska kompanija na svijetu. Već sada Apple vrijedi više nego GM, Boeing, Ford i General Electric zajedno, dvostruko je veći od Microsofta i vrijedi kao 2 Walmarta, 5 Amazona ili 10 eBay-a. Jesmo li vam sad uspjeli barem donekle dočarati koliko Apple zapravo vrijedi? Osim toga, čini se kako ni recesija nije uspjela dotaknuti Apple jer oni postaju sve bogatiji pa su im prihodi iznosili 46 milijardi dolara, dok je neto dobit u posljednjem kvartalu iznosila 13 milijardi dolara.

Penenberg nadalje ističe kako je ostao razočaran nakon Appleovih velikih najava za tisak o potezima koji su se na kraju sveli samo na isplatu dividenda dioničarima. Pita se što se dogodilo kompaniji koja je bila totalni prvak digitalnog doba , svojim je izumima 'gurala' ljudsku rasu unaprijed jer su znali kako razmišljati izvan kutije pa se mnogi nisu libili nazivati ih luđacima, buntovnicima, kao i onima koji vole izazivati probleme. Ili je to vrijedilo samo za maštovitog Jobsa?

Danas je Apple "najbogatija" kompanija na svijetu i dobila je jedinstvenu priliku da definira ulogu koju bi jedna korporacija trebala imati u svijetu globalizacije i uznapredovalih internetskih tehnologija. Jer ako će Apple voditi, ostali će biti spremni da ga slijede. Kad je Jobs htio zaposliti Pepsijevog predsjednika Johna Scullyja, upitao ga je: "Želiš li ostatak svog života prodavati zaslađene napitke? Ili želiš doći kod mene i promijeniti svijet?" Po uzoru na Jobsa, Peneberg u svojoj kolumni Appleu postavlja slično pitanje - da li žele ostatak svoje poslovne karijere posvetiti samo prodavanju uređaja namijenjenih zabavi ili će imati hrabrosti da promijene svijet i učine ga boljim mjestom?

Predlaže Appleu i njegovim menadžerima da barem dio svog silnog novca investiraju u kolektivna dobra i segmente koji pozitivno utječu na cjelokupnu zajednicu. Ovo su područja za koja Penenberg misli da bi Apple trebao u njih uložiti:

OBRAZOVANJE
Appleov je iPad na glasu kao uređaj koji je promijenio sve, a sada mijenja i školske učionice. Ako je Apple ozbiljan glede edukacije, onda bi trebao investirati u učionicu budućnosti. Kompanija bi trebala surađivati s najboljim nastavnicima i odgajateljima kako bi stvorili 'učeću' okolinu, koja neće samo povećati učinkovitost obrazovanja već i potaknuti maštu školaraca i pokazati im kako da i sami razmišljaju 'izvan kutije'. Dakle, ono što su ranije napravili u maloprodaji sada bi trebli inicirati i u obrazovanju.

USAVRŠAVANJE
Jobs je jednom prilikom rekao Baracku Obami kako bi Apple mogao premjestiti svoje pogone iz Kine u SAD ukoliko bi postojala mogućnosti zapošljavanja 30.000 inženjera s osnovnim vještinama, kojima nije potreban doktorat s MIT-a. Apple bi mogao, i trebao, u zemlji osnovati programe za podučavanje takvih osnovnih inženjerskih vještina potrebnih u proizvodnom procesu. Time bi se smanjilo otvaranje novih tvornica u Kini i povećala zaposlenost u SAD-u.

INOZEMNE TVORNICE
Steve Jobs bio je uvjeren kako se uspjeh Applea krije u kontroli cijelog ekosustava kako bi hardver i softver mogli zajedno funkcionirati bez problema. No taj sustav kontrole nije se odnosio na upravljanje lancem opskrbe, odnosno načinom i uvjetima rada u Appleovim tvornicama smještenim izvan SAD-a. U Apple su dobro znali što se događa s radncima u Kini i kako su zlostavljani no po tom pitanju nisu učinili ništa jer je sustav radio za njih, a dobavljači su bili spremni promijeniti sve, ukoliko bi im Apple to naredio, rekao je bivši izvršni direktor Applea za New York Times. Tu bi moć kontrole u Appleu trebli primijeniti i na određivanje uvjeta rada u inozemnim tvornicama koje su poznate po radnicima koji zbog pretjerane količine rada padaju u depresiju, a neki su čak počinili i samoubojstvo.

UDALJENE FANTAZIJE
Apple bi, osim ulaganja u ljude, svoj novac trebao investirati i u futurističko istraživanje i razvoj. Jer u svijetu se krije još mnogo genijalaca kao što je bio Steve Jobs, samo ih treba pronaći i dati im priliku da svoje inovativne, a ponekad i bizarne, ideje pretvore u izum koji će svojom genijalnošću zaslijepti ljudski um i unaprijediti zajednicu u kojoj živimo.

Nadamo se kako će Apple ovo shvatiti i izdići se iznad kompanije koja samo prodaje elektroniku te prigrliti novu vrstu korporativnog junaštva i nastavljati mijenjati svijet.

(pd)

Izvor: http://www.poslovni.hr/

Smithov zakon
Nijedan pravi problem nema rješenje.

Hoareov zakon velikih problema
U svakom krupnom problemu nalazi se mali problem koji se bori da izađe van.

Shainkerova konverzija Hoareovog zakona velikih problema
U svakom malom problemu postoji jedan veći problem koji se bori da izađe van.

Zakon velikog Ala
Dobro se rješenje može uspješno primjeniti skoro na svaki problem.

Baruchova opservacija
Ako imaš samo čekić, sve ti liči na ekser.

Fox o problemima
Kada neki problem iščezne, ljudi koji ga rješavaju ostaju.

Waldropov princip
Osoba koja rješava tvoj problem je uvjek odsutna.

Biondijev zakon
Ako ti projekt ne uspijeva, obrati pažnju na dio za koji si mislio da je nebitan.

Disaraelyev propis
Greška je često isplativija od istine.

Rimsko pravilo
Onaj koji kaže da se nešto ne može uraditi nikada ne treba ometati onoga koji to radi.

Blairova opservacija
Najbolje skovani planovi miševa i ljudi obično su skoro jednaki.

Seayev zakon
Nikad ništa ne bude po planu.

Ruckertov zakon
Ništa nije tako malo da se ne može napuhati.

Van Herpenov zakon
Rješenje problema leži u nalaženju onih koji će ga rješiti.

Hallov zakon
Sredstva opravdavaju sredstva. Pristup problemu je mnogo važniji od njegovog rješenja.

Baxterov zakon
Greška iz pretpostavke će se pojaviti u zaključku.

McGayev prvi zakon
Zapanjujuće je koliko dugo traje završavanje nečega na čemu ne radiš.

Holtenova propovjed
Jedino si stvarno siguran kada si siguran da nisi u pravu.

Sevarideov zakon
Glavni uzrok problema su rješenja.

Izvor: http://www.mudremisli.net/

Facebook je jučer predstavio još jednu promjenu na načinu na koji prikazuje slike: automatski će prikazati najbolju moguću rezoluciju vaše fotografije. Imate li veći ekran, to znači da bi se slike mogle prikazivati čak četiri puta veće nego inače!

Koristite li Chrome ili zadnju verziju Firefoxa, u gornjem desnom kutu slike naći ćete strelicu koja će aktivirati full screen pregled fotografije, objavio je Facebook na svojim stranicama.

Zadnju promjenu na prikazu fotografije ova društvena mreža predstavila je krajem siječnja, kad je uvedeno da se fotografije prilagođavaju širini vašeg ekrana.Čini se da je taj update bio inspiriran Google Plusom ;-), a za ovaj novi inicijativa je došla od jednog od Facebookovih zaposlenika. Ryan Mack objašnjava zašto su promijenili način prikazivanja fotografija:

"Bio sam u Operi u Sydneyju sa svojom suprugom i snimio sam fotografiju koju nisam mogao dočekati da podijelim sa svojim prijateljima. Ali, kad sam je uploadao na Facebook, sjedalo je izgledalo previše crveno. Bila je to suptilna promjena, no dovoljno me smetala da sam počeo istraživati."

Standard za prikaz fotografija na internetu je sRGB profil boja, no za pretraživače je bilo potrebno kreirati datoteku koja bi redefinirala sRGB za svaku fotografiju. To je značilo da se slike loadaju i do 30% sporije nego što bi trebale, čak i u standardnoj rezoluciji. Kako bi osigurali da veća rezolucija ne uguši site, u Facebooku su pronašli dijelove koda koji su bili nepotrebni i uklonili ih.

Rezultat? Veće fotografije, koje bi se trebale loadati brzo i bez zastoja. Naravno, Facebook može raditi samo s onim što mu date. Ako imate (poput mene) albume fotografija koje ste prije dizanja na Facebook smanjili na 640 px širene (jer je tad to bilo najviše što se moglo prikazati, pa da se brže uploadaju), nećete moći povećati svoje fotografije.

