Pisma od bodulske rožice: SRETAN VAM BOŽIĆ!

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 2

Piše: Adriana Bartolovic

Dragi moji i drage moje - htjeli mi to ili ne - bliži nam se još jedan Božić!!! I dok neki to očekuju s nekom tajanstvenom radošću u svojim srcima, neki vjerojatno i zastanu u svom hodu i samo zatvore oči i pomisle s laganom zebnjom: "Ne spominji...", jer za mnoge je to vrijeme velikog stresa.

Tradicije se žele nastaviti i to je kod nas neminovno i neko nepisano pravilo. U mom svijetu to baš i nije tako pa zaključujem kako sam možda i u privilegiranom položaju. Tradicije nas prate uporno i bez obzira na sve moguće i nemoguće prilike, dok se naša svakidašnjica neumorno mijenja i nije nikada ista, koliko god to nama ne izgledalo tako ili jednostavno želimo tu činjenicu negirati i mentalno prerazići.

Kao i uvijek, mi smo mali genijalci u kompliciranju stvari i života. Valjda smo tako dizajnirani ili nam to daje osjećaj da smo nešto napravili kako treba. Naravno, to uopće nije tako. Mnogo puta niti ne razmišljamo koliko toga nam je nametnuto  i koliko smo u stvari sami krivi ako se osjećamo prevarenima ili gurnutima u nešto što ne želimo.

Razmišljam kako je to bilo nekada... svi ti Božići. Mislim kako je život bio skromniji, odnosno mi sami smo bili skromniji. Manje smo imali, manje smo bili opeterećeni a više smo cijenili sve što smo imali. Više smo cijenili život. Dani Sv. Nikole... kada su pokoja nova i lijepa olovka  i još neotvorena bilježnica bile pravo bogatstvo... otvoriš prvu stranicu, onako čistu i ona te zove da na nju upišeš nešto lijepo... ili da  je jednostavno ukrasiš nekim lijepim crtežom ili stihovima i cvjetovima raznih boja... daš joj svoj neki blagoslov. Pa još koja mirisna naranča koja bi cijelom poklonu dala jedan tako specifičan miris koji i dan danas odzvanja istim osjećajem i posebnošću. I pokoji bombončić ili čokoladica bi se našla... znači, bio si dobar cijelu godinu, kojeg li olakšanja... nema šibe... Smeđe ljepljive karamele koje bi se lijepile za nepce i za zube i trajale podosta... Nema žvakanja, to je onda prekratak proces uživanja!!! Čokolada bi se našla pod strogim nadzorom i kontrolom... samo pokoja kockica svaki put - konzumacija  na tanane - da ne kažemo degustacija - zamotana u svoj papirić do polovice da se ne topi među prstima, to bi bio grijeh!!! Gornji dio bi se lizao kao sladoled, da što duže potraje. Kiki bomboni s voćnim okusom, kao žvakaće gume, ili bijeli šećerni bomboni (kako smo samo to mogli jesti?!) koji su bili običan šećer, umotani u blještave raznobojne papire, koji su se koristili kao ukras za bor i skidali tek na kraju praznika i onda jeli... kao, konac djelo krasi. Pitam se samo kako smo uspjeli sačuvati te naše zube... mislim da u više slučaja nikako... ali bilo je vrijedno žrtve.

I dok danas imamo tržište prenatrpano svime i svačime, na tone, postoje razne restrikcije. Godine te malo stisnu pa moraš paziti… ne ovo, ne ono... Zašto onda imamo sve to ako to ne smijemo konzumirati?! Toliko smo čekali "bolje" dane, a sad moramo samo gledati i razmišljati o danima koji nam se sada čine boljima od ovih sadašnjih. Smiješno... Vrijeme kada se nisu kupovale plastične jelke ili one već posječene, već vrijeme kada smo sami odlazili u šume i tražili najbolju smreku koja bi nas čekala negdje u nekom tajanstvenom i tihom kutku šumarka i mahovina koja se brala i brižljivo nosila u košari, da bi se stavila ispod bora i da bi na nju potom dolazile jaslice. Sve je to bio dio tog rituala, dio Božića. I lijepo je bilo ponovno prisjetiti se svih onih ukrasa što bi čekali cijelu godinu da budu obješeni na bor s osmijehom na licu i osjećajem posebnosti u duši, strepnje i iščekivanja. A tek kolači koji bi se pekli samo za to vrijeme... pogače, orihnjače, fritule.... imbrijagoni i sve to sačuvano u najhladnijoj prostoriji... Misim da nije imalo vremena pokvariti se... Mi smo bili kao tajanstveni termiti koji bi se krađom pobrinuli da se to ne desi... Kao, uopće se neće vidjeti da je netko stavljao svoje prstiće u to.

