Ninuškine božićne avanture s Košljuna

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 2

Uvijek ću radije izabrati polnoćku na Košljunu, nego petarde u Krku.

Pozdrav dragi prijatelji i sretan vam Božić te uspješna nova 2012.  Ovaj prosinac je donekle bio miran i nije bilo previše godina!  nezgoda. Ali evo, prije nego počnem sa svojim nezgodama s Košljuna jedan događaj od jučer. Dakle, ne znam da li vam je poznato, ali ja se užasno, ali zaista izrazito bojim petardi. Toliko da ih obilazim u širokom luku. Kad ih čujem srce mi brže zakuca i samo gledam kako da se čim prije maknem. I tako, jučer, parkiram auto ispred pošte, pošaljem par pisama i skočim do postolara ostaviti čizme. Vi koji ste iz Krka znate kolika je udaljenost od pošte do postolara (Vela placa). Na povratku sam začula pucanj petarde. Bio je blizu, ali ne toliko blizu. Ubrzala sam korak ipak. Kad sam došla kod kioska začuo se još jedan, bliži pucanj. I ni 5, ni 6, dala se ja u šprint do auta. To je manje, više, prvi put da sam zaista trčala otkad sam slomila nogu. Ali, strah zaista pokreće čovjeka. Dotrčala sam do auta i sjela u njega. I onda sam sama sebi rekla: „Dobro je, sad si na sigurnom. Neće ti se ništa dogoditi, možeš sada ići doma“. I to sam naglas sama sebi rekla. Pa sam se i nasmijala svojoj reakciji, ali što se može.

A sada…avanture s Košljuna. Dakle, već je postala tradicija da mama i ja idemo na polnoćku na Košljun. Jedno 4 godine sada već odlazimo tamo. Moram priznati da mi je to baš lijepa polnoćka i koncert. Minus su zaista tvrde klupe i hladnoća, ali izdrži se to nekako. Što se ove godine dogodilo? Pa ovako…Ove godine smo mama i ja išle s našim susjedima. Našli smo lijepu klupicu i taman smo stali svi. Nekako sam se sklupčala tamo i čekala koncert. Jedina misao mi je bila da se nadam da mi se neće počet pišat. Da. Evo, svake godine me ista stvar muči. Srećom, znam gdje je WC. I sve je bilo dobro do 5. pjesme. Rekoh, ajde dobro, možda uspijem izdržat do kraja mise. A-a. Not gonna happen. Kako se koncert bližio kraju, rekoh mami da mi se piša, pa da bi prije mise skočila na WC. Međutim… Skupilo se već dosta ljudi, a ja se stvarno, stvarno, ne volim gurat ni provlačit. A opet, bome neću se ni mučit. I tako, počela je misa već i dok su ljudi stajali rekoh - sad ili nikad. I ode ja prema vratima. Gužve je bilo, ali nekako sam se uspjela izvući. E sad…na povratku razmišljam kako da se vratim nazad. I došla sam do vrata i stala tamo. Rekoh, pričekat ću malo dok ljudi ponovo ne ustanu. Da, da. Kako da ne. U crkvu sam se vratila točno nakon pričesti. Prolaz se raščistio tad pa sam iskoristila situaciju. Mama mi je rekla da je znala da se neću vratiti haha. Ipak, nije mi bilo teško tamo sama stajat kraj ukrašenog bora i muških osoba u odijelima. Nije mi čak bilo ni hladno. Tek kad sam se vratila na svoje mjesto sam primijetila da je u crkvi ipak toplije. E da, svake pohvale odličnom pjevaču Voljenu Grbcu, stvarno sam se naježila par puta, a još je pjevao jednu od meni najdražih božićnih pjesama.

Sada jedna još uzbudljivija avantura s Košljuna prije 2 godine.  Nekako se uvijek poklopi da je oblačno vrijeme ili pada kiša za Božić. Te godine je bilo i vjetrovito, a i kišovito. More je bilo visoko. Brod je nekako krenuo, doveo nas, malo je teže pristao na Košljun, ali uspješno.
Ne sjećam se tko je pjevao na koncertu, niti što je bilo na propovjedi, ali to sad nije bitno. Ne sjećam se niti kako sam bila obučena, ali sjećam se da sam imala tenisice. Nakon mise, kraće smo se namjeravali zadržati u blagovaonici i onda krenuti doma. Međutim…nije išlo baš tako. Naime, brod uopće nije mogao isploviti iz Punta, a kamoli pristati na Košljun. Bilo je to pitanje hoćemo li ostati na Košljunu do jutra. Blagovaonica je bila krcata i bilo je interesantno moram priznati, ali ipak nisam htjela prenoćiti tamo. I čekalo mi i čekamo. Došlo je već 3 sata, a mi smo još uvijek čekali i pitali se hoće li taj brod uspjet doći. Nakon nekog vremena netko je javio da brod dolazi! Brzo smo požurili do rive da ne propustimo prvi brod i uspješno se ukrcali. Riva je bila mokra. Brod se ljuljao, bio je mrkli mrak, kapetan je nešto pričao na mikrofon. I došli smo do rive u Puntu. Sva poplavljena! Trebalo je neko vrijeme da uspije pristati, ali uspio je. Ljudi su počeli skidati svoje cipele i čarape i tako silazit s broda. Ja sam pak odlučila ostat u tenisicama. I smočila cijela stopala. Brrrr. Mama je pak prošla sa suhim stopalima, ali mokra do koljena. Blažene gojzerice. Smijale smo se putem do doma. Uspjela sam i voziti s mokrim tenisicama. I kad smo došle doma smo se ugrijale kraj peći, pojele kolače i popile čaj. Ove pustolovine se uvijek rado sjetimo i ne odustajemo od Košljuna čak ni kad pada kiša.  

Želim vam dobar provod za Novu godinu! Ja ću se uputiti u Opatiju slušati moj najdražeg pjevača Gibonnija! Molim se samo da nema previše petardi. Vidimo se u novoj godini!!

Vaša Ninuška