Ako ste, pak, koristili fotografije direktno s kamere u većoj rezoluciji, trebali biste već danas vidjeti ovu promjenu. Sviđa li vam se?

Izvor: http://www.netokracija.com/

Legenda kaže da je udovica Clicquot-Ponsardin, nakon smrti supruga Philippea Clicquot-Muirona i početka vođenja šampanjske kuće koja se danas poznaje pod imenom Veuve Clicquot-Ponsardin, na svojem putu u Petrograd svratila u Pleternicu nedaleko Kutjeva. Mještani prepričavaju da su se udovici Clicquot-Ponsardin toliko svidjeli tamošnji brežuljci da je, po povratku u Champagneu, Pleterničanima poslala lozne cijepove raznih francuskih sorata, ali i onih koje upoznala na putovanju u Rusiju. Pleterničani su, pak, zauzvrat, u čast udovice Clicquot-Ponsardin vinograd, a kasnije i vino napravljeno od graševine, rajnskog rizlinga, bijelog pinota i domaće ranine, nazvali – klikun. Tako su, naime, zapamtili da se izgovara njezino prezime Clicquot!

Skoro 200 godina kasnije klikun ponovo dolazi u središte zanimanja. Marinko Markota, jedan od brojne braće koja su podigli poznatu distributersku tvrtku Alca, odlučio je 'preorati' brdo i zasaditi 34 hektara vinograda na lokalitetima Starac i – Klikun. Marinko Markota se tako, gotovo preko noći, mogao u Udruzi Kutjevačkih vinara pohvaliti s najvećim vinogradima u vlastitom posjedu.

- Obnova klikuna je pobjeda stvaralaštva nad ljudskim nemarom, ponosno naglašava Marinko Markota tvrdeći da će tako, primjerom vlastitih sinova koji rade u vinariji, pružiti priliku mladima da ostanu u Pleternici i ne odlaze u druge krajeve.

Za Starac i Klikun Marinko Markota tvrdi da su dvije ponajbolje kontinentalne pozicije za sadnju vinograda. Šaleći se na račun priča o afrodizijačkim svojstvima vina koja dolaze iz tih vinograda, Marinko Markota kaže da – poslije vina s Klikuna i vlastita žena se voli!

- Za sve nas koji smo iz Pleternice i koji smo nešto postigli obveza je uložiti u Pleternicu. Sadnjom vinograda želim vratiti vinski sjaj položajima koji to zaslužuju. Vino sada zaokuplja našu maštu, priča Marinko Markota koji je u svoju vinsku priču uložio preko 10 milijuna kuna.

Marinko ima sedmero djece, kaže - „Nije Marinko to pljuvao kroz prozor!“, no u njegovom životu posebno mjesto zauzimaju supruga Marija i kćeri Marta i Ana. Njima u čast zasadio je na tri razine mirisne sorte muškat ottonel, muškat ružu i rajnski rizling te taj dio vinograda nazvao – terase ljubavi! Od goleme bačve kapaciteta 50.000 litara napravio je vidikovac, preuredio ju je u konobu i služi mu kao gostinska kuća za Martinje i Vinkovo. Premda je mnogima zagonetka kako se tamo uvukao, u bačvi je pjevao Vinko Coce, a prije nekoliko mjeseci s tamburašima je u bačvi pjevao i Željko Bebek.

Marinko Markota želi ustoličiti još jednu vinsku manifestaciju, Dane cvatnje graševine i ruža, za koju vjeruje da će postati tradicionalna. Naime, ugledavši se na Toskanu, Marinko Markota je ispred svakog reda vinove loze zasadio ruže.

- Ruže su dobar indikator bolesti u vinogradima. Vjeruje se da one signaliziraju pojavu bolesti tri dana prije nego se ona pojavi na vinovoj lozi. S druge strane, tako zasađene ruže stvaraju prekrasan i atraktivan vizualni efekt. Lijep primjer suživota s prirodom. Ruže i vinova loza su glazba prirode. Krajem svibnja ili početkom lipnja u isto vrijeme cvate i graševina i ruže. Ne znam kako je Bog stvarao svijet, ali znam da ga je ukrasio cvijećem, ružama, vinovom lozom i vinom, priča Marinko Markota.

Lozu će usporediti sa ženom – „opčinjava i ugađa“, obožava poeziju, a često zabavlja društvo recitiranjem svojih, ali i pjesama njemu najdražih pjesnika, poput Lope de Vege. Stoga i ne čudi kad najavi da će u vrlo skoroj budućnosti njegovi vinogradi postati stjecište brojnih umjetnika. Namjerava među trsovima graševine organizirati violinske koncerte i likovne kolonije. I pritom nikad ne zaboravlja oca koji je davnih 50-ih godina prošloga stoljeća u pleternički kraj došao iz dalekog Rakitna u Hercegovini (odakle su korijeni i još jednog kutjevačkog vinara, Branka Mihalja!). Na pakovinama svojih vina Marinko je zadržao očev potpis iz doba kad se kao matičar krasopisom potpisivao na vjenčane listove.

zeljko-vinskeprice.blogspot.com

Pred sam Drugi svjetski rat Albert Camus napisao je kratko crticu o novinarstvu, analizirajući kako zadržati medijsku slobodu. Njegov tekst cenzuriran je i ostao zagubljen pune 73 godine, sve do prije neki dan, kada ga je pronašao pariški Le Monde i objavio na naslovnici. O njemu u Hrvatskoj nije napisano ni slovo, iako je tekst do današnjeg dana potpuno zadržao svoju aktualnost. Što savjetuje Camus pročitajte iz Pera Politikne kolumnistice Zorane Šuvaković, a saznat ćete zašto i danas Francuzi najviše vjeruju crno-bijelom tjedniku. Naime, znaju da on nikome ništa ne duguje

Tek pre dva dana, 73 godine pošto je napisan, objavljen je u pariskom „Mondu“ zagubljeni manifest Albera Kamija o slobodi štampe i integritetu novinara. Pronađen je u Nacionalnom arhivu u Eks en Provansu, zahvaljujući jednoj novinarki pariskog „Monda“, koja ga je iskopala iz crne rupe, da bi, kao savršeno aktuelan danas, bio objavljen na naslovnoj strani uglednog francuskog dnevnika. U vreme kad je pisan (novembar 1939) Francuskom je vladao strah od nemačke invazije, a politička i novinarska elita se spremala za besramnu predaju Trećem rajhu. Kami je tekst napisao za „Soar republiken“, list koji je izlazio u Alžiru, gde je pisac „Stranca“ bio jedan od urednika.

Cenzura je tada vladala Francuskom i tekst nikada nije objavljen, što je i logično jer je ovaj neveliki pledoaje, u stvari, odbrana prava na slobodu mišljenja u konfliktnim vremenima. Još više od toga, Alber Kami poziva svakog pojedinca da se izdigne iz kolektivnog stanja svesti i da u datim okolnostima sam sebi stvori sopstvenu slobodu. Kako se to postiže?

„Jedna od važnih zapovesti novinarske profesije je da se nikada ne pada u beskorisno jadikovanje nad stanjem stvari koje ne mogu da se promene. Nije pitanje u današnjoj (ondašnjoj, pre 73 godina, prim. nov.) Francuskoj kako očuvati slobodu štampe. Naprotiv, novinar bi morao da pronađe način kako da se, pred potiskivanjem tih sloboda, održi slobodan.“

Labert Camus (FOTO: JulieInJapan)

To bi morala biti pojedinačna, individualna a ne kolektivna bitka, insistira autor „Mita o Sizifu“. Kami, majstor filozofije apsurda, ipak daje recept kako da se ovaj Sizifov posao učini smislenim čak i u jako ograničavajućim okolnostima:

Po Kamiju četiri tačke moraju da obavezuju nezavisnog novinara kako „pred ratnim huškačkim okolnostima“ ne bi izgubio svoju slobodu.

1.Lucidnost– Zato što to podrazumeva „otpornost prema mehanizmima mržnje, osvetoljubivosti i fatalističkog mita“.Po ovom Kamijevom ranom radu, „novinar u 1939. ne očajava, već se bori za ono u šta veruje i traži način da njegovo individualno delanje bar malo utiče na razvoj događaja“.Zbog toga ne objavljuje ništa što bi moglo da podstakne mržnju ili očajanje.

2.Otpor – „Pred rastućim morem gluposti, neophodno je da novinar aktivira otpor i izvesnu neposlušnost“, savetuje Kami. Ni svi pritisci ovog sveta, nastavlja u pledoajeu o novinarstvu, ne mogu jednog iole čistog novinara da nateraju da prihvati nepoštenje.