Odlasci na polnoćku su bili posebni događaji. Kad su stare babice na dnu crkve bile prestare i nemoćne da hodaju do vrha oltara, ali ne i za oštrovidno promatranje tko je došao  a tko nije i tko je kakav ili nije... i jezici bi klepetali i vodili bi se veliki mentalni zapisnici... A tek kasnije - priče koje možemo samo zamisliti!!! To su bile priče koje su se pričale i raspredale do narednog Božića… i to je bio dio tradicije. Kakva Vjesnikova kronika?! Totalno nepotrebno i nedostatno! Imali smo mi itekako sposobne reportere u poznim godinama, koji su bili obaviješteni o onome što mnogi nisu niti zamjećivali. Bili su to sati promatranja iza nekog tamnog kutka - skrivenog i jako privatnog. To bi se moglo nazvati kućna djelatnost - i to sve na dobrotvornoj bazi, bez plaće. Iza zatvorenih vrata i prozora, prenošeni "gluhim telefonima" - sve je funkcioniralo do perfekcije i bez Telecoma.

A danas? Danas imamo sve... i previše toga da se jednostavno gubimo u svemu tome i ne stižemo pohvatati sve te konce ili ih pak hvatamo u letu, usput... I dok kvantiteta postaje veća a kvaliteta sve manja, naši su svjetovi bombardirani svime i svačime, više puta ih želimo zaobići ili negirati, a opet smo svjesni da to možemo postići samo do neke granice. Mi smo glavni sudionici cijele te predstave i te igre bez granica. Mi znamo, negdje u dubini duše, da gubimo sebe i da će nam sjećanja i lijepe uspomene sve više biti ona luka u koju ćemo sve više svraćati i izabirati samo one najljepše trenutke koji će nas tamo uvijek čekati kao najveće bogatstvo. Kao rijetki dragulji koji će odzvanjati našim mislima, makar jednom u godini.

Danas živim u nekom paralelnom svijetu u koji sam upala sasvim slučajno i još uvijek se divim i čudim kako se sve to uopće i desilo. Baš kao da sam pala s Marsa. Ovo je kao isti svijet - dio svijeta kojeg sam ostavila negdje, do neke granice, iza sebe, par desetljeća natrag, a opet i nije isti. Svijet u kojem žive ljudi s cijele planete i svatko se kreće svojom osobnom začaranom putanjom. Svijet gdje svatko ima svoje vizije, svoje tradicije i nema nekog općeg pravila za svih. Potrošačko društvo gdje Božić označava više praznik za kupovanje poklona, običaj kojem nismo podlegli jer za nas to nije njegovo pravo značenje. Dobro je znati da radni ljudi tada imaju moment predaha, nekoliko dana, a većina njih i nekoliko tjedana. Uzimaju se godišnji odmori, djeca završavaju školsku godinu i vesele se praznicima.
Vrijeme obično bude kišovito i svježe, ali to se ovdje totalno negira. Ljudi entuzijastično odlaze na plaže i u kampove, iznajmljuju se kuće pored mora, rade se roštilji... to je Božić u Novom Zelandu. Pa i nije tako loše... Dobro je znati da ne moraš provesti taj praznik tako da robuješ u svojoj kuhinji i očekuješ goste. Tako se opet tradicija Božića nastavlja, samo na neki drugi način. Manje formalan. Uopće ne loš....

Sretan vam Božić i ugodni vam praznici, kako god da ih provodili!!! Ja ću pokušati zauzeti svoje počasno mjesto na nekoj plaži, čim dalje od ljudske buke i utjecaja, ispod nekog stabla pohutukawe i gledati svijet oko sebe. A najviše plavetnilo neba i mora i njihove tihe konverzacije na obzorju. I pomisliti još jednom kako nam je sve ono što je najbolje i najljepše, dano za badave i to je sve što nam treba i kako samo treba živjeti život na što jednostavniji način... jer, u tome se sastoji njegova ljepota.

Hvala na čitanju i doviđenja do sljedećeg puta od vaše bodulske rožice!!!! Pozdrave šaljem i pregršt poljubaca svima!!!