Ninuškine zgode i nezgode 7.

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 2

Prosinačke priče. Avantura Gorski kotar

Nekoliko dana nakon što je stigao moj najdraži mjesec u godini, najdraži i jedini brat me zamolio da njega i frendove odvezem u petak u Begovo Razdolje. Ja rekoh, hm, pa imam instrukcije, ali dobro, lako ćemo to odgoditi, malom će biti drago sigurno. Sjetih se da smo Dragi i ja pozvani i na feštu, ali to je od 6 na dalje, pa dobro, ako zakasnimo pola sata, sat, nema problema. Ajde, može, vozim te! Samo da nema snijega. Pošto je u našoj državi, a i u Europi još uvijek pretoplo za snijeg, nije bilo brige. A u krajnjem slučaju, imam i zimske gume.

Dogovor je bio da se krene u 3. Krenuli smo u 3 i pol ili čak kasnije. Brat ( u daljem tekstu Bratec) i naš susjed D1 nakrcali su bunker do kraja, kao da su žene koje idu na tjedan dana negdje, a ne na vikend, jer Bratec je morao nositi i ogromni zvučnik. Gdje će stati stvari za ostalo dvoje putnika, pitanje je. U gradu smo pokupili D2. nije imao puno stvari srećom, pa ih je stavio sebi pod noge. Na kraju, na Dražici pokupismo zadnjeg Putnika, s tim da mi je Bratec rekao da ovaj put neću biti najstarija u autu (obično kad sam ih vozila bih ja uvijek bila najstarija, s obzirom da je Bratec mlađi 5 godina od mene) i to me jako razveselilo. Pokupismo mi zadnjeg putnika (u daljem tekstu Putnik, jer, da me ubiješ , zaboravih mu ime, ali mislim da se i on zove na D) i krenusmo. Putnik je imao molbu da stanemo u jednom selu jer nije uzeo zimske majice. Zašto? Ne znam, ali nisam ni ja uzela kape i šalove kad sam išla nedavno u Zagreb, pa mu ja nemam pravo suditi.

Stali mi u selu, uzeo on u roku minute stvari i krenuli dalje. Bratec forsirao vožnju kraćim putem, ali kroz opasno usko mjesto. O, ne! Ali rekli oni meni, govorit će mi, sve će biti ok. Ajde, pošto već kasnimo 40 minuta, može. Prošli mi bez problema i nastavili vožnju po kiši. Svirala je muzika koju inače ne slušam, ali bilo je 4 protiv jedne, pa se nisam štela miješati. Ipak, jedna pjesma mi je upala u uho svojim osebujnim stihovima i muzikom. Ne znam kako se zove,  a ne znam više niti kako ide, a niti o čemu se radi u pjesmi. Ali, glavno da mi se svidjela. Mislim da su je napisali neki reperi.

Pošto je dio ceste nakon mosta bio zatvoren, bili smo prisiljeni ići prema Crikvenici i onda skrenuti lijevo prema Meji. Počele su vijugavi zavoji i srećom, nitko još nije popio ništa alkoholno. Nekako, kako smo se uspinjali počela je i maglica. Prvo maglica, pa magla, pa magluština!!! Prst pred nosom nisam vidjela!! Počela je vrlo stresna vožnja! Vozilo se 30 na sat. Kao sumanuta sam pokušavala pratiti bijelu crtu i nekako je to išlo. Imala sam i pomoć suvozača, pa je bilo lakše. Pa sam rekla Bratecu da je možda trebao on voziti ipak (iako on brzo vozi). Bila je to vrlo uzbudljiva avantura, sve u svemu, ali i opasna. Onda sam odlučila dati ipak Bratecu volan, ali…gdje stati?? Cesta zavojita, vijugava, dok se ja smislim, eto ti auta iza nas, ne mogu sad stati! I nekako sam uspjela naći skretanje za autoput i ukrcati se. Stala sam odmah tamo na ulazu, sjela na suvozačevo mjesto i krenuli smo dalje. Wrong!!!!!! Draže bi mi bilo da sam ja vozila ipak, za moj pojam Bratec vozi prebrzo! No dobro, na autoputu se vidljivost nešto malo poboljšala, ali trebalo je paziti da ne profulamo izlaz. I eto, nakon kraćeg vremena, našao Bratec izlaz i sišli smo s autoceste. Nažalost, magla je još uvijek bila gusta, ali s povremenim poboljšanjima. Otprilike smo znali gdje treba ići, a ja sam se usredotočila na pamćenje puta, jer..pa moram se i vratit istim putem. To me plašilo, moram priznati. Lako kad je netko sa mnom, a sama…ava meni.

I tako, stali mi u Mrkoplju ispred nekog dućana – kad ono, nismo mogli vjerovati ali - Trgovina Krk Malinska. Dečki kupili potrepšine, pa smo krenuli. Naravno da mi se i pišalo, jer meni se uvijek piša. Nakon 2 sata putovanja, konačno smo stigli pred gorsku kućicu u Begovom Razdolju. Inače, Begovo Razdolje (ne RazdoBlje, kako neki ljudi misle i govore i bla bla) je najviše naselje u Hrvatskoj, ako niste znali. Dok su dečki iskrcavali stvari ja sam potražila WC, jer tko će čekat dok dođem doma. Već je bilo 7 sati kad sam krenula prema natrag. Naoružana strpljenjem. Javila sam i Mami i Dragome stanje na cesti i krenula. Put do autoputa nije bio tako strašan, ali plašilo me što će biti nakon silaska s autoputa. Nakon kraćeg razmišljanja, odlučila sam produžiti do Rijeke jer je vidljivost ipak bila bolja na autoputu gdje ima još vozila. Vozili smo sporo, ali sigurnije.

Nakon Rijeke, uvjeti savršeni, unatoč kiši! Na party smo stigli oko 9, točno 3 sata nakon što je počeo. Uvjerljivo najveće kašnjenje u životu. Ali neka, pustolovinu ću pamtiti!