Lako je, kaže francuski pisac koji je u 46. godini poginuo u saobraćajnoj nesreći, prepoznati autentičnu informaciju. „Ako ne može da kaže sve što misli, bar ne mora da kaže ono što ne misli, ili ono u čiju istinitost ne veruje“.Pisac pridaje najveću pažnju ovoj „negativnoj novinarskoj slobodi“. Jer ona pojedincu koji se bavi novinarstvom dozvoljava da „bar odbije, ono na šta ga nijedna vlast ne može naterati, da prihvati da služi lažima“.

3.Ironija –Neophodna: ona je„nezamenljivo oružje protiv moćnika. Upotpunjava nepokornost tako što omogućava da se odbije ono što je lažno, i često da se ubedljivije iskaže ono što je istinito“.

4.Upornost –Da bi se sva tri prethodna (zlatna) pravila sprovela, neophodno je biti uporan, kako bi se otklonile prepreke koje najviše ometaju posao: tvrdokorne budalaštine, organizovana bezvoljnost, agresivni prodor svakakvih gluposti“.

Francuze je zapanjila aktuelnost Kamijevog teksta. Francuska nije u ratu i zvanično nema cenzuru, kao ni većina evropskih zemalja danas, ali vlast nije izmenila svoj monarhistički odnos pred medijima, niti je nestala promiskuitetna veza između političke, korporativne i medijske klase.

Tada,pre 73 godine,Kami je ocenio da najhrabrije i najistinitije tekstove objavljuje mali nezavisni list od četiri stranice, bez fotografija i bez ijedne reklame „Okovani patak“ („Kanar enšene“,osnovan pred Prvi svetski rat).I danas, marta 2012,dva meseca pred francuske predsedničke izbore, pored onoliko blogova, tvitera, fejsbuka, televizijskih kanala, poruka, medijskih pravila, tačno određene, podjednake minutaže za svakog kandidata, stvari stoje kao u vreme ranog Kamija pred Drugi svetski rat. Ako pitate Francuze, većina će vam reći da je „Okovani patak“ jedini medij kome veruju i za koji znaju da „nikome ništa ne duguje“.

Pre nekoliko meseci razgovarala sam s jednim urednikom „Okovanog patka“ u njihovoj redakciji (zgrada, ime i celokupna oprema je u vlasništvu svih novinara) u centru Pariza i pitala ga kako to da Francuzi koji žive u razvijenoj demokratiji, po svim anketama, najviše poverenja imaju u crno-beli satirični nedeljnik bez nagih žena i bez ikakve internetske prezentacije. Odgovorio mi je skoro doslovce istim receptom –onako kako je Kami propisao u predratno vreme pre sedam decenija.

„Izvori nam veruju jer znaju da nismo povezani ni s kim ni s milijarderima, ni sa političarima, ni sa finansijskim centrima moći. Svoji smo na svome, cilj nam je razotkrivanje veza i borba za drugačiju Francusku. „Patak“ se prodaje u 700 hiljada primeraka, i živimo s pristojnim platama isključivo od prodaje…”

A humor, to je kao po receptu Kamija, ozbiljna stvar, jer „ništa ne može tako da vas nasmeje kao istina“ . Da su naše informacije neistinite, mi ne bi smo mogli da preživimo, dodaje urednik lista, čiji je tiraž porastao za 30 odsto otkako su otkrili nekoliko istinitih afera povezanih sa Sarkozijem i vladom.

U Srbiji, kao i u Francuskoj izbori su u maju. Medijska okupacija je počela pre dolaska proleća. Kamijevski monarhistički odnos prema „sredstvima oglašavanja“ je u punom cvatu. Gotovo da nema jačeg političara koji sa sobom na put ne vodi svoju televiziju i svog izabranog novinara. Bira se po poslušničkom redu. Informiše se ono što svaki od njih želi da čuje o sebi. „Miljacka“se peva na sav glas u Briselu, a taj narodni melos prija uhu televizijskih gledalaca. Golotinje ima koliko god hoćeš. Ova je raskinula, ova se pomirila, ova je koketovala, ova je ugradila najveće silikone u Srbiji. Zelena kafa je ponovo na tržištu, nema veze što je komisija utvrdila da šteti srcu. Ko da poveruje toj,a ne nekoj drugoj komisiji. Važno je telo, biračko i svako drugo. Nemamo „Okovanog patka“, imamo gole patke.

I globalna kriza nam je dobro došla. Britanci kupuju vodene topove i suzavac da bi se branili od demonstranata koji bi mogli da okupiraju i razruše gradove pred Olimpijadu, baš kao što se to desilo prošlog leta. Pokret „Okupatora“sprema se za prolećnu eksploziju. Pukotine se naziru u mnogim koalicijama ili, što bi rekao Kami, u promiskuitetnim vezama između bankarske, političke i medijske klase. Valjda će nešto od tog prolećnog evropskog vihora zazviždati i kroz naše razvaline. Ako već ne može kolektivno da se okupira proleće ili Volstrit, krajnje je vreme da se čuje aktuelni Kami. Da pojedinac i pojedinci shvate da ih niko ne može naterati da iznose neistine. Jer posle izbora će na sve moći da nas nateraju a mi njih ni na šta.

Izvor: Lupiga.Com via Politika

Ježićeva kućica - suvremeno izdanje

Po gradu,
širom,
bez staze,
puta,
gospodin Ježić
povazdan luta.
Mitom se bavi,
često ga vide,
s trista eurića
na sastanak ide.
I Ivo,
i Vlado,
pa čak i Jaca,
poznaju Ježića,
slavnog mudraca.
Barba ga štuje,
i već mu se sklanja,
Gordan ga jadan
po svu noć sanja.
Pred njim
dan hoda,
širi se strava,
u njegovu džepu
kuverta je plava…
Jednoga dana,
vidjeli nismo,
Ježić je,
kažu,
dobio pismo.
Plavkasto pismo,
pričala Jaca,
stiglo za njega,
starog mudraca.
Adresa kratka,
slova ko jaja:
„Za druga
Ježića
iz Savskoga Gaja.”
U pismu piše:
„Ježiću,
brate,
sanjam te često
i mislim na te.
Evo ti pišem
iz Salzburga grada
Friedrichovim perom -
divno li šara!
Dođi na ručak
u ćeliju moju,
požuri samo,
ne žali nogu.
S punim loncem
i masnim brkom
čekat ću na te,
požuri trkom.
Nježno te grlim
i zdrav mi bio,
pozdrav ti šalje
Sanader Ivo.”
Ježić se veseli:
na gozbu, veli,
tu šale nema,
hajd’ da se sprema.
Gospodin Ježić
lukavo žuri,
pregleda kufer
i na put juri.
Ako bi usput
došlo do suda,
nek’ bude spremna
obrana luda.
Sunčani Hvar se
u zenit digo
kada je Ježić
u Salzburg stigo.
Pred zatvorom tim,
kamenog zida, gospodin Ježić
svoj šešir skida;
klanja se,
smješka,
kavalir pravi,
biranom frazom
Ivu pozdravi:
„Dobar dan,
Ivo,
vrlino čista,
klanjam se tebi,
s kuverta trista.
Nek’ perje Jace
krasi tvoj dom,
Barba nek’ sjedi
u loncu tvom!
Gomila eura
bez traga, broja,
a BMW nek’ bude
kočija tvoja.
Živio vječno
u ćuzi,
sreći,
nikada lavež
ne čuo pseći.
I još ti ovo
na kraju velim:
ja sam za pare
gepekom cijelim!”
Uđu u ured
čaroban,
bajni;
i Ježić
i Ivo
za stol sjajni.
Euro za eurom
samo se niže,
Ježić sve češće
zdravicu diže:
„U zdravlje, Ivo,
i tvoje kuće,
zaboravi sve
što bilo je juče’.”
Nižu se priče
jedna za drugom,
zategnut trbuh
zaliven cugom.
Evo i noći,
nad Austrijom cijelom
nadvi se suton
s modrim velom.
Promakne samo
leptirić koji,
a vjetar noćnik
listove broji.
Utihnu Uskok,
nestade Baje,
agenata divljih
oči se sjaje.
Skitnica Šuker
svjetiljku pali,
čarobnim sjajem
putanju zali.
A Vlado huknu
svoj pijani zov:
„Drži se,
bando,
počinje lov!”
Ježić se diže,
sako si briše:
„Ja moram kući,
dosta je više.
Dobro je bilo,
na stranu šala,
Ivo moj dragi,
e, baš ti hvala.”
„Moja je ćelija
čvrsta ko grad,
prenoći u njoj,
kamo ćeš sad?”
Tako ga Ivo
za konak sladi,
a Ježić se brani,
što da se radi:
„Zahvaljujem se
na pozivu tvom,
al’ mi je draži
moj skromni dom!”
„Ostani, Robi,”
Ivo sve guče,
moli ga,
zove,
za ruku vuče.
Al’ ježić
tvrdoglav,
osta pri svom.
„Draži je meni
moj zlatni dom!”
Šušteći Tirolom
Ježić mjeri put,
kroz naplatne mjesec
svijetli mu put.
Ide Ježić,
gunđa,
dok zvijezde sjaju:
„Kućico moja
najljepši raju!”
Ostade Ivo,
misli se:
„Vraga,
što mu je kuća
toliko draga?
Kad Ježić tako
žudi za njom,
bit će to,
bogme,
bogati dom.
Još ima,
možda,
od eura pod,
zlatnici zlatni
krase mu svod.
Ta kuća,
vjeruj,
obiljem sja.
Poći ću,
kradom,
da vidim ja.”
Što dalje bješe,
kakav je kraj?
Pričat ću i to,
potanko, znaj.
Glavnoga Ivu,
jadnu mu strinu,
smjestio Uskok
u vječnu tminu.
Trapavog Vladu,
oh, kuku
lele,
do same smrti
izbole pčele.
I divlji Šuki
pade ko kruška,
smače ga minus
i proračunska puška.
Al’ po zatvoru danas,
bez staze,
puta,
gospodin Ježić
povazdan luta.
Vješt je i majstor
u poslu svom,
radi i čuva
svoj novi dom.

Izvor: http://webcafe.net.hr/

Nostalgija je prekrasno ljubavno osjećanje, a zapravo lirski osjet, a ako je u odsutnosti tada ga proizvodimo kao nepopravljive nostalgične duše. Neki od nas u jednom preosjetljivom trenutku postanu i pjesnici kad ih prožme nostalgija. No, nostalgija počesto prerasta u melankoliju. Ako nostalgiju supstitucijom značenja premetnemo u problematičan brak ona se često pretvori u neizlječivu melankoliju (bolest) i tada, naravno, kao i u Jugoslaviji, dolazi do rastave. Supružnici se posvađaju, zamrze, razdvoje djecu, te se na kraju pobiju, sude se i ganjaju sve do Međunarodnog suda za ratne zločine.

Jednu od nostalgičnih slika koja se pretvorila u melankoliju mogli ste do sada pratiti na proslavama Dana mladosti u Kumrovcu i ustrajnim jubilarnim proslavama rođenja ili smrti Josipa Broza Tita u Sarajevu i Beogradu. Ostavimo postrani, na trenutak, „nesvrstane“ i gole otoke, ali, zar zaista ne vidite - pred nama salutiraju ostarjeli i isluženi Titovi partizani koji su ostali bez svojih pionira, većeg dijela omladinaca  i ostalih radnika koji su onomad imali stalne plaće, a sada imaju „fige u džepu“ i koji bez zadrške  salutiraju svojem nekadašnjem maršalu. Ah, zar ne izgledaju nepopravljivo i posvema melankolično.


No, taj jugonostalgičarski, pomalo karnevalski fenomen, nalik na šumsku paradu lisice, medvjeda i divlje svinje iz Ćopićeve „Ježeve kućice“ izgleda kudikamo vedrije od još uvijek aktualnih melankoličnih ali i zaista sablasno zlokobnih povorki ponajćešće sa četničkim, ali i ustaškim znakovljem. Potonja vrst melankolije je po definiciji mentalna bolest i potrebuje sudsku zabranu pristupa ili klinički tretman. To jest, razgovor o potrebi za suzbijanjem jugonostalgije gotovo je bespredmetan, sve dok borba protiv ratobornih nacionalizama traži dnevnu dozu antipsihotika.  

Fenomen narastajuće jugonostalgije kod mladih

Zar uistinu nekog zrelog i u vlastiti nacionalni identitet sigurnog čovjeka možete preplašiti pričom o reinstituciji nečega što je, po svemu sudeći, propalo? Teško je u to povjerovati. Nekadašnjoj Jugoslaviji se opravdano pripisuje jednoumlje, a u naše doba trpimo nacionalističko i kapitalističko zaglupljivanje i posvemašnju kretenizaciju, odnosno, potrošačko sljepilo, dužničko ropstvo u kojemu je njegovanje kulta ličnosti zamijenjeno za kult šopingiranja u beskrajnim trgovačkom centrima – u kojima se osjećamo poput Kafkinog Gregora Samse. Takve je „potrošače“ zaista lako plašiti utvarama prošlosti. Političko slijepilo se, naime, sasvim lako prenosi iz sistema u sistem.

Razne ankete govore da jugonostalgija nije samo čežnja za vremenom kad su neki među nama bili mladi, optimistični, puni mladenačke energije i života; nego je to i žalopojka za vremenom u kome većina nije znala šta su to zapravo egzistencijalni problemi jer je postojao zavidan nivo „osobne sigurnosti“, zdravstvene zaštite, zatim, niste mogli dobiti otkaz (bez obzira na strogoću disciplinske komisije) te se moglo otići bilo gdje na svijetu visoka čela i uvijek se vratiti – barem cijenjenom brodskom „Jugolinijom“. S obzirom na rečeno u anketama, jugonostalgija bi se mogla nazvati nekom vrstom posttraumatskog tranzicijskog sindroma.


Mnoge zbunjuje ili zabrinjava fenomen rastuće jugonostalgije, posebno kod mlađe populacije koja se rodila prije raspada bivše države. Postavlja se pitanje na šta su to oni nostalgični kada nemaju posvemašnje i iskonsko sjećanje na Jugoslaviju? Naravno, po srijedi je prisutan utjecaj roditelja, ali, zar ćemo povjerovati da to može biti stvarni i jedini uzrok te „masovne pojave“. Svakako ne. Riječ je prije svega o subkulturalnom fenomenu koji se vezuje uz kulturološku ex-YU ikonografiju: ponajviše muziku i film, a začudo, mi još uvijek nismo čuli da su se u nekom kvartu potukle banda skinheadsa i jugonostalgičara.

Mladima je u pravilu najteže živjeti u sadašnjosti te se „jugonostalgija“ može povezati sa raznim mladenačkim modama koje se sezonski „nose“. Da li je time ona maligna? Zasigurno ne. Ona je neka vrsta benignog utopističkog sanjarenja kojoj je mladost pokazala sklonost. Može nekome smetati, ići na nerve, ali opasna nije, jer, koliko nam je poznato, ne propagira nasilno političko objedinjavanje ili pripojenje.

Pogubna politika osamljivanja

S druge strane, svaki pokušaj regionalnog povezivanja upada u opasnost da se proglasi jugonostalgijom. Dežurni nacionalisti vazda će svaki pokušaj kompromisnog dijaloga osujetiti i osuditi te poticati nepovjerenje umjesto radoznalosti. Jer, borba protiv nacionalizma jest borba protiv samoće, kako glasi poznata rečenica autora „Filozofije palanke“ - Radomira Kostadinovića. Geografska odrednica Balkan postala je u nacionalista raznih fela sinonim za nazadnost, za neki daleki istok, za neeuropskost, za vraćanje iz kultiviranog europskog u „zaostali“ jugoslavenski, odnosno, balkanski prostor.

Tome nimalo ne pridonose zapadnjaci koji će počesto pejorativno zaključiti: a to su „oni tamo“ Balkanci koji se redovito međusobno ubijaju i kolju, ni ne znaš koji je koji, svi su isti... Kolonijalistima, iz prošlosti i sadašnjosti, Južne Slavene je najlakše bilo pokoriti po onoj staroj rimskoj 'zavadi pa vladaj', pa da kao borgovska radna snaga složno privređuju. Dakle, ta vrsta pojednostavljenog izjednačavanja svih južnoslavenskih naroda pod odrednicom krvoločnog balkanstva posljedično je razvila odbojnost i predrasude prema svemu što bi narode regije dovodilo pod neki zajednički imenovatelj pa makar on u sebi imao samo geografske označnice. Reći ćemo da nam se ponad svake jugonostalgije nameće potreba za dobrohotnim i ljekovitim dijalogom južnoslavenskih naroda koji se vodi u sadašnjosti, a ne u prošlosti.


Prošlost je sudbina – rekao je netko - i to zvuči podosta prokleto. I upravo to možda razlog što neke toliko zavodi jugonostalgija. Bojimo se poznatog, a bome i  nepoznatog, ali zar se taj strah može usporediti s onim već proživljenim – poput, recimo, Srebrenice i Vukovara. Svega se bojimo, a u zadnje vrijeme ponajviše međusobnog razgovora. Sve nam je čudno, a u Europu bismo, iako, sve je zbunjujuće, sve je neuralgično, ponajviše u BiH gdje se žestoko reagira na bezazlena imenovanja „bošnjačko“ i „muslimansko“, „hrvatsko“ i „katoličko“, „srpsko“ i „pravoslavno“ kao da to nije ujedno i bezazleno „bosansko“. Na ulazu u njemački koncentracijski logor Buchenwald pisalo je „Jedem das seine“ – „Svakome svoje“. Eto, dotle su, odnosno „smo“ došli u potrebi svake nacije da bude sama za sebe, i da egzistira u pogubnoj politici osamljivanja.

A gdje vam je Patrija, gospodo?

No, isto tako, ćuti ćemo, u onih odveć jugonostalgičnih koji se gnušaju patriotizma, da su apatridi. Gdje vam je onda Patrija, gospodo? – upitat ćemo. Čiji pasoš nosite? Kakvo vam je babo ime nadjenuo? Neće baš biti da tu vlada neki politički strah, jer smo se toga valjda oslobodili, nego će to prije biti neki mitski, arhetipski strah.

Odavno je netko, a posebice od rata pa naovamo, vrlo vješto nacionalnu i vjersku pripadnost pretvorio u nešto loše, nešto što priziva isključivost i nazadnost i gorki okus ratobornih etnonacionalizama – nešto što nas posttraumatski, u potrazi za izlazom, nagoni da budemo jugonostalgični.

Neki će probati razinu jugonostalgije mjeriti po teritorijalnim parametrima – to jest navodno su najmanje jugonostalgični oni koji su najviše dobili nakon raspada bivše države i ratova. Po nedavnim anketnim istraživanjima, iako uzorak ne obuhvaća Sloveniju i rađen je na zaista malom broju ispitanika, pokazuje se da su Hrvati i Kosovari najmanje jugonostalgični. Dakle, po gore navedenoj teoriji Hrvati i Kosovari su dobili države i to sa poprilično smanjenim brojem etničkih manjina i, neki će reći da je upravo taj „sumnjivi“ dobitak poprilično etnički čistih teritorija, unutar avnojevski zacrtanih granica, razlog zadovoljstva i manjka jugonostalgije.

No, da tome nije tako govori i primjer Slovenaca koji nisu obuhvaćeni ispitivanjima, a poznato je da ih je neko vrijeme itekako tresla groznica jugonostalgije. Stoga, trebalo bi prije svega govoriti o mentalitetima naroda, a ne o tome tko je šta dobio ili opet nije. Dakle, netko je po mentalitetu, naravi ili temperamentu (koje oblikuje političko okružje slobode ili neslobode u kojem živi) više ili manje emotivan i nostalgičan.

Za vrijeme vladavine Franje Tuđmana u Hrvatskoj se propagirala otrovna doza antijugoslavenskog i antibalkanskog – do te mjere da su se pojavile i teorije o neslavenskom porijeklu Hrvata – onom, neslužbenom, iranskom. Svaki govor o bivšoj državi svodio se na javni bauk i jauk koji priziva vrijeme tamnice naroda, velikosrpske hegemonije, srbočetništva i slično. Nije za očekivati da djeca koja su rasla u takvom medijskom okružju budu jugonostalgična. Međutim, i u Hrvatskoj je sve prisutnija „T'ga za jug“, kako glasi znamenita pjesma makedonskog romantičarskog preporoditelja i pjesnika Konstantina Miladinova. Po raznim mladenačkim okupljalištima primjetno je da istoimeno makedonsko vino piju oni sa majicama na kojima se smiješi lik Che Guevare i Josipa Broza Tita. Doduše, veselo ga mladi piju miješajući ga pritom sa kapitalističkom Coca Colom, radeći tako popularni „bambus“.

Emotivni turizam

Poznato je da Slovenci za proslave Nove godinu masovno odlaze u Beograd. Slovenci se smatraju Europljanima, a ostali Južni Slaveni za njih su Balkanci, „bratja“ iz bivše juge, takozvani „čefuri“, kao što su, uostalom, za Austrijance, paradoksalno, Slovenci Balkanci, a ne Goti i ostali g-mail produkti. Slovencima će taj Balkan biti mjesto za raskalašenu zabavu, za praznično uživanje u životu, a doza prihvatljive jugonostalgije je dopuštena sve dok se njihova europskost ne dovodi u pitanje. Dakle,  jugonostalgija može biti i neka vrst emotivnog turizma koji je dopušten sve dok nedavna prošlost ne dođe u pitanje. Sudeći prema nekim slovenskim „veselicama“ svi ti Balkanci su posve prihvatljivi dok god „mi idemo njima, a ne oni nama“.


U Sloveniji to zorno dokazuje problem „izbrisanih“. Slovenija je 1992. izbrisala iz službenih registara gotovo 25.000 neslovenaca, prije svega radničke klase, porijeklom iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, a od njihovog je života, nažalost, napravila pakao.

Kosovari su osamdesetih prošloga stoljeća štrajkali u jednom od rudnika, naravno, uz Titovu sliku. Štrajkali su glađu i ronili obespravljene suze koje su mogle ganuti samo podzemne jugoslavenske štakore u oknima. Po mnogima, znali su što rade. Sada su u nadzemlju, imaju državu, i opet „gladuju“, ali pritom ne štrajkaju. No, Albanci, iako su najstariji balkanski narod, nikada se baš nisu oduševljavali Jugoslavijom. Zajedno sa Srbima nosili su Titovu sliku pod barjakom sa crvenom zvijezdom, a u srcu nosili klicu nacionalnog dvoglavog orla. Uostalom, po mnogima, nije li upravo na Kosovu počeo raspad Jugoslavije – kada su suri srpski i albanski orlovi počeli međusobno kljucati oči.

Makedonci će pak svoje jugonostalgije, pritiješnjeni između Srba, Albanaca i Grka, liječiti gradnjom velebnih spomenika Aleksandru Velikom – u nadi da će ta novootkrivena nacionalna monumentalnost konjskim rzanjem nekoga preplašiti i utješiti. Uostalom, nećemo o tome jer još uvijek ne znamo tko će uzjahati Aleksandrovog Bukefala.

Srbi su po nekim teorijama poprilično jugonostalgični jer je upravo Jugoslavija bila najbliže idealu „svih Srba u jednoj državi“. Režim Slobodana Miloševića je i nakon raspada nominalno naslijedio ime Jugoslavija te je zajedno sa Crnogorcima tvorio neki privid nastavljača. U današnjoj je Srbiji možda zato i nastao šizofreni metež – pokreću se procesi za sramotnu rehabilitaciju četničkog koljača Draže Mihajlovića. Ta perfidna identifikacija Srbije i Jugoslavije izazvala je i regionalni strah od jugonostalgije koja se shodno tome prometnula u strah od srpske dominacije.

Prijatelji stari, gdje ste?

Kako god, na emocionalnom planu mnogi će se bez puno ustezanja svrstati u jugonostalgičare, ali se pritom neće zalagati za obnovu Jugoslavije, uvjereni da bi se, kad-tad, neminovno opet raspala u krvi.

S druge strane ekonomska, gospodarska, trgovačka i kulturna regionalna objedinjavanja već su uvelike na djelu. Kriminalci suradnju nikada nisu ni prekinuli, za vrijeme rata su neumorno dilali benzinom i oružjem. Jednadžba je začuđujuće jednostavna: Na emotivnom planu, ali posredstvom trgovačke računice, nekom Hrvatu je bliži Srbin ili Bosanac od Madžara, ili, Slovencu je bliži Makedonac od Austrijanca – željeli oni to priznati ili ne. Zar je to jugonostalgija?

Ne, to je prije svega regionalni tržišni interes.
Eto, pogledajmo jednu Terezu Kesoviju i Dinu Merlina koji su uprkos svim zakletvama da nikada, ama baš nikada, neće nastupiti u Srbiji – ipak tamo nastupili. Činjenice govore da Dino Merlin nije otpjevao „Da te nije Alija“, a Tereza jest otpjevala „Prijatelji stari, gdje ste“. Hoćemo li ih optužiti da su jugonostalgičari – ma ne. Riječ je o širenju tržišta i opreznom krpanju starih ljutih rana. To dobro zna „glazbeni ambasador“ BiH Halid Bešlić koji nastupa gdje god ga pozovu. Bošnjaci su oprostili i Fikreti Jahić (alias Lepoj Breni) slikanje u uniformi srpske vojske za vrijeme rata, koja je, uprkos tome, u Sarajevu napunila Zetru, ali odmah potom i zagrebačku Arenu. Ni glumac Emir Hadžihafizbegović više ne hoda po ruralnim opštinama i emotivno proklamira: „Moj Bože, ponekad se pitam zar je dobro srce muslimanskog insana moralo vaditi valjevskim, užičkim i inim srpskim kamama … ne mogu oni pobit kolko mi možemo rodit … tko halali dabog ga rođena djeca proklela“.

Unosnije je Emiru, kao i mnogim drugim regionalnim glumcima, regionalno glumiti u raznim filmskim koprodukcijama i TV reklamama. Koliko god netko negodovao, tržišni interesi koji pomirbeno prodaju ex-Yu emocije su vrlo jaki, a tko je nekad bio regionalna estradna zvijezda i danas će to biti.

Nostalgija vjerskih zajednica

Koliko god se netko trudio jugonostalgiju opravdati, toliko će se naći onih koji će spram nje osjećati zazor. Primjerice, posve je jasno zašto će neki Bošnjak, koji je kao mladi musliman, ni kriv ni dužan, robijao 10 godina u Zenici, na spomen jugonostalgije dobiti crvene plikove po tijelu.


Takvome će prva asocijacija na Jugoslaviju biti mučna isljednička ispitivanja, maltretiranja i sprovođenja. No i on će za „hator“ istine nevoljko priznati da je nekadašnja milicija bila puno učinkovitija od današnje policije. „Barem si po ulici hodao više manje sigurno. Nekada su lopovi hapšeni, a danas su na vlasti“ Dakle, kao i mnogi drugi, iako je na spomen jugonostalgije alergičan, i nekadašnji će mladi musliman priznati da je onomad socijalno i sigurnosno stanje bilo puno bolje makar je to njega stajalo 10 godina zatvora.

Dakle, općenito, nedostaje društvene sigurnosti, a loš režim je u pravilu naslijeđen još gorim. Jugonostalgija je samo jedan od načina protesta prema lošem stanju u kojem se danas nalazimo. Tko je išao u crkvu ili džamiju, bilo mu je dopušteno, ali je cijena bila marginaliziranje jer takav nije mogao raditi u prosvjeti, medijima i na drugim prestižnim državnim funkcijama, ako nije bio MPP (moralno politički podoban), a vjerske zajednice su pritom bile konstantno nadzirane.

S druge strane, koliko god to zvučalo čudnim, mnogi će kršćani i muslimani biti nostalgični prema vremenima kada su u džamije i crkve hodali samo oni koji su doista bili vjernici. U vjerničkoj populaciji bilo je primjetno manje licemjerja i onaj koji je hodao u bogomolju imao je mnogo više za izgubiti nego za dobiti – barem u društvenom smislu. U današnje vrijeme počelo se govoriti čak o kadrovskim i interesnim džamijama i crkvama – to su one u kojima „viđeniji“ daju ili namještaju posao manje viđenijima. Ima li poštenije nostalgije od one vjerničke koja nam govori da je bilo bolje onomad kad nam je bilo politički lošije jer smo kao zajednice bili „pošteniji, iskreniji, bogobojazniji i homogeniji“. Međutim, to ne može opravdati loš odnos tadašnjih vlasti prema vjerničkoj populaciji.

Vatikansko-mudžahedinske zavjere

Uostalom nije li se i Gospa u Međugorju ukazala za vrijeme komunizma? Koji pošteni katolik neće biti nostalgičan s obzirom na period ukazanja. I dok se dobar dio ljudi u BiH ne bi usudio antijugonostalgičaru zakačiti na lice napis da je budalaš to će intimno i potajno o njemu misliti. Prosječni Bosanac zna da je njemu osobno bilo bolje pod jugoslavenskom čizmom nego na takozvanom demokratskom konju.

No, priznat će da se na proslavama bajrama više jelo baklava nego učilo „dova“. Prva linija jugonostalgije u BiH je urbana mladež. Mladi će u anketama reći da „što je neko manje glavat, dinaroidan i ko' od brda dovaljen - to je veći jugonostalgičar“.

Upravo ova izjava govori o urbanom kulturološkom naslijeđu Jugoslavije koja zanima mlade, a ne o političkom.

Nacionalizam im pak priziva osjećaj nazadnosti i ruralnog mentaliteta, a jugonostalgija postaje zalog urbanosti. Nadalje, dostupna nam ispitivanja javnog mijenja govore da prosječan Bošnjak još uvijek misli da je Juga bila super, a šteta je što su je Srbi srušili, dok prosječan BiH Srbin misli jednako, ali smatra da je šteta što joj je „vatikansko-mudžahedinska“ zavjera došla glave... BiH Hrvati Hercegovci je uglavnom mrze jer su pedesetak godina plaćali račune – zbog, jednim dijelom, pripadnosti ustaškoj vojsci, ali i zbog tamničenja u komunističkim zatvorima. Bez obzira na razloge za i protiv zajednički će se složiti da je prosječni Jugoslaven živio bolje.

Eto vam belaja

Bosna je, nema sumnje, multietnična zemlja nerazdvojivih granica, ali, je li njen građanin Bosanac (Bošnjak, Srbin, Hrvat...) multietničan? Hoće li njemu biti svejedno reći u pekari – „kruha mi dajte ili hleba mi dajte?“ Nije li totalitaristička upravo teza: „nije važno nazivamo li nešto kruhom ili hlebom – samo neka ga ima.“ Takve perfidne jezične teze, koje tobože izvikuju „mali ljudi“ (a zapravo velike hulje), idu direktno za animalizacijom, za guranjem ljudi u zoo-kaveze, kroz čije rešetke će im država bacati pomije.

Isto tako, na sastancima komunističke partije, prije početka rata u Hrvatskoj i BiH, moglo se čuti kako neki Mujo iz Doboja ili Stipe s Brača ili Gligorije iz Skopja plačnim i dijalektalnim glasom „maloga čovjeka“ uzvikuje: „Ne dajte drugovi da nas dijele...“ Jer, naravno, ovčje stado ima atavistički strah od izdvajanja, koje prema autentičnom iskustvu pojedinih istaknutih ovaca vodi klanju. Nije, dakle, važno što se tor dobrano ubudžao i usmrdio, važno je da smo na toplom i sigurnom.

Stoga, ukoliko je jugonostalgija težnja prema nekom vrsti staro-novog jedinstva – loša je. Ukoliko je povratno sjećanje koje nam može služiti kao neka vrst poticaja na uspješniji međusobni kulturni dijalog i suradnju – dobra je. Eto, Srbi iz Srbije su htjeli biti jedinstveni sa Srbima u Hrvatskoj i BiH – i eto vam belaja, eto vam, Sarajeva i Srebrenice… Hrvati iz Hrvatske su poželjeli biti jedinstveni s Hrvatima u Hercegovini – eto vam opet belaja, eto vam Heliodroma. Jedino Bošnjaci nisu mogli primijeniti isti recept jedinstvenosti, jer, osim sažalijevanja, nitko ih nije htio osim kao izbjeglice. Jednostavno su po nečijoj ideološkoj zamisli morali nestati, a nisu.

Zašto se onda nameće neko jedinstvo kao imperativ opstanka? Možda, da svi zajedno nestanemo, ili isparimo u eter? A ne, nije to ono jedinstvo koje mi u svojim idealističkim predodžbama jugonostalgično zamišljamo kao zajedništvo, dobre komšijske odnose, ljubav, toleranciju prema različitom i tako dalje. To će biti prije svega jedinstvo pogubnog jednoumlja, jedinstvo ovaca koje se opet vode na klanje.

Pogledajte samo jedinstvenu ravnodušnost koja je poput bolesti zahvatila čitavu regiju, pogledajte svoje znance, rodbinu i prijatelje koji će zajednički naricati: „pa, šta mi jadni možemo, to je sve već unaprijed odlučeno, čine oni što ih volja, ruka ruku mije, ja tebi ti meni.“ itd., itd. Takvo jedinstvo sistematski i programatski uzgaja kult melankoličnog „malog čovjeka“ koji je ili jugonostalgičan ili euroskeptičan da bi se s njim lakše vladalo i naposljetku završilo u nekom novom izrežiranom sukobu.

Morat ćemo naći nove izvore svojih nostalgija, jer očito je da dosadašnja njihova primjena ne funkcionira. Možda će nam odgovore dati upravo sporna globalizacija koja umah može sve pretvoriti u nostalgične manjine pa više nećemo razmišljati o pšenično-jezičnim razlikama između „kruha“ i „hleba“ već će nam biti nametnuta „mjerica“ anglosaksonskog beskvasnog „breda“.

Izvor: http://balkans.aljazeera.net/

Ukoliko niste znali, Firefox je već u svojoj jedanaestoj inačici, a uskoro, osim brojki, sprema i neke veće promjene. Prva stvar koju planiraju srediti, jest to da će odsad stariji pluginovi raditi. Iako ova konstatacija izgleda pomalo smiješno, zbog učestalog izbacivanja verzija preglednika (da budem iskren, ja zadnje pamtim brojku 6), razni add-onovi sve češće jednostavno nisu radili.

Još jedna novost su “silent updateovi”, poput onih na vašem antivirusnom softwareu. Laički rečeno, nećete ni znati da se vaš Firefox preglednik popeo na troznamenkastu brojku verzije. Spomenuto će biti dostupno od trinaeste verzije.

No najveća novost koju Mozilla sprema, jest integracija sveprisutnih društvenih mreža u preglednik, odnosno, mogućnost dijeljenja sadržaja na njima. Na kraju se još samo postavlja pitanje čemu sve to, kada Chrome ima gro plug-inova za dijeljenje svega što vam padne napamet.

Izvor: http://www.netokracija.com/

Ovo sam naučila od mojih roditelja, a oni od svojih predaka:

Na čelo božji križ

Na čelo božji križ,

Na usta božja beseda,

Na srce preslavna Divica Marija.

Po znamenju svetoga križa

Oslobodil nas semogući gospodin Bog

Od neprijatela naših Amen.

Hvala Bogu Ocu

Ki nas je stvoril,

I Sinu božjemu ki nas je otkupil

I Duhu Svetomu ki nas je posvetil.

Isuse, Marija i Osipe

Na dar van bila

Moja dušica, moje telo.

Hvala Bogu, Majki Božjoj.

Bog pomiluj

Babe i dedi, tete i barbi,

Sutle i sutli i svi naši mrtvi

I sve dušice od pragatorija,

Bog ih pomiluj, Bog in dal

Pokoj vječni,

A nan zdravlje,

Pamet, sriću, mir

I dušicu spasit.

Amen - Bože tako daj.

Ovu molitvicu smo kao dica s našim roditeljima pjevali navečer svaki dan u Korizmi

Ja iman jednu malu goricu

Ja iman jednu malu goricu

Na nju mi je crikvica

Z tamijanom kajena

Z rožice okićena.

Nutri nije nijedan

Kone sam Isus

Svetu mašu mašaše

Sveti Ivan odpivaše

I on se obrne

Za reć Gospod s vami

I on ovrćaše

Milu majku svoju,

Milu majku svoju

Ljubanku klječeći

I on njoj govori

Ča si mi ti majko

Prišla tote spati

Nit mi se sinko ne spi

Nit mi se sinko ne žmi

Već mi se sinko moj

Kruto razmišljuje

Ča su tebi Židovi činili

Da su tebe Židovi uhvatili

Da su tvoju svetu glavu

S trnovom krunom okrunili

Da su tvoje svete ruke i noge

Na križ z čavli pribili

Da su tvoje svete uši, nos

Z bumbakom začipali

Da su tvoja sveta usta

Žukin ostom napili

Da su tvoja sveta rebra

Oštrim mačem probili.

Nisu ti to majko

Sanjke ni sanjice

Već su ti to majko

Iste istinice.

Ki bi ovu molitvicu izmolil

Četrdeset i sedan dan

Dokle pasa sveta korizma van

On bi spasil tri dušice

Od vrata od pakla van

Prvu dušu majčinu

Drugu dušu ošljevu

Treću dušu sam svoju.

Amen. Bože tako daj. 

Zapisala: Anđelka Zidarić r. Žužić, rodom iz Vrha

Nedjelja na Lupigi uglavnom je rezervirana za velikane. Ovdje ćete naći još jednu priču Darija Džamonje, najvećeg sarajevskog boema i ikone Olimpijskog grada. Tek nakon smrti Džamonja je u široj javnosti prepoznat kao majstor kratke priče. Njegove emotivne bilješke o svakodnevici nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, a da je tomu tako najbolje ćete se uvjeriti ako pročitate ovu koju objavljujemo. Još jednom ćemo u najavi reći, Dario Džamonja Daco čovjek je kojeg je život tukao svih dvanaest rundi, ali pisca to nije spriječilo da se plasira u vječnost.

Profesor geografije je bio baš onakav kakav bi trebao da bude jedan profesor geografije i kako ga često opisuju u knjigama: nemaran, tamnoplavo odijelo koje se sjajilo od iznošenosti, bijele mrlje oko desnog džepa sakoa u kojem je uvijek imao nekoliko komada krede, naočale koje neprestano spadaju s nosa, buljave, pospane oči, svi pokreti rasijani, a usta kao da su uvijek spremna da postave pitanje: «Otkud i zašto ja ovdje?»
 
Stajao je pored otvorenog prozora i gledao breze u školskom dvorištu. Prethodno mi je postavio pitanje: «Privreda u Francuskoj!» Znajući da uopšte ne sluša šta ja to pričam, ja sam, na opšte veselje razreda, deklamovao:
 
«Francuska je, daklem, opštepoznata po svojim odgajalištima slonova koje izvozi na sve kontinente i u sve zemlje svijeta, a u planu je i izvoz na susjedne planete. Mislio ko šta hoće o Francuskoj – ali što se tiče slonova – tu joj nema premca u svijetu! Osim slonova, Francuska je u svijet izvezla i nadaleko čuvene pijanice, kojih ima i ovdje prisutnih...(Naime, profesor je bio onaj tip čovjeka koji se, po nekoj međunarodnoj konvenciji, obično naziva «ljubiteljem dobre kapljice»...) ali, ali Francuska je čuvena po nečem što je zaista najorginalniji proizvod Francuske... To su sami Francuzi... Nijedna zemlja na svijetu se ne može pohvaliti tolikim brojem Francuza i mi joj ovdje, pred svima na tome skidamo kapu...»

U razredu je bila ludnica. Profesor bi se tad okrenuo od prozora i tek reda radi rekao: «Nećemo šaptanja!» pa bi se ponovo zadubio u posmatranje titravog plesa brezovog lišća... Ili u nešto drugo; ko bi ga znao? Ja sam nastavljao:
 
«Kao što se lako može zaključiti, takozvane francuske kape potiču direktno iz Francuske i mnogi poznati ljudi, od Pikasa do Sartra, mogu se pohvaliti da su se njom služili da ukrase ili zaštite glavu... Jedan od glavnih proizvoda Francuske koji ni u kom slučaju ne bismo smjeli zanemariti je, svakako, i Napoleon. Napoleone u posljednje vrijeme sve češće srećemo u ludnicama i na karikaturama, u trorogom šeširu u s rukom u šlicu... Od njih se takođe pravio jedan od najboljih konjaka na svijetu...»

Za to vrijeme su raja u razredu igrali poklape ispod klupa ili se pipkali sa ženskicama, gađali papirićima, ili, iz puke dosade urezivali svoje inicijale u klupu... Profesor bi se najednom trgnuo, namjestio nočale, sjeo na katedru, otvorio «Dnevnik» i svečanim glasom objavio:
 
«Nisi ti to, Dario, baš najbolje savladao. Ne, ne. Koliko da mu dam?» obratio bi se tad razredu.
 
Svi bi tada dreknuli: «PET! Pet, profesore! Sve je znao.»
»Uvijek vi sve znate! Je li ti dosta četiri?» pitao bi mene.
 
«Kako vi kažete profesore...»

Jednog dana reče mi jedan prijatelj čija je majka bila školska prijateljica s tim našim profesorom geografije, da mu je umrla kćerka. Dan poslije sahrane, prije nego što će profesor doći na čas, ja rekoh raji:
 
«Nemojte danas zajebati... Profesoru je umrlo dijete.»
 
On je ušao u razred, otvorio prozor, stavio «Dnevnik» na katedru, razastro mapu Evrope preko table – sve ono što je svakog dana radio – i, nešto što nikad nije prije uradio: zapalio je cigaretu...
 Među rajom u razredu je vladao muk. On je stajao na prozoru i gledao... Ne znam šta je gledao! I mislio... Otkud da ja znam šta je tad mislio?! Nas trideset i osmero je tada bilo s njim i on je to osjetio i kimnuvši glavom prema meni, sasvim zbunjenom, rekao:
 
«Deder, ispričaj mi nešto o uzgoju slonova u Francuskoj.»

Dario Džamonja

Izvor: http://lupiga.com/

Godina je zabavno počela...

Dragi moji čitatelji! Prvo ću vam se ispričati što sam vas puna 3 mjeseca ostavila na suhom! Pa dobro, trebalo je i učiti za stručni ispit, trebalo je napisati neke druge članke, bilo je tu i malo lijenosti. Nezgoda nije ponestalo!

Početkom nove godine, otišli dragi i ja u Gorski kotar na par dana, malo na snijeg i uživanciju. Bilo je zaista lijepo, bijelo, vjetrovito, ali i toplo (kako u kući, tako i vani kad nije puhalo). Međutim, jedna velika mana je bila ta što smo bili bez auta, dopeljao nas je naš vlastiti taxi šofer otac i otišao. Nažalost, u dućanu u malo većem naselju prije ovog sela, obavili smo brz i površan šoping računajući da u tom selu ima dućan. E pa naravno da nema. Kupili mi malko paštete, majka upakirala i pršuta, ali eto, kruh nismo kupili. Kupili mi i pogačice od sira koje samo treba ispeći dvadesetak minuta u pećnici – eto, u tom apartmanu nema pećnice. Zapravo je taj šoping izgledao besmislen, osim limuna i čaja koje smo kupili.
Teta vlasnica apartmana je srećom bila tamo, imala pećnicu, a i kupila nam je kruha sljedeći dan. nismo ostali gladni. Iako, drugi put ćemo se bolje pripremiti!

Nismo kupili niti išta slatko, što se pokazalo jako lošom odlukom. Zašto? Pa eto, baš zadnji dan našeg boravka tamo, poželjela sam nešto slatko. U apartmanu je bilo jedino šećera. Palo mi je na pamet da napravim finu karamelu. Mmmm. Dragi je odmah rekao da je to loša ideja, ali kad ja jednom zapilim – gotovo je! I tako, stavila ja šećer u padelu i na špaher grijala. Lijepo se otopila ta karamela, pa sam je maknula sa špahera. Kuhačom sam još malo promiješala i htjedoh ja to probati. Međutim, nisam bila sigurna je li to još vruće, pa sam eto, pukom srećom, umjesto jezika, zaronila kažiprst u karamelu. U vrelu karamelu. Au. Bolje rečeno: auuuuuuuuuuuuuuu! Uf, što je to peklo! Odmah sam prst stavila pod mlaz hladne vode. Naravno i nabubrio je i napravio se balon. Na momente me baš jako bolilo. Zato sam ja prst lipo močila cijelo vrijeme u čašu vode i s mokrom krpom. Sjećam se, baš je taj dan bio jedan super film i gledali smo gaa, ali se nisam mogla skroz koncentrirati na njega.

Naravno, pošto je to jako velika ozljeda, dragi je morao raditi sve poslove koji uključuju: pakiranje, pranje suđa, kuhanje čaja i sl...

Oteklina je splasnula skroz nakon koja 2 tjedna možda...Sad se više rana uopće ne vidi. Ali, karamelu više radit neću. Skrušeno prizhnajem da je dragi ovaj put, ipak bio u pravu.

Krajem ovog istog mjeseca, siječnja, dogodila se još jedna nezgoda. Gospodin dragi ima običaj svako toliko me prestrašiti, pljesne iz čista mira, a ja poskočim. I miša mu njegova, ja to više nisam htjela podnositi, posebno kad bi prolazio nekažnjeno i odlučila sam mu se osvetiti. Na isti način, naravno. Sjedila sam tako za kuhinjskim stolom, jela dorukač, pila kapučino i čitala neku knjigu. Dragi je također doručkovao i listao novine. To mi se učinila dobra prilika pa sam, eto, zamahnula rukom i htjela pljesuti. Nažalost, pljesnula sam po dupkom punoj šalici, još toplog kapučina, koja se prevrnula i prolila po stolu, po stolici i podu, ali i po knjizi iz knjižnice. Eto, pa nek mi netko sad reče da je osveta slatka. E, pa nije. Neću se više osvećivati, nema u tome ništa dobroga!!

Do čitanja!

P.S. stručni uspješno položen!

Već nekoliko dana mislim napisati par riječi o ovoj našoj metropoli. Ma pisala bi, a opet, mislim si, da li to ikoga zanima? Da li je u opće važno kako se živi u našeg gradu, nekad bijelom Zagrebu?

Subotnje jutro. Tmurno. Vikend je započeo... Oblaci se poigravaju sa suncem. Čas ga puste da proviri, čas ga totalno zaklone. Sve u svemu - ružno. Pa tako, shodno i tom vremenu, ponašaju se i ljudi. A što će? Preko tjedna rade, gotovo po cijele dane, a za što? Za obitelj, za svoju djecu, za sebe. Tako su mogli nekada govoriti, no svakog su dana sve više svjesni da rade za nešto „ekstravagantno“ - ne znam jesam li dobro upotrijebila tu riječ.

Veselje dolasku Nove godine i ispraćaj stare, svatko je doživljavao na svoj način, ali posljednjih nekoliko godina kao da smo se tome prestali veseliti. Baš naprotiv, pomalo se bojimo što će nam Nova donijeti. A u zadnje vrijeme bojimo se i novog dana, jer ne znamo što nosi. Kao programirani roboti postajemo iz dana u dan sve više nezadovoljni, razdražljivi, zamišljeni, odsutni i takvi se zatvaramo u sebe. Svjesni da smo već došli do tog stadija, sve nas više brine kakvi ćemo to postati sutra.

Vjerojatno se sad već pitate o čemu ja pišem - O životu svagdašnjem, o egzistenciji, o budućnosti...

Kada razmišljam o egzistenciji, često mi puta na pamet padne jedan predmet iz osnovne i srednje škole - kemija. Ta kemija koju smo učili ništa je naspram ove kakvu sada živimo. Doista, postali smo veliki znanstvenici u „krpanju“ iz dana u dan. Svakog nam je dana na meniju neko novo poskupljenje. Kruh, mlijeko, voda, struja, gorivo... Taman se malo financijski posložimo, sretni što smo uspjeli uskladiti primanja i davanja, kad ono novi šok.

U ovih nekoliko mjeseci, vozeći se tramvajem na posao i s posla, primjećujem sve više natpisa na kojima piše OTKUP ZLATA I SREBRA.

Nije mi odmah bilo jasno zašto ih ima na svakom ćošku. A onda mi se upalila lampica. Pa naravno, ponovno se netko dosjetio unosnog biznisa! To samo govori da smo fakat u totalnoj „banani“ što se tiče životarenja.

Zadubljena u svojim mislima hodam tako prema kući, kad odjednom, ispred mene, iz jednog grma u drugi, pretrči neko četveronožno stvorenje. Bio je to štakor. Pravi pravcati, dobro ugojeni primjerak štakora, u srcu bijelog Zagreba.

A onda me jutros do kraja ušokira vijest o tragediji koja se dogodila jednoj zagrebačkoj obitelji, u njihovom obiteljskom domu, na njihovom kauču, na spavanju.

I kako onda uživati u vikendu, kada te ovakve vijesti, danas, u 21. stoljeću dočekaju na samom početku vikenda? Kako onda uživati u šetnji gradom, kad te natpisi na izlozima podsjećaju na stvarnost?  Zato se znam često uloviti kako govorim - „Najradije bih pobjegla na pusti otok“.

Ovaj put je najsjajnije odličje dobio u Beogradu na Beo Wine Fairu za cabernet sauvignon iz 2007. godine. Priča je, međutim, zanimljivija zna li se da Mladen Süber za sebe nikad neće reći da je vinar. Štoviše, uvijek će ustvrditi da je prvo stomatolog, a tek onda vinogradar.

- Vinar sam tek u onolikoj mjeri koliko svima mogu pokazati što se može dobiti od grožđa kojeg supruga i ja uzgajamo na 10 hektara najboljih pozicija erdutskog vinogorja. I ponosni smo na svoje grožđe, sauvignon i cabernet sauvignon, koje smo dobili od talijanskog sadnog materijala. Možda će zvučati neskromno, ali rijetki u Hrvatskoj imaju ovako kvalitetno grožđe, priča Mladen Süber.

Primjerice, poznati vinar iz Brodskog Stupnika, Davor Zdjelarević, svoj bijeli Nagual je radio sa Süberovim sauvignonom, kao i vina iz linije Klinka.

- Ja sam izraziti hobist. Vina napunim tek u 2.000-3.000 butelja i ne prodajem ih! Znate, osim stomatologije i vinograda, moja velika strast su i umjetničke slike, ponajviše slavonskih slikara. U zbirci imam i neke slike Otokara Zobundžije, slikara koji nikada nije izlagao svoje slike na izložbama niti ih je ikada prodavao. Za života je Otokar Zobundžija tvrdio da ne može odrediti cijenu svojim slikama, jer – djeca se ne prodaju. Slično razmišljam i ja, barem kad su u pitanju vina koja radim od svojeg grožđa, priča Mladen Süber.

Tako se ovaj zanimljivi stomatolog, jedini od svih vinara na erdutskoj vinskoj cesti, okušao i u proizvodnji pjenušca. Od sauvignona iz 2007. godine napravio je 400 boca pjenušca. I ljubomorno ih čuva trošeći ih na kapaljku. Kad smo ga kušali, shvatili smo i zašto - Mladen Süber je napravio jedan od najboljih hrvatskih pjenušaca posljednje desetljeće! Stoga i ne čudi što je na sinovljevom vjenčanju dopustio da se potroši – samo šest boca!

- A moram nešto ostaviti i za drugoga sina, razna krštenja… Znate, grožđe je za nas živo biće i mi proizvodnjom malih količina izuzetnih vina samo pokazujemo koje se mogućnosti grožđa kad se u njega puno ulaže. A tvrdim da mi u svoje vinograde ulažemo 20-30 posto više od ostalih. Posljednju berbu caberneta sauvignona imali smo tek u studenom i nevjerojatno je kako je bilo dobro. Od male količine caberneta sauvignona, primjerice, napravili smo nekoliko stotina litara prvoklasnog roséa s alkoholom od 14,6 posto, priča Mladen Süber.

Inače, Mladen Süber je ponosan i na svoje prijateljstvo sa slikarom Borisom Ivandićem, čije slike su korištene u prvom redateljskom uratku Angeline Jolie.
- Davno mi se na jednoj njegovoj slici svidjela vizija ribe za koju sam, kad sam se odlučio povremeno baviti i vinima, zamolio dopuštenje da ju iskoristim na etiketi. I odobrio mi je!, priča Mladen Süber.

http://zeljko-vinskeprice.blogspot.com